Razgovor s Marijom Ujević iz knjige Dobroslava Silobrčića 50 ljudi otkriva Hrvatsku

Marija Ujević nesumnjivo je najbolja hrvatska kiparica i jedna od najistaknutijih umjetnica Mediterana, a i Europe. Skulpture, fantastične figure, izvanredne portrete, oble ženske aktove, impresivne spomenike radi žena iznimnog talenta, inteligencije i vještine. Kći je pokretača Hrvatske enciklopedije profesora dr. Mate Ujevića.

Njeni stameni kipovi Frane Petrića, Augusta Šenoe, Vlahe Paljetka, Miroslava Krleže, Jakova Gotovca, Jurja Križanića vraćaju u život hrvatske velikane kulture. U kripti katedrale u Požegi stoji njezina skulptura pape Ivana Pavla II. Marija Ujević redovita je članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 1998. godine. Jedna je od 14 akademkinja među 140 redovitih članova HAZU. 126 je muškaraca... Famozna je njena skulptura Žene-mačke...

Vi ste najbolja hrvatska žena-ribar, kažu mi koji vas znaju...

Ja već više od pedeset godina lovim ribu. More ispred moje na kuće na Silbi sve do Lošinja, moj je vrt. Idem u vrt "ubrati" ribu... Dugo lovim, imam dugu memoriju prostora, kamenog terena, pjeskovitog terena. Točno znam gdje je šta, gdje je koja riba. Znam puno o ribama. Lovim na udicu, na ešku, mamac. Tako i ribe koje se prije nije lovilo na udicu: škarpine, raže i pse. Male pse? Ne male, velike. Sedam-osam kila ima svaki. Ugora se rijetko ulovi na udicu, ali i njega lovim. Nije toliki problem uloviti ribu, koliki je problem izvući je u brodicu. Ako dugo, dugo loviš, na kraju svaka riba napravi samoubojstvo. Riba si misli: idem probati šta mi ova tu nudi? Pa zagrize mamac i udicu. Nisam ja tak' dobar ribar, nego riba − popusti. Postane neoprezna. Mamim je lignjom, inćunom, raznom eškom. Kako da riba odustane? Zgrabi mamac. Lovim grabežljive ribe, grabežljivci ne izdrže probati napast ešku na mojoj udici. Puno sam škarpina u životu ulovila. Velikih škarpina od kilu do tri kile svaka. Ribe su plemenita hrana.

Potom ih doma pečete?

Jasno, pa zato ih i lovim. Što se tiče friganja, mislim da sam prva liga. Znam kako se friga. Ništa nije slučajno. Moraš točno znati kako se friga. Moraš ribu posoliti, ali ne rano, a niti prekasno. Moraš je posoliti čim je izvadiš iz tave, dok je ulje u tavi još vruće. Posoliš je s obje strane i preliješ vrućim uljem od pečenja. Tako sol uđe u ribu. Obožavam kuhati. Meni je tata, dok sam bila mala, govorio: "Daj, mala, idi u Ameriku kad narasteš. Zaradit ćeš milijune kuhanjem."

Niste ih zaradili kuhanjem...

Nisam. Ali, jako sam volila kad me se hvalilo kako fino kuham. Pala sam na taj štos pa sam svima kuhala. Taština je strašna stvar... Sjajno kuham i povrće i teleće karmenadle, to je najfinije i najsočnije meso. Znate vi kuhat povrće? Znam. Kuham juhe i povrće, izvrsno pečem meso. Ali, ipak, ne lovim krave i svinje. Kupim meso. Znate kak se kuha povrće? Šalša se naprimjer mora maknut s vatre sekundu prije negoli zagori... Moraš znat kad je ta sekunda... U šalšu moraš stavit malo šećera...

Znam to. Stavljam šećer. Tko vas je naučio loviti ribu?

Otac. Mate. On je strašno volio loviti ribu. Kao mladi dečko je došao na Silbu... Moja baka je sa Silbe. Lovrović, to je najstarija obitelj na Silbi. Tamo su moji korijeni.

