Prije dvije godine, baš nekako u ovo doba godine, intenzivno sam radio na novom romanu Daše Drndić EEG, drugom romanu o Andreasu Banu, glavnom junaku i prethodnog Dašina romana Belladonna, koji je prije nešto više od mjesec dana objavljen u izdanju jednoga od najuglednijih svjetskih nakladnika newyorškom New Directionsu, a oduševljene kritike objavljuju najvažnije književne novine engleskoga govornoga područja.

Dok je u Belladonni o Andreasu Banu govorio sveznajući pripovjedač, u EEG-u Ban se otima kontroli i odlučuje sam ispripovijedati jednu od svojih storija. Naravno, odmah na početku saznajemo da mu samoubojstvo, kojim završava Belladonna, nije uspjelo, te nam on odlučuje sam ispripovijedati svoj život. Putujući vlastitom prošlošću, Ban putuje Europom i bivšom Jugoslavijom dvadesetoga vijeka te nemilosrdno, staccato secira užase prošlosti, kako osobne tako i opće, sve one koji se skrivaju iza nemogućnosti da se nešto poduzme, da se stvari pokrenu. Ban je intelektualac staroga kova, načitan, beskompromisan i bespoštedan prema svima, a najviše prema sebi samome. Opisujući svoje opsesije poput šaha i sudbina europskih vrhunskih velemajstora ili pak slučajeva koje je proučavao u svojoj profesiji, a Ban je liječnik, u lice nam baca sve licemjerje politike, ali i svakoga od nas. Razotkrivajući svoju osobnu povijest, povijest svoje obitelji Andreas Ban udara u pleksus, jednako snažno i konstantno kao što pliva u bazenu svoje beskonačne ture. Kao i u prethodnim romanima Daša Drndić u EEG-u vješto spaja dokumentarno s fikcionalnim, sada u svom već specifično fragmentarnom stilu, s mnogo funkcionalnih fotografija. No u EEG-u, ispripovijedanom u Ich-formi, glas njezina junaka postaje osobniji, snažniji, bolniji, fragilniji i istovremeno čvršći. EEG je roman od mnogih romana, u njemu autorica isprepleće i povijesni, i osobni, i obiteljski roman, i ljubavnu storiju, ali najviše od svega to je roman o životu i ulozi pojedinca u povijesti.