Iz knjige Daša: Spomenar

Razgovor i prepiska koji slijede započeti su na Dašinu inicijativu nakon što joj je uredništvo časopisa Sarajevke sveske ponudilo prostor da ga s nekim podijeli. Kako smo oboje neprestano bili dislocirani, razgovor se pretvorio u pisma koja pokušavaju biti razgovor koji se pak pretvara u pisma bez nadnevka i pozdrava.

Od razgovora koji se ne zapišu najčešće ne ostane ništa ili se u nekom trenutku pretvore u mit.

Prepisku smo započeli 11. siječnja, a priveli kraju 4. veljače 2013.

Dašin komentar na verziju razgovora dovršenu 13. veljače bio je: "I ja mislim da je naš razgovor dobar. Drukčiji je od ostalih koji nisu razgovori nego intervjui."

Komentar na završnu verziju razgovora, poslanu 27. ožujka, obima koji je prelazio pedeset kartica teksta, bio je: "hvala. pročitat ću ponovno, premda mi je tekst već dosadio. i onda i ja sutra šaljem."

Integralni razgovor objavljen je u časopisu Sarajevske sveske, broj 41-42, u rujnu 2013. godine pod naslovom "Nemamo kamo pobjeći". Ovo je njegova skraćena verzija.

Goran Ferčec: Ponosan što sve bolje ekonomiziram, i stvari potrebne za sedam dana uspijevam utrpati u jednu ručnu torbu, shvatio sam da tako olakšan od brige za prtljagom u prolasku kroz (ne)poznate gradove, imam prostor za razmišljanje o pitanjima za ovaj razgovor. Recimo, pitanjima o putovanju. Ne isključivo o metafizici prelazaka, prolazaka, dolazaka i odlazaka. Zapravo o vrlo praktičnoj metafizici putne torbe, odnosno o koferu na tufne iz kineskog dućana. Pričaj mi o tom koferu, ili o svim koferima od Umiranja u Torontu, preko Leica formata, pa do ovog kofera iz kineskog dućana.

Daša Drndić: Otrcano zvuči, ali sad, s obzirom na moje godine, na ovu banalnost, pa čak i kič, čini mi se da imam pravo, oni me donekle vesele: život je putovanje, s koferima ili bez njih, a moj je, stjecajem raznih okolnosti, postao nekako dodatno mobilan. Ne mislim ni ja na metafizičko neko, recimo kantovsko odmicanje i izmicanje, nego na doslovne odlaske i dolaske, na bjekstva i povratke, ljudima i gradovima, ulicama i kućama – sobama, stvarima, pronađenim i izgubljenim prijateljima i knjigama, malim predmetima poput zaturenih igračaka – Mašinih lutaka, kartonskih kutija punih nabacanih lego kocki, poput drugih kartonskih kutija s poslaganim longplejkama na kojima su zastarjeli hitovi ali i dječje predstave, emisije i pjesme, poput plastičnih albuma sa singlicama; tu su dva para skija, dva para pancerica – demodiranih; tu je požutjela posteljina obrubljena toledo vezom i s monogramom moje majke – mogla bih redati do besvijesti čime se sve sudaram pri povratcima u prošlost bilo na putovanjima bilo naprosto sjedeći u svom stanu. Mogla bih nabrajati do granica svog pamćenja koje se, hvala bogu, sužavaju, pa se i radosti i nemira koji ta kretanja/nekretanja donose jedva sjećam; ostaju uglavnom slike, sve mutnije, ostaju mrlje koje trepere. Da li su se sva ta moja putovanja, ta brojna micanja i izmicanja, da li su se "isplatila", ne znam. Da su donijela spokoj, nisu. Da su donosila užitak, katkada da. Nisu tu bili samo koferi raznih veličina, bili su sanduci, oni prekooceanski metalni, pa sanduci drveni, neki i po dva metra dugački, u koje su umotane u slamu putovale grafike i ulja na platnu (kojih je sve manje, jer ih prodajem), i na kraju, evo, kako krajevima i priliči, mali kineski kofer na ljubičaste tufne u koji stane samo najnužnije. Jer, destinacije su bliže, odlasci sve kraći i povratci, iako se pitam čemu i komu, sve brži.

U Toronto smo iz Rijeke došle s tri golema jeftina kofera na brzinu kupljena u Trstu a s malim kotačima koji su se od težine iskrivili pa smo prtljagu vukle po zemlji. Sve ono u njima bilo nam je navodno potrebno za novi početak. A nije. Kupovale smo dodatnu second-hand odjeću, second-hand posuđe, second-hand knjige i vodile second-hand život.

Dok ti ovo pišem sjedim u Bruxellesu a da zapravo ne znam zašto. Ovdje ću provesti mjesec dana i što bi sad trebalo raditi? Upoznavati grad? Obilaziti muzeje? Šetati? Hladno je, pada snijeg, nema zelenila, terase mnogih kafića zatvorene su. To s upoznavanjem gradova sada mi postaje upitno. To površno, kratkotrajno i histerično uranjanje u biće grada koje na koži, a ni pod njom, ne ostavlja trag, podsjeća na one one-night stands iz moje ipak burne šezdesetosmaške mladosti.

