Razgovor s Marijom Kohn iz knjige Dobroslava Silobrčića 50 ljudi otkriva Hrvatsku

Što se dogodilo, izgledate preplašeno...

Malo prije nego ste vi došli čula se velika buka pred vratima mog stana pa sam mislila da ste vi možda nešto srušili, izjurila sam van i vidjela dvojicu mojih susjeda kako se ozbiljno tuku. Jedan je ležao na podu...Spasio me vaš fotoreporter gospodin Mahkek...

Susjedi se često tuku?

Ne. Ti susjedi nisu međusobno baš prijatelji, ali ipak, tukli se do sada nisu. To je bila prava strašna tučnjava. Mlađi je bacio na pod starijeg susjeda...

Ne bojte se, tu smo sada Goran i ja. Uostalom, javite svom sinu, on je visoki policijski djelatnik...

Neću. To je problem mojih susjeda, a ne moj. A'mo razgovarat'...

Kad sam vas neki dan nazvao telefonom kako bismo dogovorili intervju javio mi se jedan, činilo se, mladi djevojački glas...

Da, sjećam se, ali - to je moj glas. Imam takav glas i danas,  u 78-oj godini...Kao glumica početnica imala sam neki kreštav glasić pa me Sven Lasta naučio govorit'.

Imate vrlo lijep i uredan stan.

Uredan nije, ali lijep jest. To sam ja, još u socijalizmu, dogradila. S dozvolom, naravno.

Radite? Glumite, igrate, u kazalištu, na televiziji...

Da. Radim. Ova dva metra naslaganih papira u kutu, to je scenarij Larinog izbora. Radim i nikad neću prestati. Ja na Lopudu imam jednu staru kuću koja je preživjela onaj teški dubrovački potres 1667 godine. Ostala je polovica kuće, druga polovica se srušila. Znate, imam jednu utopijsku ideju: napraviti u toj mojoj staroj kući ljetnu školu glume. Za mlade, naravno. Školu od A do Ž. Sve. Prvo naučiti tu mladu djecu pravilnim akcentima, da dobro izgovaraju riječi, da ih se razumije. Akcente je mene naučio slavni dr. Bratoljub Klaić, govorit' me učio Sven Lasta, glumit me učio famozni dr. Branko Gavella. Željela bih naučiti mlade i svim ostalim vještinama i znanjima koja imam. Pozvala bih profesore i dobre glumce da im prenesu svoja proživljena iskustva.

Sjajna zamisao.

Da, ali čini mi se da je to prevelik zalogaj...Skoro ću osamdeset...

Pa nonica vam je živjela 94 godine. Barem toliko ćete i vi.  Evo sad smo objavili vašu ideju, treba samo naći financijera...

Mi stari odlazimo. Mladih glumaca ima jako dobrih. Naša iskustva bi im sigurno koristila. Uzmimo akcente: postoji brzi, spori, silazni, uzlazni te akut i duljina. To su temelji. Kad vi to svladate, kad to znate, a svaki glumac to mora dobro naučiti i znati, kad to naučite i zapišete vi možete glumiti i na kineskom, a da pri tom nemate pojma što ste rekli. Ali ste rekli kinesku riječ, na primjer, s pravilnim kineskim akcentima i svi vas Kinezi razumiju. To je učenje, to je vještina. Ono što su glazbeniku note, to su glumcu akcenti. To je prvo što glumac mora naučiti. Mora.

Da li je za glumicu bitna ljepota?

Ne, bitna sigurno nije. Ali, ima nešto i u toj ljepoti, znate. Na sceni kad izađe ljepota iz duše onda sve na glumcu postaje lijepo. Ljepota izlazi iz izgovorenih riječi, iz ljubavi prema tekstu. Iz duše se postaje lijepim. Ufff, još sam prepadnuta od one tučnjave malo prije pred mojim vratima...

Smirite se, sve je sada u redu. Pojedite koji od ovih keksa što ste mi ponudili. Vi ste ih ispekli?

