Poglavlje iz romana Zeleni šator Ljudmile Ulicke

Na partijskoj konferenciji šezdeset prve istupio je Petar Petrovič i rekao ono što mu je bilo na duši: raskrinkali su Staljinov kult ličnosti, a sad se postupno razvija novi kult, Hruščovljev. Zaboravili su Lenjinove norme, a trebalo bi im se vratiti, osnažiti demokraciju, odgovornost izabranih osoba pred narodom, radi čega treba ukinuti visoke plaće i nezamjenjivo rukovodstvo. Izložio je sve što je mislio.

Prije je sva ta promišljanja "isprobao" na svojem prijatelju Afanasiju Mihajloviču, Feši, prijatelju s Akademije glavnog štaba, gdje su se oba kratko školovala u prijeratno doba. Feša to nije odobrio, iako se sa svime složio. Točnije, nije odobrio nakanu da istupi sa svojim promišljanjima na partijskoj konferenciji.

 – Neće biti nikakve koristi, a neugodnosti, Petro, preko glave – ocijenio je Feša tu nerazumnu nakanu.

Petro je Feši spočitnuo kukavičluk. Ovaj se, obično suzdržan, najednom razjario i poslao prijatelja onamo kamo nisu običavali slati jedan drugoga.

Tada mu je Petar Petrovič izložio jednu krajnje neugodnu stvar: većih kukavica od vojnika zapravo i nema. I što imaju viši čin, to su veće kukavice. Profesionalci koji su prošli rat i nisu se bojali ni vatre ni neprijatelja, koji nisu skrivali glavu iza tuđih leđa, smrtno se boje vlasti i sada ne brane Domovinu, nego svoje uhranjene guzice i fotelje.

Budući da se to događalo na dači Afanasija Mihajloviča, ovaj je pokazao prijatelju na vrata, i između dvojice generala izbila je svađa onog tipa koji je opisao Nikolaj Vasiljevič Gogolj. Iako se nisu spominjali ni "svinja" ni "puran", zbog riječi "kukavica" Afanasij Mihajlovič bio je duboko u duši uvrijeđen.

Petra Petroviča su zbog skandaloznog istupa kaznili: premjestili su ga na drugi posao, na Daleki istok, to jest poslali su ga u progonstvo, da ga pretpostavljeni ne vide. Ondje mu je provincijski život isprva bio dosadan, a potom se aktivirao – organizirao je savez istomišljenika koji su poput njega htjeli sav izvitopereni život zemlje preusmjeriti na Lenjinove tračnice. Ta ilegalna aktivnost s tajnim sastancima, čak i s lecima, nije dugo potrajala. Petra Petroviča su uhitili, najprije ga izbacili iz Partije, a potom mu na zatvorenom suđenju dosudili svega bijedne tri godine. Kao dodatnu kaznu degradirali su ga u običnog vojnika, oduzeli osuđenom generalu titulu ratnika, ratne nagrade, mirovinu i sve povlastice koje su mu pripadale po bivšim, danas ukinutim zaslugama.

Tako je započela nova biografija Petra Petroviča. Postupno je odbacivao, skupa sa suvišnom težinom, zastarjele predodžbe o životu. Odslužio je tri godine, izašao, opet bio zatvoren. Prisjećao se prijašnjeg, "akademskog", kako je sad ismijavao samog sebe, života, i nazivao ga djetinjastim.

General je imao soli u glavi. Nije bez razloga na akademiji vodio katedru taktike. Ali upustio se u neravnopravnu borbu s vlašću koja nije osvajala pameću, nego silom. Što je tu mogla učiniti taktika, a i strategija? Kamo li ga samo vlast koju je uvrijedio bivši general nije slala: u zatvor, u logor, u progonstvo, u psihijatrijsku bolnicu, a on je izlazio i prihvaćao se svojeg.

U proljeće sedamdeset druge dobio je mali odmor – izašao je na slobodu. U međuvremenu više nije bio običan vojnik, nego pravi general male vojske disidenata. Ima takvih ljudi kojima je generalski status prirođen.

Ničiporuk je znao da vlast domaćim neprijateljima ne oprašta, da se neće dugo šetati na slobodi. Uživao je u kući, u druženju s ljudima, čak u običnom pješačenju gradom. Sloboda! Sloboda!

