Pročitajte prolog iz romana Lazar Larsa Keplera.

Bjelina neba razotkriva svijet u čitavoj njegovoj goloj okrutnosti, onako kako se zacijelo otvorio i Lazaru kada je izišao iz špilje. Rebrasti čelik podrhtava pod svećenikovim stopalima. Jednom se rukom pridržava za palubnu ogradu, a u drugoj drži štap kojim održava ravnotežu na valovima.
Sivi valovi sneno se ljuljuškaju poput izbočenih jedara.
Trajekt se približava obali s pomoću dvostruke čelične užadi razvučene između dvaju otoka. Užad se podigne iz vode, koja nastavi kapati i ponovno nestane u njoj iza broda.

 

Kapetan uspori, pjenušavi naleti valova vinu se u zrak, a mostić koji vodi s broda na kopno uza zveket se spusti na betonsko pristanište.
Svećenik zatetura kada pramac udari u bokobrane; jeka muklih udaraca proširi se brodskim trupom.
Došao je posjetiti umirovljenoga crkvenjaka Erlanda Linda jer mu se ne javlja na telefon, a nije došao ni na adventsku misu u crkvi u Länni na koju uvijek dolazi.
Erland još stanuje u kućici iza kapelice na otoku Högmarsöu koja pripada župi. Postao je dementan, ali svejedno mu još plaćaju za košnju trave i posipanje pijeska kada se sve zaledi.
Svećenik pođe zavojitim pošljunčanim putom i osjeti kako mu je lice obamrlo od ledenoga zraka. Na vidiku nema nikoga, ali kada stigne pred kapelicu, začuje škripavi zvuk brusilice iz remontnoga brodogradilišta.
Ne sjeća se više koji je biblijski citat jutros objavio na Twitteru, ali zna da je htio Erlandu nešto reći o njemu.
Na kulisi tamnih ravnica i tamnoga ulaza u šumu bijela kapelica izgleda gotovo kao da je izgrađena od snijega.
Kako je kapelica zimi zatvorena, svećenik produži ravno do niske crkvenjakove kućice i pokuca na vrata zakrivljenim drškom štapa. Malo pričeka pa uđe.

“Erlande?”

Nema nikoga. Otrese cipele i ogleda se oko sebe. Kuhinja je u neredu.
Svećenik podigne vrećicu s pužićima od cimeta i odloži je na stol kraj aluminijske folije s ostacima stare hrane: zgrušanim pireom od krumpira, sasušenim umakom i dvjema posivjelim mesnim okruglicama.
Brusilica koja se čula s pristaništa utihne.
Svećenik iziđe, pokuša stisnuti kvaku na vratima kapelice pa još zaviri i u otvorenu garažu.
Lopata s ostacima zemlje leži na podu. Jedno je plastično vjedro napunjeno hrđavim mišolovkama.
Štapom podigne plastičnu ceradu prebačenu preko snježnih nanosa, ali zaustavi se kada začuje udaljeno mukanje. Iziđe i pođe prema ruševinama, ostacima staroga krematorija koji se smjestio na ulazu u šumu. Iz visoke trave još izviruje peć s čađavim dimnjakom.
Svećenik zaobiđe gomilu paleta. Osvrne se, ne može si pomoći.
Još otkako se popeo na trajekt, prate ga crne slutnje. Svjetlost danas navještava zlu kob. Ponovno se začuje onaj neobični zvuk, bliže, kao da je u čeličnome sjeniku zatvoreno tele.
Šutke se zaustavi.
Sve je mirno, samo mu sa svakim dahom izlazi oblak pare. Tlo je blatno i izgaženo iza gnojišta. Vreća s humusom naslonjena je na stablo.
Svećenik krene prema gnojištu, ali zastane kada opazi metalnu cijev koja izviruje pola metra iz tla, možda označavajući granicu imanja. Osloni se o štap, baci pogled prema šumi i ugleda puteljak prekriven bobicama i češerima koje je vjetar otpuhao sa stabala. Vjetar njiše krošnje. U daljini grakne vrana.
Svećenik se vrati, začuje ono neobično mukanje iza sebe i ubrza. Prođe kraj kremacijske peći i kućice, ponovno se osvrne i pomisli kako se samo želi vratiti svojoj kući, u župni dvor i sjesti pred kamin s nekim krimićem i čašom viskija u ruci.