Odlomak iz knjige "Lisica" Dubravke Ugrešić

Upoznala sam ga u baru moskovskog hotela Beograd, kamo su svraćali Jugoslaveni: ti koji su studirali u Moskvi, ti koji su radili u jugoslavenskoj ambasadi i predstavništvima raznoraznih jugoslavenskih firmi u Moskvi, i jugoslavenski turisti koji su, iz ovih ili onih razloga, došli da potraže svoje zemljake. Bio je fizički neobično privlačan, bilo je teško ne zapaziti ga, s riđom kosom i kratkom bradom, svijetlozelenim očima i skladno građenim tijelom. Bio je moj zemljak i lažac, od onih koji lažu i kada ne trebaju.

Netko tko šeta uokolo u crvenim engleskim puloverima, plavim košuljama na sitne bijele pruge, u kašmirskom kaputu, s bijelim kašmirskim šalom obješenim oko vrata i tvrdi da u Moskvi studira slikarstvo nije mogao biti drugo do notorni lažac. Bio je, doduše, malorječiv, što je umnogome popravljalo sliku. Začarao me, priznajem: na sivom i tmurnom moskovskom fonu, tako zelenook i riđ, izgledao je kao da nije od ovoga svijeta. Dlanove je imao stolarske; najveće, najšire i najtoplije dlanove s kojima sam ikada bila u kontaktu. Ljubav je vodio temeljito i dugo, čas vruće, čas hladno, baš kao da na dobro zagrijanoj tavici podgrijava kockice leda. Ludovali smo, zaljubila sam se u njega, ljubav je mirisala na obećanje, tresla me ljubavna groznica, bila sam spremna umrijeti za njega. Kada je odlazio, suzama sam zalijevala moskovski aerodrom Šeremetjevo. Aerodromska policija, očito nenavikla na pretjerano osjećajne scene, legitimirala me je, pitala me je zašto plačem, a ja nisam bila u stanju odgovoriti, jer sam umirala: moj riđokosi ljubavnik plivao je u moru mojih suza i, dosegnuvši obale pasoške kontrole, nestao s moga horizonta. U ruci sam stiskala imaginarni dobitak, bezvrijedne listiće od lutrije, rascijepljene popola. Iz mojih grudi iščezlo je srce... Nije mi ostavio svoju adresu, ja sam mu doturila svoju, pisma su glupa, rekao je, bio je siguran da ćemo se kad-tad ponovo sresti. I eto stvari koju si ne znam objasniti: ja, koja sam bila spremna krenuti za njim na kraj svijeta, nikada u životu nisam nikoga lakše i brže zaboravila!

 

Riđi je zakucao na moja vrata nakon godinu dana, kada sam se već bila vratila kući. Susret me začudo ostavio ravnodušnom, štoviše, zasmetalo me to iznenadno i nenajavljeno pojavljivanje. Činilo mi se da mi zaklanja pogled, iako on, moj pogled, nije bio usmjeren ni na što vrijedno pažnje. Izvukla sam iz njega sve što je trebalo znati: da je oženjen, da je doputovao, gle, ne zbog mene, nego zbog neke moje sugrađanke, koja je (Oops!), majka njegova neželjena djeteta. Iako je priča bila zamorno banalna, iz moga neprovjetrenoga srca izletio je moljac sućuti. 

 

Riđi se objavio još jednom, nakon nekoliko godina, ponovo nenajavljeno, ali ovoga puta planula je nepredviđena, snažna iskra, i mi smo jurnuli na kratak i buran izlet na jadransku obalu. O sebi ponovo

nije govorio mnogo (ah, lukavac!), ali se zato s neprimjerenom nježnošću prisjećao našeg davnog izleta u Lenjingrad.

“Nas dvoje nikada nismo bili u Lenjingradu!” rekla sam zaprepašteno.

Uvjeravao me da smo bili, navodio je detalje, ime hotela, broj hotelske sobe, detalje s posjete Carskome selu, imena restorana u kojima smo večerali, baleta koji smo gledali, detalje vođenja ljubavi, detalje o povratku noćnim vlakom u Moskvu, detalje o ljudima koje smo putem upoznali...

“Bio sam lud za tobom, djevojko... To mi se nikada i ni s kim nije dogodilo...”

“Zašto praviš od mene budalu?!”...

Lagao je, ali me njegova “lenjingradska konfabulacija” zabrinula. Laž više nije bila funkcionalna, nije za nju postojao baš nikakav motiv. Posvađali smo se oko toga, pokupili stvari i vratili se u Zagreb. Cijelim sam putem šutjela i premirala od straha: vozio je divljački brzo. Izbacio me pred kućom, nismo se ni pozdravili. Njegovo zeleno oko osjenčano riđim trepavicama bljesnulo je u tami hladnim bljeskom.

 

Nekih mjesec ili dva nakon njegova odlaska iz moje biblioteke slučajno je ispala knjiga, a iz knjige snop papirića koje sam iz nekog razloga sačuvala. Među papirićima su bile kazališne karte za baletsku predstavu u Lenjingradu, kartice hotela u Lenjingradu s mojim i njegovim imenom i datumom boravka, zatim karte koje su dokazivale posjetu Carskome selu. Toj maloj “ikebani” iz nekog je razloga bila priložena i sasušena djetelina s četiri lista...

Ovo, međutim, nije priča o meni, Riđemu i igrama koje s nama igra nepouzdano sjećanje, nego priča koja se trudi da ispriča priču, koja se pak trudi da ispriča priču o tome kako nastaju priče.