Trpki humor, sirova ljepota i neizdrživa emotivna tenzija

Kad god oduševljeno pričam o ovom romanu, kad god ga preporučujem, uvijek se iznova začudim koliko je u njemu malo onoga što bismo na prvu nazvali "atraktivnim". Nema naime brze akcije, egzotičnih destinacija i izvanrednih junaka, nema uzbudljivog povijesnog okvira, fatalnih ljubavi, okrutnih ubojstava ili raskošne rečenice – ničega osim nešto krava i ovaca na zabačenoj nizozemskoj farmi, oca i sina, i priče koja će vas izbaciti iz kože.

Možda činim nepravdu drugim romanima Gerbranda Bakkera, onima koje su dobivali važne književne nagrade i onim budućim, koji će ih zacijelo dobivati, ali mislim da je s Gore je tiho nizozemski autor uspio doći opasno blizu snu i prokletstvu svakoga pisca – knjizi svojega života. 

Prije nego što se dao u književnost, Bakker je radio kao vrtlar i – odmah ćete primijetiti – čovjek je koji voli i poznaje zemlju. Ta ljubav i to znanje ne određuju samo scenografiju ovog romana, njegovu taktilnost i mirise, sporedne i glavne likove, već i čitav njegov svijet, a ponajviše pripovjedački glas, jednostavnu, ali nikad šturu, do savršenstva izbrušenu rečenicu kojom Bakker pripovijeda.

Vrijeme je naše, mjesto farma blizu Amsterdama, a čovjek kojega upoznajemo "s glavom ispod krave" četrdesetogodišnji Helmer. Helmer je samac, ako ne računamo one o kojima se brine: domaće životinje i čovjeka koji umire na katu seoske kuće – njegova oca. I baš ondje gore, u očevu krevetu, leži priča. Ondje su zamjeranje i gorčina, ljubav i mržnja – sve što je Helmera učinilo Helmerom, a oca ocem – sve ono što čeka da bude razriješeno. Ako vam i otkrijem ponešto o toj priči: o nerazdvojnoj braći blizancima, Henku koji je stvoren za selo, poput oca, i Helmeru koji odlazi studirati književnost u Amsterdam, o djevojci koja staje između njih i automobilskoj nesreći zbog koje će Helmer ostaviti studij i uskočiti u seljačke čizme i život svojega brata – neću je upropastiti. Jer, koliko god sama po sebi bila zanimljiva, priča ovdje nipošto nije sve – sve je način na koji je ispričana.

Farmer koji je želio studirati književnost i vrtlar koji je postao pisac pričaju vam je s trpkim humorom, rečenicama sirove ljepote, gradeći emotivnu tenziju koja pred kraj romana postaje gotovo neizdrživa. Ljubav je mržnja je ljubav, a krug se nastavlja ili razbija – nitko tko ovu knjigu pročita neće imati izgovor da je nije razumio, nitko se neće moći potužiti da ga nije dotaknula.

Roman Simić