Otac je slavni hrvatski enciklopedist dr. Mate Ujević...

Da. U vrijeme Drugog svjetskog rata objavio je prvu Hrvatsku enciklopediju u pet tomova, ali nije dovršena, trebala je imati 12 tomova. Zanimljivo je kazati da ta enciklopedija nije nastala nekim državnim dekretom, nego u našem stanu, u Jurjevskoj ulici u Zagrebu. Čovjek se sjetio i rekao: mi ništa ne znamo sebi, nitko ništa o nama ne zna. Moramo nešto napraviti. I napravio je. Počeo je sastavljati enciklopediju već početkom tridesetih godina... Prijatelj mu je bio Schulhof, vlasnik Tipografije, štamparije ondašnjeg Jutarnjeg lista, koji je preuzeo na sebe financijski rizik tog pothvata, a mama i tata su digli zajam kako bi mogli plaćati suradnike. Tata i mama su tada bili mladi profesori. Našla sam u jednoj teki zapisano da je iza rata mom tati došao Ivan Dončević, koji je imao tada visoki društveni položaj, te mu kazao da će se nastaviti rad na Hrvatskoj enciklopediji, a onda je to, vjerojatno, potaknulo osnivanje Jugoslavenskog leksikografskog zavoda u Zagrebu.

A Pomorska enciklopedija?

Prva kompletna hrvatska enciklopedija je tatina sjajna Pomorska enciklopedija u osam tomova koja je objavljena 1954. To su začeci hrvatske sustavne enciklopedistike. Otac je napravio Pomorsku enciklopediju jer ga je posebno zanimalo i motiviralo morsko razgraničenje s Italijom. U to vrijeme, od 1950., ravnatelj Jugoslavenskog leksikografskog zavoda bio je Krleža, a moj otac njegov zamjenik. Krleža ga je pozvao za najbližeg suradnika. Kako je vaš otac prošao u ratu? Ne baš sjajno. Gestapo ga je bio uhapsio jer je prije rata pisao protiv fašizma, talijanskog. Otišao je u zatvor crnokos, a vratio se sijed. Ja sam još bila mala djevojčica pa ne znam sve datume, jer mama i tata, nama djeci, nisu govorili o tome što se sve događalo...

Tata Ujević izgleda strogo na fotografijama...

Bio je uvijek jako strog, ali iznimno pravedan. Vladar mora biti uvijek strog, pravedan i dalekovidan. Otac je bio vladar naše obitelji, ima nas sedmoro djece, pet kćeri i dva sina. Ja sam treća kći zaredom, onda su došli ostali. Danas su očevi ležerniji i nježniji prema djeci? I meni se tako čini. Pater familias je prije bio institucija. Razum i ljubav su jednako pametni. Prije je vladala strogost, a danas su roditelji i djeca mnogo više emotivno vezani. Roditeljima su, prije, djeca govorila "vi". Mi nismo... Tata nam je davao osnovne koordinate ponašanja i kretanja u životu. Sve ostalo smo morali napraviti sami, mi djeca. Nas je stvarno bilo puno djece u obitelji pa nije bilo vremena da se otac posveti svakom posebno. Ne bi stigao ništa drugo raditi, a radio je puno.

Gdje ste tada stanovali?

U Jurjevskoj ulici. Gornji grad. Mama je bila profesorica... ...matematike, fizike i kemije. I, bila je vrlo talentirana slikarica. Ali, tada još nije bilo uobičajeno da žene idu na Likovnu akademiju. Zvala se Marija Juras, prije vjenčanja za tatu. Zgodna visoka gospođa sa sivom kosom i lijepim glasom. Tatu je upoznala u Klasičnoj gimnaziji u Splitu. Vrlo blaga je bila. Njene zapovijedi su bile kao usrdna molba, rekla bi: "Ako ti nije teško, bi li mi to učinila..." Danas ljudi ne znaju tako reći. Nažalost.

Druga su vremena?

