Priča Josipa Razuma iz zbornika Netko podvikne, djeca odrastu

Stigao sam ponovno na Otok trajektom iz Istre, intervjuirati starog Kapetana za novi broj Magazina. "Životne priče su u trendu", slušao sam promukli glas urednika kroz brujanje loše izoliranog motora. Malo toga se promijenilo. Mul me dočekao, turisti i vrućina, gorčina i usijanost metala vezova, zvonik naprijed, restorani uz rivu, nepodnošljiva lakoća dosjećanja grijeha iz prošlosti i krvnih zavada.

Kuća preko puta kipa bila je prazna pa sam otišao u šumu Tramuntanu, gdje sam čuo da je ponekad znao zalaziti. Drveće je davalo prostor proplancima, golemi prostori bez ljudi, napuštena sela, zemlja probavlja krv i kosti gomile ovaca, nekih davnih težaka i ukočenih lica patricija što čekaju da slikar dovrši portret. Hodao sam još kroz travke i suhu zemlju, sve manje zraka sunca probijalo se kroz borove, čuli su se zrikavci i nadao sam se da je Kapetan negdje blizu. Izbio sam na kameni rt s pločama na kojima se po danu sunčaju zmije, valovi i otvoreno more stapali su se u bespuća Italije. Malena starica stajala je na rubu, kapljice mora zapljuskivale su joj lice, a njena crnina, okomita na plohe zemlje i vode, stršila je kao tihi svjetionik za mornare koji ne gledaju samo očima.

"Nivio je umra, ako njega tražiš. Sama sam ovdi već dvi godine." "Žao mi je, gospođo. Mogu li svejedno pričati s vama?" uslijedilo je nakon ritmički određene pauze, često dovoljne da se u njoj ogleda otisak ugaslog života. I to će poslužiti, ostalo je neizgovoreno. Otišla je prema kopnu, vratila se i bacila udicu. Nije mnogo prošlo i dim iz gradela širio se u tamu, iskonska sloboda žene pračovjeka koja sama hvata slamku egzistencije, pucketanje vatre i kruljenje želuca. Uzmi slobodno, ecco.

Pristala je i upalio sam diktafon. "Recite mi nešto o svome mužu." " Kapetan duge plovidbe je bi, iša je po Južnoj Americi, znate već: banana republike, lipe žene i loša higijena. Bio je pametan, ali je volio popiti i bila sam sretna kada je umro, da vam kažem istinu. Vratila sam se tada tu, na stari posjed familije." "Nije li ovo mjesto pomalo usamljeno?" "Bila sam više usamljena s onim nonama u otočkom gradu, to je za mene bila smrt. Ovako sam tu, ali zapravo samo manji dio vremena. Ostatak šećem okolo, zapisujem i slažem mozaik."

Bizarno je mjesto ovaj Otok: većina stanovnika je u glavnom gradu uz obalu na sjeveru, ima još nešto u Osoru na jugu i u onim šporkim turističkim kampovima, ostatak su prostranstva presječena tek glavnom cestom i puteljcima, čovjek tamo postaje otokom i širi se u beskonačnost obzora. "Dođi."

Otišli smo u unutrašnjost šume, baterijska svjetiljka sjekla je zemlju i lišće te smo nakon nekog vremena izbili na proplanak. Kamenje se s njega spuštalo u bezdan mora koji je osvjetljavala tanka linija mjesečeve svjetlosti. Kapetanova žena krenula je prema rubu, okrenula se i spustila po kamenju do jedne točke. Skinula je haljinu, pogledala me na kratko i skočila u vodu. Spustio sam se niže. Udarala je rukama po površini, na trenutak zaronila, da bi opet isplivala i pjevala neke zaboravljene otočke melodije. Za desetak minuta je izašla, dohvatila bilježnicu iz ruksaka koji je ostavila na proplanku i dugo, zaluđeno pisala.

