Poglavlje iz knjige O roditeljima i djeci Jorgea i Demiana Bucaya

Kako je već poznato, kad jednom odredite Što, valja se dovinuti Kako. Sad kad smo promotrili što je ono što želimo prenijeti svojoj djeci, nužno se moramo pozabaviti s onim kako. Morat ćemo precizirati metode koje ćemo koristiti u izvršenju svoje zadaće, a koja je, podsjetimo se, pružiti djeci pribor kojim će ostvariti najbolji mogući život. U najgrubljim crtama, ako otklonimo autoritarnu metodu (“napravit ćeš kako ti ja kažem”) o kojoj smo već razgovarali i koju smo već dovoljno kritizirali, možemo razlikovati tri načina ili metode kojima ćemo se baviti u ovom i u dva sljedeća poglavlja. Međusobno se prilično razlikuju i u većini slučajeva su nespojive:

Metoda Primjera: “Radit ćeš sve što i ja.”

Metoda Podučavanja: “Objasnit ću ti kako se to radi.”

Metoda Motivacije: “Usmjerit ću te.”

Kako je i logično, ove tri metode povezane su s tri mehanizma ili procesa pomoću kojih ljudi mogu učiti, otkrivati i usvajati nova znanja i nove vještine. Prenošenje putem primjera počiva na sposobnosti oponašanja. Podučavanje se oslanja na naše više kognitivne sposobnosti koje nam omogućavaju stjecanje znanja izvana, putem jezika i apstrakcija. Vođenje želi potaknuti učenje na temelju pokušaja i pogrešaka. Svoju utemeljenost očigledno ima i zapovjedna metoda (odgajatelj-tiranin) koju smo prije odbacili, ali način postupanja ove me¬tode ujedno je i razlog za njezino odbacivanje. Ta se metoda zasniva na strahu i podčinjavanju.

PRIMJER KAO NAČIN PRENOŠENJA ZNANJA

Ono što nam se čini najvažnijim za naglasiti kod ovog mehanizma možda je ujedno njegova najveća prednost i njegova najveća mana: primjer je neprestano na djelu. To znači da naša djeca cijelo vrijeme uče iz primjera koji im dajemo: sviđalo se to nama ili ne. To nije mehanizam koji se aktivira samo onda kad mi to želimo i koji se može isključiti kad ga ne želimo koristiti. Ne aktivira se samo onda kad postupamo ispravno, kad dosljedno provodimo ono što smo najavili i kad smo obazrivi prema drugima... Nažalost, naš je primjer djeci pred očima i onda kad naše ponašanje razotkriva ono najgore u nama: kad gnjavimo druge, kad se neprestano žalimo, kad ne postupamo u skladu s onim što zagovaramo, kad se osjećamo jadno (zbog drugih ili zbog samih sebe...).

Bili mi dobri ili loši, naša nas djeca neprestano i gladno promatraju i s vremenom će nas oponašati i slijediti naš primjer. Naučit će iz onoga što su vidjeli, kako iz onoga što smo im željeli pokazati, tako i iz onoga što bismo pred njima radije sakrili ili čega bismo ih poštedjeli.

Nedavno mi je jedan moj pacijent, novopečeni otac, rekao:

“Prije sam bio tako bezbrižan, radio sam što mi se prohtjelo ne obazirući se ni na što. Sad moram o svemu dobro promisliti jer uopće ne sumnjam kako me mali promatra i sve upija.”

Moj pacijent ustvari je potpuno u pravu. Svakod­nevnim rječnikom: “djeca su poput spužve”; teh­ničkim rječnikom, trebali bismo reći da je, kad su roditelji u pitanju, sve ono što oni čine način preno­šenja znanja.

I očevi i majke, svi bismo trebali shvatiti da ne odgajamo samo načinom postupanja s djecom ili prema svojoj djeci, već i načinom postupanja oko njih. Zato moramo biti pažljivi i voditi računa o poruci koju im prenosimo kad se na određeni način ponašamo. S obzirom na iznimno moćan učinak koji ima na našu djecu, posebnu pozornost moramo posvetiti tome kako se ponašamo prema samima sebi jer će to zasigurno utjecati na to kako će se i oni odnositi prema samima sebi.

Čemu primjerice služi neprestano ponavljati “pazi na sebe”, ako dječak ili djevojčica vide da mi sami sebe iz dana u dan zane­marujemo?