No bio je to varljiv osjećaj: telefon su prisluškivali, praćenje nisu prekidali. Petar Petrovič odlučio je otputovati u Minsk, imao je ondje posla. Čak ni ženi Zoji nije govorio kakvog posla. Ali ona ga, kao iskusna družica, nije ni pitala.

Uzeo je kartu za večernji vlak, došao kući, skupio nešto stvari, gotovo ništa – čisto rublje, pribor za brijanje, dva posljednja broja časopisa Novyj mir, već dobrano pohabana, i plišanog psića za prijateljevu unuku.

Sjeli su večerati, kad zazvoni na vratima. Došla je Zojina prijateljica Svetlana, bliska osoba. Donijela je vijest: jučer su bile premetačine kod Harčenka i Vasilise Travnikove. Harčenka su odveli, a Vasilisu ostavili.

Petar Petrovič slegnuo je ramenima: kod kuće je sve čisto.

– Oni to ne znaju. Ako dođu, čeprkat će – odvrati Svetlana.

– Aaa... – sjeti se Petar Petrovič. – Moje nagrade! Prema papirima su mi ih oduzeli, ali sva mi je željezarija kod kuće. Neću im je dati. Moramo je skloniti, Zoja. Hoćete li je vi odnijeti, Svetlana?

– Odnijet ćemo je. Ali bolje da pošaljem svoje cure. Sigurnije je. Večeras.

I doista, iste večeri, nakon što je Petar Petrovič otputovao, došle su dvije cure od naoko petnaestak godina, jedna je bila debeljuca bujnih obraza Tonja, druga posve neprivlačna Sima, obje s jednakim pletenim kapicama i šalovima, učenice Svetlane Sergejevne.

S nelagodom su tapkale na mjestu na vratima. Zoja Vasiljevna rekla im je da se skinu, poslužila čaj i kekse. I sjedile su tako sa svojim modrim kapama, šutjele. Zoja Vasiljevna stavi pred njih poteži zamotuljak – novine povrh platna – zavezan uzicom. Pred njima je strpala zamotuljak u kod kuće sašivenu torbu u kakvoj se nose namirnice. Zatim je stavila poruku: "Tu su vojne nagrade, treba ih sačuvati." Cure su složno kimnule. Zoja Vasiljevna uzela je žigicu i zapalila poruku, ostatak papira stavila je pod mlaz vode i bacila ga u kantu.

Cure su se zgledale: stvar je ozbiljna.

Izašle su iz zgrade ogledajući se oko sebe. Bilo je tiho i pusto, vladala je prevrtljiva travanjska neodređenost. Krenule su šutke prema metrou. Izašle su na Bjeloruskom kolodvoru. Tonja je dovela Simu do ulaza. Ispred ulaza Sima pruži torbu prijateljici:

– Znaš, bojim se, što ako mama nađe? Uzmi je k sebi, a?

– Dobro – pokorno pristane Tonja. – A kamo da je sakrijem? Možda u spremište? Ispod stubišta nam je. Doduše, često razvale lokot, kradu drva.

– A što će vam drva?

– Ma ni za što. Peći odavno nema, a drva stoje. Pa ih kradu...

– Ali sad je gotovo ljeto...

– Pa da...

Tonja se odvezla trolejbusom od Bjeloruskog kolodvora gotovo do same kuće, do Trga Dzeržinskog.

 

Kod kuće, kao naručeno, nije bilo nikoga: bratić Vitka bio je kod susjeda, njegova majka Valjka zbrisala je terevenčiti, a stariji brat Toljan služio je svoju kaznu.

Ni majke nije bilo, danas je otišla u drugu smjenu.

