Novosti

  1. Eksperimenti su počeli prilično nevino

    Eksperimenti su počeli prilično nevino

    Rekao bih da baš u tom i jest problem – mene jesu tako odgojili. Moj otac je bio (Carl Jung, pokoj mu duši) donekle ugledan sociolog. Kao osnivač i, koliko je meni poznato, jedini praktičar liberacijske psihologije, volio je šetati kućom, koja je ujedno imala funkciju "Skinnerove kutije", u laboratorijskoj kuti. A mene, štrkljastog, rastresenog, crnog laboratorijskog štakora, školovao je kod kuće uz strogo pridržavanje Piagetove teorije kognitivnog razvoja. Nije me hranio, nego mi je davao mlake stimulatore teka. Nije me kažnjavao, nego me oslobađao neuvjetovanih refleksa. Nije me volio, nego me odgajao u atmosferi proračunate intimnosti i intenzivnih razina privrženosti.

    Živjeli smo u Dickensu, getoiziranoj zajednici u južnom predgrađu Los Angelesa, i koliko god to čudno zvučalo, odrastao sam na farmi u centru grada. Osnovan 1868., Dickens je, kao i većina kalifornijskih gradova osim Irvina, koji je utemeljen kao uzgajalište glupih, debelih, ružnih, bijelih republikanaca, čivava i izbjeglica iz Istočne Azije koji ih obožavaju, u početku bio poljoprivredna zajednica. Izvornom gradskom poveljom u Dickensu je bilo zabranjeno "naseljavanje Kineza, Španjolaca bilo koje nijanse kože, dijalekta i vrste šešira, Francuza, riđokosih, gradskih kicoša i neukih Židova". Osnivači, obdareni pomalo ograničenom mudrošću, propisali su i da će petsto jutara zemlje uz kanal zauvijek biti namijenjeno nečem što su nazvali "rezidencijalnom poljoprivredom", i tako je rođen predio Dickensa u kojem živim, a koji obuhvaća deset blokova neslužbenog naziva Farme. 

    Više
  2. Pisanje o nezamislivoj strahoti

    Pisanje o nezamislivoj strahoti

    Prošloga tjedna dogodila su se dva važna događaja, jedan pod svjetlima javnosti, u prepunom HNK-u premijera nagrađivanog dramskog teksta Tene Štivičić Tri zime, a drugi pomalo samozatajno u knjižarama. Riječ je o dokumentarnom romanu Beara Ivice Đikića. 

    Tri zime iznimno je slojevita predstava u kojoj se kroz sudbine nekoliko generacija obitelji Amruš, Kralj i Kos pred gledateljima raspleće povijest naših zemalja, povijest koju na videorekorder snima otac, kako kaže u jednoj sceni. No u toj povijesti kao i u mnogim drugim privatnim povijestima jedan je događaj iz srpnja 1995. mnogima tada prošao nezapaženo, da bi ubrzo postao ključna točka za razumijevanje ratova na području bivše Jugoslavije. I danas se, vjerujem, svi pitamo kako smo ga mogli ne vidjeti. Čuli smo za njega, tada u vruće ljeto 1995., neposredno prije Oluje, ali u moru strahota bosanskoga rata jednostavno smo ga, manje-više, svi ostavili po strani. 

    Više
  3. Ništa ne zbližava kao tajna

    Ništa ne zbližava kao tajna

    Rujan je topao i sunčan. Srijedom poslije škole, Louise ne da djeci da se povlače po stanu nego ih vodi na igranje u park ili u akvarij gledati ribe. Vozili su se čamcem po jezeru u Bulonjskoj šumi, a Louise je Mili ispričala da su alge koje plutaju po površini zapravo kose svrgnute vještice koja žudi za osvetom. Vrijeme je tako lijepo čak i pred kraj mjeseca da ih Louise sva sretna odluči povesti u botanički vrt i zabavni park.

    Na ulasku u metro, stari Arapin joj nudi pomoć po stepenicama. Zahvaljuje mu se i sama podiže kolica u kojima Adam i dalje sjedi. Starac je pošao za njom. Pita je koliko djeca imaju godina. Sprema mu se reći da nisu njezini, ali on se već nagnuo prema njima. "Jako su lijepi."


    Više
  4. Što ti zapravo hoćeš od mene?

    Što ti zapravo hoćeš od mene?

    Zvao me na mobitel prije otprilike dva tjedna. U pola dvanaest noću. Upravo sam se bio vratio iz šetnje sa psom. Predstavio se. U glasu mu je bilo prikriveno, svečano iščekivanje na koje nisam odgovorio. Zbunio se i upitao jesam li to ja i govori li mi njegovo ime nešto. Rekao sam da ne. I čekao. Odbojni su mi ljudi koji mi postavljaju takve zagonetke. Ime mi je zapravo zazvučalo poznato, mutno poznato. Nije netko koga sam sreo na poslu, u to sam bio siguran. To je netko tko me poznaje, pomislio sam. Netko tko ima mnogo veću moć da mi nanese bol.

    A-joj, ovo me zaboljelo, zacerekao se on, bio sam potpuno siguran da ćeš me se sjetiti… Smijeh mu je bio usporen, a glas malo promukao, i na tren sam pomislio da je pijan. Ne brini, rekao je, bit ću kratak. I ovdje se zahihotao. Kod mene je uvijek sve kratko, jedva da imam metar šezdeset, kad odapnem, pokopat će me na dijelu groblja za najmanje Izraelce.

