Potraga za smislom

Čini se očitim da je smisao našega postojanja traženje sreće. Mnogi zapadnjački mislioci slažu se s tom tvrdnjom, od Aristotela do Williama Jamesa.

"Ali… nije li život zasnovan na traženju osobne sreće egoističan, egocentričan i bijedan?"

Odgovorit ću odmah na svako od tih pitanja.

Egoističan: jest.

Egocentričan: manje-više.

Bijedan: ne nužno.

Mi koji radimo s različitim skupinama ljudi stalno iznova svjedočimo da su najnesretniji oni ljudi koji imaju tendenciju usredotočiti se na sebe; najpovučeniji, najogorčeniji i najskloniji manipulaciji i izoliranju, ako ne i prepotenciji. Osobe koje za sebe kažu da su sretne, naprotiv, obično su društvenije, kreativnije i popustljivije. Bolje podnose svakodnevne frustracije i, u pravilu, emotivnije su, otvorenije i suosjećajnije od drugih.

U jednom eksperimentu provedenom na Državnom sveučilištu u New Yorku traženo je od ispitanika da dovrše rečenicu:

 "Sretan sam što nisam…"

Nakon što je ova vježba ponovljena pet puta, više od devedeset posto ispitanika doživjelo je značajno povećanje osobnoga zadovoljstva. Kad su izašli odande, pokazivali su veću ljubaznost, suradnju i solidarnost jedni prema drugima i prema neznancima, kojima su spontano pomagali.

Nekoliko sati nakon toga istraživači su tražili da ista skupina dovrši sljedeću rečenicu:

"Volio bih da sam…"

Ovaj put eksperiment je ispitanike ostavio nezadovoljnima vlastitim životom.

Kako bi optimizirali stupanj uspjeha, stručnjaci su proveli tisuće ovakvih ispitivanja i sva potvrđuju da osobe s dobrim smislom za humor, ljudi koji sebe opisuju kao sretne i ljudi koji se osjećaju zadovoljni svojim životima imaju jaču volju za zbližavanjem i za pomoći u odnosu na druge, viši stupanj predanosti i veću učinkovitost u onome što rade.

 Sreća donosi blagodati, mnoge od njih

inherentne čovjeku,

koje prodiru u njegovu obitelj i društvo u globalu.

Čovjek ne može ozbiljno misliti da je živ ako se odriče potrage za ovim putem prema skladu, ispunjenosti, sreći.

Trebat će donijeti tu odluku, i znam da nije jednostavno. Ja sam to učinio jer u to vjerujem; vi možete učiniti nešto drugo.

Stav koji danas zauzmemo možda nije konačan, možda se sutra promijeni.

Prije deset godina mislio sam nešto sasvim drugo.

Ma kakav stav imali, u redu je.

Samo pitam za stav koji ste zauzeli kako biste se zapitali je li on nedjeljivi dio vas.

Ako je potraga za srećom moja najvažnija potraga u životu, a sreća se za mene sastoji od onih veličanstvenih trenutaka, zašto gubim vrijeme, na primjer čitajući ovu knjigu?

Ako odlučim da je sreća moj najveći izazov, i odlučim da ova potraga ima veze s novim osjećajima, zapravo bih ih trebao tražiti, zašto gubim vrijeme i bavim se drugim stvarima koje me odvlače od toga puta?

Ako biti sretan znači izbjegavati svaku moguću bol, zašto i dalje čitam i slušam Bucaya koji mi često govori bolne ili neugodne stvari?

Zato što je važno biti predan.

Zato što je sreća jedna od najvećih obaveza koju čovjek može osjetiti prema sebi i svojoj okolini.

Među onima koji vjeruju da sreća postoji uočavaju se velike razlike, koje jedan moj prijatelj psihijatar uporno klasificira u tri grupe:

Grupa I: romantični hedonisti, koji smatraju da se sreća sastoji u tome da postignu ono što žele.