Privijajući zamotuljak uz trbuh, Tonja je prošla kroz stan. U kutiju pa na ormar? Nije bilo praznih kutija, samo tri pune. U donjoj ladici ormara ležao je alat, majka bi katkad onamo posegnula za čekićem, za čavlom. Ostao je još od oca. Sve rublje bilo je složeno u hrpe, samo je na donjoj ladici bilo zgužvano. Ondje su ležali stari čupavi trikoi, nekoć plavi i boje breskve, s izlizanim, iznošenim međunožjem. Čvršće dijelove majka bi izrezala i grubim šavovima iznutra krpala s više slojeva one koji su još mogli poslužiti. Tonja je uzela najpoderanije, uredno zamotala u njih platneni zamotuljak i stavila ga uza sami zid. Zauzeo je gotovo pola ladice. Tada je razmotala zamotuljak i izvadila jedanaest zgodnih kutijica. U njima su ležala vojna odlikovanja s emajlom i zlatom, vrlo lijepa i neočekivano teška. Tonja je odlučila riješiti se kutijica, zauzimaju previše mjesta. Izvadila je odlikovanja, pričvrstila ili prikvačila svaki komad za krpicu i smotala ga kao kobasicu, koju je opet prislonila uza zid. A kutijice je odvojila, stavila ih je u svoj osobni kutak na gornjoj polici. Što će s praznim kutijicama? Najvažnije je ordenje.

 

Devetog svibnja rano ujutro zamotuljak u ormaru pronašao je Vitka, Tonjin zločesti bratić. Dečki iz dvorišta rekli su da mame novac skrivaju u ormaru ispod rublja. Treba samo dobro potražiti. Krenuo je od donje police. Novca ondje nije bilo, ali odmah je nabasao na poteži zamotuljak uza zid. Izvukao ga je, razmotao – u njemu su za stare babine gaće bila pričvršćena odlikovanja i medalje. I to kakvi! Bio je to najprikladniji dan za odlikovanja – Dan pobjede. Raširio je gaće, divota! Bilo ih je mnogo, nabrojio ih je pet, zatim još pet, i ostalo je još jedno. Sva su se različito pričvršćivala i kvačila, pa ih je polako, zagrizavši jezik, najprije skinuo s iznošene krpe, a zatim, ne žaleći svoju košulju, sve je stavio na nju, s dviju strana od ramena nadolje. Svojom težinom razvukla su košulju, blistala zlatom i srebrom i kremaljskim zvijezdama. Otišao je u dvorište k dečkima, zaboravivši na novac koji je obećao potražiti u ormaru pod rubljem. A dečki su zaboravili na njega i već otišli. Dok je tapkao na mjestu razmišljajući gdje da ih potraži, pojavili su se veliki dečki – Artur Armenac, Sevka i Timka Panj. Odmah su navalili na njega, počeli trgati odlikovanja. Vitka je zaurlao i pojurio u vežu.

 

Četrdeseti dan nakon smrti Ane Aleksandrovne pao je na deveti svibnja i umirovljeni pukovnik medicinske službe Vasilij Inokentijevič umjesto na susret s kolegama iz postrojbe krenuo je na parastos u crkvi Petra i Pavla kod Jauske kapije. Do parastosa je ostao još cijeli sat, pa je odlučio prošetati se od Trga Dzeržinskog. Hodao je duž zapadnog zida Politehničkog muzeja, ali na suprotnoj strani od Serovljeva prolaza. Iz veže mu se ravno pod noge dokotrljala grupa momčića i pala mu u tučnjavi pred noge. Jedan od njih, proganjani, najmanji, gromko je urlao. Starac ga podignu s tla – klinjo je imao oko sedam godina i rijetke zube koji su mu krivo rasli. Trojica malo starijih dječaka uzmaknula su u vežu, ali virila su iza ugla. Mali mu se otimao u rukama kao riba na udici, na košulji mu je grmio šareni metal. Vojna odličja...

Vasilij Inokentijevič spustio je momčića na tlo i pridržavajući ga za ramena promotrio vojni ikonostas. Osim uobičajenih odlikovanja koja su toga dana na starim koporanima i novim sakoima u velikom broju nosili vremešni veterani Vasilij Inokentijevič vidio je i neka rijetka – "Za obranu sovjetskog Arktika", "Za osvajanje Königsberga" i sasvim posebno, američko, na kojemu su bili i lovorov vijenac, i zvijezde, i zrake. Bila je to "Medalja za zasluge". Saveznici su njome nagradili najviše sovjetske časnike nakon osvajanja Berlina četrdeset pete.

