Petak 28. prosinca bio je zadnji radni dan u godini, još smo jednom bistrili ideje o nekim novim projektima kada je stigao Vlatkin mail: "Vijest je već sigurno došla do vas…" No ona je bila ta koja je donijela vijest, umro je Amos Oz. Jednostavno smo prekinuli sve razgovore, a ja sam jedva napisao kratak post na Facebooku. Naime, iako sam znao da je bolestan i da slabo putuje, da nije baš najbolje, ovo je ipak bilo šokantno. Nije mi bilo ni nakraj pameti da će jedan od meni najomiljenijih autora, čovjek s kojim sam prijateljevao i kojemu sam imao čast biti i urednikom i izdavačem umrijeti, neočekivano, naglo. 

Tek desetak dana prije, povodom objavljivanja njegove posljednje samostalne knjige Pozdrav fanaticima, pisali smo mu pitajući želi li dati intervju upravo za Bestbook. Oz je kao i uvijek odmah odgovorio, ali ovaj put rekao je da se ne osjeća najbolje i da će intervju dati u siječnju. Nažalost, nije ga dao. A Amos je rado govorio za hrvatske novine, u proteklih desetak godina objavio je pozamašan broj intervjua. Uvijek spreman razgovarati, podijeliti svoje misli, nesebičan i jasan, Oz je često govorio o književnosti, o Bliskom istoku, o politici, fanatizmu, temama koje su ga zanimale, o kojima je razmišljao. Trebamo biti zahvalni što je jedan od najvećih pisaca kraja dvadesetoga i početka dvadeset prvoga stoljeća toliko često govorio za hrvatske medije i valja nam iznova pročitati te intervjue (mogu se pronaći na internetu) jer oni itekako govore o nama danas i o problemima s kojima se suočavamo.

Za Amosa Oza veže me mnogo toga i mislim da je uz Mirka Kovača jedan od autora koji je najviše oblikovao moj urednički profil. Na samim svojim uredničkim počecima u književnom nakladništvu zapala me čast da budem urednik jedne Ozove knjige; riječ je o Crnoj kutiji, koju je s engleskoga preveo Zlatko Crnković, koji mi je i skrenuo pažnju na Oza. Na svom prvom profesionalnom odlasku na Frankfurtski sajam knjiga 1999., kada sam onamo prvi put došao ne kao posjetitelj, već kao profesionalac, bez iskustva, bez starijega kolege koji će me uputiti u tajne Frankfurta, jedna od misija bila je pronaći književnog agenta, točnije agenticu Amosa Oza. Bila je to tada, a i sve do svoga umirovljenja, lady Deborah Owen. Njezin štand nalazio se, kao i svih sljedećih godina, uvijek na istome mjestu u paviljonu 8.0 (u međuvremenu taj je kultni paviljon zatvoren) u redu C broj 4 u samom dnu paviljona ako se ide iz smjera drugih međunarodnih izlagača. Gospođa Owen sjedila je na štandu i predstavljala samo dvoje autora, Deliju Smith i Amosa Oza. Poslije im se pridružio i treći, njezin suprug lord David Owen. Gospođa Owen me primila iako nisam imao zakazan sastanak, i tako je počelo naše prijateljstvo, a i moja suradnja s Amosom Ozom. Ubrzo, početkom 2001., u Hena Comu smo objavili Crnu kutiju, a zatim i roman Moj Michael. Deborah i Amos cijenili su entuzijazam i srčanost s kojima sam radio na knjigama te je od 2006. Fraktura nastavila objavljivati Ozove knjige. Već smo se prije toga počeli intenzivno dopisivati. Prvi put sam Amosa Oza susreo na Sajmu knjiga u Leipzigu 2005., kada sam ga i intervjuirao za Vjesnik. Susretali smo se u Jeruzalemu na Sajmu knjiga, u Frankfurtu na prijemu koji je za sve njegove nakladnike, njih više od četrdeset, organizirala izdavačka kuća Suhrkamp u legendarnoj vili osnivača Suhrkampa Siegfrida Unselda, a najdulje druženje bilo je kada je Amos sa suprugom Nili posjetio Zagreb i Hrvatsku u ožujku 2011. Tada smo proveli nekoliko nezaboravnih dana zajedno, dana u kojima smo razgovarali prije svega o književnosti, ali i o politici, djeci, hrani, dana koji su odisali toplinom i jednostavnošću, proljećem koje je tada došlo i koje je još uvijek ovdje, čak i u ovim tužnim zimskim satima.

Amos Oz bio je je pisac jedinstvena formata, autor koji je zajedno s nekolicinom drugih pisaca stvorio suvremenu izraelsku književnost, koji je ivrit učinio živim jezikom, jezikom koji može izraziti sve. Oz je svojim naizgled jednostavnim stilom, točnim, preciznim rečenicama, ispisivao i povijest svoje obitelji i svoja sjećanja i stvaranje Države Izraela. Svi njegovi romani romani su o ljubavi, ali i tmini, o sreći, o odrastanju, o sumnji, o životu. Njegova posveta Jeruzalemu, gradu u kojem je odrastao, veličanstvena je i taj Jeruzalem, podijeljen, s policijskim satom, sa strahom, s vjerom, pred nama se u njegovim romanima otvara i stvara ne samo kao biblijski grad, opterećen poviješću i vjerskim sukobima, ne kao grad Isusova raspeća, već kao grad živih ljudi, grad avenija i dućana, skromnih kuća i raskošnih vila, grad koji živi sa svim svojim stanovnicima. No od svega čega se svojim pisanjem dotaknuo Oz je stvarao živo tkivo, bilo da je riječ o kibucu u kojem je živio dugi niz godina i u kojem je i sahranjen, bilo da je riječ o davnoj povijesti i slučaju najnapadanijeg Isusova učenika Jude. Amos Oz bio je čarobnjak riječi, no jednako tako bio je trezven čovjek, realističan, svjestan da živi u zemlji i području koje je lako zapaljivo, svjestan da je mir nužan i potreban, ali da ga nije moguće graditi bez kompromisa. Posljednja knjiga koju smo objavili (s hebrejskog ju je na hrvatski prevela Andrea Weiss Sadeh), Pozdrav fanaticima, a koju je Amos posvetio svojim unucima Dinu, Nadavu, Alonu i Jalev, knjižica je koja ne govori nužno samo o fanaticima na Bliskom istoku već i o svim fanaticima ovoga svijeta. To je knjiga pisana s mnogo mudrosti i životnoga iskustva, knjiga koja poziva na dijalog, na ljekovitost humora, koja je u današnjem svijetu što tako ubrzano zaboravlja lekcije dvadesetog stoljeća i užase koje je ono proizvelo potrebna više nego ikada.

Kao ni s jednim velikim umjetnikom, s Amosom Ozom nije se potrebno opraštati jer on je s nama stalno, kada god otvorimo i pročitamo neku njegovu knjigu. Njegova je ostavština ovdje da se iznova čita, jer Ozovi romani, iako govore o pojedincu i gotovo uvijek o Izraelu, uvijek pričaju veliku priču svakoga čovjeka bez obzira na to iz kojega je vremena i porijekla.