Gradovi kroz koje prolijećemo: prisilno užurbano obilaženje muzeja, odlazak na neku kazališnu predstavu, mali shopping, iskakanje i uskakanje u tramvaje i u metro, traganje za "autentičnim" kafanicama, poželjno talijanskim – tako nalik poznanstvima na stručnim ili nestručnim skupovima: lažna razdraganost, lažni osmijesi, prijetvorna pristojnost. Razmijenjene posjetnice koje se pogledaju jednom i nikada više. Zaboravljena imena, zaboravljeni razgovori. Svaki grad, svaka osoba, zaslužuje više.

Prozori radne sobe gledaju na Oude Granmarkt, na ulicu u kojoj se nekada trgovalo žitom. Preko puta nalazi se mali grčki restoran Menelas u koji nitko ne zalazi ali zato svjećice u njegovom izlogu trepere. Nekada se na tom mjestu nalazio streljački klub. Ovo je rezidencijalni kvart s klasno miješanim stanovništvom: srednja klasa, umjetnici i pisci i beskućnici. Beskućnici, kao svuda u svijetu, sjede na pločniku umotani u prnje i drže podignut karton na kojemu piše: J'ai faime. U novinama čitam o azilu za te odbačene ljude i o tome kako se ta utočišta sve brže pune i kako svi ti ljudi i njihovi spetljani, urušeni život, njihovo prisustvo, njihova vidljivost, za grad Bruxelles postaju ozbiljan problem.

Preko puta moga stana je niz stambenih zgrada s visokim prozorima bez zavjesa. Noću promatram što tamo ljudi rade. Kada liježu, kada ustaju. Vidim kakve su im pidžame, tko im dolazi u goste. Sa strane ulazim u njihove živote, svoj bacam preko ramena da se kao kakva ispuhana lopta kotrlja po polupraznim prostorijama visokih stropova i sa zidovima s malo slika i čujem ga kako tamo, ovdje, taj moj život muklo i plitko odskakuje.

Ovo je zanimljiva uličica, ta Grand March・Oude Granmarkt. Tiha, sklonjena, s malim trgom u svom trbuhu. U ulici koja ju presijeca i koju također sa svog prozora vidim, nalazi se neka srednja škola. I ta mladost koja svakog radnog dana u 8.30 kulja prema kapiji i oko 16 sati iz nje izlazi, jedino je što pod moje prozore unosi živost, da ne kažem život. Kad tih djevojaka i mladića vikendom nema, nedostaju mi. Sad već, dok preko tjedna stojim prilijepljena uz staklo, neke već prepoznajem, pa mi dođe da siđem i da im se pridružim.

Imam jedno tvoje pismo s Novog Beograda, u kojem spominješ Gramšijevu ulicu i Ulicu Klare Cetkin. U Zagrebu danas nema ni Ulice Antonia Gramscija ni Ulice Clare Zetkin. Sa zagrebačkih ulica (pa tako i iz sjećanja) nestali su i Karl Marx, Španjolski borci, Friedrich Engels, Palmiro Togliatti, Che Guevara, Karl Liebknecht i još mnogi iz tog "albuma". Marksistička teoretičarka, aktivistkinja i borac za prava žena, Clara Zetkin i Rosa Luxemburg, također marksistička filozofkinja i socijalistkinja, držale su se "do posljednjeg daha", da bi na koncu i one zagrebačkim ulicama rekle zbogom, nadam se ipak uz jedno proročansko "Auf Wiedersehen".

Zato je u Bruxellesu kuća u kojoj je živio Marx i u kojoj je zajedno s Engelsom pisao Komunistički manifest, jedna od turističkih atrakcija grada. Iako ga je 1848., pod optužbom da financijski podupire belgijske radnike u njihovim pripremama za dizanje revolucije, Belgijsko Ministarstvo pravde protjeralo iz zemlje, Karl Marx je u Bruxellesu nezaobilazna činjenica. Čak je na fasadu čuvenog restorana La Maison du Cigne (Labuđa kuća), koji se nalazi na veličanstvenom središnjem gradskom trgu Grand'Place – Grote Markt, postavljena ploča s natpisom da su tu Marx & drugovi razgovarali o revoluciji i o osnivanju internacionalnih komunističkih organizacija.

Vraćam se tvom pitanju.

Kofer s kojim sam doputovala u Bruxelles nije onaj na tufne, velik je i čvrst. Napunila sam ga odjećom koju neću obući. Ponovljena pogreška. Sad sakoi, hlače, majice, sve to visi u velikom plakaru i čeka da se opet zbije u moj jedini skupi Samsonite, da se preseli, da se vrati. Kao i ja što čekam da se i ovo putovanje završi.

