Pisac, znanstvenik i maratonac Nebojša Lujanović preporučuje pet Frakturinih naslova koje nikako ne biste smjeli propustiti.

Miljenko Jergović - Rod

Nedovoljno primijećena knjiga, kada je posrijedi recepcija hrvatske književne kritike, vrhunac je Jergovićeva stvaralaštva (po slobodnoj procjeni, treći, nakon Sarajevskog Marlbora i Glorije in excelsis), ali i regionalnog proznog stvaralaštva. Neki književni tekstovi sadržavaju fragmente pojedinačnog svijeta, neki sabijaju u sebi mnoštvo svjetova. S obzirom na tempo kojim se oni raspadaju, uz ovakve knjige kulture opstaju, bile one toga svjesne ili ne.

Daša Drndić – Sonnenschein

Nepravedno marginalizirana, Drndić je autorica koja ostaje književnim krugovima i elitama na savjest. Jedna od autorica koja podsjeća i podsjećat će, mada više nije među nama, kolika je cijena iskrenosti i angažmana. Drndić ju je plaćala, i to s osmijehom, do kraja. Ljudsko zlo neiskorjenjiva je pojava, a Holokaust vrhunac njegova očitovanja. Drndić je smještala svoje romane u prošlost, a svi znamo da je pisala o sadašnjosti. U Sonnenscheinu je to možda uspjela na najdojmljiviji način.

 Amos Oz – Priča o ljubavi i tmini

Ovo nije lista najboljih književnih izdanja općenito, nego onih koji su najtrajnije ostali u mom čitateljskom iskustvu. Ozov navedeni naslov ovdje je samo zato što nisam još stigao pročitati Judu. Sasvim je izgledno da bi se i ta knjiga našla na popisu. Do tada, u meni još odjekuju fragmenti ovog sasvim osobnog romana koji pokušava obuhvatiti, kroz nekoliko generacija, tragediju jednog prostora i pokušaja da se unutar nje pojedinac izbori za podnošljiv život. Poznato?

Mirko Kovač – Ruganje s dušom

U tekstu koji u Kovačevu opusu najviše obiluje naturalizmom (pored Malvine), autor je alkemičarskim pripovjednim tehnikama dobio nevjerojatnu sintezu. Naturalizam koji odiše ljepotom. Na škrtoj i zapuštenoj kamenoj zemlji, i obitelji punoj luđaka, prevara, silovanja, incesta i bolesti, okupljene pored Elidine samrtne postelje, sve ono čudovišno u zadivljujućoj je mjeri i prihvatljivo jer je – ljudsko.

Dubravka Ugrešić – Lisica

Ono najbolje od eseja koji su autoričina preokupacija posljednjih godina i romana po kojima je znamo, uz dodatak bogatog životnog i čitateljskog iskustva, sabijeno je u roman/esej Lisica. Ali važnost tog teksta nije samo na razini teme, nego i recepcije. Jednom strukovno-tržišnom (uz, ipak, i dalje izostanak institucionalnih) nagradom za Lisice Ugrešić je vraćena u središte hrvatske književnosti. To je činjenica izvan teksta koja ga svejedno obogaćuje i uvećava čitateljski užitak.