Iz romana Uvjerljivo drugi Svena Popovića

Ulazimo u noćni klub. Emir je rekao doći poslije. I tako smo sad ovdje. Malo prešminkerski za moj ukus. Hani bi se ovakvo mjesto dopalo. Meni nije bilo jasno tko bi pivo platio suhim zlatom i onda se još nadglasavao s muzikom. No Hana je bila pametna. Napila bi se prije ulaska u klub, kao što sam se i ja u ovom slučaju. I onda bi plesala. Ja bih trulio za šankom, a ona je plesala, pogledi prikovani za njezino tijelo.

Povremeno bi joj netko prišao, ja bih samo promatrao. Uvijek bi im nešto rekla i pokazala na mene. Oni bi pokunjeno otišli. I tako bi ona postepeno iznojila sav alkohol, a ja bih se jedva držao na nogama nakon surfanja šankom. Surfanja koje je redovito završilo nasukavanjem.

Ilija mi nešto viče.

Molim? – derem se. Idem na WC. Odi nam po pivo – dere mi se na uho.

Kimam. Guram se. Čikom kurim ljude da se maknu i da brže dođem do šanka. Naručujem piva. Mala. Nemam dovoljno novaca za velika. Osjećam se jadno. Ilija se vraća. Probijamo se prema podiju. I onda se skamenim.

Eto te opet. S drugim likom. Visok je. Dobro izgleda. Bolje od mene. Mrzim ga. Ne znam mu ime, no proklinjem ga. Njegove visoke, zgodne gene. Njegovu buduću djecu i njihovu djecu. Kuga na njegovu kuću. Ili barem višednevni proljev. U svakom slučaju želim da su mu čarape uvijek mrvicu mokre. Stojim skamenjen. Povraća mi se. Primijetila me i odmiče se od njega. Usta su mi suha i niz pazuha mi teče znoj. Fantomska je prijetnja dobila naličje.

Je l'ono... – počinje Ilija.

Je.

S novim...

Da. 

Uh, zgodanje.

Kaj si ti, peder?

Ne, zaista je zgodan.

Da, je.

Što sad?

Ovo – krećem prema njima.

Stani – Ilija me prima za ruku. Nećeš valjda?

Što, biti neugodan? Moram, nema mi druge – odlazim prema njima. 

I ona me promatra. Koluta očima. No smješka se. Suptilno se postavljam između nje i zgođuhnog momka.

Pa bok – reče.

Pa zdravo – odvraćam. Nastupa tišina.

Ovo je Josip.

Josip? – rukujemo se. On kima.

I stojim tako, gledam ga. Gledam nju. Mozgom mi struji bezbroj mogućnosti i razgovora u kojima ga nadmudrujem, ali trenutno sam toliko pijan da lagano teturam i podrigujem u sebi. Promatram Hanu. Nisam li maloprije imao hiljadu rečenica s kojima sam je bio spreman oboriti s nogu, uvjeriti da pripadamo jedno drugome, da si pašemo kao kockice u savršenoj partiji Tetrisa koja nikada ne prestaje? Koreografija figura koje se savršeno poklapaju, ispunjavaju, tope, nestaju i zatim nanovo padaju.I tako unedogled. Da smo jaka kiselina i lužina. Svatko od nas grozan na svoj način, ali kad se spojimo nestanu sva naša sjebana svojstva. Umjesto toga ja pokušavam otvoriti usta, pustiti glas. Ali jedino što uspijevam jest proizvesti zvukove lobotomizirane osobe. Nakon neugodne tišine Josip konačno progovara.

Uh, da. Ovaj, idem nam po cugu – govori Hani. Odlazi.

I tako – progovara Hana.

Da, i tako.

Kreten si.

Jesam.

Nastupila je još jedna neugodna tišina.

I tako – reče.

Tako je – rekoh ja.

Morao si?

Male me stvari vesele, što objašnjava učestalu masturbaciju. 

Što hoćeš?

Biti s tobom. 

Ti si kreten. 

To si već rekla. 

Zašto misliš da bih htjela biti s tobom?

Jer smo odlični zajedno. Čak nam i svađe dobro zvuče.

Sad želiš biti sa mnom samo jer si me vidio s drugim tipom.

Nije istina. 

Je.

Djevojke poput tebe postoje kako bi momci poput mene imali o čemu sanjati i nakon snova pisati. 

Kao prvo, ne postojim zbog toga, seljačino. Kao drugo, ne želiš biti sa mnom, nego ne želiš da itko drugi bude sa mnom. Želiš biti sa mnom samo kada to ne možeš. Kao dijete si. Privlače te stvari koje ne bi trebao dirati.

Ušutio sam.

Uostalom, mi se gotovo ni u čemu ne slažemo.

Da se u svemu slažemo ne bismo bili par, bili bismo stranka.

Znaš da nije baš tako. Imali smo šansu. Već sam vidjela odjavnu špicu i putovanje na kraj svijeta, a onda si ti nestao. Zapravo, da si bar nestao, tada te ne bih trebala gledati.

Ne želiš me vidjeti? Jebiga, nisam ja samo nestao. Ni ti nisi bila baš nešto topla. Čovječe, sigurno si izbrisala i našu kuću iz Simsa. I ubila čovječuljka koji se zove Arturo, a izgleda kao ja i bio je tvoj virtualni muž. 

Odmahnula je glavom – Molim te, samo odi – Josip se vratio. Pružio joj je pivo. Ja sam ga uzeo, otpio gutljaj i pružio joj ga natrag. Htio sam mu reći da bude dobar prema njoj. Ispasti bolji čovjek. Pogledao sam je u nadi da vidim onaj pogled kojim me znala gledati. Ugledao sam žaljenje. Bio sam poražen, kastriran, i ona je to znala. Povraćalo mi se. Okrenuo sam se i odšetao. I tad je tresnula odjavna špica.