I sam pišeš o "neshvatljivoj potrebi za bijegom" i zaključuješ "svijet je potpuno poravnan, nema mjesta za skrivanje". Ti kad "odlaziš" ipak nešto radiš. Za razliku od mene koja uglavnom gledam. Komu, čemu ti hitaš: New York, Beograd, Pula, Maribor, Zadar, Solun… Kaži nešto o cipelama u kojima odlaziš u svoje globtroterske pohode i o tome što s tih pohoda donosiš. Spominješ "raščupane" riječi, slomljene jezike. Spominješ loš osjećaj u vlastitim cipelama, promatraš tuđu obuću, poput onih Diesel tenisica pod habitom mladog franjevca. Meni si pisao o šusterskom izlogu na Baščaršiji u kojem si vidio divne muške cipele koje nisi uspio kupiti jer je "šusteraj" bio zatvoren. Hajde.

 

G. F.: Meni su cipele poput malih stanova. Metafora vječne selidbe. Iz jednog para u drugi. A u svakom paru nagomilani kilometri. Kako o vlastitom stanu ne

mogu ni razmišljati, uvijek sam u potrazi za idealnim cipelama koje će nadomjestiti nedostatak posjedovanja vlastitog prostora. Kad ih konačno nađem, najčešće šusteraj bude zatvoren. Ako bih želio rastegnuti misao do granice patetike, rekao bih da svu nadu za dobrim životom polažem u cipele. Pri tom ne razmišljam previše o tome što bi to dobar život bio. Tješim se da dobre cipele znače već i dobar život. Zato ih ne stežem prečvrsto pri vezivanju. Da jedno drugome ostavimo malo prostora za prilagodbu na nestalnost.

Najteže je putovati najbliže. Na zapad u Sloveniju. Na istok u Srbiju. Valjda zato što je najbliže, najviše i pitaju. Kamo idete? Što radite? Imate li što za prijaviti? Iako putujem na uglavnom ista mjesta, i putujem zbog skoro pa uvijek istog razloga ili posla, i nikada nemam ništa za prijaviti. Mogao bih izmisliti najrazličitije odgovore, svjestan da ti prelasci nisu ništa drugo nego jedna socijalna koreografija u kojoj uloge carinika i policajaca shvaćam preozbiljno. Kad ideš daleko, ili te pitaju puno više, zapravo sve, ili te nitko ništa ne pita. Za carinike koji pitaju imam li što prijaviti, našao sam vrlo učinkovit odgovor. Kažem da u torbi nosim samo osobne stvari. Što je zapravo i istina. I tu im prestanem biti zanimljiv. Iako osobno može biti uistinu svašta.

Od susreta proljetos u Rovinju kad smo vodili ponoćni razgovor o nama samima stojeći pored osvijetljenog, plavog i pustog hotelskog bazena ispunjenog vodom a bez kupača, razmišljam o tome kako su osobni narativi i dalje jedino što jedni drugima možemo i imamo ponuditi. Ti kao spisateljica vrlo direktno upisuješ taj osobni narativ u svoju fikciju. Kamo te kao spisateljicu vodi pisanje o onome što je prošlo? Nalikuje li pisanje o onome što je prošlo pisanju o snovima? I koja je to prošlost koja tebe zapravo zanima?

D. D.: Tada, kad smo promatrali i opipavali tu noćnu rovinjsku tišinu poprskanu "znojem" borovine, kako bi rekao Raša Livada, činilo mi se da pričam samo ja, i to previše. Događa se to nakon dugih šutnji, spisateljskih, nakon zapravo ne-bolnih samoća, jer su te samoće, onako statično-pokretne, ipak radne. Krenu nakon tih samoća kaskade riječi koje onda padaju na tvrdo tlo s kojeg skliznu ni u što, nestanu. Ti verbalni vodopadi ne završavaju u književnosti jer su unaprijed potrošeni.

Osobni narativ, kažeš. Mislim da književnost ne može biti dobra ako u nju nije upisan taj osobni narativ koji, naravno, ne mora biti i često nije obrada autobiografskih podataka, "ubacivanje" lično proživljenih događaja, epizoda, u tekst, nego se on pretapa u naša otkrića o drugome, u naše doticanje drugog, pri čemu taj drugi, to drugo, kreće u kas ili u galop, postaje ples ili fuga, ovisi, katkada i mora, dok onaj koji piše samo drži uzde. Izmišljanje "priča", pogotovo onih koje teku linearno i koje se groteskno debljaju od "nezdravih" riječi, od viška riječi, od riječi koje uslijed svoje šupljikavosti histerično lete po stranici, onda od istrošenih slika i krajolika, ne zanima me u procesu pisanja, a kao čitaoca, takve su mi konstrukcije ne samo dosadne, nego iritantne. Književnost bi trebala imati onaj čarobni twist od kojeg noge poskoče, koji čitatelja natjera da ustane i udahne, čak i da na trenutak odloži knjigu i ode po kockicu crne čokolade. U stvarnosti ima mnogo ljudi koji govore prazan hod, koji žive prazan hod, pa im takva literatura, to razmazivanje života valjda dođe kao potvrda vlastitog postojanja. Ali i to stvarnosno laprdanje može se odlično transponirati u književnost, što činili su, primjerice, Samuel Beckett i, na nešto jednostavniji način, Harold Pinter.

