Pero Kvrgić: Tek nakon desetak izvedbi predstava postaje izvrsnom

Razgovor s Perom Kvrgićem iz knjige Dobroslava Silobrčića "50 ljudi otkriva Hrvatsku"
Pero Kvrgić. Navršio je 90 godina. Kad je imao 83, rodila mu se unučica Kaja, njegovo "sve na svijetu", koju od milja zove "razbojnica". Njegov učitelj, Gavella, zvao ga je "Mali" znajući da je - Velik. Kvrgić je najbolji od najboljih. Spada u red Dujšina, Strozzija, Šerbedžije, Lonze... Od malih uloga napravio je velike, od velikih - najveće. Već gotovo 50 godina igra Queneauove "Stilske vježbe", premijera je bila 19. siječnja 1968. u zagrebačkom Teatru ITD. To je najdugovječnija predstava na svijetu s istom glumačkom postavom: Pero Kvrgić i Lela Margitić. Odigrao je sve uloge... On, ateist, odigrao je čak i ulogu Isusa. Komičar? Tragičar? I jedno i drugo, tragikomičar. Majstor detalja i gesta, majstor riječi. Pero Kvrgić... "mali veliki čovjek" tih, samozatajan i vrlo mudar. Ima savršenu memoriju.
U HNK smo, sami samcati. U veličanstvenoj zgradi je samo dežurni vatrogasac, Ivo. Prazna, pusta pozornica, nema glumaca, nema publike...
To je strašno. Bez publike nema teatra. Prazan teatra nema smisla. No, ferije su. Glumci su sada u Dubrovniku, Splitu, na Brijunima, u Puli. Ljeto je... Eto, jutros su pofarbali ovu pozornicu na kojoj ja sada sjedim – sam. Tužno je glumcu biti sam u teatru.
Kad je teatar pun, pa se digne famozni zastor i počne predstava vi osjećate publiku? Osluškujete li reakcije gledatelja dok glumite, dok igrate?
Je, slušam publiku, ali na jedan čudan način. Slušam ju – neslušajući. Naprosto, osjećam ju instinktivno, intuitivno. Čujem kad netko u publici zakašlje ili kad se publika smije. Publika mi je nužna. Ako je malo gledatelja, osjeća se praznina, nešto je «šuplje»...
Zapažate li i kad publika ne reagira očekivano, kad je, možda, nezadovoljna?
Osjeća se i to. Tada glumac, ja na primjer, pojačavam učinak glume, namjerno idem jače prema publici...
Imate neki svoj «tajni instrumentarij» kojim možete privući publiku?
Možda.To se događa spontano.Volim publiku, ja trebam publiku, ja igram za publiku.
Igrate. To je termin. Glumac igra. Da li je vaš posao, zapravo - igra?
Mislim da je. Vrhunska igra, radost, virtuoznost, umjetnost katkada...to je gluma.
Ali, glumiti ne znači iskazivati istinu... a gluma je ipak – istina?
Paradoksalno, ali gluma je istina, sažeta istina koja traje koliko i predstava. Koji put i duže od predstave. To je zapravo cilj teatra, da traje i nakon predstave.
...
Prezime Kvrgić? Josipović je potomak jednog Josipa... Petrić Petra, a Kvrgić?
To je, vjerojatno, potomak nekog Kvrge? Možda je moj pra-pra-pra-pra-djed bio Kvrga? Pojma nemam. Ne znam ništa pouzdano o mom prezimenu. Možda je bio netko kvrgav ili je davao kvrge? Nikad se to nije doznalo...
Kako vas zovu prijatelji?
Perica, Kvrga ponekad, Pero najčešće. Ja sam zapravo Petar. Ja sam, kao glumac, počeo s imenom Petar Kvrgić, tako je pisalo na prvim plakatima...najedanput, ne znam kako i zašto, na ranim plakatima HNK osvanulo je ime – Pero Kvrgić. Tako je ostalo do danas.
Pero, za četrnaest godina imat ćete sto godina...
Haaahaaaahaaa... ako ih budem imao? Akademik Ibler ima sto. To je sjajno. Danas se živi bolje i mnogo duže nego prije...Možda...vidjet ćemo. Kad budem imao stoti rođendan javit ću vam to pa ćemo napraviti novi intervju. Mogao bih to proslaviti na sceni? Haahaaa...Međutim, ima nekih ljudi koji dožive čak i 120 godina. Vidio sam neki dan u novinama...Glumački posao je zahvalan, što se tiče starenja. Mi, glumci, moramo stalno učiti nove tekstove pa time «treniramo» mozak...