Jednog od odlikovanih Vasilij Inokentijevič je poznavao. General Ničiporuk ležao je četrdeset pete kod njega u ratnoj bolnici. Šef bolnice navečer je posjećivao generala. Više su puta pili uz razgovor. General je iz ratne bolnice otišao po svoje odlikovanje, pa su navečer to zalili! I nije bilo sumnje da su ta odlikovanja pripadala generalu Ničiporuku – o tome su svjedočila dva druga, kudikamo poznatija, za Königsberg i Arktik. Ta je geografija točno odgovarala ratnom putu Petra Petroviča.

"Zar su ih ukrali..." – pomislio je Vasilij Inokentijevič i odmah se sjetio da mu je netko govorio kako je general Ničiporuk ili poludio ili je u zatvoru zbog nekih antisovjetskih aktivnosti. Ali pojedinosti se Vasilij Inokentijevič nije sjećao.

– Kako ti se zove djed? – zgrabivši ga za mršava ramena, upitao je prijeteći za svaki slučaj.

– Nemam ja nikakvog djeda. Pusti me! – derao se klinac.

– Gdje si uzeo ordenje? – Starac ga je tresao za vrat.

– U babinom ormaru! Baba mi ih je dala! – Momčić nije bio strašljiv, vrtio se u rukama, pokušavao se iskobeljati.

Izvukavši se, ugrizao je Vasilija Inokentijeviča za ruku.

– Gade mali! – razbjesnio se starac. – Idemo k baki!

– Nema je! Nije doma! – uzvrtio se klinac.

– Hajde, hajde, odvest ćeš me k mami! – ustrajao je starac zgrabivši klinca za podlakticu željeznom rukom.

– Ne! Neću! – derao se mali Vitka. A zatim je umuknuo i ozbiljnim odraslim glasom predložio pogodbu: – Ma uzmite ih radije vi, ionako će mi ih dečki oteti! Samo da ne idem doma. – Zamišljao je kako će baka vikati, kako će ga mama izlemati. Bolje da se odmah preda.

– Skidaj košulju – naredi starac.

Namjeravao je otkvačiti ordenje i medalje te vratiti opranu plavu košulju vlasniku. Ali u trenutku kad se košulja s odlikovanjima našla u rukama Vasilija Inokentijeviča, klinjo mu je kliznuo iz ruku kao komad sapuna i nestao u veži.

"Ukrali su ih, bez ikakve sumnje, ukrali su ih", pomislio je Vasilij Inokentijevič, zamotao je sav metal ne otkvačivši ga u dječju košulju i ne bez truda strpao ga u džep sakoa. Sako se sav naherio na jednu stranu.

– Čudna, čudna, čak zabavna priča.

Vasilij Inokentijevič nije vidio generala Ničiporuka od rata. Poslije su do njega dopirale glasine da Ničiporuk predaje na Vojnoj akademiji. Vasilij Inokentijevič nije imao nikakav kontakt s generalom. Ali može ga pronaći – preko Nefedova ili preko Golubeve.

Tako je razmišljajući o svemu tome stigao do crkve. Pred crkvenim vratima stajala je Nadežda, slična četrdesetogodišnjoj Njuti, ali sasvim obična, dok je Njuta bila prekrasna, neusporediva i jedinstvena.

S Nadeždom su razgovarale dvije nepoznate starice i dvojica mladih muškaraca – Sanja i njegov prijatelj Miha, riđe kose, s bradicom.

Došla je i kraj njih stala Nadeždina prijateljica Elena – tamnocrvena, uspuhana. Svjedokinja, opunomoćenica, gotovo sudionica njihova života.

"Ima povišen tlak" – primijeti u sebi Vasilij Inokentijevič. Izljubio se s Elenom, nikome nije rekao za tlak. Koja korist od toga?

Izašla je crkvena podvornica:

– Otac zove na parastos.

Vasilij Inokentijevič stao je između Nadežde i Elene, nepoznate starice sa svake strane, a otraga Sanja sa svojim prijateljem.

Kroz bočna vrata izašao je sitni suhonjavi svećenik mašući zadimljenom kadionicom.

