Iz knjige Zdravka Zime Dnevnik jednog mitomana

Vozim se tramvajem, iako bih se u ovo doba i po ovakvoj vrućini radije vozikao brodom. Po moru, naravno. Na Jelačićevu trgu u kola ulazi gospodin u poznim godinama. Jedva hoda, pridržavajući se za štap. Na prvoj kantridi, tik do vozača, smjestio se petnaestogodišnjak. Valjda vidi starca, ali nije mu ni na kraj pameti da se digne ili da mu ponudi mjesto.  „Prosim lepo, bi se ja mogel sesti“, obraća mu se na koncu nepoznati gospodin. 

Dječak šuti, djelujući kao da je omamljen ili opijen tko zna kojom vrstom opijata, iako se iz svega toga zrcali odnos mladih prema nedokučivo dalekim i starijim generacijama. Nakon neugodnog premišljanja, koje je sekunde pretvorilo u vječnost, ipak je ustao i nevoljko otišao prema prozoru, kao da je njemu, a ne umornom starcu sto ili tko zna koliko godina. 

Veliki grad bio je i ostao poprište najboljega i najgorega. Nije izvjesno da je Zagreb veliki grad, ali mi većega nemamo. Uz društveno konformiranu većinu, uz poslovne ljude, stare milostive, nuvoriše, dotepence, radnike, studente i srednjoškolce njegovom pozornicom defiliraju narkomani, kriminalci, luftinspektori, radodajke, skvoteri i probisvijeti. U devetnaestom stoljeću, ali i poslije, sve do polovice dvadesetog, u hrvatskoj književnosti intenzivno je prisutna opozicija između seoskog, najčešće pastoralnog i urbanog života. Grad je bio sinonim grijeha, Sodoma i Gomora koja je usisavala i uništavala nedužne individue spremne da u potrazi za srećom naglavačke urone u njegovu utrobu (Ante Kovačić, Eugen Kumičić, Vjenceslav Novak, Milutin Cihlar Nehajev). Ipak, zapanjio me prizor s dječakom, kojem je starac zahvaljivao na velikodušnosti premda je ovaj ustao s krajnjim naporom, ne prozborivši pritom ni riječi. Ma kakve riječi, kakvi bakrači. Važno je da je u uhu imao slušalicu, a na leđima ruksak na kojem je verzalnim slovima pisalo ime omiljenog kluba: Manchester United.

Prije mnogo godina čitao sam Burgessovu  Paklenu naranču (A Clockwork Orange), pitajući se u čudu kakav je to svijet i kakav glavni lik, Alex, petnaestogodišnjak, kao i junak iz zagrebačkog tramvaja, koji siluje cure, mlati starce i ubija slučajne prolaznike. U takve i slične radnje Alex se upuštao iz nepatvorenih umjetničkih razloga ili, drugim riječima, zato što nije znao što bi drugo poduzeo. I kao što sam nekoć čitao 1984, dakako, u ključu koji je u znatnoj mjeri sugerirala komunistička epoha, provjeravajući naknadno univerzalne dimenzije Orwellova romana („Sloboda je ropstvo“, „Neznanje je moć“), tako smo trebali apsolvirati fazu transmutacije u globalni kapitalizam, podvrgavajući se poput janjaca teroru korporativne države i njenih produkata, petnaestogodišnjih dječaka koji svoju biološku prednost pretvaraju u zakon. Možda pretjerujem, tješim se. Burgessovu junaku koji žari i pali gdje god stigne zagrebački dječak nije ni do koljena. Doduše, ne znači da neće biti. Mogući missing link između njega i Alexa nudi ime već citiranog nogometnog kluba. Dječak s ruksakom navija za Manchester United, a Burgess se, gle čuda, rodio upravo u Manchesteru.