Ma kakvi, kupila ih ja.

Gospóđa Mare, takav je dubrovački naglasak, ne góspođa, zar ne?

Da, naglasak je gospóđa. Ja privatno govorim  dubrovački, ali sada malo pazim, radi vas i radi čitatelja...

Zovu vas Mare, prijatelji?

Da. Mare.

Mare, da li pamtite i danas tekstove uloga koje ste igrali prije pedeset godina?

Naravno, kako da ne. Roža kaže:  „ja delam svoj posel, zdrava sem, fala Bogu, i nekak sem sad mirna“. To je iz Kolarovog  „Svoga tela gospodar“. Kako pamtim? Ne znam. To se samo od sebe sprema i  u meni je, zauvijek. Znam sve svoje odigrane uloge.

Više od stotinu kazališnih uloga, šezdeset filmova, četrnaest televizijskih drama i serija...

Sad ću vam nešto otkriti. Možda to i nije za javnost. Vi odlučite. Ja sam pred jedno desetak godina umrla. U Dubrovniku, na Ljetnim igrama. Bila je to klinička smrt.

Na sceni?

Poslije predstave. Bilo je strašno vruće, bila sam u jednoj malešnoj prostoriji, čekala sam svoj zadnji izlazak na scenu. Bila su uz to upaljena dva reflektora. Bilo je 60 stupnjeva, užasna temperatura u toj sitnoj sobici. Osjetila sam kako ja „klonivam“, klonem. Počela sam izlazit sama iz sebe. Ali sam si rekla, ne smiješ Marija, moraš se poklonit' moraš izgovorit zadnje riječi...Uspjela sam. Vratila sam se u garderobu. Bilo mi je slabo. Svi su već otišli, ja se nisam mogla maknut'. Sjedila sam i rekla gospođi koja mi je skidala periku i šminku: „ostat' ću malo jer nisam sigurna da ću moć' hodat'“. Ja sam već bila,kako ono kažu u Dubrovniku „partila“...otišla. Znate, ono... nisam to više bila ja. Gospođa mi je rekla: „ dat' ću vam ja jednu tabletu, stavite ju ispod jezika“. Ja sam odgovorila: „ali ja nikakve tablete ne uzimam, nikada“.

Možda bi bolja bila rakija negoli tableta...

E, da, sigurno, ali nije bilo rakije. Gospođa mi je stavila tabletu pod jezik i ja se više ničeg ne sjećam. To je bilo nešto za snižavanje tlaka. Maglovito se sjećam se tog svog „odlaska iz života“. Vidjela sam sebe kako lebdim, bila sam sretna, bilo mi je lijepo. Žudila sam za nečim...I onda sam najednom čula: „ajme evo je, fala Bogu vraća se u život“. Situacija je sljedeća: ja se budim, doktor me drži za noge, u zraku sam, glava mi visi dole, visim naglavačke. Situacija ponižavajuća...totalno. To je ostavilo neke posljedice. Jedno vrijeme nisam mogla izgovoriti slova „r“ i „lj“. Ali, nikome to nisam priznala... te detalje. Dala sam si zadatak da to sve moram srediti sama, svladati sama... Uspjela sam.

Koliko dugo je trajao oporavak?

Bome, tri godine je to trajalo. Dogodila se neka greška u mozgu. Vježbala sam svakodnevno, učila tekstove, izgovarala, ponavljala i – nikom nisam ništa rekla. Oporavila sam se potpuno.

To vidim i čujem.

Sve sam svladala. I slovo „r“ i slovo „lj“. A, poneki  put nisam znala na koju probu trebam ići. No, snalazila sam se. Ali, ja sam to te tri godine skrivala! I, nitko nije primijetio. To je bila najveća borba. To je bilo fantastično. Vrlo sam ponosna na sebe. Čovjek ima snage koje i ne poznaje. Nisam si smjela dozvolit da na sceni zaostajem za kolegama i kolegicama. Da se to dogodilo, ubila bih se...

Ma kakvi ubila, pa život je predivan...