Vi glumite i dalje, bez prekida?
Naravno. Zašto bih prestao?
Memorija vam je izvrsna?
Znate, starije tekstove, uloge koje sam igrao, ne moram učiti. Znam ih i danas, napamet. Nove tekstove učim malo teže nego prije, ali – uspijevam. Dobro pamtim. Vas, na primjer, pamtim odavno, od TV emisije «Mali noćni razgovori»...Sjećate se...
Sjećam se. Nešto se ovih dana događalo s vašim tlakom. Išli ste na pregled?
Pleše. Pleše mi tlak, ide gore – dole. 150, pa 120, gornji...
To su brojke sasvim u redu, za vašu dob. Ne zabrinjavajte se...
Ja se uopće ne zabrinjavam. Moja supruga me tjera. Ja joj velim da me ne vodi liječnicima, ali - ona ne popušta...
Pa i to je normalno. To je - ljubav...
Jest. To je ljubav. Moja Stipica je predivna. Volimo se jako.
Stipica? Zove se Nevenka...
Da. Ja ju zovem Stipica. Zove se, to znate, Nevenka Stipaničić. Od prezimena sam napravio – Stipica. I moja unučica Kaja ju zove Stipica. Baka Stipica.
Meni se čini da ste sasvim dobro, zdravi?
Naravno da jesam. Iako, ja sam u stvari na pregledima u bolnici. I sada sam u bolnici. Odnosno, trebao bih biti. Ali, odem na pregled pa zbrišem doma...
Idete negdje ljetovati?
Na Kupu. Tamo imamo neku kućicu. Pod stare dane mi vrućina ne paše. Dubrovnik mi je suviše vruć, ne idem više...
Kupa teče i kroz vaše rodno mjesto?
Ne. Kroz moje rodne Srpske Moravice teče rijeka Dobra. A i mjesto je promijenilo ime sad se zove samo – Moravice. Ukinuli su taj pridjev...Valjda je smetao. Propucali su tablu na kojoj je pisalo Srpske Moravice. Propucali su i pridjev, pa je onda tabla skinuta.
...
Vi, pravi glumci ste posebna bića. Niste baš «alieni» ali imate više čula od ne-glumaca. Senzibilitet, memoriju, talent. Poput mačke ste, imate nekoliko života...
Laurence Olivier je rekao da glumac mora biti i tigar i mačka i vuk i zmija. Naročito – zmija.
Vi ste kompaktna družina, unatoč glumačkoj taštini, sujeti, zavisti i ogovaranju?
To je istina. Među nama uvijek ima «spadala» koja prave viceve i šale. Recimo Vojković, on je bio duhovit: došao bi u bife pa bi se «prostro» po podu i urlao: ja sam Boško Buha...plazio bi po podu dok bismo mi umorni pijuckali kavicu. Čudan prizor, možete zamisliti...
Vi ste sretna bića...?
Da. Kod nas je uvijek veselo. Nismo mrki. Ekstroverti smo. Poput djece smo. Mi igramo, ali i – igramo se, svi zajedno. Uzmimo, spomenuti Mirko Vojković, on se uvijek okretao oko sebe da vidi da li ga tko sluša, odnosno da li ga netko - ne sluša. To sam «ukrao» od njega, tu «caku», taj strah da ga netko – ne sluša. To sam preuzeo i to rabim u «Stilskim vježbama».
Da li loša kritika nervira glumca?
Svakako. Ranjivi smo, ranjiviji od ostalih, umjetnika. Mi smo nježne duše, u pravilu. Kad glumcu neka uloga «ne ide» on se osjeća vrlo neugodno.
Događalo se i vama da dobijete lošu kritiku?
Tri loše kritike u cijeloj karijeri...nije to ništa.
Ali, ipak, pamtite ih...
Pamtim. Svašta ja pamtim...
Odigrali ste i uloge koja vam nisu «pasale»?
Bilo je i toga. Bilo je...ali ne mnogo. Ipak, sve sam odigrao.
Ono «treperenje» pred nastup, trema...to svi glumci imaju?
Ja imam uvijek tremu. U ovim godinama, sve više i više. Strah pred publikom. Neizvjesnost... koja me, međutim, jako privlači. To je uzbudljivo za glumca.