Nije rijedak slučaj da se poruka koju vlastitim primjerom odašiljemo razlikuje ili još češće da bude čak sasvim suprotna modelu ponašanja koji smo zapravo željeli demonstrirati.

Najjasnijim primjerom čini mi se situacija u kojoj sam se, sram me priznati, i sam nekoliko puta našao. Riječ je više-manje o sljedećem:

Mali Andrés igra se u svojoj sobi. Vrijeme je po­ podnevnog odmora, ali pustolovina koju je izmaštao čini se vrlo nabijenom emocijama i on se totalno uži­ vio. Njegov glas razliježe se sve do blagovaonice u kojoj otac radi:

“Bum!!! Strašna laserska zraka! Evo ti na, zli duše!!! Aaaaaarrrrggghhh!!!”

Otac ustaje i odlazi do dječakove sobe.

“Sine, tiše malo. Ima ljudi koji u ovo vrijeme spavaju.”

“Okej”, reče Andrés gotovo uopće ne obraćajući pažnju na očeve riječi, budući da u jednoj ruci drži svog junaka, a u drugoj prijeteći neprijateljski brod.

Otac se vraća u blagovaonicu i za koji tren iznova začuje dječje krike.

“Ahhh...! Prokletniče! Evo ti... Ratatatatatata­ taaaaa...”

Ljutit, otac vraća se do dječje sobe i zagrmi s praga: “Andrés!!! Rekao sam ti da ne vičeš!!!”

Sasvim je jasno da smo izričitu poruku: “Ne viči”, svojim primjerom pretvorili u sasvim suprotnu poruku: “Viči.” A kad drugi viče, viče glasnije. A kad se naljuti, naročito kad se naljuti, onda viče iz petnih žila.

Kad to vidimo ovako napisano, čini se očiglednim, ali uvjereni smo da u sličnu vrstu proturječnosti zapadamo i češće no što možemo zamisliti.

Najgore je, naročito za djecu, što će u srazu eksplicitne i implicitne poruke, snažniji dojam ostaviti ova druga. Zašto? Zato što ona ignorira sve mehanizme filtriranja i procesuiranja kojima svjesno raspolažemo.

Sjećam se jedne žene koja je bila iznenađena i žalosna jer je njezin sin tinejdžer naprasno prekinuo studij arhitekture i odselio se u udaljeno selo, koje je bilo na glasu kao pomalo “hipijevsko”.

“Gradska vreva nije za mene, mama”, rekao joj je. “Meni se sviđa zelenilo, mir.”

Majka to nije mogla razumjeti: bila je obrazovana, i njezin je suprug bio obrazovan (umro je dvije godine prije), cijeli život proživjeli su u stanu u centru grada. Odakle njihovom sinu takve sklonosti?

Već pomalo naslućujući, upitao sam ženu kako je umro njezin suprug.

“Od infarkta”, rekla je. “Tome su prethodila dva infarkta, ali nikad se nije pazio kako su mu liječnici savjetovali. Živio je pod stresom i opterećen brigama. Previše je radio.”

Daljnja objašnjenja nisu bila potrebna. Odgovara­jući na moje pitanje, žena je i bez moje pomoći vrlo jasno uvidjela nesumnjivu uzročno-posljedičnu po­ vezanost između smrti (ili da kažemo “između života”) njezina muža i životnog odabira njezinog sina. Teorija koja se uistinu ustalila u obitelji, i koju je i ona sama prihvaćala (s razlogom ili ne), bila je da je mladićev otac umro zbog stresa koji mu je stvarao gradski život i posao. Kako bismo uopće mogli očekivati išta drugo negoli mladićev pokušaj da se udalji, što je više mo­guće, od očeva načina života?

Dodali bismo, ne odlazeći u takvu krajnost: ako živimo ponavljajući, izjavljujući i gotovo predviđajući da nas određeni način življenja u gradu ubija, da je svakodnevni ritam iscrpljujuć, da urbano zagađenje guši, onda je najprirodnije, najočekivanije i najzdravije što može odabrati onaj koji nas sluša da sebi ne poželi sudbinu poput naše.