Naravno da jesu. Ali ja ne plačem za starim vremenima. Ja mislim da je ovo ipak najbolje doba, ovo u kojem mi sada živimo. Krive su priče da je nekad bilo dobro, a da danas nije. Danas je izvrsno. Da smo rođeni prije tristo godina, život bi nam bio strašan...

U doba romanike i gotike nije bilo žena koje su se bavile umjetnošću, tek u renesansi se pojavljuju...

Da. Točno. Ali i tada tek samo pjesnikinje, dubrovačke pjesnikinje. Nema još likovnih umjetnica... Da je naprimjer moja praprabaka bila talentirana za kiparstvo, ona nikad ne bi mogla biti kiparica...

Proglasili bi je vješticom, možda spalili...

Tako, možda.

Kiparstvo je bio posao muškaraca. I vas bi spalili da ste prije tri stotine radili ove predivne oble skulpture, ženske aktove...

Ha, pa jasno. Ali, znate, mora se uvijek vjerovati da postoji neko rješenje, da postoji izlaz. Čovjek mora biti ustrajan. Ne smije se odustajati. Ako si odlučio ići na Sljeme - idi do vrha, nemoj se zaustaviti na Kraljičinom zdencu. Nama fali upravo to...

Kome nama? Hrvatima?

Da, Hrvatima. Mi naglo odustajemo. Nedostaje nam ustrajnost i strpljivost. Strpljivost je vrlo bitna komponenta inteligentnog življenja. Uz to, mi nemamo discipline. Discipliniran narod, doduše, izgleda malo pretvrd. Ali demokracija je zahtjevno društvo, dobro organizirano društvo. Traži od čovjeka zajedništvo, socijalizaciju. Nema više samo "moje". "Moje" ima u vlasništvu, ali nema "moje" u općem dobru. Je l' da? Nastalo je novo, bolje društvo. Ogromne su promjene. Danas postoje ljudska prava, prava djece, prava životinja, pravo na alternativu... To jest napredak. Naravno, ima i pogrešnih ponašanja. Danas djeca tuku profesore, a nisam čula da profesori tuku djecu... Tu se pretjeralo..

* * *

Umjetnost je vrhunska disciplina...

Božanska ili možda đavolja. Usput, slažem se s vama da bi mene, možda, prije tri stotine godina i spalili... Svaki čovjek ima neku sposobnost, ali je većina ljudi, nažalost, ne uspije otkriti. Ne spozna svoje mogućnosti. Umjetnost jest nešto nepoznato. Čovjek osjeća da ga neko djelo privlači, želi ga ponovno vidjeti, ima u njemu nešto što se ne može definirati, a beskrajno se sviđa. To imaju dobra umjetnička djela. Zašto svi idu gledati Mona Lisu? U Louvreu se obvezno gledaju samo tri djela: Mona Lisa, Venera Miloska i Nika sa Samotrake...

Vi ste umjetnica...

Ja sebe ne smatram umjetnicom. Ja sam samo kiparica...

Naravno da jeste kiparica i to umjetnica. To nije zanat...

To je zanat. Možda nije samo zanat. Ali, ne može čovjek za sebe samoga reći da je umjetnik.

Govore vaša djela, vaše stotine vaših slavnih skulptura, pišu kritičari umjetnosti, plješće vam publika. Akademik HAZU-a ste postali zbog svoje umjetnosti... Čemu skromnost?

Sve je to točno, ali ja smatram da je vrlo nepristojno da čovjek sam za sebe kaže da je umjetnik. Nepristojno je to, jednostavno. Vrlo etično, ali... Nema ali... Je li nešto umjetnost, to će vrijeme pokazati. Dok je autor živ i prisutan, teško je potvrditi da su njegova djela - umjetnost. Neki autor može imati jak utjecaj na neko društveno razmišljanje pa ga se proglasi velikim umjetnikom. Je li netko umjetnik, doznaje se tek kad autor bude "šoto la terra" kako mi na otoku kažemo. Često, kad ode umjetnik, onda i djelo postane, slabašno, osamljeno... Ali isto tako neka djela poslije postaju bolja, kad kao pršut - sazriju. Kao što su i neka pića s vremenom pitkija i mirisnija. To su tajne života i umjetnosti. Dakle ostanimo na tome: ja ne mogu za sebe tvrditi da sam umjetnica. Kiparstvo je i medij i umjetnost, kad jest umjetnost. Skulptura šalje poruku. Danas te poruke znače nama nešto, a za pedeset godina možda neće značiti. Ili, danas ne znače mnogo, a za sto godina će značiti... Ja se nadam da će komunikacija s mojim Šenoom, ili s mojom Ženom-mačkom ostati još dugo u budućnosti...

