Budilica pojačava svoj zvuk, u melodiji se sve više ističu visoki, alarmantniji tonovi, oni koji znaju da će me ipak na kraju probuditi, a Bobi koji pak zna da je sve to zbog njega, javlja se kratkim lavežom, ali i on još dovoljno pospan ili lijen da bi se izvukao iz svoje košare u predsoblju, skočio na kvaku i pokušao se uspeti na krevet; i pas iz azila ima svoje godine. Pritisak iz trbuha oslobađa se uz nesputan, zvučan, gromki prasak trube koja slobodno oglašava da je tijelo sasvim budno. 

Zvuk obznanjuje i da svijest izranja iz magle, drski je zvuk privilegij slobode. Za pedesetogodišnjaka razvod braka može biti drugi najsretniji događaj u životu, uz pretpostavku da je onaj prvi najsretniji trenutak bila zabluda ženidbe. Dok ustajem iz kreveta, iz pidžame se probija neukrotivi simbol spola, čvrst i protegnut, tvrd kao kamen. Evolucija mu je namijenila prvenstveno dvije praktične svrhe, ali u ovom trenutku na kratko ispunjava i još jednu dodatnu, pothranjuje atavističku samosvijest mužjaka, majmunskog pretka valjda u meni koji je ponosan na spremnost za ostvarenje jedne od onih dviju praktičnih svrha, iako takvo nešto uopće nije u izgledu pa će i povod i posljedica jutarnjeg trenutka vitalnosti sasvim omlohaviti čim se ona druga, a zapravo prva svrha ispuni žuboreći nad porculanskom školjkom. Tko zna što mu je u glavi, što je na pameti tom organu kojega, iz neopravdana poštovanja i ponosa, smatram također nekim partnerom, bićem za sebe. Svakako nije pomisao na Vasju koja je godinama, a u rijetkim trenucima intimnosti, glumila promptne orgazme da cirkus što kraće potraje; nije pomisao na Vasju čija najbolja prijateljica Elvira nije bila smo najbolja prijateljica, što u sljepoći svojoj nisam bio u stanju na vrijeme shvatiti, odnosno – shvatio sam puno, puno kasnije nego ona sama. Ne, ne, taj moj pratilac i drug, da ga tako uvjetno nazovem, bio je motiviran samo fizičkim pritiskom koji će uskoro nestati.

Vraćam se do prostirke pokraj kreveta. Prezirem brigu za svoje tijelo. Mi smo svoj mozak – naslov knjige svojevremeno slavnoga neurologa bio bi moje geslo i da knjigu nisam nikada bio pročitao. Ali krvotok koji hrani naš mozak ubrzava se radom mišića. Osim toga… adrenalin u krvi brani čovjeka od depresije. Ne, ne, ne želim se odreći toga da mi je ovo sretan trenutak života, ali racionalno biće koje u ovo naše vrijeme nije sklono depresiji, takvo biće i nije osobito racionalno. Jedan, dva, tri… dvadeset čučnjeva. Čovjek diže, umjesto utega, svoje tijelo. Krv struji kroz najduže žile organizma. Mali predah. Čujem svoje srce. I Bobijev lavež s druge strane vrata, dakako. Sklekovi. Jedan, dva, tri… devetnaest, dvadeset. Ide to meni, ide. Predah treba trajati onoliko koliko je trajao i napor. Koja sekunda više neće škoditi. Sada trbušnjaci… To je malo teže… devetnaest, dvadeset. Gdje su utezi? Aha, pod krevetom! Liježem na prostirku, podižem utege, ritmično, bez opterećivanja kralježnice… devetnaest, dvadeset. Ustajem. Opipavam bicepse. Znam da je glupo, ali majmun u meni ponosan je i na njihov volumen i tvrdoću. Majmun u meni šapće: Baš sam ja dobro očuvan čovjek… za svoje godine.

Da sam zatvorio za sobom vrata kupaonice, možda ne bih ni čuo zvuk telefona, ali svakako bih čuo drugi, glasniji i trajniji Bobijev lavež koji i opet zna da se zvonjava telefona tiče prvenstveno njega. Voda mi kaplje po listovima, nikako ne uspijevam naučiti da ne podižem mokre ruke s ručnikom pa uspijevam obrisati samo dlanove, a voda se spušta niz ruke i kaplje s laktova. S ručnikom u ruci podižem slušalicu.