Grupa II: oni s niskim pragom frustracije, koji misle da sreća ima veze s izbjegavanjem boli i frustracija.

Grupa III: piloti balona iluzije (u koje moj prijatelj uključuje i mene), koji žive malo u oblacima i tvrde da sreća nema gotovo nikakve veze s vanjskim svijetom, nego s unutarnjim procesom.

 

Kako bismo došli do moje definicije sreće, morat ćemo za početak razlikovati neke koncepte koji, iako su elementarni, često prođu nezapaženi i brkaju se s nekim drugima.

Među glavnima se nalazi razlika između riječi cilj i riječi smjer.

 

Kako bih ilustrirao ovu ideju, ispričat ću vam priču…

 

Neki se čovjek zaputi barkom na more i iznenada se digne jak vjetar koji ga odnese na pučinu. Usred nevremena čovjek ne vidi u kojem smjeru ide njegova barka. Zbog opasnosti da sklizne s palube, baci sidro kako ga vjetar više ne bi nosio i skloni se u kabinu sve dok oluja ne popusti. Kad se vjetar smiri, čovjek izađe iz skrovišta i prođe barku od krme do pramca. Pregleda svaki centimetar lađe i razveseli se kad shvati da je čitava. Motor se može upaliti, konstrukcija je čitava, jedra su netaknuta, pitka voda nije se prolila, a kormilo radi kao novo.

Moreplovac se nasmiješi i digne pogled s namjerom da se vrati u luku. Pozorno gleda u svim smjerovima, ali jedino što vidi oko sebe jest more. Shvati da ga je oluja odnijela daleko od obale i da je izgubljen.

Počinje očajavati, hvata ga tjeskoba.

Kao što to biva s nekim ljudima u nesretnim okolnostima, čovjek počne plakati i istovremeno glasno naricati:

"Izgubljen sam, izgubljen sam… Kakav užas…"

I kao što se katkad dogodi, nažalost samo u takvim prilikama, sjeti se da je odgojen u vjeri pa kaže:

"Bože moj, izgubljen sam, pomozi mi, Bože moj, izgubljen sam…"

Iako zvuči nevjerojatno, u ovoj priči dogodi se čudo: nebo se otvori – među oblacima se ukaže proziran krug – probije se zraka sunca, kao u filmovima, i čuje se dubok glas (Božji?) koji kaže:

"Što ti je?"

Čovjek klekne pred čudom i preklinje:

"Izgubljen sam, ne znam gdje sam, izgubljen sam, prosvijetli me, Gospodine. Gdje sam, Gospodine? Gdje sam?"

U tom času glas koji se obraća izgubljenom očajniku kaže:

"Nalaziš se na trideset osmom stupnju južne širine i dvadeset devetom stupnju zapadne dužine", i nebo se zatvori.

"Hvala, hvala…" kaže čovjek.

Ali kad je prošlo prvo veselje, kratko razmisli, uznemiri se i ponovno krene s tužaljkom:

"Izgubljen sam, izgubljen sam…"

Shvati da je, iako zna gdje je, i dalje izgubljen. Ako znaš gdje si, ne znači da i dalje nisi izgubljen.

Nebo se po drugi put otvori:

"Što ti je!?"

"Zapravo mi ništa ne znači to što znam gdje sam, želim znati kamo idem. Što će mi informacija gdje sam ako ne znam kamo idem? Izgubljen sam jer ne znam kamo idem."

"Dobro", kaže glas, "ideš u Buenos Aires", i nebo se opet stade zatvarati.

Onda, sad već brže i prije nego što se nebo zatvori, čovjek poviče:

"Izgubljen sam, Bože moj, izgubljen sam, očajan sam…!"

Nebo se otvori i treći put:

"Što je sad?"

"Ne… Iako znam gdje sam i iako znam kamo idem, i dalje sam izgubljen jer zapravo nemam pojma gdje se nalazi mjesto kamo idem."

