U okviru projekta Nošenje s nesigurnostima suvremene Europe , sufinanciranog sredstvima Europske Unije, na hrvatski je preveden roman Glad nizozemskog pisca Jamala Ouariachija. Roman je s nizozemskog prevela Maja Weikert.

Maja Weikert rođena je na Korčuli 1951. Književna je prevoditeljica s nizozemskog jezika. Magistrirala je anglistiku, slavistiku i germanistiku na Sveučilištu "Johann-Wolfgang-Goethe" u Frankfurtu na Majni, gdje je bila zaposlena kao lektorica za hrvatski jezik, a potom na Sveučilištu "Friedrich-Otto" u Bambergu. Honorarno je predavala hrvatski jezik na Sveučilištu "Justus-von-Liebig" u Giessenu, a od 2012. predaje kao vanjska suradnica na Sveučilištu "Johannes-Gutenberg" u Mainzu. U Njemačkoj je stalni sudski tumač za hrvatski jezik. Prevodi nizozemske i flamanske knjige na hrvatski i bosanski jezik; dosad je prevela više od dvadeset knjiga. Na Sarajevskom sajmu knjiga 2012. godine nagrađena je književnom nagradom za prijevod (dijela) knjige U Evropi Geerta Maka. 

Po čemu ste posebno upamtili ovaj prijevod, po čemu je bio specifičan ili posebno izazovan?

Ovo je bio jedan od najizazovnijih prijevoda koji sam ikad napravila. Narativna proza je vrlo kvalitetna i lako se prevodila, bez obzira na to što knjiga ima 588 stranica. Na nekim je mjestima autor, međutim, prekidao narativnu prozu dijelovima npr. na izmišljenom jeziku, koji sam prvo morala odgonetnuti prije nego što sam uopće mogla pomisliti na prevođenje, pa šifriranim tekstom za koji je, nekoliko stranica dalje, naveo način dešifriranja, pjesmama s rimom (deseterac, sonet, različite banalne pjesmice) i bez rime, aluzijama na druga djela nizozemske literature, tekstovima napisanima u stilu toka svijesti i sl.

S obzirom na to da je riječ o suvremenim, živim piscima, jeste li imali potrebu kontaktirati autora kako biste razriješili neku nedoumicu? Činite li to inače?

Uglavnom prevodim žive pisce, i dosad sam gotovo sve kontaktirala. U većini tekstova uvijek se nađu mjesta kod kojih sam zahvalna ako mi pisac pojasni što je točno imao na umu, tako da bih to mjesto mogla prevesti onako kako je to pisac zamislio. Do sada su svi pisci bez izuzetka bili vrlo ljubazni i susretljivi i uvijek su objašnjavali "što je pjesnik htio reći" ako mi to iz teksta nije bilo sasvim jasno. Jedini koji je to odbio bio je upravo pisac ove knjige. Na koncu sam prevela knjigu bez pomoći.

Prevođenje, dakako, nije samo prevođenje teksta, nego i dubinsko upoznavanje s drugom kulturom. Kako je, u ovom primjeru, izgledao taj susret s kulturom koja vam je sigurno bliska, ali je ipak druga?

Upravo ta "druga" kultura ono je što me privlači kod prevođenja s nizozemskog. Iako se radi o europskoj zemlji i zapadnoj kulturi, Nizozemska je zemlja koja se uvelike razlikuje od svega što mi je bilo poznato otprije. Duh koji vlada u njoj opušteniji je, tolerantniji, ali čvrstina društva je osjetna, a isto tako i temeljna humanost, koja je neophodna u tako prenapučenoj zemlji. Već je moj prvi susret s tom kulturom u meni izazvao fascinaciju, koja nakon svih tih godina nije jenjala, ni onda kad sam prevodila knjige s kontroverznim, "teškim" temama, kojih, naravno, uvijek ima.

Što inače smatrate najljepšim, a što najtežim u prevoditeljskom poslu? Koje su najveće prednosti, a koji najveći nedostaci? Mislite li da su prevoditelji u Hrvatskoj dovoljno cijenjeni i prepoznati ne samo kao važna nego i nezaobilazna karika u procesu objavljivanja stranog naslova na hrvatskom jeziku?

Najljepše je za mene biti u stanju prenositi duh kulture koja me fascinira na drugi jezik, učiniti ga dostupnim čitateljima drugog, mog, jezičnog područja. Teškoće su brojne, a najveća je nepostojanje nizozemsko-hrvatskog rječnika (turističke minirječnike ne smatram rječnicima), što je posebno problematično s obzirom na činjenicu da nizozemski obiluje idiomatskim izrazima, te da se idiomatski izrazi u Flandriji često razlikuju od onih u Nizozemskoj. Kad se uzme u obzir veličina nizozemskog jezičnog područja, začuđuje količina izvrsnih knjiga koje se svake godine objavljuju kako u Nizozemskoj tako i u Flandriji. Kvaliteta književnosti najveća je prednost prevođenja s nizozemskog. Nedostatak je povezan s time: prevoditelj bi trebao raspolagati širokim obrazovanjem, koje, koliko god opsežno, ipak ne može pokriti sve teme koje se pojavljuju u nizozemskoj književnosti. Gotovo sa svakim prijevodom knjige prevoditelj se upoznaje s nekim novim područjem, pa, ako nije renesansni čovjek, treba usvojiti dodatni vokabular. Kao primjer: savršeni prikaz pošasti gladi u Etiopiji u ovoj knjizi od kojeg sam puno naučila.

Prevoditelji u Hrvatskoj nisu dovoljno cijenjeni, ali ne samo u Hrvatskoj nego i u svim drugim zemljama koje poznajem. Još uvijek nekako vlada mišljenje da je dovoljno donekle vladati stranim jezikom da bi se moglo prevoditi.

Kako se knjiga koju ste u sklopu ovog projekta preveli uklapa u temu Nošenje s nesigurnostima suvremene Europe? Je li se vaša percepcija Europe, percepcija europskog prostora i svega što on obuhvaća promijenila nakon čitanja i prevođenja te knjige?

Tema knjige koju sam prevela vrlo je kontroverzna, pa se uslijed toga uklapa u temu. Ali moja se percepcija Europe uopće nije promijenila, svako društvo ima svoje nesigurnosti i smatram da se nizozemsko društvo puno bolje nosi s njima nego što to knjiga koju sam prevela prikazuje.