"Halo?"

"Po glasu ti čujem da si tek ustao. Možda te je telefon i probudio. Kome si ti govorio da si postao sveučilišni profesor samo zato da ujutro ne moraš u kancelariju nego u šetnju, na svjež jutarnji zrak? Misliš na svjež jutarnji zrak u podne? Ako se ne budeš dovoljno kretao, otići ćeš još prije nego tvoj ubogi otac! I zašto sam ti kupila psa nego da ga izvodiš u šetnju, odnosno da te prisili na izlazak?"

"Mama, nisi mi kupila psa nego smo ga uzeli iz azila za napuštene životinje, a profesor sam postao jer me zanima znanost, zanimaju me ljudi." Zastajem na trenutak, svjestan da je moje zanimanje za konkretne ljude, osobe, iznimno ograničeno. Ali ona bi trebala znati da je moje zanimanje za ljude – zanimanje za vrstu, zanimanje za njena svojstva, zanimanje za njenu glupost. "Hvala ti na ovoj svakako pretjeranoj brizi, ali bilo bi dobro da se podsjetiš da sam samo dvadeset godina mlađi od tebe pa već odavno nisam dijete. Osim ako nisi sasvim podjetinjila, a u tom slučaju sve ti opraštam."

"Rekao si da ćeš ustajati u šest, a sada je već…"

Slušalica je zveknula glasnije nego što sam htio, iskliznula mi je iz ručnika.

Bobi uslužno, sukladno valjda svome tradicionalnom imenu, sa stolca hvata zubima vodilicu i stavlja je pred mene, točno u cipelu koju sam se spremao obuti. Maše repom, ali bez velikog oduševljenja, to je samo spori ritam kojim pseći rep mete prašinu u hodniku; vjerojatno i pas zna da te jutarnje ili zapravo predjutarnje izlaske ne volim osobito: pomisao na svjež pseći izmet koji ću morati hvatati rukom odjevenom u plastičnu vrećicu koja se onda izvrne kao rukavica, uvijek me je obeshrabrivala. Ali dok mu stavljam ogrlicu, već je veseliji; poskoči na zvuk kopče vodilice i vuče me prema vratima. Puštam vodilicu iz ruke, a Bobi trči do vrata i dodiruje njuškom rub na kojem se vrata sastaju s dovratkom. Stoji tako gotovo ukočen, jedino rep mete pod iza njega, možda kroz pukotinu uz vrata dopire kakav miris iz hodnika.

"Čekaj, vuče, ti si dobio svoju ogrlicu, ali ja se moram obući i obuti. Ne izlazim u gaćama!"

Tamo pokraj izduženoga zvjezdastog trga na kojem se susretalo čak sedam ulica, a ničega značajnog nije bilo, čak ni spomenika nekog uglednog pokojnika, nalazio se parkić s ogradom, s travom i pijeskom za pse. Pretrčao sam trg vukući vodilicu, pustio Bobija kroz vrata i zatvorio ih za njim. Nikoga nije bilo u blizini, ni ljudi niti drugih pasa, na ovom periferijskom trgu obično je tako u ovo doba jer ni jedna od sedam cestica ne vodi u nekom značajnom pravcu. Vratio sam se na svoju stranu trga i ušao u uličicu koja je vrlo uska, ali dugačka i vodi prema centru pa su u njoj dućani na obje strane, oni starinski dućani u kojima je samo jedan obrtnik ili trgovac, a koji po svemu, mislim na te tijesne radnjice, najviše po miru koji ondje vlada, podsjećaju da se bliži kraj njihova trajanja koje je sasvim usklađeno s trajanjem onih koji ih vode. Svježe je, jesenja su jutra iznenađujuće svježa ovih dana, a jučer sam u izlogu primijetio lagani žuti kaput, neobično žut, boje limuna, a na reveru bio je pribadačom pričvršćen papirić s neshvatljivo niskom cijenom; morao je biti second-hand. Starčić upravo okreće karton na staklenom dijelu vrata i Zatvoreno se pretvara u Otvoreno. Starčić zapravo i nije starčić, možda je samo desetak godina stariji od mene, ali je nekako, kao u stilu svoga demodiranog dućana, usidrenog u vremenu prošlom, adekvatno pogrbljen, odjeven u prastaro tamno odijelo, šivano po mjeri i po nekim zaboravljenim modama. I njegovi maniri, naklon i ne pretjerano familijaran, distanciran, službouljudni osmijeh pripadaju nekom prethodnom vremenu, starijem i od njega samoga.

