Pakleni sarajevski život "običnog" čovjeka nakon atentata
Ulomak iz knjige Miljenka Jergovića "Nezemaljski izraz njegovih ruku"
Našla sam ga ispred dućana. Stoji, gleda, a niz obraz mu curi pljuvačka. Pomislih, Marko, kako si se to zaokrenuo, kako si pljunuo da ti je slina došla skoro kod uha. Nije mi palo na pamet da je njega to neko pljunuo. Mog brata. Sina pokojnog ćurčije Besarovića, kojeg je u čaršiji svako znao, a svi su ga, tako mi se činilo, i poštovali.
Majci nismo smjeli reći šta se dogodilo. Nismo joj govorili ni šta se u gradu događa, ni da po čaršiji redom razbijaju srpske radnje, ni da su okolo počeli vješati ljude, ni da policija samo stoji sa strane i gleda. Ništa joj nismo rekli, osim to da je neki Gavrilo, učenik i podstanar kod udovice iz Oprknja, ubio nadvojvodu Franju Ferdinanda i ženu mu Sofiju.
To smo joj u prvi mah rekli, a možda nismo ni trebali. Možda i jesmo, ne znam, stalno mislim o tome jesmo li. Jer ovako, kako smo joj rekli, životi kao da su nam se i razdvojili. Marko i ja na jednu stranu, majka na drugu. Ona žali princa i princezu, a mi žalimo sebe. Strahujemo kako ćemo sutra, što će sa nama biti, i hoće li nas biti u ovom vražjem gradu. U gradu koji je za našu mater i dalje zemaljski raj. Kako je čula od Marka za atentat, digla se iz fotelje, otišla u sobu, pa je iz ormara izvukla najveću crnu maramu koju sam vidjela u životu, i njome pokrila ogledalo. Ispod slike našega kućnog sveca, a naša slava ti je od davnina Sveti Nikola, zapalila je svijeću, debelu žutu voštanicu, isto tako kad nam je umro otac. A onda se vratila u svoju fotelju, i krenula da žali Ferdinanda i Sofiju, i da žali njihovo troje djece, dvojicu sinova i kćer, koji, eto, ostadoše siročad. Veli mi: vas dvoje barem imate mene, a šta će oni? Govori mi to, a meni pred očima naš razbijeni dućan i Markov upljuvani obraz. I sve mislim, kad će nam zalupati na vrata, da nas iz kuće izbacuju. Mislim tako, ali joj ništa ne govorim. Majka nije iz kuće izašla otkako smo oca pokopali. Sjedi u svojoj fotelji, ili siđe do kuhinje, prošeta po bašči iza kuće, ali na ulicu neće. Niti koga osim nas prima, niti s kime razgovara. Sram je što je živa, a otac umro. Govorili smo joj, i ja, i Marko, kako mora među ljude, kako se nema čega sramiti, nije ona kriva za njegovu smrt, ali uzalud sve. Na kraju smo se i navikli da je tako. A nakon atentata više ne može drukčije ni biti. I tako, ona žali nadvojvodu, a mi joj pomažemo. Nije to lako.