U okviru projekta Nošenje s nesigurnostima suvremene Europe, sufinanciranog sredstvima Europske Unije, na hrvatski je preveden roman Spojka, pogled, znak danske spisateljice Dorthe Nors. Roman je s danskog na hrvatski preveo Mišo Grundler.

Mišo Grundler rođen je 1988. u Virovitici. Godine 2012. stekao je titulu magistra engleskog jezika (prevoditeljski smjer) i švedskog jezika (lingvistički smjer) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prevodi sa švedskog, danskog, norveškog i engleskog; stalni je sudski tumač za švedski i engleski jezik. Radi kao prevoditelj za Hrvatsku radioteleviziju, na poslovima titlanja

i sinkronizacije audiovizualnih djela te kao vanjski suradnik na Katedri za skandinavistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Predaje staronordijsku književnost i mitologiju u sklopu kolegija Uvod u skandinavske književnosti, a drži i predavanja iz kolegija Prevoditeljski praktikum na istoj katedri. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Društva hrvatskih audiovizualnih prevoditelja i Hrvatskog društva pisaca. S danskog je dosad preveo sedam knjiga, uključujući Proroke fjorda Vječnost Kima Leinea, s norveškog niz knjiga filozofa Larsa Svendsena, sa švedskog, između ostaloga, Gospođicu Juliju Augusta Strindberga te još nekoliko romana s engleskog.

 Po čemu ste posebno upamtili ovaj prijevod, po čemu je bio specifičan ili posebno izazovan?

 Ovaj prijevod pamtit ću po dvije zanimljivosti: dijalektalnim specifičnostima i prevoditeljskoj perspektivi. Naime, protagonistica romana i još neki likovi potječu s ruralnog zapada Danske i njihov se govor, dakako, razlikuje od narječja Kopenhagena, gdje je radnja smještena. Po takvom se govoru ističu u društvu, a katkad ih je i teže razumjeti. Budući da se radi o narječju danskog jezika gdje se često "gutaju" cijeli slogovi, a riječi sažimaju i, takoreći, kljaštre u izgovoru te se često dvije ili tri riječi u tom procesu stapaju u jednu, podsjetilo me to na izgovor nekih dijelova moje rodne Slavonije. Tako je, primjerice, fraza "hajde lijevo" u govoru instruktorice vožnje s naglašenim izgovorom zapadnog Jyllanda postala "ajljevo". Druga zanimljivost, barem meni kao prevoditelju, jest autobiografski element autorice – bavljenje prevođenjem. Dorthe Nors karijeru je započela kao prevoditeljica švedskih krimića, a njezina glavna junakinja Sonja je, pogađate, također prevoditeljica krimića fiktivnog švedskog autora bestselera. Bilo mi je i više nego lako poistovjetiti se sa Sonjom, jer i ona – kao i ja – s otporom pristupa prevođenju modernih krimića, koji se vode krilaticom "što gore, to bolje" i natječu se u opisima što gnusnijih, krvavijih i brutalnijih prizora. A tu su, dakako, i humoristični opisi drugih aspekata prevoditeljskog života, poput ukočenog vrata i bolnih leđa od predugog sjedenja, manjka socijalne interakcije i introvertskih sklonosti. Povrh toga, to što Sonja pokušava položiti vozački ispit u 40-ima i meni je dalo motivaciju da se napokon odvažim na taj junački podvig u 30-im godinama.

 S obzirom na to da je riječ o suvremenim, živim piscima, jeste li imali potrebu kontaktirati autora kako biste razriješili neku nedoumicu? Činite li to inače?

 Nisam dosad nijednom kontaktirao s autorima čije sam romane prevodio, no činjenica da ta opcija postoji uvijek mi ulijeva sigurnost dok prevodim. Susreo sam se s brojnim nedoumicama dok sam prevodio klasike Ibsena i Strindberga, ali nije bilo načina da saznam što je autor točno mislio. To što je danas moguće u samo nekoliko minuta stupiti u kontakt s autor(ic)om i provjeriti značenje ili smisao nekih rečenica, uvelike olakšava posao prevoditeljima i smanjuje mogućnost pogrešnog tumačenja.

 Prevođenje, dakako, nije samo prevođenje teksta, nego i dubinsko upoznavanje s drugom kulturom. Kako je, u ovom primjeru, izgledao taj susret s kulturom koja vam je sigurno bliska, ali je ipak druga?