Onda, tekst u kojem je stil bez ritma, bez fizionomije, konfekcijski, roba za široku potrošnju, u kojem zapravo stil ne postoji, nije literarni tekst. Pa detalj. Književnost bi trebala biti sva od detalja satkana i to od detalja koje neuvježbano oko ne zapaža, zato je tu pisac, da ponudi nove male skrivene svjetove pokraj kojih inače prolazimo kao pored turskog groblja, otvoreni uglavnom za životne krokije, za potrošene slike koje nam poput smrdljivih zavjesa lepršaju pred nosom i blokiraju vizuru i hod.

Misliš da pišem o onome što je prošlo? Kako je prošlo ako o tome pišem? Ako o tome što se čini da je prošlo pišem, onda je to što izgleda kao da je prošlo, tada dok o njemu pišem – tu. A i često, dok pišem o tome što je navodno prošlo, pišem u vremenu sadašnjem. Po meni, ono što je prošlo, zaboravljeno je, pa više ne postoji. Ali ako mislimo da je ono što je prošlo zaboravljeno, znači da još uvijek nije zaboravljeno, jer o tome mislimo. Svi njegujemo svoje alzheimerovske mrlje o koje vješamo male ukrasne antidote za preživljavanje. Onda, neočekivano grunu snovi, ili još gore, ogoljena stvarnost, i naprave rusvaj. I kažu – tvoja prošlost i prošlost tvojih likova, to si ti, to su oni, sada, danas i sutra.

Koja me prošlost zanima, pitaš. Ona koja boli. Ona od koje ljudi lude ili umiru.

Koje se ne žele sjećati, o kojoj ne žele misliti. Ta me "prošlost" zanima i poput ribolovca pokušavam je upecati, vaditi iz dubina (povijesti, podsvijesti) u koje ispušta svoj otrov i baciti je na obalu gdje je možemo gledati kako se koprca i konačno smiruje. dalo bi se to staviti na scenu. Kod Babelja su jezična i pripovjedna sredstva jednako snažna ili čak snažnija od logike narativa, i bilo bi ih šteta vaditi iz njihove „proznosti".

 

G. F.: Započeo sam ponovno čitanje tvog romana Leica format u prastarom JATovom avionu na deset tisuća metara visine, koji je stenjao, poskakivao i prijetio da se raspadne, a posljednje stranice romana završio sam na rivi u Solunu s pogledom na Egejsko more dok je pored mene prolazio Afrikanac noseći oko ruku obješene šarene, sitne perlice na prodaju. I dok mi se taj Afrikanac približavao ja sam skoro pa nesvjesno provjerio je li mi torba nadohvat i je li zakopčana. Kao da njegov prilazak označava neku vrstu prijetnje bijelom čovjeku. Kažem, nesvjesno provjerio, jer sam postao svjestan svoje geste tek nekoliko sekunda kasnije. Afrikanac je samo nonšalantno prošao pored, a mene je bilo sram. Što sam ja to napravio? Kakva je to bila gesta? Odakle je došla?

D. D.: Da, zarobljenici smo stereotipa i predrasuda čak i kada se riječima pa i načinom života, pa i onime čime se bavimo – kazalištem ili književnošću, protiv njih bunimo. I meni se to događa i mene također bude sram. Ali, barem nas bude sram. Zato je dobro o tome pisati, govoriti. Kada se suočavamo s tim ljudskim (našim) gadostima, možemo se bar nadati da ćemo ih se postupno oslobađati. Mnogi se u njima valjaju i u tome ne vide ništa neobično, dođe im "tak normalno". Pade mi na pamet Mašin bukvar u kojem je slovo DŽ bilo ilustrirano odgovarajućim crtežom i tekstom: "Džafer nosi džak." Džafer nosi džak, Romi kradu, ljevičari su komunjare, homoseksualci bolesni, u hrvatskom žargonu penzioneri i muslimani su mali, nikakvi, pa ih nazivaju "penzićima" i "muslićima", mogli bismo tako u beskraj.

Leica format pokušava upravo o tome govoriti. O tome kako prvo ne prihvaćamo različitosti, drugosti, pa onda i ljude koji to različito i drugačije otjelovljuju. U početku ih ignoriramo, bivamo fini, ali ukoliko se nakon "probnog perioda" ti, po bilo čemu drugačiji – čak i po benignim odlikama kao što su odijevanje, govor, smijeh, ukoliko se ne uklope u matricu, u maticu, ukoliko tvrdoglavo nastave "po svome", na te drugačije krenu izravni napadi. Iako ti drugi ni po čemu ne ugrožavaju štono bi se reklo – opstojnost nacije. Takva uskogrudnost, zatvorenost, gotovo da je tipična za provincijske, palanačke sredine, da ne govorimo o ruralnim predjelima u kojima su ljudi prikovani za običaj i tradiciju bez obzira na to koliko ti običaji i ta tradicija bili "out of space and time", izglobljeni. I, kad se bolje pogleda, Hrvatska je baš to, mala ruralna kompozicija, ćira koji vuče memljivi teret prošlosti, već potrošen, i u njemu se praćaka.