"Odličan izbor! Mogu samo pohvaliti vašu cijenjenu smionost, boja je sasvim, takoreći an pasan, ausgecajhnet, kak se nekad govorilo, ni to za svakog, ali za pravoga gospodina ganc rihtik."

S mukom pridržava kaput, u ogledalu vidim bolnu grimasu, artritis ili artroza u ramenima; kaput mi gotovo savršeno pristaje, možda je samo za koji centimetar duži nego što bih preferirao.

"Per-fek-tno! Vi ste baš dobro građen gospodin, skoro atlet, svaka čast. Kak šivano za vas. A materijal vam je prva klasa. Prvorazredni engleski štof, pipnite samo, kakva mekoća. Engleski štof to vam je… kak bi se reklo… nema mu zamjerke. Mislim, engleski to vam je i škotski i engleski, i irski – sve to računamo pod engleski štof."

"Ugodan je", kažem i opipavam prstima. "Moher", dodajem, pravim se važan, a vidio sam na podstavi etiketu na kojoj je pisalo Mohair.

"Točno!" uzvikuje trgovac. "Gospodin je koneser! Moher, natirlih. Znate, to vam je iz Irske. Tam su takve stijene, hridi na obali, baš mi je ćerka lani poslala razglednicu, krasna slika, tu mi je negdje još uvijek. Bio sam je zataknuo za rub špigla. Moher Cliffs pisalo je. Danas više niko ne šalje razglednice, a šteta. Ali ona mi je to poslala jer nemam kompjuter i te… internete, doduše, to je likvidirano. Nije mi žao što je likvidirano, ja time nisam ništa izgubio… Moher, u pravu ste. Očito prema tim stijenama. To vam je kao harris tweed prema otoku Harris."

Gotovo sam zaustio da moher nema nikakve veze s Irskom, da je u pitanju jedna od najstarijih vunenih tkanina, da se pravi od runa angorske koze, preferira se dlaka jareta koja je mekša, a naziv moher dolazi od arapske riječi mukhayyar, ali na vrijeme se podsjećam da prodavač nije kolega etnolog koji bi takvo nešto mogao ili morao znati, a nije ni tekstilni tehnolog.

"Po cijeni vidim da je kaput second-hand?"

"Ni govora, dragi moj gospodine! Sasma je nov, ganc nov!"

Gotovo nevidljivi tragovi istrošenosti na rubu rukava pokazuju da trgovac ne govori istinu. Svjesno ili nesvjesno čovjek mi laže, ali cijena je prilagođena stvarnoj vrijednosti i porijeklu, i ostajem u kaputu, već me grije njegova mekoća kao kada mi se Bobi navečer pridruži na kauču u gledanju televizije koja je u pravilu tako dosadna da obojica uz program zaspemo puno neprimjetnije i lakše nego uz ugašena svjetla i navučene teške baršunaste zastore koji sprečavaju ulaz štropotu ulice. Pružam novčanicu, on je prihvaća, a umjesto računa pruža mi ruku.

"Čestitam. Jako dobra kupovina. Ovom bojom unijet ćete sunce u sivilo svakodnevice. A kaput stvarno nije second-hand, dajem vam svoju riječ."

Kimam glavom, izlazim, suzdržavam se reći da je njegova riječ slaba garancija, a i sasvim suvišna, ja više volim upotrijebljene stvari, baš kao što više cijenim pse mješance od onih s pedigreom i medaljama s izložbi koje djeluju podjednako snobovski kao i unikatni kaput iz butika.

Poglavlje iz romana Muškarac u žutom kaputu  Ludwiga Bauera