Talent je misterij?

Ma naravno, talent postoji. To nije tako jednostavno objasniti, ako govorim o sebi. Pitali su talijansku Židovku, nobelovku, gospođu Ritu Levi Montalcini: "Gospođo, jeste li vi pametni?" Ona je odgovorila: "Ne, uopće nisam pametna, ali, hvala Bogu, imam dvije lijepe osobine - razlikujem bitno od nebitnoga i imam smisla za cjelinu." Tako i svako dobro umjetničko djelo razlikuje bitno od nebitnoga. Važna je srž, a ne ono što je nebitno. Ne-umjetnici se izgube u banalnosti ili u krivim efektima... Tu se sad javlja važnost talenta, inspiracije i inteligencije autora umjetničkog djela ili znanstvenog pronalaska.

Napravili ste mnoštvo skulptura, portreta, lica, poprsja, spomenika...

Da, sve to. A napravila sam i jednu fantastičnu grobnicu na Mirogoju. Od crnog je mramora s velikim bijelim prozirnim visećim suzama u sredini. Uzela sam samo dvije boje, crnu i bijelu. To su dvije boje smrti. To je srž. Trebalo se samo - koncentrirati. Kvaliteta rada zavisi od koncentracije.

Sviđa mi se jako vaš brončani Krleža. Fantastična obla figura. Gotovo kugla... U Opatiji je i u Budimpešti ta skulptura.

Radila sam puno varijanti Krleže koje mu, naravno, nisam pokazala. Napravila sam ga za sebe. Krleža je imao veliku moć: društvenu, političku i književnu moć. Ljudi su mu se stoga često, za njegova života, ulizivali. Ne podnosim ulizice. No, rijetki ljudi imaju tolike moći, obično ako imaju - imaju jednu. Tin Ujević je imao samo jednu, umjetničku moć. Naravno, Krleži se nije svidjela ta moja skulptura koja se vama toliko sviđa. Bio je osjetljiv, a ja sam pokazala zaista ono što je bilo bitno u njegovoj pojavi...

* * *

Tin Ujević, Mate Ujević... Marija Ujević... to je vaš rod?

Svi su Ujevići potekli od tri brata pa su se onda proširili zemljom. Svi su podrijetlom iz Krivodola, odnosno iz župe Poljica kod Imotskoga. Svi su u nekom daljnjem rodu. Tin, kad je bio bolestan nije dao svojoj sestri ključ od kuće, nego ga je dao mom tati. Ja sam išla u njegovu kuću na Selskoj cesti po njegove stvari da bih mu ih odnijela u bolnicu. Tada sam imala dvadeset godina. Soba mu je bila jako skromna, ali vrlo uredna. Zanimljivo, imao je puno svojih fotografija, na nahtkastlu uz krevet. To je u skladu s onom rečenicom: "Ima pod mojom kožom predragog Narcisa". Bez narcisoidnosti i bez unutarnje želje da nekome nešto značiš - nema umjetničkog djela. Umjetnik se s.m sebi divi. Umjetnik jest narcis. Naravno, u nekoj dozi koja ne prelazi mjeru. I tako, odnijela sam mu njegove stvari u bolnicu... Zanimljivo je, sad sam se prisjetila, da su trojica velikana hrvatske književnosti bili zadnje dane na otorinolaringologiji u Vinogradskoj bolnici: Matoš, Tin i Krleža. Sva tri najveća...

Vi ste akademkinja HAZU-a, dakle redovita članica...