Gradovi su moja opsesija. Stalno se pitam tko tu koga oblikuje, grad svog stanovnika ili stanovnik svoj grad. Kako je ipak čovjek taj koji podiže neko naselje, vjerojatno je ovo potonje. Ali, u gradove dolaze novi ljudi, podaju im se ili im mijenjaju lice i dušu, često nasilno, i to onda više nisu oni gradovi od ranije.

 

G. F.: U Podgoricu su me bili pozvali na festival na koji svatko jednom mora doći i to zato da posvjedoči nevjerojatnoj volji grupice entuzijasta da pokreće i održava komunikaciju i dijalog usred jednog grada koji opstaje kao grad zahvaljujući jedino formalnim značajkama kojima urbanizam opisuje definiciju grada. Za mog posjeta, temperatura preko dana bila je blizu četrdesetici. Sunce je doslovno palilo zemlju. Nisam mogao spavati s klimom jer sam se plašio da ću se razboljeti. Nisam mogao spavati ni s otvorenim prozorom jer je zvučni signal na semaforu u utihloj noći kuckao naizmjence sporo (zabranjeno prijeći cestu) i brzo (slobodan prelazak ceste), toliko glasno kao da je na hodniku, pred vratima sobe. Ime hotela je Crna Gora. Obodinov mini-frižider na niskom stoliću u sobi također je zujao. Prije spavanja uguravao sam u uši čepiće što su mi ostali od predstave na kojoj sam davno radio a u kojoj se pucalo iz pištolja. Jednog su nas jutra vodili na Cetinje. Organizirano. Nikad ranije nisam bio. Putem sam gledao pejzaž i mislio da mora biti laž da smo otkrili svijet. Sva ta brda činila su se potpuno lišena ambicije da budu otkrivena. Nakon odrađenog sastanka, Ljubomir Đurković nekolicinu nas odveo je na mjesto na kojem se nalazila rodna kuća Danila Kiša, koje više nema. Na njenom mjestu stoji niska kućica, a u njoj mračni kafić zbijenog stropa koji vodi Kišov rođak iz nekog koljena. To koljeno mora biti neko blisko koljeno, jer čovjek kojeg sam upoznao, naprosto je bio isti Danilo Kiš. Barem je glava nalikovala Kiševoj. Pili smo dobru travaricu. Koliko se sjećam, bio sam odbio drugu rundu. U tim muškim, kavanskim stereotipima ja se uvijek nekako pogubim. Danilov rođak govorio je nešto o Danilu ali čuo sam tek svaku drugu riječ. Ovo je trebalo biti pitanje o Danilu Kišu. Ali ne znam što bih te i kako o njemu pitao.

D. D.: Odlično. Mogla bih ti nešto i reći ali nasamo i tiho. Pitanja o Danilu Kišu postala su suvišna jer se ponavljaju, kao i odgovori. Osim eventualnog daljnjeg proučavanja onoga što je napisao, pri čemu možda netko, netko mlađi, uspije utvrdit još nerečeno i nedorečeno, za sada ostaje prepričavanje njegovih intimnih trenutaka. A to ne bismo činili. Ipak. Kao što ga svi mi imamo, i Danilo je imao život izvan onog života za javnost. Kao svi mi, i Danilo je u sebi nosio nekoliko Danila. Oni su voljeli određena jela, neke ljude, neke žene, neku postojeću ili sanjanu djecu. Taj za javnost skriveni Danilo pisao je ljubavna pisma, imao je zubobolju ili nije, ljeti je plivao ili nije, odlazio je u samoposluge i na tržnicu ili nije, kupovao je garderobu i cipele ovakve ili onakve, spavao na desnom ili lijevom boku, vodio ljubav u mraku ili pri nekoj, nekakvoj svjetlosti, doticao nečije lice nježno ili sa strahom, iz očiju prosipao modru svjetlost ili mrak. Što će to kome? Te tuđe slike. Te slike, svoje ili onih koji su nam bliski, koje svatko od nas skladišti u posebnim pretincima, te slike od titraja, koje zaiskre prije nego što se kaže posljednje zbogom.

 

G. F.: U Budimpešti, na lančanom Széchenyi mostu, koji svojom masivnošću podsjeća na mali grad, malo poslije podneva vidim čovjeka s bradom kako stoji i izvodi neke smiješne pokrete rukama a onda počne otkopčavati košulju. Ja stojim s druge strane mosta i gledam ga. Čovjek uhvati moj pogled i počne s još više pažnje izvoditi, pa skine košulju i golog trupa popne se na zaštitnu ogradu. Dok stoji na rubu zaštitne ograde maše mi i krevelji se. Ako ga nastavim gledati mogao bi se baciti. Ako ga prestanem gledati, opet bi se mogao baciti. Okrenem se i nastavim prema Budimu ne osvrćući se, s nekontroliranom željom da sretnem nekog tko će mi potvrditi da kriza ovog svijeta nije ništa novo. Da su civilizacije i ranije propadale. Da je kriza zapravo oduvijek tu. Osjećaš li i ti tako? Događaju li se stvari upravo onako kako si pretpostavila da će se događati?