Premijere su stresne?
Da, stresnije su od kasnijih predstava. Premijera je prvi susret s publikom. Adrenalin raste više nego obično. Tek nakon desetak izvedbi predstava posataje – izvrsnom. Naravno, ako komad doživi desetu predstavu...haaahaahaa...
Koliko ste predstava «Stilskih vježbi» odigrali?
Sada je 45 godina kako ih igramo Lela i ja. Prvu godinu je bila Mia Oremović, pa onda 44 godine Lela Margitić. Nismo nikad brojili, ne znamo koliko je predstava bilo. Mora ih biti nekoliko tisuća. Publika dolazi sve više. Ja mislim da gledatelji očekuju vidjeti da li ćemo uopće živi dočekati kraj predstave...haaahaaahaaaa...
Kako uspijevate ne nasmijati se duhovitom tekstu koji izgovarate?
Čujte, što je glumac ozbiljniji to je predstava komičnija. Takvo je pravilo u Commedia dell' arte. Mi glumci se toga držimo. Kad smo mi najozbiljniji publika se najviše smije, a mi ostajemo – smrtno ozbiljni. To je paradoks. Osobina komičara je da je – ozbiljan. To se postiže vježbom. Naravno da je i meni taj tekst smiješan. Ali, ako se ja počnem smijati – propada predstava.
Vi ste komičar?
Donekle. U neku ruke, jesam. Ja sam zapravo, tragikomičar, znate. Svaku ulogu radim na taj način. Pokušavam u maloj ulozi pronaći nešto veliko. U velikoj ulozi, obratno, pokušavam lik svesti na ljudsku mjeru. Uvijek igram na te «dvije žice».
...
Kako su izgledale Srpske Moravice kad ste se vi tamo rodili, 1927. godine, odnosno koju godinu kasnije, kad ste počeli zapažati?
Srpske Moravice, danas Moravice, su zapravo samo jedna - Željeznička stanica u prelijepom Gorskom kotaru. To nije ni gradić, ni selo. Tek stanica vlaka s restoranom, koji je, onda, bio u vlasništvu mog oca. Uz stanicu duga cesta koja je prolazila kroz selo. Tek nekoliko kuća uz cestu. To je sve. Sela su negdje gore, u brdima, Tići, Radoševići na znam više imena svih okolnih sela.
Kako danas izgledaju Moravice?
Isto kao i nekada. Željeznička stanica. Postoji i taj restoran, ali nije više tako uredan kao što je bio u vrijeme mog oca. Otac je radio doručak na peronu za putnike iz vlaka. Vlak se neko vrijeme zadržavao na stanici, lokomotiva se tamo mijenjala. Puno Čeha je prolazilo, vjerojatno putujući na odmor. Mi klinci smo uvijek čekali taj vlak. To je bio čudan događaj. Čekali smo da «netko» dođe, ali nikada nije nitko došao. Tek su ljudi – došli, pojeli nešto i – otišli. To je bila godotovska situacija poput one Beckettove...
Bili ste pristojno dijete?
Ma kakvi. Bježao sam od kuće, skitao sam se, igrao sam nogomet...
Dobro?
Jako dobro sam igrao nogomet. Bio sam half. Lijevi half...haahaaa...Koji put lijevo krilo. Jednom smo išli u Vrbovsko igrati utakmicu, sedam kilometara od Moravica. Pješice, naravno. Vratili smo je kasno navečer, mokri od kiše... Dobio sam batine doma...
Ste barem pobijedili?
Nismo, ma vraga, izgubili smo. Sa 3 : 1. Ali, lijepo je u Moravicama. Divna stabla, pa trešnje kad procvatu. Izgledaju kao nevjeste u bijelim haljama. To ne možete doživjeti u gradu. Pa oni lampaši koje noću nose željezničari... kao krijesnice izgledaju. Taj prizor sam iskoristio u Krležinom «Kraljevu», odnosno rekao Dini Radojeviću pa je to prihvatio.
Jeste li ikad režirali?
Nisam. Osim samom sebi. Da, pripremao sam neke studente za prijemni. Ja sam režirao njihov nastup. I moja kćerka Ana je bila među njima. Svih pet su pali na ispitu s tom mojom režijom. Ana je plakala. Ja sam joj rekao: «što plačeš, pa i ja sam propao s tobom, ja - tvoj profesor...» U drugom pokušaju je uspjela i kasnije dilomirala, iako sam se ja protivio tome da bude glumica.