Za pretpostaviti je da će ovakav pasivan utjecaj djelovati i u pozitivnom smjeru:

Već sam govorio ponešto o onome što mi je otac rekao kad sam trebao odabrati zanimanje; spomenuo sam kako me silno zanimao njegov posao. Isto tako

vjerujem da je u času odabira veliku ulogu odigrala sljedeća činjenica: vidio sam da oca usrećuje ono čime se bavi. Kad bismo na praznicima bili na plaži, otac je znao pročitati poneki krimić, ali najviše je čitao o psihologiji; uvijek je nosio sa sobom bilježnicu sa spiralom u koju je zapisivao bilješke i crtao dijagrame; jasna stvar: ako je to činio u tim trenucima (kad je mogao raditi bilo što drugo), bilo je očigledno da to čini jer mu se to sviđa. A s druge strane, nije mi pro­maklo da je očev posao dovoljno unosan da može uzdržavati obitelj; nije bilo raskoši, to sigurno, ali nije bilo ni oskudice. I na koncu, vidio sam da ocu donosi neizmjerno zadovoljstvo činjenica da svojim radom može pomagati drugima. Sjećam se, kad bi koji paci­jent nazvao oca tijekom vikenda (na kućni broj!; u ono doba nije bilo mobitela), otac bi se uvijek odazivao; odlazio bi u blagovaonicu i za sobom zatvarao vrata.

“Nemojte ulaziti”, govorila bi majka. “Otac radi.”

Otac se običavao vraćati kući kasno, kad bismo svi već povečerali, ali nikad nisam čuo da se žali. Svojim primjerom, i sigurno ne sasvim svjesno, otac mi je prenio poruku da zanimanje psihoterapeuta čovjeku može dati: zadovoljstvo, zanos, novac i zadovoljštinu zbog pomaganja drugima. Svoj zaključak sam jednom izrekao ovako: kako ja ne bih sve to volio?

Možda vrijedi spomenuti ovdje još jedno iskustvo. Moj otac nije bio liječnik. Ali uvijek je govorio da bi to volio biti. Okolnosti koje su ga zapale u njegovoj obitelji nisu mu to dopustile. Morao je vrlo mlad po­ četi raditi kao bi prehranio brojnu obitelj kojoj studiranje nije bilo u tradiciji: on je bio prvi koji je to želio.

Uvijek me dirne sjećanje s koliko sam emocija, na dan kad sam postao liječnik, odlučio otići ravno ocu u osiguravajuće društvo u kojem je radio. Tajio sam da spremam završni ispit. Kad mi je otvorio vrata, zagrlio sam ga i rekao mu: “Tata, trebalo nam je tridesetak godina, ali uspjeli smo!”

Mogao bih ovdje oca optužiti za ono što sam sebi pred­bacivao kad sam bio mlad i reći mu: “Tebe je znači motivirala želja tvoga oca, a ne tvoja vlastita.” No ni u očevu slučaju tu optužbu ne smatram opravdanom. Koje je onda objašnjenje? Želje, ako se iskažu ili na­slute (mogu li se ne naslutiti?) i ideali koje imamo, također funkcioniraju kao medij utjecaja. Moj djed nije mogao utjecati na mog oca (kako je on mogao na mene) “da bude sjajan liječnik” budući da on to nije bio, ali ipak mu je poručio: “bilo bi sjajno biti liječnik”. U svakom slučaju, na isto mu dođe.

UTJECAJ NAŠIH VJEROVANJA

Ovo posljednje valja uvijek imati na pameti u našoj ulozi roditelja: utječemo na djecu onime što činimo i onime što odbacujemo, kao i onime što priželjkujemo i onime što preziremo.

Kad je moj prvi sin bio mali, običavao sam u svemu što je radio nazrijeti vlastiti odraz ili odraz njegove majke. Povremeno nije bilo potrebe za velikom oštro­umnošću. Kad bih sjedao pisati za svoj stari pisaći stroj za stolom u blagovaonici, moj sin bi odlazio

u svoju sobu i dovlačio mali pisaći stroj igračku koji mu je majka kupila i sjedao bi pokraj mene.

“Tata, što radiš?” pitao bi me. “Pišem knjigu”, rekao bih mu, “a ti?”

“I ja”, odgovarao bi mi i pritiskao svojim prstićima slova svoje igračke po nekom svom tajanstvenom redoslijedu.