D. D.: Što je bilo s tim čovjekom? Zašto nisi ostao, zašto nekoga nisi pozvao? Zašto bilo što nisi uradio? Sad ti se ta slika vraća. Ne vidim poveznicu između čina tog čovjeka i krize u kojoj nam se nalazi civilizacija, ukoliko naša nezainteresiranost za drugoga, odnosno bešćutnost, nije jedna od odlika te krize, a jest. Ništa ne znaš o tom čovjeku, a kako ćemo o drugima nešto saznati ako ih ne slušamo, ako ih ne čujemo. Ako ne čujemo druge, znači li to da općenito slabo čujemo, pa tako ne čujemo ni sebe. Pa ne znamo zašto smo ovakvi kakvi smo, pojedinačno. Što se krize tiče, ova današnja, svjetska, globalizacijska, financijska, dotjerala je cara do duvara i da, na putu je da eksplodira. I da, carstva su propadala, pa će tako propasti i ovo, bez ustezanja mogu reći – carstvo fašističkog kapitalizma. Za dvadeset, pedeset, sedamdeset godina, ne znam kada, ono će se urušiti. Svijet nam je ozbiljno bolestan i samo zahvaljujući čak ne profilaktičkim metodama nego simptomatskoj terapiji koja ne liječi uzroke bolesti nego ih zapravo potiskuje, razmazuje, on još kako-tako diše – ali na škrge. Smiješna su i apsurdna a možda i nemoralna i licemjerna nastojanja svih onih ekologa, čuvara prirodne energije, propagatora bio-ishrane, zaštitara životinja i njihovog krzna i tako dalje, da očuvaju ovaj planet.

Palijativna rješenja općenito ne dovode do ozdravljenja. Treba razbucati ovaj i ovakav bankarski sistem, "pročešljati" dubiozno stečena bogatstva, pogotovo ona akumulirana na eksploataciji ljudi i njihove radne snage, kao i na eksploataciji raznih resursa zemalja trećega svijeta od strane transnacionalnih kompanija "prvoga" svijeta. Treba "kazniti" bahatost i gramzivost povlaštenih. Recimo, kraljevske obitelji koje žive na račun građana, i monarhije, što će nam to? Taj monarhistički sentiment utaboren u izanđaloj tradiciji, u potrošenoj prošlosti. Onda, tu je Crkva, pogotovo katolička. Sve ovo zvuči kao komplicirana tema, a zapravo nije. Trebalo bi početi ispočetka, s točkicama za kruh, radikalno, napraviti prve korake prema utopiji, prema globalnoj pravednosti, ma kako naizgled nedostižna ona bila. Teoretski fizičar dr. Michio Kaku razmišlja o tome da bi se možda za stotinjak godina globalna nestašica, uz pomoć nanotehnologije, odnosno zahvaljujući takozvanom replikatoru, mogla pretvoriti u veliko izobilje; to bi, kaže Kaku, bio put prema utopiji. A što mi radimo? Peremo savjest "usvajajući" neko gladno dijete iz duboke Afrike tako što mu šaljemo deset dolara mjesečno, kao što mislimo da činimo dobro ubacujući prosjaku ili beskućniku u šešir sitniš koji nam zvecka u džepu. Onda odemo na skupu večeru ili u shopping. Pravimo se blesavi. I pristajemo. Na mrvice.

Braudel u svom trotomnom djelu Civilisation matérielle, économie et capitalisme, XVe-XVIIIe siecle (1967 – 1979) tvrdi da su kapitalisti monopolisti a ne, kako se često vjeruje, poduzetnici koji posluju na konkurentskim tržištima i koji uvažavaju zakonitosti slobodnog tržišta. Po Braudelu, čije se teze udaljavaju od liberalnih teza Adama Smitha kao i od onih marksističkih, u kapitalizmu država prije služi kao jamac monopolistima negoli kao zaštitnica pravedne konkurencije, kakvom se obično prikazuje; kapitalisti koriste osiguranu im moć i lukavstvo i tako posluju protiv većine stanovništva.

Nedavno sam pročitala jasan i pregledan predgovor Rastka Močnika (u prijevodu Srećka Puliga) za knjigu Alexa Callinicosa, Antikapitalistički manifest (Založba Sophia, Ljubljana 2004.) iz kojeg se prepoznaju Callinicosove osnovne teze i prognoze za budućnost svijeta. Osim što Callinicos priziva povezivanje teorije s aktivizmom, on traži globalni dijalog. Pa Močnik kaže:

"Tek suočavanjem različitih "kućnih pogleda", tj. ideoloških shvaćanja, moguće je početi proizvoditi polje teorijske problematike. Tek u diskusiji, kroz koju se proizvodi teorija, moguće je odvojiti se od samonikle samorazumljivosti ideološkog idiotizma. Svoju vlastitu praksu ne možemo teoretizirati dok ne možemo na nju pogledati kroz pogled drugoga: tek ako pri svome pogledu prakticiramo i još neki drugačiji pogled, dobivamo mogućnost da će nam se, kroz razliku među topičnim pogledima, kroz neusklađenost različitih ideoloških shvaćanja, otvoriti zijev, u kojemu će biti moguće početi s proizvodnjom teorije."