Da, jesam.

Akademija ima 140 redovitih članova od kojih je samo 14 žena...

To je točno, ali to će se uskoro promijeniti... Žene zauzimaju sve važnija mjesta u našem društvu. Rade i poslove koji su prije bili samo muški. Žene su kirurzi, neurokirurzi, direktorice tvrtki... Živimo u sretno doba, iako svi kukaju...

Optimist ste?

Pa sigurno. Trebamo biti optimisti i strpljivi... Sve će doći na svoje pravo mjesto, s vremenom. Ali treba u svemu imati mjeru. I sklad. To smo trebali naučiti iz Stare Grčke... Nismo još shvatili mudrosti i poruke grčkih filozofa.

Govorite malo kajkavski a malo dalmatinski, melodija je dalmatinska...

Ja sam rođena u Zagrebu, ali Dalmatinka sam. Zato tako govorim.

Volite Zagreb?

Naravno, jako volim Zagreb. To mi je rodni grad. Ali, uništavaju mi ga. Što vam rade? Čujte, dokaz da smo jedan od glupljih naroda na svijetu je to da se na mjestu gdje je bio Ferimport u Zagrebu, pokraj Hrvatskog narodnog kazališta, može sagraditi nova Muzička akademija. To je škandalozno. Tamo je jako veliki promet, buka i vibracije su od tramvaja. Trebat će strašno jaka zvučna izolacija. Uz to Akademija je dva kata viša od bivše zgrade, tako da oduzima danje svjetlo susjednoj Školi primijenjene umjetnosti i dizajna. To je, najblaže rečeno, nepristojno. Muzičarima treba tišina, a studentima umjetnosti treba svjetlo. Novim "podvigom" muzičari nemaju tišinu, a likovnjaci gube svjetlost. To je ludo... To je uništavanje Zagreba. Kako se to može događati? To je iritantno...

Što biste vi učinili?

Novu Muzičku akademiju u prostor bivše vojne bolnice u Vlaškoj ulici. Treba razmišljati i planirati. Jedan geodet, Lenuci, napravio je predivan Zrinjevac i cijelu tu "potkovu" u središtu grada. Točno se znalo koliko smiju biti visoke kuće u tom dijelu grada. Potrebna je pamet. Danas svatko misli da zna sagraditi kuću. Ali, zimski kaput si nitko neće sam sašiti. A kuću svak zna napravit, ha? To je strašno. To su apsurdi. Nemamo mjere...

Uvijek ste bili ovakvi? Mislim, živahna, borbena?

Jesam, i kao curica. Tukla sam dečke... Morala sam pobjeđivati. Osim toga moje drugo ime je Živana. Ja sam Marija Živana. Sad sam se to sjetila. Ne upotrebljavam ga... Dakle - nisam baš mrtvo puhalo...

* * *

Kiparstvo je težak posao?

Nije, zaista nije.

Zašto i danas ima malo žena skulptorica?

Ne znam. To je ostalo negdje u mozgovima. Kao što nema niti bravarica, niti kovačica, niti žena vodoinstalatera... Ipak, ima nešto malo žena kipara. Ja sam ih nekoliko odgojila. Za kiparstvo je potrebno iskustvo, ne možeš rano ništa postići. Pjesnik može vrlo rano postati "velik", poput prerano otišlih mladih francuskih poeta, ali kipar ne.

Sviđaju vam se sva vaša djela?

Ne uvijek. Uništim ih, razbijem gipsane odljeve već u prvoj fazi tako da i ne izvedem skulpture.

Gipsanog Tuđmana ste tako razbili...