Mnogi roditelji u sličnoj situaciji dolaze do ishitrenog zaključka: “Pa nije tako teško odgajati dijete”, naivno zaključuju, “dijete radi isto što i mi. Poštuje ista pravila kao i mi, ima sitne mušice baš poput nas, manipulira kao što i mi to činimo, žali se kako se i sami žalimo. Djeca će nam biti blaga ili agresivna u onoj mjeri koliko smo to i sami, otvoreni ili suzdržani poput nas, velikodušni ili podli, odgovorni ili nemarni, baš poput nas... Jednostavno je.”

Naravno, kako djeca odrastaju, svi mi očevi i majke zabrinuti shvaćamo da smo bili skloni pojednostavnjivanju. Pretpostavka nam uopće nije bila osnovana: naša djeca postupaju kako žele, imaju svoje karaktere i donose svoje zaključke. Međutim u prvom zaključ­ku­ ima mnogo istine (premda ne potraje vječno i nije nepogrešiva).

Neupitno je da se ono što mi roditelji smatramo istinitim vezano za našu djecu s vremenom potvrđuje (ili bar ima snažno stremljenje da se potvrdi), neovisno o tome je li tako bilo od samog početka ili nije.

 

Jedan pacijent jednom mi je usred razgovora rekao kako mu je majka predbacila nešto što je već prije znala onako usput nabaciti:

“Radi što želiš! Nikad te nije bilo briga za mene. Odbacuješ me otkad si se rodio!!”

Odbacuješ me otkad si se rodio!?

Što li je to morao napraviti moj pacijent da zasluži takvo predbacivanje? Da nije nogama bubetao majčinu utrobu još dok je bio u trbuhu, s kakvim zlim namje­rama?... Ili ju je valjda namjerno ugrizao za bradavicu dok ga je dojila?...

Naravno, kako već i pretpostavljate, zaključio sam kako je upravo majka najvjerojatnije odbacivala sina otkako je rođen (ili možda već i prije). Iz nekog ga razloga nije mogla prigrliti pa je to odbijanje poslije vidjela odraženo u ponašanju svog sina.

Ne bi ustvari bilo nimalo čudno da je moj pacijent na kraju odbacio majku, makar, koliko sam ja mogao vidjeti, to nije bio slučaj... (još).

Naša najavljena predviđanja u većini slučajeva pretvaraju se u opipljivu stvarnost mehanizmom proročanstva koje se samo ostvaruje. Ako neprestano ponavljamo: “ovaj mali je živa nevolja” ili “mrgud je, poput oca” ili “nevjerojatno tvrdoglav” ili “lažljivac”..., jasno da će na koncu sve tako i ispasti ili se činiti da je tako ispalo.

Zbog svega što smo već rekli, a i zbog ovoga, pokušajmo ne žuriti s prognozama o tome kakvo je dijete. To baš i nije jednostavno jer roditelji (a isto tako djedovi i bake, stričevi i tete, i svi odrasli okupljeni oko djeteta) obožavaju pripisivati crte, karakteristike i procjenjivati ih. To je način prisvajanja djeteta i u nekoj mjeri predstavlja kontrolu djeteta i spoznavanja onoga što od njega možemo očekivati.

Priča se kako je jedna brižna bakica šetala trgom sa svojim unucima. U jednom trenu sjedne na klupu, a djeca potrčaše na igranje.

“Vaši unuci?” upita gospodin koji je sjeo pokraj nje.“Da, obojica”, odgovorila je baka uz širok osmjeh.

“Koliko su stari?”

“Liječnik osam, a pravnik četiri godine”, odgovori ponosna baka.

Danas znamo da takva nazovi-dijagnostička zaključivanja ili preuranjena predviđanja ograničavaju dječju ekspresivnost i fleksibilnost zatvarajući ih u model gotovog proizvoda. Najbolje bi bilo dati si puno vremena u promatranju onoga što dijete radi prije no što počnemo određivati kakav je (čak i kad si uzmemo dovoljno vremena, uglavnom bi najbolje bilo da ga ne sputavamo svojim pretpostavkama).

BIOLOŠKO NASLJEĐE ILI UTJECAJ OKOLINE

U znanstvenoj zajednici odavno se vodi dugotrajna rasprava oko dvije opcije: biološkom nasljeđu ili okolinskim, iskustvenim činiteljima. Odnosno, što određuje krajnji rezultat ljudske uvjetovanosti: priroda (geni) ili prehrana (ono čime nas hrani naše okružje)? Genetika ili odgoj: što je osnova?