Zašto?
Glumački život nije lak. Otac želi djetetu dobro, pa tako i ja Ani...
U onom restoranu vaš tata je bio vlasnik i kuhar?
Ne, samo vlasnik. Mama je kuhala. Za putnike i abonente.
Abonenti su bili domaći?
Da, ljudi iz mjesta. Prometnici, žandarmerijski oficiri, liječnici koji nisu imali kuće tamo...
I vi ste se tamo hranili?
Naravno. Ali malo sam jeo. Bio sam kržljav. Sva su mi se rebra vidjela...
Niste ni sad puno deblji...Nastavili ste igrati nogomet u Zagrebu?
Nisam. Ali, nogomet mi je bio velika strast.
Za koga navijate?
Za «Dinamo», jasno. I za našu reprezentaciju. Za koga bih drugoga?
Vašeg oca su zvali Prpić Mali. Zašto?
Zato jer je bio malen. Izgledao je kao onaj Prpić Mali iz Čarugine razbojničke družine. Haaahaaaa...Malešan. Tata je bio zgodan, veseljak, obješenjak...valjda sam ja na njega...
Bili ste dobar pjevač...
Dobar? Ne vjerujem. Bio sam pjevač u zboru. To je bilo u partizanima. Pjevali smo zborne pjesme.
U partizane ste otišli sa 17 godina...
Da. 1944. godine.
Otišli ste s dva para cipela...
To je bilo sve što sam imao. Jedan par sam dao kolegi...koji je došao bos u rat. Tada još nije bilo tenisica. U selu smo hodali bosi. Imali smo, mi dječaci, pod miškom karton na koji bismo stali...Cipele su jako važne čovjeku. Taj događaj mi je koristio u predstavi kad sam igrao gospodina Mockinpotta. Pričat ću vam to kasnije...
Bilo je opasno?
Vjerojatno je. Nije me bilo strah. Meni je bilo uzbudljivo. Bio sam mlad. Bili smo stalno u pokretu. Jednom smo u Sloveniji spavali u nekom sjeniku. Pojavili su se njemački tenkovi... ja sam čuvao stražu iza neke bukve. Nisu nas vidjeli, nitko nije stradao.
Povijest čovječanstva je puna ratova...
Nažalost. Ništa nismo naučili iz povijesti. Doduše, i Freud je kazao da se čovjekov karakter vijekovima ne mijenja. Čovjeku je potreban neprijatelj – kao i zrak. To je, mislim, neprirodno, a ipak se ratovi često događaju pa ispada da je to prirodno ljudskoj vrsti. Čudno je to. Povijest nas uči da nas – ničemu ne nauči.
Vaš otac je stradao u ratu?
Da. Odvezli su ga 1941. u nekom vagonu. U smrt. Nikad nismo ništa saznali...
Mama?
Mama je bila Austrijanka. Tata Srbin. Pobjegla je iz Klagenfurta u Sloveniju pa u Hrvatsku. Zaposlila se kao konobarica u Karlovcu i tamo upoznala mog veselog tatu. Potom je došao na svijet Pero Kvrgić.
Veliki glumac.
Glumac.
Bard hrvatskog glumišta....
Silobrčić, pretjerujete. Sram vas bilo.
...
Imao sam intervju s Radom Šerbedžijom. Pitam ga: vi ste najbolji hrvatski glumac? On odgovori: Ne. Pero Kvrgić je najbolji hrvatski glumac...
To on – iz pristojnosti. Iz poštovanja. Rade je sjajan glumac. Hrvatska ima izvrsnih glumaca i glumica. Ako netko smatra da sam i ja među njima, zahvaljujem. Ja si ne utvaram da sam tako velik glumac.
Nije vas zanimalo nastaviti očev posao? Restoran?
Nikako. Tamo su se ljudi i tukli, koji put. Jednom su neki trčali s noževima... popili su suviše... Nije me zanimao takav život.
Veliki Gavella zvao vas je – Mali?
Mene je Gavella zvao: Pešekan. I Mali, me zvao, točno. Pa, mali sam.
Zašto Pešekan? To je morski pas...
Da. Ovako mi je Gavella rekao: čuj, Mali, ja tebi dam jednu ideju, a ti mi mi zgrabiš cijelu ruku...Zato me zvao - Pešekan.
To je kompliment.