Paa... jesam, na kraju. Nije mi uspio. Mi smo, slikari i kipari, bili pozvani na Brijune da se upoznamo s njim, ako ćemo eventualno, poslije, nešto raditi... On nije bio fotogeničan na slikama, a niti telegeničan na televiziji. Puno je "mekše" djelovao u prirodi. Na televiziji se doimao krutim, tvrdim. Nisam uspjela pomiriti ta dva njegova lika. Medijski lik s osobnim, privatnim Tuđmanom. U osobnom kontaktu je bio vrlo ugodan čovjek. Tolerantan. Pažljiv domaćin. Čim sam došla na otok rekla sam: "Čujte pa ja tu nemam niti ribe, niti smijem pušiti... " Drugi dan je došla riba, a pojavile su se i pepeljare... Bila bih živčana bez cigareta, tada. Sad više ne pušim, već osam godina. Imala sam upalu pluća pa sam se prestrašila i prestala pušiti.

Imali ste dobar kontakt s predsjednikom Tuđmanom?

Pa jesam. Dobar i ugodan kontakt. Bili smo na Brijunima tjedan dana. Ja sam stalno sjedila uz njega jer sam bila jedina ženska u tom društvu, pa me protokol smjestio uz Tuđmana. A kolege su mi šaptali u uho: dajte mu recite ovo ili ono... šaptali neke svoje ambicije.

Jeste li to prenosili predsjedniku Tuđmanu?

Naravno da nisam. Pa, rekla sam im: pa, ja uopće ne poznam čovjeka dobro. Osim toga neću se petljati u to... recite mu sami svoje ideje...

* * *

Putujete li? Gledate li tuđa umjetnička djela?

Putujem na Silbu i svake godine u Veneciju u listopadu, kad tamo nije sparno. To je sve. Ne putujem previše.

Avioni?

Aviona se bojim.Avion je totalno neprirodna pojava. To je nešto prestrašno...

Ma nije. Statistički je to najsigurnije prometalo...

Statistički... 

Umjetnici su posebna vrst ljudi?

Ljudi su. Uspijevaju oni koji odolijevaju "zovu brzog uspjeha". Ne može se bez rada, bez talenta i bez strpljenja uspjeti. A kad uspiješ, onda si već malo stariji... Svi bi htjeli na "pozornicu", a nema mjesta za sve...

Umjetnost je odraz prirode?

Nije. Umjetnost nije nikakva kopija prirode. Umjetnost je paralelni svijet, koji živi uz - život. Umjetnost je način mišljenja i način komunikacije.

Jeste li ikad izdjelali u bronci svoje voljene ribe?

Nisam nikad. Ali se divim onim krasnim krepanim srebrnastim Ivančićevim srdelama. Stvarno su predivne.

Autoportreti?

Imam ih puno. Ali se ne razaznaje da su to moji autoportreti. Ja ne velim da sam to ja. Imam duhovitih autoportreta. Slikaru je lako naslikati sebe samoga. Gleda se u špigl. Kiparu treba i treća dimenzija. Moj portret nisam uvijek ja. A opet, jesam. Evo, ova glava iza vas, s crnim očalama, to je nakon operacije očiju koju sam imala. To su ustvari interpretacije, a ne autoportreti.

Što još radite? Michelangelo je pisao sonete...

To su mi najljepše pjesme. To je nešto čarobno... Ja nisam nikad napisala niti jednu pjesmu.

* * *

Mogu li skladno živjeti zajedno umjetnost i politika?

Čujte, umjetnici bi htjeli slobodu, a politika bi htjela sluškinju. Po meni, politika može tražiti što, ali ne može tražiti kako. Može željeti na primjer spomenik pobjede. Ali ne smije tražiti kako da ga napravim. To bi bila katastrofa za umjetnika. To su socrealistički spomenici. Takvi spomenici su, zapravo, kao neki plakati. Muhinova, inače velika kiparica, to je radila. To je grdo. Svaki kipar je iza rata dobio ponudu za spomenik... Nemre se to tak. Velike političke promjene daju puno posla kiparima. Neki su kipari skidali glave kipovima pa stavljali nove glave... Revolucije su tražile svoje umjetnike. Ja se nisam bavila politikom. Ona priča da, ako se ne baviš politikom, politika će se baviti tobom − nije točna. To je glupava dosjetka. Svaka sila je za vremena... Ipak se nešto promijenilo u svijesti ljudi.

Na bolje, nadam se.