Pretpostavljamo da ste si i sami, čitajući ono što smo dosad u tekstu navodili, postavili poneko pitanje od onih koja su si postavljali i još uvijek si postavljaju stručnjaci za ljudsko ponašanje i razvoj: ima li dijete “vlastite” i urođene stavove, nešto što prethodi­ odgoju, karakteristike, crte, prirodne sklonosti koje nosi “iz ko­lijevke”? Koliko određujuću ulogu igraju geni?

Krenut ćemo redom. Za početak možemo ustvrditi da svatko zaista ima elemente identiteta koji su mu svojstveni odmalena, koji prethode svakom vanjskom utjecaju i koji su neovisni o odgojnom modelu. Poricati tu činjenicu bilo bi kao da smatramo da je beba tabula rasa, prazna ploča po kojoj se slobodno može pisati, ili kao da pretpostavljamo da su u trenu kad odgoj počinje sve bebe iste i da je svejedno odgajamo li ovo ili ono dijete, jer oni će biti rezultat samo onoga što tijekom tog odgoja prime, što u njih unesemo. Uvjereni smo da tome nije tako; riječ je o tome kako ćemo se postaviti prema tim urođenim stavovima, a naročito prema genetici.

Ovu dilemu mogli bismo riješiti postavljajući si staro pitanje:

“Što zaslađuje kavu? Šećer ili miješanje žličicom?” Očigledno je da ako ne staviš šećer, miješanje neće imati učinka. Isto tako, staviš li šećer, a ne promiješaš, nećeš zasladiti kavu. Odgovor koji se nameće: ono što zaslađuje kavu je i jedno i drugo. Ne jedno bez dru­goga, potrebno je oboje.

Isto tako, crte naše osobnosti, način na koji se ponašamo,­ kakvi “jesmo”, određeni su genetikom i okruženjem­. Ni jedno ni drugo, bez onog što ga upot­punjuje, ne bi moglo dati krajnji rezultat, nas.

Taj odgovor nesumnjivo je točan; on međutim pred­ stavlja određeni problem: ne potiče nas na razmišlja­nje. Tko god se neko vrijeme bavio promišljanjem ljudskog života i čovjekovim moralnim preokupa­cijama, nije mu moglo promaknuti kako i sve ono urođeno i sve ono usvojeno utječe na naš razvoj, ali najzanimljivije pitanje ostaje:

“Što na nas više utječe, priroda ili sve ono usvojeno?”

Sad se treba angažirati (uznojiti se, kako bi se reklo u Španjolskoj).

Pa evo, odvažit ću se.

Moj odgovor je: ono usvojeno. Iskreno vjerujem da je što se tiče naše osobnosti i našeg odnosa prema drugima utjecaj odgoja i svega onoga usvojenoga mno­go­ važniji negoli geni.

Smatramo da na naše sklonosti, na naš identitet i na naše ustaljene načine ponašanja mnogo više utječe sve ono što smo proživjeli (kao bebe, djeca, mladi i odrasli...) nego geni koje dobivamo začećem. Energično odbacujemo pomisao da su dobrota ili zločestoća u nekoj skrivenoj čestici nukleinske kiseline. Nasilnička ili ovisnička ponašanja manje su objašnjiva biološkim komponentama negoli de­fenzivnim načinima suočavanja (ili nesuočavanja) s onim što život donosi.

Iznimku, koja nama pada na pamet budući da smo obojica liječnici specijalizirani za psihijatriju, čine neki ozbiljniji psihijatrijski poremećaji poput šizofrenije ili bipolarnog poremećaja. U svima njima prilično je jasno da postoji biološka predispozicija koja je stoga nasljedna, a koju određuju neki još nedefinirani geni čije po­stojanje je preduvjet za razvoj tih poremećaja.

Depresivni i anksiozni sindromi dobar su primjer za naše pretpostavke. Čak i kad postoji određena nasljedna predispozicija koja otvara mogućnosti da osoba reagira na određen disfunkcionalan način u kakvoj stresnoj ili neugodnoj situaciji, utjecaj okoline, onoga što joj se događa i načina na koji se s tim namjerava nositi, pokazatelj je patološkog poremećaja, odustajanja od zdravog i prikladnog ponašanja.

