Poglavlje iz knjige Philippa Bloma Rastrgane godine

Sa svojim dotad najvećim i najskupljim filmom Lang i Harbou su dali jednu tipično njemačku aromu javnoj raspravi o tehničkom napretku i njegovim opasnostima, iako njihove ideje nisu nužno potjecale iz Njemačke. Mehanička Marija u Metropolisu nije bila samo naoko bezopasna metafora za antisemitsku fantaziju o židovskoj svjetskoj zavjeri, već je i utjelovila strahove i nade jednog vremena u kojemu je odnos između čovjeka i stroja postao važnim dijelom opće kulture. H. G. Wells je već u svojoj kritici ukazao na to kako ta priča ne samo da plagira njegove vlastite futurističke romane, već i jedan kazališni komad, koji je šest godina prije objavio češki pisac Karel Čapek.

Drama pod zagonetnim naslovom R. U. R. (što je kratica za Rossum's Universal Robots) bila je prilično konvencionalna ljubavna priča s tehnološkim ukrasima, međutim bez inače obveznog happy enda. U Čapekovom djelu izumitelj na jednom otoku pravi čovjekolike robote od sintetičke protoplazme. Njegov sin, kojega zanima samo novac, pokreće masovnu proizvodnju. Uskoro planet nastanjuje vojska korisnih automata u ljudskom obliku. S obzirom da obavljaju prljave ljudske poslove, nazvani su robotima, novom riječju, koja aludira na češki izraz za prisilni rad. Konačno se roboti počinju buniti protiv svojih gospodara te u krvavom ratu iskorijene gotovo čitavo čovječanstvo.

Tehnološka otkrića dovela su do enormnog olakšanja posla, no mogla su biti i opasna. U Sjedinjenim Državama futurističke vizije robota i drugih automata većinom su se gledale u pozitivnom svjetlu. Novine su često donosile priče o robotima, o divovskim nemanima, koje je navodno vlada potajno razvijala za primjenu u budućim ratovima, sve do mehaničkih pomoćnika u kućanstvu u ljudskom obliku, koji čak mogu i razmjenjivati nježnosti. U jednoj reklami, koju je 1930. izbacila tvrtka Westinghouse, hvali se Katrina van Televox, "mehanička čudesna gospođica", koja za samo 22.000 dolara može obavljati zapanjujuće zadatke: "Katrina govori (...) javlja se na telefon (...) usisava prašinu (...) pravi kavu i tost (...) uključuje i isključuje svjetlo – sve to na zapovijed gospodina T. Barnarda, Westinghousovog stručnjaka za elektroniku i proizvodnju, koji ju prati na njezinom putovanju." Iste godine robotičar-amater Samuel Montgomery Kintner predstavlja svijetu robota Rastusa, kojeg je sam konstruirao, radnika, kojega je s očito neželjenom ironijom nazvao "mehaničkim crncem".

Roboti su imali golem komercijalni potencijal. Iako su konstrukcije od čelika i cjevčica još uvijek bile suviše primitivne, a da bi mogle raditi nešto više od onoga što su automati radili već stoljećima, ipak su se mogućnosti činile veoma uzbudljivima. Kada će nekoj romantičnoj usidjelici biti moguće, pitao se 1928. San Antonio Light, ispod kreveta držati potpuno funkcionalnog robota kojega bi izvadila u sentimentalnim te možda čak i romantičnim trenucima? Autor članka se nadao da taj dan nije previše daleko: "U toj sretnoj budućnosti neka stara usidjelica neće više nikada morati uzalud zaviriti pod krevet", izjavio je. "On će uvijek biti tamo, jedan zgodni muškarac, savršena imitacija njezinog idola s matineje ili omiljene filmske zvijezde s plavom ili crnom kosom, sa ili bez brkova, sve što joj srce poželi. Radit će se o standardnim modelima, proizvodit će se u velikim količinama i neće biti skupi."

Ovakve priče su očaravale čitatelje i bile su zabavne i ne previše znanstvene. No istovremeno je pravi napredak mehanizacije u tvornicama davao povoda i za zabrinutost. Utopijski romani oslikavali su budućnost u kojoj će sav posao obavljati strojevi, koje će ljudi samo povremeno nadgledati ili popravljati, zlatni san. No kada je 1929. u Americi izbila Depresija, taj san je iznenada djelovao poput noćne mòre, kao natjecanje između čovjeka i stroja oko malobrojnih dragocjenih poslova. Atmosfera priča iz novina promijenila se sa zabrinutošću svojih čitatelja i počela poprimati prijeteće tonove. Kada je britanski izumitelj Harry May 1932. predstavio robota, koji može pucati iz pištolja, prigodom jedne demonstracije nenamjerno se robotu oteo jedan pucanj kada mu je stavio oružje u ruku. Ta priča se odmah proširila Sjedinjenim Državama i razvila neobičan vlastiti život. U nekim verzijama je robot čak namjerno pucao u svog izumitelja te ga čak i ubio – prvi robot koji se nasilno okrenuo protiv svog gospodara.

Iako je priča o robotu-ubojici bila izmišljena, bila je veoma uspješna. U Americi koja je bila potresena Depresijom ljudi su naučili strahovati od svoje tehnološke konkurencije. "Je li čovjek u dobu strojeva osuđen na propast?", pitao se 1931. časopis Modern Mechanics and Inventions i ilustrirao priču slikom jednog divovskog robota, koji prijeteće gleda sićušne ljudske figure koje rade oko njegovih nogu. Nekoliko brojeva kasnije svjetski prvak u boksu Jack Dempsey pokušao je čitatelje očito umiriti kada je ustvrdio: "Ja mogu izmlatiti svakog mehaničkog robota." Strašna i izdajnička lažna Marija u Metropolisu i zbog toga je imala malo uspjeha jer je jednostavno došla prerano, a da bi se obraćala strahovima publike.

Iz knjige Philippa Bloma Rastrgane godine