I ja tako mislim, zato sam se toliko i borila za život. Ali, bilo je strašno...

 

...

 

Vi ste vesela osoba, duhovita, oštra, „šlagfertig“, brzo reagirate...

Jesam. Ja slušam što ljudi govore. Ja bih pukla kad ne bih odmah reagirala. Uvijek se nadovežem na nešto smiješno, ili „spustim“ nekome ako je kazao glupost...najčešće. Ne šutim. Ljudi traže i  očekuju moje reakcije.

Vrlo ste bistri...

To me čudi, jer nijesam baš tako „pamėtna“... Nije mi glava baš dobro...šalim se. No, čujte, godine su tu. Oprostite, ja za dvije godine imam – osamdeset, osam banki! Volim se smijati, veseliti. None i ja smo se stalno smijale. To nas je „hranilo“ fizički i psihički i održalo nas u raznim teškim vremenima mojeg djetinjstva.

 

...

 

None, baka, vas je odgajala i podizala?

None, none. Da. Mama je umrla od tuberkuloze kad sam imala osam godina. Na otoku Lopudu je to bilo. „None velika“ sam ju zvala.

A muž od „none velike“?

To vam je familija Perinić, s Lopuda. Njegov otac, moj pradjed po mami, živio je u Port Saidu i bio je gradio Sueski kanal, pa potom prošao prvim brodom kroz Suez, kad mu se rodilo trinaesto dijete, moj nono Perinić, muž od „none velike“. Mi imamo „bagulinu“, to je ukrašeni štap za hodanje od ebanovine i slonove kosti, koji je kraljica Viktorija poklonila obitelji za to trinaesto dijete. To su fantastične priče, zar ne?

Zaista jesu...

Dakle bilo ih je trinaest. Žensku djecu treba udat, treba dat' „dotu“, miraz, a mušku raspodjelit po zanimanjima: netko ostaje kući, drugi će bit' graditelj, treći svećenik, četvrti ide u školu, peti mora otputovat u Ameriku. Mog nonu je dopala Amerika. On je tamo našao neko zlato...

Vratio se bogat, ali i bolestan. Tuberkuloza. No, vratio se, pa je na slabom hrvatskom, jer mlad je otišao u Ameriku, zaprosio moju „nonu veliku“. Nešto je trtljao,prtljao, nije znao što da kaže i onda je pred tu visoku ljepoticu, nonu, stavio na stol grumenje zlata i rekao: hoćeš se udat' za mene? Nonina obitelj je bila siromašna, stanivali su u jednoj groti, i naravno, pristala je. Udala se. Djed Perinić je ponovno pošao u Ameriku, ali mu je zdravlje bilo slabo. Vratio se natrag, pošao u Lourdes tamo su ga nešto polijevali, dobio je upalu pluća i umro.

A vaš pape, tata, kapetan Kohn? Gdje on u priči?

Pape je partio, otputovao, ustvari, nestao, kad sam ja imala tek četiri godine. Rodio se tada moj brat. Ali njega, sina,  pape nikad nije vidio.

A da li ste vi vidjeli oca, nakon što je – nestao?

Ja sam ga pronašla, ali ga nisam htjela vidjeti. Našla sam ga. U Argentini. On je bio pomorski kapetan. Kapetan Kohn. Lopud je otok pomoraca. Dundo je bio pomorski kapetan, pape je bio kapetan, brat mi je bio kapetan...Mama je bila bolesna, on je otišao i nismo znali gdje je. Otišao je u Argentinu, doznala sam. Kad je mama umrla, oženio se tamo za jednu Korčulanku. Rodili su tri kćeri. Imam tri sestre u Argentini. Nedaj Bože da  sve žebne pomoraca saznaju što im muževi po svijetu rade...

Svi Kohnovi su kapetani, osim vas...naravno.

Čujte, ja ovdje „kormilam“ na zemlji. Mislim da je to teže nego na moru. To je takva sudbina.