Mnoga znanstvena istraživanja imala su za cilj riješiti to pitanje. Uglavnom se radilo o studijama provedenima na blizancima koji su odrastali u različitim obiteljima i gdje je ustanovljena velika razlika ili sušta suprotnost u ponašanju i crtama osobnosti, usprkos identičnom genetskom materijalu... Neke su studije dokazale da bli­zanac počine više nalikovati svome polubratu (s kojim dijeli iste roditelje)­ nego bratu s kojim dijeli iste gene.

Postoji i drugi razlog zbog kojeg preferiramo i više cijenimo okolinske, iskustvene činitelje od genetskog nasljeđa. Taj razlog nije teoretski utemeljen, ali bez imalo je sumnje utemeljen praktično.

Smatramo da okolina ima veći utjecaj od genetike... jer nam tako više odgovara.

Promislimo zajedno; da je sve ono što jesmo, što smo bili i što ćemo biti određeno našim genetskim kodom, čemu bi onda služilo učenje bilo čega novoga? Čemu bismo onda tražili načine bolje komunikacije s našima najdražima? Načine boljeg ponašanja? A naročito, kako postići da manje patimo i tome poučiti druge..., ako vjerujemo da je sve zapisano i određeno? Da je tako, onda bismo se mi roditelji, odgajatelji i terapeuti našli svezanih ruku i nogu, ne bismo mogli ni pokušati pomoći bilo kome.

Moramo vjerovati i pretpostavljati da odgoj, sve ono naučeno i proživljeno, ipak ima veći utjecaj na djecu jer tako ćemo imati više mogućnosti utjecati na ono što je pred njima. Moramo se pouzdati u vlastitu bezgraničnu sposobnost stjecanja novih vještina učenjem i obrazovanjem, življenja na drugačiji način, iznalaženja boljih nači­na povezivanja. Neprocjenjivo je važno pretpostaviti da se možemo mijenjati i da možemo mijenjati i ono izvan nas, jer bi u protivnom genetska uvjetovanost počela pretjerano nalikovati klasičnom ezoteričnom vjerovanju da je sve zacrtano u knjizi naše sudbine, ostavljajući nas bespomoćnima.

SLIKA RODITELJA

Zamišljamo vas kako se pitate: ako sve ono naučeno, naročito ono naučeno od roditelja, predstavlja glavnu odrednicu naše osobnosti, kako onda objasniti činjenicu da se poneka braća međusobno toliko razlikuju, a imaju iste roditelje?

Uglavnom treba voditi računa o tome da pojedini odgojni postupci ne dolaze do djece isključivo preko njihovih roditelja i da sve ono što na njih utječe od djetinjstva možemo zahvaliti i učiteljima, prijateljima i iskustvima u odnosu s desecima osoba, bliskih ili stranih obiteljskom okruženju. Manje je očigledna tvrdnja koja navodi da braća nikad nisu djeca “istih roditelja”.

Svako dijete dolazi u obitelj u različitom trenutku života svojih roditelja. Kad ste vi rođeni, vaši majka i otac živjeli su, razmišljali i osjećali se drugačije nego što su živjeli, razmišljali i osjećali se kad su rođeni vaši brat ili sestra. Braća nemaju iste roditelje zato što oni možda više nisu isti.

Najbolji primjer u prilog ovoj tvrdnji pruža nam ki­nematografija, putem jednog od njezinih vrhunskih ostvarenja: filma Kum, Francisa Forda Coppole.

Vito Corleone, Kum, mafijaš je strogih načela i gla­va “Obitelji”. To je pozicija na kojoj zasigurno nije lako biti i za koju je potrebno udovoljiti brojnim uvjetima. Koji od njegovih sinova će zamijeniti Vita kad on više ne bude u stanju držati uzde u svojim rukama? Po nasljednom načelu, taj “teret” preuzeo bi najstariji sin, Santino. Međutim tijekom filma postaje jasno da San­tino, zvan Sonny, nije na visini takvog zadatka: povr­šan je i lako plane, podložan emocijama, govori kad bi trebao šutjeti i sve shvaća “osobno” (uistinu, zbog svog kolebljivog karaktera na kraju će uletjeti u klop­ku suparničke “obitelji”, što će ga koštati života. Teret će tako pasti na Michaela, mlađeg sina. Michael isijava porukom da je predodređen naslijediti oca kao budući Kum: proračunat je, hladan i odlučan, odan, kad je potrebno i bezobziran, shvaća da život obitelji ovisi o “poslovima”. Sonny i Michael su braća, ali uvelike se razlikuju. Kako objasniti razlike između njih? Saga o njima toliko je izvrsna da nam sama nudi odgovor. U Kumu II saznajemo kako je Vito Corleone postao veliki šef kakvog smo upoznali u prvom dijelu sage.