Je, i ja sam to tako shvaćao. Ja sam zaista zgrabio ulogu i napravio, dodao, nadogradio ulogu. Gavelli se to sviđalo. A, i meni. Gavella je bio poseban čovjek. Vrlo sposoban Učitelj i kazališni redatelj. Škiljan također, bio je inovator.
Učitelji su učitelji, ali talent je samo – vaš...
Možda talent, ali i iskustvo iz mog vlastitog života me napravilo ovakvim kakav jesam. Ja to ne znam točno protumačiti. Možda je utjecalo na mene kad sam sa 14 godina gleda kako su odveli u vagon mog oca... i nikad ga više nisam vidio... Tu gorčinu ja nosim u sebi u nekim ulogama. S druge strane, nastojim tu gorčinu pobiti – smijehom. Ironijom. To je nešto što čovjek nosi u sebi. Zato radim i male i velike uloge. Nastojim da male uloge postanu velike. Teže je napraviti izvrsnu malu ulogu. Malu ulogu glumac radi iz sebe, iz svog vlastitog iskustva uzima ono što mu treba. Veliku ulogu je već autor, pisac, oplemenio i napunio mnogim značajkama. Malu ulogu stvaram ja.
Vaše životno iskustvo nije baš bezbolno... otac je odveden, majka se preudala i otišla u Salzburg, ostali ste sami, bili ste dječak u ratu, došli ste sami u Zagreb...
Da nije bilo jednostavno sve to shvatiti i prihvatiti. U Zagrebu sam bio u glumačkom internatu. Glumačku školu nam je vodio pjesnik Drago Ivanišević. Zaljubio sam se u glumu.
Život vas nije mazio...
Nije. Ali, možda je to bilo dobro, jer su me sve te nedaće pokretale napred.
Vaš scenski govor je jasan i uvijek razumljiv. Posebno radite na jeziku?
Radim na tome. Potječem iz Gorskog kotara gdje se miješaju svi mogući jexzici i dijalekti. Slovenski, hrvatski, čakavski, kajkavski, štokavski... Ali, puno sam ja sam radio na svom govoru.
Još uvijek ste zaljubljeni u glumu?
Jesam. Zaista jesam. Zaljubljen, gluma je dio mene.
Dio?
Pa, ne mogu reći da sam ja sav – glumac. A možda je baš tako...
Mogli biste živjeti bez glume?
Ne bih. Umro bih...vjerojatno...
...
Spomenuli ste Mockinpotta, cipele... Weissove «Patnje gospodina Mockinpotta»?
Da. Tamo igram bos. Stalno govorim «cipele moje, cipele...gdje su cipele moje?» Sjećam se, kad se obraćam Bogu, u toj predstavi:
«Dragi i časni gospodine Bože naš, ja sam, s dopuštenjem, Mockinpott vaš
Molim vas najodanije, zapravo, što se to na meni iskušava, upravo?
Otkako živim mnogo već ljeta ode, a za me nema ni jedne jedine zgode
Zbog koje, kako rek'o bih tamo, ne bih morao uvijek pitati samo.
Zašto, ako nešto već jest, ono je onako kao što jest
I, ako se čovjeku više dopada da ne bude kako bješe dotada?
Ja ne znam, možete vi mene pratiti te iz mojih izlaganja shvatiti
Kako mene vaš poredak zgodi, hoćete reći kamo sve to vodi?
Pitat sam htio zašto ja padnem, ako katkada nakoso stanem?
I, zašto, ako na stolac sjesti htjednem, a umjesto na nj – u govno sjednem?»
Haahaaahaaaa...Eto, tako vam je to.
Igrate još Mockinpotta? Imate fenomenalnu memoriju...
Ma, ne više. Zadnji put sam ga igrao sedamdesetih godina.
Kad ste krenuli u Glumačku školu znali ste da ćete uspjeti, da je to vaš život?
Nisam uopće mislio da ću uspjeti. Divio sam se Dujšinu, Strozziju... Podgorskoj... Kraljevoj... Nisam ni pomišljao da ću biti kao oni... recimo...
Oduvijek ste tako skromni?
E, pa takav sam...
U Trstu ste na kraju rata ušli u kazalište s puškom?
Gledali smo Bizetovu operu «Carmen». Pjevala je Anka Jelačić. Ljudi su zazorno gledali u nas. A mi, s puškama... tada se nije znalo kome će pripasti Trst. To je bilo takvo vrijeme. Naravno, pristojno smo se ponašali u kazalištu.