Lopud, to se sve tamo događalo prije Drugog Svjetskog rata...Kakav je bio život tamo?

Bilo je mirnije...Bio je jedan hotel, „Grand hotel“. Ima ga i danas, ali je star. Bilo je i turista već tada. Puno Čeha i Poljaka. Turisti su stali u privatnim kućama. Život zimi isti je kao i danas. Ljeti je bilo lijepo. Zimi je prije bilo više djece. Danas dolazimio samo mi „mirogojski mališani“, tako nas ja zovem. Puno starih ljudi ima na Lopudu. Lopud je na svijetu treći, po starosti. Tamo ljudi jako dugo žive. Svi dođu preko devedeset godina.

Čemu Lopuđani  zahvaljuju tako dug život?

Maslinovom ulju, ribi, blitvi i ogovaranju iliti kundurarijama, po naški... to ih drži...haa. Neka im.

 

 

...

 

Odlazite u školu u Dubrovnik, pretpostavljam...

Jasno. Dida Kohn je bio profesor matematike u gimnaziji dubrovačkoj. Živjela sam kod njih, ali nisam voljela „nonu malu“, nonu Kohn, voljela sam samo moju „nonu veliku“, na Lopudu, maminu mamu. „Nona velika“ je imala metar i sedamdeset i pet, a „nona mala“ je bila metar i „lamica“, žilet, malešna je bila. Bila sam navikla na Lopud na te širine, na more. S ovcama sam odlazila u pašu... na Sutmihu, na svetog Mihu,  tamo smo se mi djeca sretali i čuvali ovce, koze i zabavljali se. Jedanput smo uhvatili zmiju i stavili ju peči da vidimo – ima li noge.

I?

Nema noge, to smo ustanovili tim pokusom.

Okrutno...

Da, pa djeca jesu koji put okrutna. Pili smo vodu, kišnicu iz rupa u stablima. Bilo je divno. To je bilo krasno djetinjstvo.

Škola...

U školu u Dubrovniku sam išla s posebnom molbom, jer nisam znala latinicu i nisam imala još sedam godina. Negdje sam našla strip Maurovićev, „Trojica u mraku“, na čirilici, još na Lopudu. Strip nije imao niti početak niti kraj, ali ja sam ga htjela čitati. Sama sam naučila čirilicu...mama mi je pomogla. Imala sam manje od šest godina. I tako krenula u školu. Ali, falila mi je moja sloboda koju sam imala na Lopudu. Pa, sam pobjegla jednom „mafaldom“, to je trabakul, iz Dubrovnika na Lopud s jednim malim psićem što mi ga je nono Kohn poklonio.

Rođeni ste u gadno vrijeme i to još sa prezimenom – Kohn. Kohn je židovska obitelj.

Jest. Oni su došli iz Rusije. Pobjegao je nono iz Bijele Rusije. Ostale verzije tog židovskog prezimena su u Francuskoj, Engleskoj: Coen, Cohen. Puno je bilo židova u Dubrovniku.

Pa postoji i stara sinagoga... Židovi su bili ugroženi za vrijeme rata, tamo?

Nisu bili jako ugroženi, znate. Narod nas je čuvao. Javljali su nam za racije ...

Vi ste židovka po ocu, ali židovi se bilježe po majčinoj vjeri i podrijetlu...dakle niste prava židovka...

E, nisam prava po tom kriteriju, ali od dvanaest židovskih plemena, jedino je pleme Kohn, čitala sam ja, jedino su Kohnovi označavali svoju židovsku pripadnost po – očevima. Dakle, jesam prava židovka. No, majka je katolkinja, odgojena sam od „none velike“ na Lopudu i ja sam katolkinja. Nisam dalje istraživala. Evo zvoni moj unuk Mislav. Dolazi iz škole...

Koliko unuka imate?

Dvije unuke i jednog unuka, Mislava. Evo ga. Mislave, ovo je gospodin Silobrčić, imam intervju za Jutarnji list. Jesi li gladan? Jesam. Imaš u kuhinji, Mislave...