Sonny se već rodio, Vito je pomoćnik u voćarni i živi skromno sa ženom i sinom u malom stanu u predgrađu New Yorka. Vlasnik voćarne ubrzo mu najavi da ga mora otpustiti zbog “poreza” koji od njega ubire dežurni mafiozo. Vito shvaća situaciju i gledajući kako el Capo tlači radnike u njihovoj četvrti, odluči ubiti Don Fanuccija.

To je i napravio. Prelazeći na sljedeći prizor, film nam daje jedinstven ključ za rješenje našeg pitanja: Vito se vraća kući nakon što je ubio mafijaša, ulazi u sobu kao da se ništa nije dogodilo (samo mi znamo da je već napravio korak koji će ga pretvoriti u Kuma). Najprije grli dječaka u kolijevci i smiješeći se, ponosno mu govori:

“Hej, Michael! Evo tvoga tate.”

Drugim riječima: Sonny je sin običnog radnika, a Michael je sin jednog “kuma”. Zato Sonny nema potrebnu spremnost da naslijedi Vita u njegovoj ulozi glave obitelji, a Michael ima. Imaju vro različite očeve.

Bilo bi, naravno, moguće i da Sonny razvije spo­sobnosti da bude “kum” usprkos činjenici što je bio sin radnika, ali to bi svakako bilo mnogo teže. Isto bi tako, jasno, bilo moguće da, premda je sin vođe mafije, Michael bude blag i suosjećajan, ali priznajmo da bi to u svjetlu danih okolnosti bilo malo vjerojatno.

Još jednom naglašavamo koliko je utjecaj koji nam svojim primjerom pružaju roditelji vrlo moćan..., u onom dobrom i u onom lošem. Želimo li adekvatno ispuniti svoju ulogu odgajatelja, morat ćemo povesti računa o tom fenomenu kako bismo svoje postupke usmjerili i oblikovali na najbolji mogući način.

Pozor: nemojte misliti da to znači da treba staviti masku kako bi djeca u nama vidjela samo sve ono sjajno što pred njih želimo izložiti. U većini slučajeva te maske nisu stabilne, prije ili poslije padnu i razotkriju strašne i razočaravajuće crte koje, uz šok nove spoznaje, otegotno ukazuju na činjenicu da smo im lagali.

Događaj od prije nekoliko godina uvjerio me kako je lako počiniti takvu pogrešku. Išao sam s obitelji u posjet rođacima, za to vrijeme auto smo ostavili na parkiralištu. Proveli smo nekoliko sati kod njih, a onda se vratili po auto. Platio sam parking i kad sam želio izaći, ustanovio sam da mi parkirani kamionet blokira prolaz. Zamolio sam zaposlenika parkirališta da ga pomakne da mogu izaći. Nije mi odgovorio, a kako sam mislio da me nije čuo, opet sam zamolio isto. Tad je on srdito viknuo:

“Da! Čuo sam! Misliš da spavam?!”

Uskočio je u kamionet, pokrenuo ga i prošao veli­ kom brzinom uz škripu guma pokraj moje supruge i sina (premda ne toliko blizu da bi bili u opasnosti). Zabrinut, pustio sam ih u auto, šutke i bez daljnjeg zadržavanja, i otišli smo.

Nismo daleko odmakli kad me sin upitao:

“Tata, jesi li se prestrašio kad je onako projurio?” Pomislio sam kako bih se sada trebaopred njim prikazati hrabrim, kako se on ne bi još više prestrašio.

“Nisam.”

“Ah!...” rekao je moj sin pomalo iznenađeno; malo je šutio pa izjavio, sasvim očigledno ne govoreći istinu: “...Onda se nisam ni ja.”

Odmah sam shvatio kako sam pogriješio. Iznevje­rio sam ga. Već je bio prestrašen, i to s razlogom. I ja sam bio. Trudeći se pokazati jačim no što sam bio, natjerao sam ga da potisne svoj strah, da se sam s njime nosi, kako se ne bi ponizio pred ocem koji, kako sam želio prikazati, sve može podnijeti. Loš potez. Bilo bi daleko bolje da sam mu rekao da sam se itekako pre­strašio; tako smo mogli podijeliti svoj strah i osjetiti zajedništvo.