Glas mu odgovori:

"Buenos Aires je na trideset osam stupnjeva…"

"Ne, ne, ne!" viče čovjek. "Izgubljen sam, izgubljen sam… Shvaćaš li o čemu pričam? Shvatio sam da mi nije dovoljno znati gdje sam i kamo idem; moram znati koji je put, trebam put."

U tom času s neba padne pergament svezan vrpcom.

Čovjek ga razmota ga i ugleda pomorsku kartu. Gore lijevo opazi crvenu točkicu koja se pali i gasi i natpis koji kaže: "Vi ste ovdje." I dolje desno plavu točku kraj koje piše:

"Buenos Aires".

Fluorescentno ružičastom bojom na karti je označen put s mnogo uputa:

vrtlog

greben

kamenje…

i, naravno, put kojim treba ići kako bi stigao na odredište.

Čovjek je napokon zadovoljan. Klekne, prekriži se i kaže:

"Hvala, Bože moj…"

Pogleda kartu, uključi motor, razapne jedra, ogleda se na sve strane i kaže:

"Izgubljen sam, izgubljen sam!"

Naravno.

Jadan čovjek, i dalje je izgubljen.

Ma kamo pogledao, oko njega je i dalje voda, a sve informacije koje je skupio ne služe ničemu jer ne zna u kojem smjeru da se zaputi.

 

U ovoj priči čovjek zna gdje je, zna koji je cilj, zna put koji veže mjesto gdje se nalazi i mjesto kamo ide, ali nedostaje mu nešto kako ne bi bio izgubljen.

Što mu nedostaje?

Treba znati kuda ide.

 

Kako bi čovjek koji plovi mogao odrediti smjer?

Gledajući kompas. Samo mu kompas može dati tu informaciju.

 

Sad kad zna gdje je, kad zna kamo ide i kad ima kartu prema kojoj se orijentira, sad mu nedostaje kompas. Jer ako nema kompas, ne zna u kojem smjeru da krene.

 

Smjer je jedno, a cilj nešto sasvim drugo.

Cilj je mjesto dolaska; put je znati kako doći; smjer je pravac, putanja.

I smjer je neophodan makar iz njega jedino saznali gdje je sjever.

Ako čovjek shvati razliku između smjera i cilja, počinje definirati mnogo toga.

 

Sreća je za mene zadovoljstvo

što znam da sam na pravom putu.

 

Sreća je unutarnji mir koji osjeća onaj tko zna

u kojem smjeru ide njegov život.

 

Sreća je čovjekova sigurnost da nije izgubljen.

 

U svakodnevnom životu ciljevi su kao luke do kojih moramo doći, put će biti resursi koji će nam stajati na raspolaganju, a kartu će osigurati iskustvo.

Uopće ne sumnjam da je važno znati gdje smo; pa ipak… bez smjera nema puta.

 

Već te čujem kako pitaš:

 

"Ali moj je cilj Buenos Aires, kao u primjeru s barkom, i nalazim se dvjesto metara od obale, nemam kompas i nisam izgubljen. Ako čovjek zna što želi i kako to postići, baš i nije izgubljen."

 

Dopusti mi da još malo rastegnem metaforu.

Na neki način imaš pravo.

Ako se zadovoljim plovidbom blizu obale, možda neću trebati kompas.

Ako držim na oku svoj cilj, čemu toliko kompliciranja?

 

Kad je blizu cilja, čovjek vjerojatno ne osjeća da je izgubljen. Ali ta sigurnost uzrokuje probleme:

  • Moram ograničiti svoj izbor isključivo na mete koje su na vidiku.
  • (Najteže…) Što se događa kada dođem na cilj, sretan, ispunjen, zadivljen i pun sklada? Što se događa odmah nakon ispunjenosti?

U banani sam (kako kažu mladi…)!

Jer morat ću se požuriti i potražiti novu metu. I ne smijem zaboraviti da taj cilj mora biti na vidiku jer ću inače opet biti izgubljen.

Iz knjige Jorgea Bucaya Put sreće