    Više
  5. Knjiga od 10 kilograma nije idealan izbor za ljeto

    Knjiga od 10 kilograma nije idealan izbor za ljeto

    Čitateljski svijet Tee Jurišić

    Veselo, magično, razigrano, snovito – tim bi se epitetima mogao opisati stil slikarice i ilustratorice Tee Jurišić i ma koliko oni bili točni, ipak ne bi rekli ništa o suštini; o tome kako iz njezinih slika izbijaju čudesna snaga i privlačnost, kako se, unatoč infantilnosti na površini, u njima ipak krije nešto prijeteće, kako su slojevite i bogate.

    Najviše su pozornosti privukle njezine serije radova o pogrešnim stihovima pjesama, kronologija jedne ljubavne veze, ali i naslovnice albuma i knjiga. Uz glazbu, upravo u knjigama nerijetko pronalazi inspiraciju za svoje čarobne crteže.


    Više
  6. Oduševljavaju me mentalno-emotivne vratolomije

    Oduševljavaju me mentalno-emotivne vratolomije

    Čitateljski svijet Maje Posavec

    Jedno od najugodnijih glazbenih iznenađenja ove godine album je Maje Posavec Kada ne bih imala strah. Maja je dosad bila poznata kao glumica i pjevačica u bendu Detour, ali njezin prvi samostalni studijski album predstavlja je u novom svjetlu: kao snažnu i ozbiljnu kantautoricu koja oduševljava podjednako tekstom i glazbom. Njezine su izvanredne vokalne sposobnosti oduvijek bile poznate, ali na ovom albumu njezin je glas, često uz ogoljene glazbene podloge, prvi put zapravo uspio pokazati svu raskoš svojih očaravajućih nijansi.

    Uz glazbu i glumu, književnost je također velika Majina strast, a u knjigama pronalazi inspiraciju, utjehu i, nimalo manje važno – veselje!

    Više
  7. Što kaže taj čovjek?

    Što kaže taj čovjek?

    Istog trena kad smo ušli u taksi, imao sam loš predosjećaj. I to ne zato što me vozač nestrpljivo zamolio da zavežem pojas na dječjoj sjedalici na stražnjem sjedištu nakon što sam to već učinio, ili zato što je promrmljao nešto nalik na psovku kad sam rekao da idemo u Ramat Gan. Često se vozim taksijem, pa sam naviknuo na nepristojnost, nestrpljivost i mrlje od znoja ispod pazuha. No bilo je nešto u načinu na koji je taj vozač govorio, nešto napola agresivno, a napola na rubu suza, što je u meni izazivalo nelagodu. Lev je imao skoro četiri godine i vozili smo se baki. Za razliku od mene, taksist ga nije ni najmanje zanimao i uglavnom je bio zaokupljen visokim ružnim zgradama koje su mu se smiješile čitavim putem. 

    Više
  8. Svakodnevicu treba staviti na pijedestal

    Svakodnevicu treba staviti na pijedestal

    Čitateljski svijet Tisje Klajković Braić

    Njezine su karikature postale viralni hit. Prizori iz svakodnevice, duhovite i tople sličice iz (bračnog) života, momenti u kojima se svatko može prepoznati… I prije nego što je krenula na Facebooku objavljivati svoje karikature, Tisja Kljaković Braić bila je poznata slikarica, a objavila je i odličnu zbirku priča U malu je uša đava koja (uglavnom) govori o tome kako je bilo odrastati u Splitu osamdesetih godina prošloga stoljeća.

    Kada ne slika, ne crta ili ne piše – Tisja čita. Mediteran i opušteni pristup životu kao i topla nostalgija za nekim prošlim, nevinijim vremenima jednako su prisutni u njezinim radovima, ali i u onome što je privlači i inspirira, u knjigama koje su je izgradile.

    Više
  9. Sanjari

    Sanjari

    Led će biti emajl zime. Izgovorila si samo tu neobičnu rečenicu. A s nama su bili David Bowie i Apsolutni početnici, ogroman televizor, bijelo grožđe u staklenoj zdjeli, dvije limenke piva, parket ugodno leden, zavjesa na balkonskim vratima; napolju vrhovi jablana povijeni vjetrom. Hodnik između dnevne i spavaće sobe gdje je bila velika polica s knjigama. Biblioteka u prolazu između dana i noći. Tu bih zastao na usputnoj stanici prije spavanja, izvadio knjigu i stojeći čitao, povremeno zaboravljajući na kojem se kontinentu nalazim. Najintimniji dio stana, pored spavaće sobe koja je bila vječno ispunjena polutamom. Napolju su ljudi, civili, toliko udaljeni od nas, radili ono što su mislili da moraju raditi. I mi smo radili to isto, ispunjavali svoje male dnevne snove.

    Više
  10. Mogu čitati na suludim mjestima i u nevjerojatnim situacijama

    Mogu čitati na suludim mjestima i u nevjerojatnim situacijama

    Čitateljski svijet Nevene Rendeli

    Uvijek vedra i širokog osmijeha, Nevena Rendeli zaštitno je lice HTV-a. Osoba je iz koje zrači pozitivna energija i koju se, barem prije nego što je postala majka, podjednako često moglo susresti na različitim modnim događajima i predstavljanjima knjiga.

     Moda i putovanja njezine su velike strasti, ali manje je poznato da je i čitanje vrlo, vrlo visoko na popisu njezinih prioriteta. Knjige su je oduvijek privlačile, a tu je ljubav dodatno zapečatila studiranjem na dva različita fakulteta. Diplome sa studija novinarstva te sociologije i talijanskog jezika i književnosti potvrdile su širinu njezinih interesa, a ljubavi prema pisanju i putovanju spojila je napisavši vodič Vodič jedne plavuše: Putujte s Nevenom Rendeli kroz Hrvatsku.

     No prije pisanja bilo je čitanje; čitanje kao početak i osnova.

    Više

Stavke 1-10 od 81

Prikaži po stranici
po stranici