Nebrojeno puta smo čuli da se suočeni s bolom, gubitkom ili kakvom drugom neugodnom okolnošću moramo pokazati “jakima” pred našim sinom ili kćeri. “Ne plači pred njim”, kažu, “bit će mu još teže.” Takve preporuke zanemaruju činjenicu da je djetetu već teško zbog onoga što se dogodilo ili zbog onoga što doživljava u najmanju ruku “neobičnim” u svom okruženju. Time ne umanjujemo bol koju djeca osjećaju, nego ih ostavljamo same s njom, bez ikoga za razgovor i uronjene u strašnu tišinu. Postupimo li upravo suprotno, smognemo li hrabrosti da im pokažemo vlastitu ranjivost, otvaramo prostor u kojem oni mogu izraziti svoju i gdje možemo biti jedni uz druge.

USPOREĐIVANJE S PRIMJEROM

Recimo primjerice da želimo da naše dijete bude velikodušno. Neće biti dovoljno pretvarati se da smo i sami takvi, ili se razmetati velikodušnošću kad je najmanje potrebno ili kad je neizbježno. Nije dovoljno poći u restoran i ostaviti velikodušnu napojnicu i reći djetetu (na prešutan ili vrlo rječit način):

“Pogledaj oca, kako je velikodušan. Kako vodi računa o onima koji nisu dobrostojeći poput njega.”

Takvo ponašanje, naročito ako je prenaglašeno i obasjano reflektorom, teško može poslužiti kao primjer, i vrlo često može imati suprotan učinak. U svakom je slučaju važno utjeloviti velikodušnost koju svrhovito želimo pobuditi kod vlastitog djeteta.

Jedna mi se pacijentica, između ostaloga, žalila kako joj djeca ne pomažu pri pranju tanjura nakon večere.

“Uvijek ih na kraju operem ja”, govorila je. “I uvijek im na kraju prigovarate zbog toga?” “Pa, naravno.”

“Ali oni čine isto što i vi: nadaju se da će tanjure oprati netko drugi.”

Možda bi bolji način bio pokušati postići da se djeca sama ponude za pranje tanjura, umjesto da očekujemo da oni to naprave. Jasno je da bi preporučena strategija bila da tanjure operemo bez kukanja. Budemo li se ponašali prirodno, djeca će možda i sama poželjeti manifestirati velikodušnost kojoj svjedoče i u kojoj uživaju pa i sami tako oponašati volju za pomaganjem, umjesto da oponašaju pokušaj izbjegavanja nezahvalna posla.

Shvaćamo da je takav način razmišljanja suprotan uvriježenom mišljenju. Smatra se, ako djeca “malo daju”, da je to zato što im je pruženo previše, zato što su “razmaženi” (kako bi rekla moja baka), jer su neodgojeni... Ako i sami kao odgajatelji slično razmišljamo, logičan odgovor bio bi odluka da im se da manje i da se od njih traži više... Rečenicama poput ove: “Od sad ćemo drugačije, mladiću...”, “Gotovo je s ovakvim pristupom...” i mnogima sličnima koje se uvijek kreću negdje na pola puta između prijetnje i navodnih prije­lomnih momenata.

Međutim prema našem iskustvu, te rečenice u većini slučajeva nisu najava promjene, već one, naprotiv, produbljuju i učvršćuju određeno ponašanje koje roditeljima služi da pokažu srdžbu ili nemoć, umjesto da prigrle obavezu odgajanja.

Tako se može postići jedino pogoršano ponašanje djece koja postaju to neposlušnija i tvrdoglavija prema onome što bi trebali učiniti. Lepeza reakcija koje takvo roditeljsko postupanje izaziva kod djece ide od odbijanja do predbacivanja, preko bunta, ili još gore, nepovjerenja. Ti mladi ljudi reći će svojim prijateljima: “Moj stari ništa ne razumije.”

Ako želimo da naša djeca budu obazriva i da nam “daju” (nama i svijetu, danas i uvijek) ljubav, pažnju, pomoć, smatramo da mi njima trebamo “dati” (mnogo, danas i uvijek) ljubavi, pažnje, pomoći, čak, i pogotovo onda, kad oni nisu skloni ništa od toga dati ili primiti.