Vasilij Inokentijevič ušao je u crkvu drugi put u posljednjih mjesec i pol, prvi put na opijelo Ane Aleksandrovne, a sad na parastos, dok prije toga četrdeset godina nije odlazio. Iskreno, u duši mu se uskomešao zaboravljeni osjećaj iz djetinjstva. Čudno, čudno... Možda se to javlja starost. Zbor starica čudesno je pjevao, i zapamtio je riječi. I muški su glasovi otraga pjevušili. Osvrnuo se. Sanja, Njutin unuk, vrlo drag momak, pjevao je: "Najdubljom mudrošću čovjekoljubivo svime upravljaš i blagodat svima daješ..."

"Otkud to zna?" – začudio se Vasilij Inokentijevič.

Točno, prije četrdeset dana Sanja ništa od toga nije znao. A sad, evo, zna.

Sanjin riđokosi prijatelj lio je obilne dječje suze. Oba su momka u rukama držala zapaljene svijeće.

Vasilij Inokentijevič imao je osjećaj neodređene krivnje, tuge i žalosti. Njuta, sestrična u trećem koljenu, prva i doživotna ljubav, veza koja je uz prekide trajala od djetinjstva, paralelni život, isprekidan i najvredniji. Nemilosrdne li sudbine... Cijeli je život odbijala njegovu ljubav, a on ju je ustrajno dostizao, hvatao je maltene nasilu. Reagirala je nekako nevoljko... i govorila sa zagonetnim i melankoličnim osmijehom, uobičajenim početkom 20. stoljeća:

– Basile, uvijek se pojavljuješ kraj mene u trenutku kad mi se život ruši, ti si spasitelj, ali oprosti, za mene si uvijek znak i utjelovljenje moje nesreće...

Toga se Vasilij Inokentijevič prisjećao uz divno pjevanje, a na tuđa vojna odlikovanja koja su mu razvlačila džep potpuno je zaboravio.

Petra Petroviča uhitili su u Minsku idući dan nakon dolaska i isti su mu dan došli u kuću radi premetačine. U kući nije bilo ničega, ali sve su prevrnuli, odnijeli neke ostatke – knjige iz struke, prijeratne, s autogramima, koncepte predavanja.

Zoja Vasiljevna radovala se što su ordenje maknuli iz kuće. Zapravo, te ratne nagrade kao da su bile nepostojeće. Sve je vodilo od jednog do drugog: degradirani general, poništene nagrade, logoraš i neuračunljiv. Ali dobro je znala da je s Petrom sve u redu – neuračunljiva je bila zemlja.

 

Što se tiče Tonje Mutjukine, ona još dugo nije znala da se u kući čuvaju samo prazne kutije, a ordenje je nestalo. To se razjasnilo kad joj se stariji brat Toljan vratio iz zatvora, nabavio novac, svima kupio darove i dao nešto majci. Majka je odmah kupila novi ormar. Počeli su izbacivati starudiju i tada je Tonja otkrila da ordenja nema. Užasno se izbezumila! Najprije je pomislila na Toljana, zato što je znala da je to ordenje jako vrijedno.

Ali Toljan ništa nije imao s tim.

A i čemu govoriti o njemu – dva mjeseca poslije opet su ga uhitili, zato što je onaj novac za darove bio od pljačke.

Najviše je tugovao Vitka. Oca se gotovo i nije sjećao, a sad tek što su se upoznali, ponovno je nestao.

Ordenje se vratilo u generalovu kuću preko lanca poznatih i polupoznatih ljudi. "Gole", bez svojih ručno izrađenih futrola-lijesova, ali zamotane u celofan i stavljene kako bi se sačuvale u željezni lonac, generalove nagrade ležale su u zemlji, zakopane na dači Zojine nećakinje, na postaji Kratovo na Kazanjskoj pruzi, iza dvaju borova za koji je pričvršćena dječja ljuljačka. Do boljih vremena.

I stigla su bolja vremena. Na koncu su se našli general i njegove nagrade. General je živio u zemlji gdje treba živjeti dugo. I doživio je devedesetu i umro kao heroj. Pokapali su ga devedeset prve i na jastučiću ispred lijesa nosili su sva njegova odlikovanja, nekoć zamotana u iznošeni čupavi triko, pa i ono američko. A jastučić je bio crven, kako i treba.