Roman Glavni grad austrijskog pisca Roberta Menassea često se proglašava prvim velikim romanom o Europskoj uniji. Ovaj duhovit, zabavan, satiričan i na momente potpuno sulud roman s njemačkog je prevela Latica Bilopavlović Vuković.

Latica Bilopavlović Vuković rođena je 1976. u Novoj Gradiški. Diplomirala je njemački i francuski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tijekom studija boravila je tri semestra na Sveučilištu u Mainzu. Godine 2002. počinje raditi kao književna i televizijska prevoditeljica, a zahvaljujući stipendijama, često boravi u prevoditeljskim kućama u Njemačkoj, Francuskoj i Švicarskoj. Od 2007. članica je Društva prevoditelja, 2008. – 2013. bila je članica HZSU-a, 2013. –  2018. zaposlena u Vijeću EU-a u Bruxellesu. Od 2019. ponovno je članica HZSU-a.

Po čemu ste posebno upamtili ovaj prijevod, po čemu je bio specifičan ili posebno izazovan?

Ovaj prijevod bio je dosta zahtjevan zbog brojnih igara riječi, za koje se nadam da sam ih više-manje uspješno prenijela na hrvatski jezik. Tekst je specifičan po svom suptilnom humoru, za koji se također nadam da se osjeća i u prijevodu.

S obzirom na to da je riječ o suvremenim, živim piscima, jeste li imali potrebu kontaktirati autora kako biste razriješili neku nedoumicu? Činite li to inače?

Kako uglavnom prevodim živuće autore, gotovo uvijek s njim stupam u kontakt kako bi mi razjasnili neka nerazumljiva mjesta ili ideje ili pjesničke slike. S nekima sam imala prilike i osobno raditi na tekstu, što je dragocjeno iskustvo kako za prevoditelja tako i za autora. U ovom slučaju komunicirala sam s autorom putem elektroničke pošte, a osobno smo se upoznali tijekom Festivala svjetske književnosti u Zagrebu.

Prevođenje, dakako, nije samo prevođenje teksta, nego i dubinsko upoznavanje s drugom kulturom. Kako je u ovom primjeru izgledao taj susret s kulturom koja vam je sigurno bliska, ali je ipak druga?

Radnja ovog romana odvija se u Bruxellesu, a brojni likovi zaposlenici su europskih institucija te potječu iz raznih europskih zemalja. Budući da sam i sama provela neko vrijeme radeći kao prevoditeljica u Vijeću Europske unije u Bruxellesu, dobro mi je poznat taj milje, tako da sam se prevodeći osjećala uglavnom na "domaćem terenu".

Što inače smatrate najljepšim, a što najtežim u prevoditeljskom poslu? Koje su najveće prednosti, a koji najveći nedostaci? Mislite li da su prevoditelji u Hrvatskoj dovoljno cijenjeni i prepoznati ne samo kao važna nego i nezaobilazna karika u procesu objavljivanja stranog naslova na hrvatskom jeziku?

Najljepše je to što stalno učimo, čak i u nezahtjevnim tekstovima naći će se pokoja nepoznata riječ, a najteže je zadržati sve elemente književnog teksta u procesu prijenosa s jednog na drugi jezik, ne samo smisao nego i ritam, zvuk, osjećaj… Najzahtjevnije su (ali i najzabavnije) igre riječi…

Najveća prednost ovog posla je: rad od doma. Najveći nedostatak: rad od doma. Malo se šalim, ali u tome ima i dosta istine. Lijepo je raditi u udobnosti svoga doma, no ujedno je i teško održati strukturu radnoga dana, pogotovo zato što te drugi ljudi uglavnom ne doživljavaju kao zaposlenu osobu. Najveći nedostatak je, dakako, potplaćenost i nesigurnost, praktički nemogućnost življenja od isključivo književnoprevodilačke djelatnosti.

Kako se knjiga koju ste u sklopu ovog projekta preveli uklapa u temu Nošenje s nesigurnostima suvremene Europe? Je li se vaša percepcija Europe, percepcija europskog prostora i svega što on obuhvaća promijenila nakon čitanja i prevođenja te knjige?

Ovaj roman smatra se prvim pravim paneuropskim romanom, a iako se čita kao krimić, u njemu se postavljaju filozofska i politička pitanja o Europi odnosno Europskoj uniji. Osjeća se da je autor pobornik Europske unije, a ja se mogu samo složiti s njime; čitanje i prevođenje ove knjige samo je u meni učvrstilo uvjerenje koliko je Europska unija zapravo jedinstven i važan projekt na čijem opstanku i jedinstvu treba raditi.