Vrijedi za dvije osobe. To vrlo često kaže poziv na neki simpozij, proširen na boravak u odličnom hotelu, obavezno upućen nekom od više-manje važnih govornika, osobi koja će biti u njegovu društvu. Nekada se takve pozive upućivalo bračnom paru onih koji odlučiše zajednički lomiti kruh svagdanji neke znanosti, i nekome koga je dotični želio povesti sa sobom; u tome su uživali službeni parovi, češće supruge, rjeđe muževi, jer je većina intelektualne kaste, sve do prije nekoliko godina, bila muškoga roda.

Sad više nema muške predominacije, ili je ona vrlo rijetka; u nekim područjima kulture taj se odnos posve okrenuo, pa će parazit ili privjesak, vrlo često muškoga roda, ubrzo biti prisiljen sam sebi priskrbiti sobu luksuznoga hotela i profinjene, iako često nimalo privlačne, službene večere, uz pokoju kolateralnu zanimaciju ili kakvu zabavljačku inicijativu, u razmacima od jednog do drugog referata ili konferencije, odraditi zadaću koju su nekada, u sličnim slučajevima, obavljale – pogotovo na medicinskim kongresima – liječničke supruge, najvrednija i najživlja trupa iz svijeta pratitelja. Progresivne ljudske sudbine oslobodile su čovječanstvo apsurdne stege između ugošćavanja za dvije noći i šest obroka i bračnoga sakramenta ili ugovora; s pravom više nijedna tajnica nekog simpozija ne pita jesu li žena ili muškarac s govornikom prije bili pred svećenikom u njegovu misnom ruhu, ili pak pred matičarem s lentom trobojnicom.

Uistinu, nije jasno kakve veze ima brak s prežderavanjem ili nekom gala večerom. S pravom je dopušteno sa sobom povesti prijatelja ili prijateljicu, kategoriju koja je sve češća i češća i koja će ubrzo nadrasti broj bračnih parova. Još jedno napredovanje – čija je sudbina obična potreba da bi se išlo naprijed, a ne nazad, kako to kaže i sama riječ – ukinulo je prešutnu i konvencionalnu obvezu razlike u spolovima među službenim sudionicima i pratiteljima; jedan govornik može sa sobom povesti, bez obzira na spol, muškarca ili ženu. Ovdje je vidljiv sasvim jasan napredak – nestanak diskriminacije prema homoseksualcima oslobodio je čovječanstvo od muke okrutnih isključivanja.

Onome komu teško pada tabu preostaje možda još jedan korak. Vjenčani ili jednostavno heteroseksualni parovi – ili pak homoseksualni pratitelji nužno uključuju osobinu da s dotičnim govornikom ili govornicom dijele krevet. Dakako, nitko to ne traži izravno, ali prešutna je pretpostavka kako između govornika ili govornice i njihova pratitelja postoji seksualna veza. Pristojna osoba, ona koja poštuje društvene konvencije, nekad je sa sobom vukla samo pravoga bračnog druga, a danas dođe s kim želi, dovoljno je da taj bude drug po krevetu i – prešutno ili ne, ali u svakom slučaju i bez sumnje – shvaćen kao takav. Jedna mi moja prijateljica, inače na vrlo visokom položaju u važnoj banci, kaže kako kad ona priprema kongres, i govornici prime poziv za sudjelovanje zajedno sa supružnikom, ako je dotična osoba sama, single, pa zahtijeva da sa sobom dovede nekoga, ona vrlo ljubazno i nenametljivo pita je li riječ o životnom drugu, pa u potvrdnom slučaju nema ništa protiv.

A zašto – kad večera ili koncert nemaju nikakve veze s brakom, ali ni sa seksom – postoje ograničenje i lažni formalizam koji, bez sumnje, vrijeđa privatnost jer je prihvaćanje ugošćivanja strogo određeno za zakonske bračne parove? Zašto, recimo, netko, muškarac ili žena, ne bi sa sobom mogao povesti bratića s kojim rado čavrlja, prijateljicu/prijatelja iz škole ili gostionice, bivšega suborca iz dana odsluženja vojnog roka, susjeda koji joj je, ili mu je, simpatičan jer se s njim uvijek šali, iako bez ikakve namjere da s njim spava, svećenika koji je spreman pripovijedati zanimljive dogodovštine iz Afrike, ili bilo koga drugog čije mu je društvo ugodno? Jedini seksualno neutralni pratitelji mogu biti djeca, možda i unuci; obitelj još uvijek postoji, ali je riječ o vrlo ograničenoj slobodi.

Službenost seksualne pripadnosti, ili barem njezina potreba da bude službena, čisti je građanski i nazadni formalizam. Države Europske Unije morat će, na temelju vrlo recentne naredbe, i formalno prihvatiti zajednicu osoba koje, bez obzira na činjenicu smiju li ili ne sklopiti brak, jednostavno odluče ne sklopiti ga. Druga je stvar s onima koji zbog prijašnjih obveza ne mogu ući u brak, koji s osjećajne strane više i ne postoji, ali ga zbog nekih razloga nisu u stanju raskinuti, pa im je potrebna pomoć u želji da ponovno stvore vezu nalik na brak koji ne mogu sklopiti. Osim takvih slučajeva morali bismo se zapitati ne postoji li možda proturječnost u nekim drugim: ako se dvije osobe odluče na nesklapanje braka, odnosno upletanja države u njihove osjećaje i erotske želje koje ih spajaju, zanimljivo je to što istodobno od države očekuju da se brine o njihovoj vezi; slično kao da ne želiš uzeti kazališnu pretplatu, što je i više nego legitimno, ali od kazališta zahtijevaš da ti osigura rezervirana mjesta u parteru.

Ali zašto ne bi mogao biti priznat zajednički život dviju osoba – ili čak, zašto ne, i njih tri ili pet – koje izvan svakog mogućeg sentimentalnog ugovora žele organizirati svoj zajednički život? Ili bi pak, da budu zaštićene – primjerice po pitanju vlasništva stana ili priznavanja rada kojim se pridonosi zajedničkom svakodnevnom životu – morale izjaviti da će se prepuštati grupnjacima, s nadom – ako to nije po njihovu ukusu – da to ne moraju dokazivati pred kakvim nadzornim povjerenstvom? Zašto bi ekonomska zaštita osobe, s pravom uvedena kad je riječ o zajedničkom životu, trebala postajati samo u slučaju spolnih odnosa? Ako u vezi nema djece, u kojem se slučaju, dakako, sve mijenja, pa se principijelno ne prihvaća bračna veza, nije jasno zašto bi spolni odnosi trebali zanimati zajednicu više nego prijateljski.

Kad seks previše zahtijeva da ga se prizna, kad postaje društveno priznat i blagoslovljen, upada se u tipični konformizam pseudoradikalnih društava koja istodobno priželjkuju prijestup i društveno prihvaćanje, pretvarajući se u nepodnošljiv i savršeno filistarstvo vlastitih formalnih zabrana: zakonito je zasnovati obitelj, ali nakon nekoliko sati nije dopušteno napustiti večeru i otići na spavanje ako je čovjek umoran. Ti pozivi parovima mogli bi biti i pozitivni znakovi. Nešto o toj korisnosti zna jedan moj prijatelj, koji, kada ga po drugi put pozovu na neku jako pretencioznu večeru zajedno s njegovom partnericom, odmah shvati da je vrijeme raskida i bijega iz veze – ili jednostavno ne započinje takozvanu vezu.

Iz knjige Claudia Magrisa Časovito