 Danska mi je kultura draga još od malih nogu i prvog susreta – u vidu Djevojčice sa šibicama i drugih bajki Hansa Christiana Andersena. Iako sam se s danskom kulturom pobliže upoznavao na fakultetu i obilascima Kopenhagena, sa svakim prevedenim romanom, filmom ili serijom još malo bolje shvaćam, ili bar vjerujem da shvaćam, tu zemlju i njezine kulturne specifičnosti. U ovom romanu tako do izražaja dolazi oštar kontrast između života na selu i u gradu, koji za glavnu junakinju rezultira prvo težnjom za odlaskom u metropolu, a potom i čežnjom za povratkom u rodni zavičaj, gdje ne mora "stišavati svoja osjetila" kao u danonoćnoj gradskoj vrevi. Za razliku od većine danskih romana koje sam pročitao ili preveo, ovaj daje perspektivu ruralne Danske, koja živi od poljoprivrede i svinjogojstva, u kojoj mala imanja odumiru, odakle se mladi iseljavaju te u kojoj uglavnom preostaju starija domaćinstva, što me opet, kao i u slučaju govora, neobično (i pomalo sjetno) podsjeća na Slavoniju. Ta sličnost, o kojoj prije nisam razmišljao, bila mi je novost.

 Što inače smatrate najljepšim, a što najtežim u prevoditeljskom poslu? Koje su najveće prednosti, a koji najveći nedostaci? Mislite li da su prevoditelji u Hrvatskoj dovoljno cijenjeni i prepoznati ne samo kao važna nego i nezaobilazna karika u procesu objavljivanja stranog naslova na hrvatskom jeziku?

Kao i svaka profesija, i prevođenje ima svoje lice i naličje. Pozitivno je svakako to što prevođenje nužno znači cjeloživotno učenje, rad na vlastitu razvoju, otkrivanje nečega novog, pobliže upoznavanje drugih kultura, putovanje i susretanje novih ljudi (što znači i sklapanje prijateljstava širom svijeta) te, iako zvuči kao floskula, neprestano širenje vidika i stjecanje uvida u perspektivu drugog i drukčijeg. Negativna ili barem nezgodna često je priroda prevoditeljskog posla u praksi. Mnogi naši sugrađani ovih će se dana zbog epidemije koronavirusa upoznati s radom od kuće, što na prvi pogled i ne zvuči tako loše. Međutim, treba znati da je većini prevoditelja rad od kuće svakodnevica, da taj rad gotovo nikad nije ograničen na osam radnih sati, da uključuje rad do sitnih sati ili ustajanje u cik zore, a rad od kuće također ostavlja negativne posljedice na socijalni život – izoliranje (ali ne zbog epidemije), manjak društvenog kontakta, nedostatak motivacije (čemu se presvući iz pidžame ako nećeš izaći iz stana?), a ne treba zaboraviti ni zdravstvene posljedice predugog sjedenja za računalom te financijske nesigurnosti prevoditelja kao kronično potplaćenog slobodnog ili samostalnoumjetničkog zanimanja u slučaju bolesti i većih kriza (poput ove sadašnje uzrokovane virusom). Unatoč stalnom trudu Društva hrvatskih književnih prevodilaca i inicijativama poput one s hashtagom #TkoJePreveo da se svrne pozornost javnosti na prevoditelje i njihovu važnost u književnoj produkciji, na prevoditelje i dalje mnogi ne misle, a njihovo ime većina će potražiti samo ako ima prigovor na prijevod. Ipak, sve takve inicijative pozitivne su i vode postupnom dovođenju prevoditelja u kakav-takav fokus javnosti, barem u smislu da se ime i prezime prevoditelja spominje uz knjige i autore koje su preveli (što dosad najčešće nije bio slučaj). Na tome još puno treba raditi i osvijestiti građane/čitatelje o važnosti uloge prevoditelja u prenošenju nekog književnog djela i tome koliko će to djelo imati utjecaj u ciljnoj kulturi, kao i približavanju dviju kultura.

Kako se knjiga koju ste u sklopu ovog projekta preveli uklapa u temu Nošenje s nesigurnostima suvremene Europe? Je li se vaša percepcija Europe, percepcija europskog prostora i svega što on obuhvaća promijenila nakon čitanja i prevođenja te knjige?

Ova se knjiga ne bavi nekom širom europskom perspektivom, nego je usredotočena na osobni doživljaj Sonje, sredovječne Dankinje. Međutim, s njezinim privatnim nesigurnostima lako se može poistovjetiti svaki suvremeni Europljanin, jer svi smo dio istog socioekonomskog kruga i susrećemo se sa sličnim nedaćama. Osim što se bavi osobnom temom usamljenosti i potrage za smislom prouzrokovane krizom srednjih godina, Sonja se hrve i sa svojom profesijom – jezivi opisi iz krimića koje prevodi lede joj krv u žilama i mučno joj je što ih mora čitati, ali s druge strane zna da joj to osigurava egzistenciju i prisiljena je nastaviti s time po principu "kol'ko para, tol'ko muzike". Iako mi Dansku nerijetko iz svoje perspektive doživljavamo kao bogatu utopiju prožetu onim mitskim konceptom hygge, kao prilično otrežnjenje i znak nesigurnosti dolaze Sonjine opservacije da si ona kao žena bez muža ili partnera nikada neće moći priuštiti vlastiti stan ili kuću, dok i njezina najbliža rodbina često misli da je Sonja, kao prevoditeljica, na rubu siromaštva. To su, dakle, očito nesigurnosti svojstvene suvremenoj Europi.