...

Gospóđa Mare, upotrebljavate li kompjutor?

Ne, ali nabavit ću sada iPad, to će mi koristiti... samo moram nać' vremena za to naučiti i baviti se time.

Pa niste tako zaposleni...

Jesam, jesam. Za snimanje Lare znala sam se ustat' u četiri ujutro, snimanje je počinjalo u šest...Poslije snimanja nemate više snage nešto ozbiljno raditi. Zaželite samo – san. U Lari igram staricu. Jučer sam pak igrala jednu alapaču staru... puno radim. I nastojim da svaku ulogu izvedem na drugačiji način, ne smiju biti iste...nije to lako.

Volite spavati?

Jako.

 

...

 

Iako ste vrlo uspješna filmska i televizijska glumica vaš medij je...

Teatar, naravno. Hja volim teatar. Teatar je za mene svetinja. Ja, kad čujem kako netko, neki radnik ili bilo tko drugi, prelazi preko prazne pozornice i glasno govori, ja se naježim. Neće me nitko krivo shvatit', ali pozornica teatra je – oltar. Kad ćujem da netko „laprda“ na pozornici ja mu kažem: čekaj, čekaj, polako, tiho, nemoj tako...to nije mjesto. To je kazalište.

Imamo dobrih kazališnih glumica...

Imamo izvrsnih: Prica, Raukar, Marinković, pa sjajna Karić...Ali, nekad režija zna toliko omalovažiti glumca... zbog nekih nepotrebnih efekata...izmišljaju nešto novo. Zaboravljaju da je u teatru najvažnija – riječ. Riječ. I duša, duša glumca i glumice.

O kome to govorite?

To ja znam, ali vam neću reći...

Među glumcima vlada prijateljstvo...

Često mislite da je prijateljstvo, pa što onda ako i nije...

Postoji i konkurencija i zavist...

Sve postoji. Sve što je u životu, sve što je u ljudskom rodu postoji i u nama, glumcima. I mi smo samo ljudi. Nemaju svi iste snage, iste kapacitete...

 

...

 

Počeli ste s doktorom Brankom Gavellom...

Prvo me nije htio ni primiti u teatar. Onda mu je Lasta rekao da će me on naučiti govoriti, jer govorila sam dubrovačli dijalekt i još pritom kreštavim glasom...Kad sam dobila ulogu šepave Rože u „Svoga tela gospodar“, mislila sam da ću se ubit'. Ništa nisam razumjela kajkavski. I još sam trebala glumit da šepam, a to nije lako. Zamolila sam da mi nešto umetnu u cipelu. Gavella je rekao: sam još jednput to reci, buš ćušku dobila. Zašutila sam, naučila kajkavski i odigrala, izvrsno.

Gavella je bio strog, previše strog?

Nije. On je jednostavno znao što hoće. Ja sam došla u Zagreb zajedno s Izetom Hajdarhodžićem. On je na prijemnom ispitu zabljesnuo, a ja sam bila – grozna. Recitirala sam „Grob u žitu“, i to, jasno, na mom dubrovačkom i lopudskom dijelektu. To nije bilo slušljivo. Gavella me nije htio. Jedino je Mihovil Kombol bio vrlo fin: odakle ste vi, ako smijem pitati? A ja odgovaram na dubrovačkom: Jo, san vam s Lopuda, to vam je jedno malo mjesto kala Dubrovnika... Svi profesori su prasnuli u smijeh. Sven Lasta me tada spasio: rekao je Gavelli, gospodine doktore, dopustite mi da ja malo radim s tom malom. Gavela je promtmljao: mo'š delat, kaj me briga. I onda sam učila vježbala i prestala pištati. Nisam imala formiran glas. Ali, uspjela sam.

Koliko ste tada imali godina?