Zato je prilika suvremene teorije upravo u aktivizmu, u žestokoj raspravi, kada

nužda pritišće, a vremena je premalo, u petljavoj žurbi djelovanja, uvjeravanja, zapitanosti. Teorija se danas piše u trku, između manifestacija i mobilizacija. (…) Po teoriji svjetskog-sistema, kapitalizam ne može postojati bez povezanosti između države i kapitala. U ciklusu, koji sada svršava, SAD su udruživale ekonomsku i vojno-političku hegemoniju. Politički i vojno još uvijek dominiraju, međutim kapital se u međuvremenu pomaknuo u istočnu Aziju. Ako se budu država i kapital, iako nisu na jednom te istom kraju svijeta, opet povezali, vjerojatno će početi novi kapitalistički ciklus. Ako se to ne dogodi, biti će kraj kapitalizmu. Novi sistem mogao bi biti imperij bez tržišta ili tržište bez imperija.

Ili će biti nešto treće: ako čovječanstvo ne dopusti da naša budućnost bude samo zgarište kapitalizma, moći će se izmaknuti toj neobećavajućoj trilemi.

 

G. F.: Ne znam jesi li čitala knjigu Marka Fischera Kapitalistički realizam u kojoj autor odmah pri početku parafrazira navodno Žižekovu i Jamesonovu rečenicu da je lakše zamisliti kraj svijeta neko kraj kapitalizma, pa je komentira: "Ta krilatica zahvaća upravo ono što mislim pod 'kapitalističkim realizmom': rašireni predosjećaj da ne samo da je kapitalizam jedini održivi politički i ekonomski sustav već i da je danas nemoguće čak zamisliti neku njegovu suvislu alternativu."

Osim zgarišta, dodajem.

Zgarišta po kojem baulja onaj čovjek sa Széchenyi mosta koji možda i nema neke veze s krizom i bolesti naše civilizacije i našeg doba. U međuvremenu se njegov pogled koji mi je uputio, pretvorio u pogled jurodivog koji hvatajući rukama prazan zrak sakuplja ostatke našeg svijeta i baca ih u Dunav.

Na povratku iz Budimpešte, ostavljam Dunav iza leđa. Sreo sam na ulici Seida Serdarevića. Pitam ga kad će izaći Dašin novi roman? Skoro, kroz mjesec dana, još uvijek tražimo prava na fotografije, kaže Seid, a ja se nasmijem toj slici Seida koji traži prava za slikovne priloge za tvoj roman i pomislim da te upitam kako se dogodio ulazak slike u tekst? Sonnenschein si podnaslovila dokumentarni roman. O romanu Belladonna, koji je u međuvremenu izašao, također si mi pričala kao o heterogenoj zbirci citata, imena i fotografija. Održava li fotografija (zajedno s ostalim prilozima) sebaldovski dokumentarizam izvan samog jezika? Dokumentarizam kojem jezik nije dovoljan, a koji ipak mora ukazati na nešto?

D. D.: Nisam ja Sonnenscheinu dala taj podnaslov – dokumentarni roman, nego Seid. Da sam se pitala, knjigu ne bih nikako obilježila osim kao tekst. Vrijeme je za novi diskontinuitet i u toj pisanoj formi, za njenu djelomičnu destrukciju, kako bi se napravila nova konstrukcija, jer ova se, čini mi se pohabala. Općenito, mislim da nije dobro, a može postati i opasno, bilo što gurati u posebne pretince koji s prednje strane imaju naljepnicu a često i bravicu s ključem. Pa se ono što je unutra počinje gušiti, nema prostora ni za disanje a kamoli za rast. Za transformaciju. Slika ulazi u tekst umjesto poezije. Istovremeno, slika je neka vrsta potvrde da pisac ne barata lažima, iako to ne mora biti točno. Svime se može manipulirati, ili, da ne budemo baš zločesti, ništa ne mora biti onako kako se čini, pa ni fotografija. Dokument nije garancija istinitosti, ali barem daje neki privid. A literatura je ipak privid, zakovrnuta stvarnost, iscijeđen događaj. Nekako zgužvan. Pa i neuredan, ako hoćeš. Evo, da se vratim na taj kontinuitet. Zamisli tekst koji je sav uredno posložen, koji ima fini početak, pa kulminaciju, pa razrješenje i na zadnjoj stranici još i piše "kraj". Zamisli dosadu pri čitanju takvog teksta koji uglavnom razlaže, raspoređuje, prelijeva iz šupljeg u prazno ono što je već uredno posloženo. Fotografija ruši tekst, oduzima mu tok, pogled sklizne i, ako je fotografija dobro izabrana (a često nije), misao ode u drugu sferu, odluta u drugi svijet, stvaran ili nestvaran. U Sonnenscheinu ne postoje samo fotografije. Postoje perforirane stranice koje se mogu istrgnuti – dodatno rušenje kontinuiteta, kako bi u knjizi ostala rupa. Što bi ta praznina u jednom tijelu trebala značiti, na čitaocu je da zaključi. U Sonnenscheinu postoje i zatvorene stranice koje, da bi se pročitale, treba razrezati. Ne radi se tu o nedostatku riječi (mojem), nego o potrebi za igrom koja intrigira, čija su pravila fluidna, neuhvatljiva.