Jasno. Na bolje. Politika je omekšala. Teško je vjerovati da će se opet pojaviti neki "zavodnik" koji će zavesti narod. Ljudski rod je nakon svih tih tisućljetnih ratova puno zreliji. Ta krvava kazališta nestaju... Ne znam zašto neki ljudi opet izvlače događaje koji su se zbili prije sedamdeset godina... Zagreb je fini grad. Moj grad. Ja sam lokalpatriot. Dolaze neki novi ljudi i svi nešto traže od grada. Zagreb će ih speglati na kraju.

Možda, ali za to treba vremena.

Točno. Znate što meni neizmjerno imponira? Međimurje. To je najkvalitetniji dio Hrvatske. "Nek je posla pa bu i penez", vele. Međimurci su tako marljivi, civilizirani, kultivirani. Čakovec, svaka kuća je tamo njegovana. Pa svi živimo u istim uvjetima, ali oni su bolji, u Međimurju. A to je bio siromašan kraj. Sve sluškinje u Zagrebu su nekada bile ili Slovenke ili Međimurke. Tamo nema loših političkih odnosa, nema teških prometnih nesreća. Imaju divne pjesme "Vehni, vehni fijolica..." Moramo se u njih ugledati.

Imaju li kipari žuljeve na rukama?

Ne moraju imati. Ja ih nemam. Ali, pala sam i povrijedila desnu šaku. Dva prsta mi ne funkcioniraju, četvrti i mali, peti. U prstenjak mi se zabola udica. Kad sam pala uništila sam ligamente. Mali prst mi se sasvim iskrenuo pa sam ga sama vratila na mjesto, ali više ne štima.

Ali, ruke su vam nužne za stvaranje... Ruka je vaša savršena alatka.

Je, ali preostala tri prsta mi rade, a svi prsti na lijevoj ruci su u redu. Mogu vrlo dobro raditi. Pitanje je volje, a ne mogućnosti. Ako nešto hoćeš, napravit ćeš to. Triba radit. Treba raditi.

Dugo vas znam i uvijek ste dobre volje, ugodno je u vašem društvu...

Znate kaj, kažu mi da ovi što su jako dobre volje - zapravo su prikriveni depresivci. Samo izvana se pokazuju. Ja sam kao mlada djevojka bila dosta bolesna. Imala sam neke upale. I od onda sam počela cijeniti postojanje, život. Čovjek treba uživati u postojanju. Život je lijep. Mnogi ljudi si zadaju neke velike zadatke koje ne mogu ostvariti, pa su slabe volje.

Dio vašeg opusa je posvećen vjeri. Jeste li ikad napravili skulpturu Boga?

Ne. Nisam ga vidjela. To je ta nedokučivost. Vjerovati ne znači znati. Vjerovanje ne oblikuje. Nedostojan je, uopće, razgovor neke male mušice, koja je čovjek, o tome ima li Boga. Nepristojno je o tome čak i razgovarati. Red u kozmosu je fantastičan. Ako malo znaš, onda − vjeruješ. Ako nešto malo doznaš, onda više − ne vjeruješ. Ako potom puno doznaš, onda − opet vjeruješ. Znanje o vlastitom neznanju je ogromno. Spoznaja o neznanju je važna. Kako se netko uopće usudi negirati? Mi smo samo privremeno tu. Mi smo bili vječno mrtvi, sad smo živi, i opet ćemo biti mrtvi. Nećemo postojati kao svjesna bića. Zato čovjek mora biti sretan i zadovoljan i reći: divan je život.

Vi ste naročita osoba?

Ne, nisam. Samo sam sretna što imam zvanje koje volim. Imam sigurnost. Strpljiva sam. Obožavam raditi. Žao mi je što nekom drugom nije tako lijepo kao što je meni.

Što ljubite, osim života i sebe same?

Volim popiti bevandu od finog crnog vina i obične vode iz pipe. Pola vina, pola vode. Sve stare Dalmatinke to vole. Pa i ja.

Iz knjige Dobroslava Silobrčića:  50 ljudi otkriva Hrvatsku