Manje od dvadeset. Imala sam 45 kila, kao zagorski puran. I pištala sam, pritom. Strašno je to bilo, bila sam svjesna toga. Ali, očito, imala sam talenta i užasnu volju. Jednom, bilo je zima na probama i ja sam stala uz kalijevu peć, grijala se. Dođe Gavella i veli: kaj je mala kaj tu stojiš, stalno si uz peć? A ja mu velim: doktore, znate, ja imam samo jedne gaće, ja sam ih oprala i sad mi je zima. A, u nas su gaće – hlače. Ja sam govorila o hlačama. On je počeo vikati: ti koza jedna, ti mi buš to govorila, sram te može bit'. Ja misli, što mi čovjek govori? Što je krivo. Gavella nastavi: Ti si jedna guska. Ja sam se razljutila, uzela žarač, za Gavellu je to bio „širajzl“ i počela sam trčat' za njim, a on predamnom. A gavella viče doktoru Kombolu: vubila me bude, vubila me bude...i trči dalje. Kombol je tada stao između nas, razdvojio ratne strane i kaže Gavelli: Miškec, oni su jedan drugog zvali Miškec, pa kaj ti je, smiri se, si bil u Dubrovniku, pa oni govore drugačije od nas, gaće su za njih hlače, hlače, obvo kaj ti nosiš. A ono što si ti mislil su mudante ili gačice kod žena. A Gavella nastavi: ali ona je mene htela ubit'. No tako se sve smirilo.

Bili ste enfant terrible...očito, jer trčati sa žaračem za Gavellom...

Je, bila sam.

Ni Krleža vas nije baš volio...

Nismo se Krleža i ja baš slagali. On je mislio da je on hodajući Bog, osobno.

A njegova supruga, Bela Krleža?

Čujte, mi smo svi imali o njoj ružno mišljenje. Ali u tom dvojcu ona je bila razumnija, posebno u komunikaciji s ljudima. Krleža i ja smo se zakačili u kazalištu na Trešnjevci. Pripremali smo njegovog Adama i Evu. On je dolazio gledati svaku probu. Svaku svoju riječu, iz drame, znao je napamet. Ja sam jedanput na takvoj probi u rečenici namjerno promijenila redoslijed riječi, jer mi je bio logičniji od njegovog. On je poludio i počeo vikati iz zadnjeg reda gledališta: tko ste vi Marija Kohn da se usudite mijenjati redoslijed riječi u mojoj rečenici. A ja mu odmah uzvratim: a tko ste vi, gospodine pišče, da ja ne bih promijenila redoslijed vaših riječi? On se jako uvrijedio i poš'o je ća. Otišao iz kazališta. Bio je prznica. Onda je došlo do toga da sam, jednom zamjenom, ja dobila ulogu u Krležinom Vučjaku. Krleža se uvrijedio zbog toga, ali nije reagirao. Nije dolazio na probe. Poslao je na jednu od zadnjih proba „tante Belu“, tetu Belu, tako smo je mi glumci zvali njegovu suprugu. Ona mu je, izgleda, nešto vrlo pozitivno rekla o mojoj ulozi. Pa je Krleža došao na pretpremijeru. Poslije predstave se želio sa svima nama glumcima fotografirati. Ja sam mu rekla: ja se neću s vama fotografirati jer ste vi protiv toga da ja igram u vašim komadima. Neću, rekoh. Čujte, ja sam se branila. Ja nisam imala ni oca ni majku. Kao djevojčica, mene su dečki uvijek htjeli tuć'. Ali, kad sam ja njih dohvatila, ubila bih Boga u njima...Dakle takva sam bila...morala sam biti takva.

I ostala takva?

I ostala...

Što zatim s premijerom Krležinog Vučjaka?

Bude premijera i nakon nje, ja dobivam jedan cvijet koji je bio viši od mene, naručen je i kupljen u Italiji, uz pisamce: Evi Marije Kohn koja je došla ravno iz japanske lupanare, Krleža.

Lupanara?

Kupleraj. Svi su bili zaprepašteni da je Krleža meni poslao taj poseban cvijet i pisamce. No, to je bila zasluga Bele Krleže, i naravno dobro odigrane uloge. „Tante Bela“ je ipak znala vidjet što je dobro.