Voljela bih praviti knjige koje i fizički kriju male tajne – džepove, koverte, pretince, iz njih bi izlazile pričice, skice, predmeti, možda čak i muzika, a sve to naizgled nepovezano s osnovnom, da kažem – prezentacijom situacije ili događaja. Ja bih se tako zabavljala gradeći više svjetova (ušivajući i rašivajući zakrpe mog patchworka), a čitalac bi, osim što čita, imao što i raditi i gledati pa tako možda promišljati svijet koji mu nudim na neki, recimo, skokovit način. I tako u, uvjetno rečeno moj svijet, upisivati svoj.

 

G. F.: Prošlog vikenda sam posjetio baku. Dok sam sjedio u autu koji je jurio kroz pustoš zapadne Slavonije, zamišljao sam da su posljedice i pustoš samo scenografija.

Kao da putujem kroz film, jer jedino film može napraviti pustoš od mjesta na kojem je nešto postojalo. Film i rat, valjda. Baka živi u selu Kraguj iznad Pakraca, a podno Papuka. Jedna je od pet, ili šest seljana koji su nakon Bljeska ostali živjeti u selu. Ima vrt koji obrađuje. Ima stado ovaca koje goni na ispašu. Ima šljivik, pa ujesen peče rakiju. Četvrtkom ide na pijacu. Kad padne snijeg, odmeće ga. Ne žali se. I odbija pričati o oslobođenju. Iako je prošlo petnaest godina, a iz sela su otišli skoro svi. Pomislim, ako nema svjedoka, ništa se nije ni dogodilo i padne mi na pamet tvoje opsesivno bavljenje naizgled istim temama o kojima gotovo svi sve znaju a o kojima zapravo nitko ne govori. Kako ti kao spisateljica pozicioniraš svoju ulogu posrednika između svjedoka i svijeta? Jesi li i sama svjedok? Kako na intimnoj razini izlaziš na kraj s prošlošću i poviješću, s vremenom i činjenicama…?

D. D.: To odbijanje da se priča o strahotama prošlosti stalno preispitujem. To je postala neka matrica, po meni loša, evazivna. Ta šutnja. Kako se osloboditi slika, situacija, doživljaja koji se, sigurna sam, vraćaju u nekom obliku, ako nikako drukčije onda u snovima i određuju naše življenje, ako o njima ne govorimo, ako ih ne pokušavamo objasniti, sebi i drugima, ako ih ne pustimo da odu, odnosno ako ih ne pokopamo onako kako zlu dolikuje. Poput golemog balasta te nakaradne prošlosti vučemo kroz život, pod njima dahćemo, one oduzimaju mjesto nekom kakvom-takvom sutra. Nije vjersko ispovijedanje izmišljeno bez razloga. Nije psihoterapija baš skroz neučinkovita. Pogledati zlu u oči, oslobađa nas zla. Donekle. Ja inače previše pričam. Ali i slušam. I tako mi oni kojima vjerujem, koji su mi bliski, često pomažu da dišem, unatoč astmi koja se bezobrazno i pobjedonosno cereka dok mi steže pluća. Tajne su po meni opasne. Blokiraju nas. Obuzimaju nas. Guše. Pretvaramo se u njihove taoce, u njihove zarobljenike. Pod njihovom vlašću postajemo nepovjerljivi prema vanjskom svijetu, prema drugima, sumnjičavi, spuštamo pogled, šapćemo, smijemo se stegnutih usnica ili pak pokrivamo usta rukom, koračamo oprezno, izbjegavamo rizik, pa tako malo toga i dobivamo, i na kraju možda nismo više ni dobri onoliko koliko bismo mogli biti. Zato mislim da sve naše smeće treba izbaciti. Svatko može iznaći vlastite načine za takvu "operaciju". Oni koji se bave umjetnošću to rade na svoj način, možda lakši, jer nije ogoljen i izravan, pa manje boli. Ostali mogu naprosto govoriti. Ali, da bi se govorilo, često moraju postojati pitanja. Znači, treba postavljati pitanja. Stalno, uporno, beskonačno. I u tim pitanjima katkada iskrsnu odgovori.

Tajne su žilave. Ali nisu besmrtne. Vidiš kako neke dugo skrivane istine ipak izrone, kad-tad. I onda, o, olakšanja. Otvara se novi krajolik. Ipak, mislim da s postavljanjem pitanja ne treba odugovlačiti, jer oni koji bi nam nešto mogli reći, odlaze, pa s njima i njihove, naše, tajne. Naizgled male, obiteljske, epizodne u odnosu na takozvanu veliku povijest, ali bitne, jer one zapravo čine tu veliku povijest, one su kamenčići u tom mozaiku, ili ako hoćeš, one zakrpe prečvrsto ušivene u patchwork.