Još vozite auto?
Prestao sam pred dvadeset godina. Sad imam privatnog vozača, moju suprugu Stipicu.
Jesu li svi glumci tašti, sujetni?
A, kako da nisu. Jesu. Prikrivaju tu svoju taštinu, koliko mogu. Glumci su neobično tašti.
I vi ste?
Pa, i ja sam isto tašt. Ne pokazujem taštinu. Ali sam tašt.
Vrlo ste iskreni...
Ne znam što da vam kažem... Nisam ja baš savršen...
Kaže mi vaša supruga Nevenka...
Stipica...
Kaže mi vaša supruga Stipica da ste «ludi» za unučicom Kajom?
To je potpuna istina. Mala «razbojnica» je predivna... Volim ju beskrajno. Jednom sam išao pješice na 18 kat na kojem ona stanuje s roditeljima...
Lift nije radio?
Jasno, nije radio lift, a ja sam morao vidjeti Kaju. Idemo k njoj, Stipica i ja, svaki drugi dan. Radio lift ili ne...
Nedavno je, na svjetski dan kazališta. John Malkovich, američki glumac održao prigodni govor i spomenuo «zlu glumačku kob» i istovremeno «blagoslov talenta»... To postoji?
Zla kob postoji, kako za koga. A, u blagoslov ne vjerujem. Nisam vjernik. Ateist sam. Vjerujem u – rad. Rad, rad i rad. Rad može stvoriti sve. U komadu «Posljednja seansa Freuda» razgovaraju dr. Freud i dr. Lewis. Freud je dosljedan nevjernik, a Lewis je od nevjernika postao vjernik. Oni raspravljaju o Bogu. Na kraju to pitanje ostaje neriješeno. Svaki od njih ima svojih slabosti i strahova...
Koga igrate vi?
Freuda. Ali to sada tek spremamo. To još nismo počeli igrati. Dođite vidjeti, kad bude... Vrlo zanimljiv komad.
Glumački je život, uz sve užitke - ovacije, pljesak, priznanja, nagrade, uspjehe – a sve to ste često doživljavali, ipak – težak život?
Ne razmišljam o tome. Sad razmišljam kad me to pitate. Što ja znam? Svaku novu ulogu, i dan danas, ja prihvaćam s radošću i s veseljem. Meni to nije težak posao. Prema likovima koje igram imam, naravno, određenu distancu. Ne ulaze u mene, ne ostaju mi u «utrobi». Kad bih od svakog lika koji sam igrao ponešto ostalo u meni ja bih – poludio. Igram neku drugu osobu, ali igram i sebe...To je neko čudno dvojstvo.
Pušite još uvijek?
Ne više. Prestao sam pušiti prije četiri godine. Imao sam manji moždani udar za vrijeme jedne predstave u Skradinu. Bila je užasna vrućina, putovao sam iz Dubrovnika autobusom, što je bilo blesavo, s moje strane. Putovanje je trajalo osam i više sati. Noć prije nisam spavao u Dubrovniku jer su ispod mog prozora pjevali i lumpali do jutra, u kafiću. Inače, s velikim užitkom sam pušio, dvije kutije dnevno...Prestao sam pušiti i – nisam se zdebljao. Sretnu me ljudi, sada, i vele mi: dobro izgledate. A, kad sam bio mlad nitko mi nije rekao da dobro izgledam. Čudno, ne? Ja sad dobro izgledam?
Gospodine Kvrgiću, moram vam reći: imate predivan – nos.
Haaahaahaaa, zafrkavate me. Nos? Strašan je. Prevelik. Povijen. Kvrgav. Ali, da imam neki mali nosić ja ne bih bio – ja. Ipak, ja volim svoj nos.
Kazalište «troši» glumce, neki odlaze mladi...
Troši jako. I, ubija ih – alkoholom. Alkohol je kod glumaca vezan uz taštinu, uz neuspjeh, uz tremu, i uz - uspjeh. Napetost je velika, a nije glumac - nadčovjek. Predivno je biti glumac, ako uspijete. Ako ne uspijete – bolno je... Tragično. Ja osobno sve oko sebe osjećam kao igru. To je spas: igrati se, a raditi... Ponavljam, raditi.
Intervju Dobroslava Silobrčića s Josipom Vaništom možete pročitati ovdje, a s Marijom Ujević ovdje.