Glumci su sujetni, tašti?

Nisu. Ali, iza nas ništa ne ostaje kad prođe predstava. Takav posao. Ne ostane ništa. Šta da radimo. Neki su glumci stoga, možda osjetljiviji od drugih profesija odnosno umijeća.

Glumci su ekshibicionisti?

Pa je jesu. Pa i to je normalno. Ja volim pohvalu, volim pljesak za svoj trud. Za dobro pripremljenu i odigranu ulogu. Naravno da volim. Zaborave te ljudi ubrzo nakon predstave. To je tužno.

 

...

 

Čitali ste knjige i snimali ih za slijepe i slabovidne osobe...

Da radila sam to trideset godina. Sada je došla nova digitalna tehnologija pa se to više ne radi.

Mnogo knjiga ste pročitali tako?

Ja mislim da sam ja jedina glumica koja je pročitala cijeli Marxov Kapital i to na glas...od početka do kraja.

Također za osobe koje ne vide?

Da, ali i posebno za Bakarića, odnosno za njegovu suprugu koja je bila slabovidna.

To je vrlo human podvig...

Jest. Ali i meni je to odgovaralo jer sam tako pronašla vrijeme i za pročitati mnoštvo knjiga...

Slijepci su dio mog života. Stekla sam mnogo prijatelja, koji me nikada nisu vidjeli, i nikada me neće vidjeti. To su čvrsta prijateljstva. Ti ljudi imaju neka posebna čula, posebna osjetila, posebne osjećaje.

 

...

 

Imali ste tri muža...

Sve je to bio jad i nevolja.

Vi ste započeli običaj da lijepe glumice idu sa sportašima...Vaš prvi muž je bio slavni golman Majerović?

Sad je obratno. Ustvari prije su nogometaši voljeli glumice, a sada glumice i manekenke vole nogometaše.

Vaš sin Robert je policijski inspektor...radi u MUP-u.

Da, vrlo je uspješan kriminalist. Ponosna sam na njega. Imam troje unučadi, njegove djece. Sve ih jako volim. Mislava ste upoznali.

Muškarci su vas salijetali?

Jesu. Ali ja ih nisam nikada zanimala kao osoba, nego kao glumica. Šlepali su se uz mene. Aja nisam imala vremena za razmišljati o svom odnosu. Jednini muškarac kojeg sam stvarnovoljela bio je Majer, Majerović, Robertov tata. Ali, nije se snašao kad mu je prestala nogometna slava...Mislite da su me muškarci voljeli? Nisu. Imali su uvijek neku računicu. A, ja? Ja nisam nikad imala vremena za dobro voditi privatni život. Suviše sam radila. Čak ni za svoje dijete nisam imala dovoljno vremena. Puno sam u životu pogriješila zbog toga i puno sam u životu izgubila. Sva sam se predala svom poslu. Potpuno.

Prepoznaju vas ljudi na ulici?

Da. Ponovno, pogotovo sada nakon serije televizijske...

To vam godi?

Pa meni je drago, meni je drago. To mi je nagrada.  

Budućnost teatra, uz sve ove nove medije?

Teatar nikad neće propasti, neće nestati.

Hvala, gospóđo Kohn...

Molim lijepo. Imam  za vas...poslušajte...

Da?

Nekad su mi pisali pjesme

Nisam ih čitala.

Govorili su mi da me vole

Ja sam se smijala.

Sad čitam pjesme i plačem.

Vaša pjesma?

To je moja pjesma koju sam napisala sebi i svim ženama...

Lijepim ženama...

Sve su žene lijepe.

 

...

 

Vjerujete da postoji život iza i iznad ovog zemaljskog?

Postoji život duše, život duša, koje nijesu materijalne poput našeg tijela. A, vjerujem i da postoje vanzemaljska bića. Eto vam. Sve ćemo doznati, ali moramo prije toga – umrijeti.

Originalno objavljeno u Jutarnjem listu, 26. travnja 2012.