Sljedećeg dana hodali smo prema jugu, borove su zamjenjivali hrastovi i bukve, a tlo je postajalo mekanije i vlažnije. U daljini se čula rika veprova, komunikacija nagona parenja i čuvanja potomstva, jednostavnost bivanja koja se u nama odražava strahom. Pričala je o svom djetinjstvu, godinama provedenim u imućnoj obitelji u velikoj kući kraj gradskog sata, zvonjava je određivala ritam života i bila mjerom očaja u onim tihim trenucima žudnje i usamljenosti: dvaput za dva, tri puta za tri ujutro.

Upoznala je potom Nivija, koji ju je odveo u svoju, još veću kuću na trgu kod Petrićevog kipa, gdje joj se život sveo na cikličku izmjenu čekanja i kapetanovih povrataka koje su sve više nagrizali otresitost i alkohol. Govorila je kako je bio dobar čovjek, u velikoj mjeri i intelektualac, ali u sebi je nosio nešto duboko iskrivljeno i pomaknuto, iskonsku tugu i nezadovoljstvo koji su s godinama i uslijed spoznaje da ne mogu imati djecu postajali sve gori i do kojih nikoga nije puštao. Na kraju su ga pronašli sa zrnom u glavi na rtu iza plaže Karaule, more je ispiralo krv.

Njegova smrt isprva ju je šokirala, a potom se pojavila određena vrsta olakšanja, koje je slijedila sreća zbog novootkrivene želje. Godinama je za vrijeme Nivijeve odsutnosti čitala knjige, čitave ormare romana i pjesama, koji su se u njoj taložili i sve joj više bili teretom nego užitkom, kad je razmišljala o tome koliko je malo zapravo vidjela. Odlučila je stoga lutati Otokom i uliti akumulirano jezero fikcije u more zbilje te izliti nešto od te mješavine na papir. Tako bi i sada povremeno izvadila bilježnicu, zagledala se nakratko u prazno, zapisala nešto i vratila je u ruksak.

Ubrzo smo bili u kotlini s napuštenim selom u središtu, koje su okruživala zarasla polja zlatno-zelene boje. "Reci nešto o sebi", stavila mi je ruku na rame. "Gotovo da i nemam što: novinar sam i nekako preživljavam, pijem puno kave i malo spavam, više zbog toga što puno razmišljam, a manje zbog posla. Ne sviđa mi se moja veza, a ne sviđa mi se više niti Zagreb." Bilo je toplo i spavali smo u napuštenim kamenim kućicama, mjesečev trag klizio je po golim zidovima.

Ujutro smo krenuli prema gradiću na obali, kamenjem obasutim putem. Sunce je udaralo u oštre stijene, rijetke biljke su mi grebale potkoljenice. Ona je sve više preuzimala razgovor i postavljala pitanja, a ja sam odgovarao u vrući zrak, govorio o obvezama i pretrpanosti grada, mnoštvu podražaja koje treba zbrinuti, mnogim ljudima s kojima treba pričati. Znoj mi se slijevao i natapao majicu, dahtao sam od umora, a kapetanova žena sve je promatrala s nekom blaženom i asketskom smirenošću. "Tu je sad špina, popit ćeš vode. Sjedi i samo pogledaj u more." Okrenuo sam se prema ogromnoj masi što se razvijala između krajeva obzora i ljeskala kožu na suncu. Nestalo je gradskih ograničenja prostora, ponovno sam bio Otok, kao i u nekom drugom vremenu, samo što to tada možda nisam znao cijeniti. Kapetanova žena zapisivala je nešto u bilježnicu.

Stigli smo do gradića i spustili se prema zaklonjenoj plaži, punoj oblog i raznobojnog kamenja. Sunce je zalazilo brzo na toj strani i pokušali smo ga što brže skupiti, ja narančasto i roza, a ona plavo. Slagali smo ih u kratkotrajne mozaike, jer će ubrzo mrak, more ih može odnijeti, a i tako gube boju kad ih se ostavi na suhom. Ništa nije vječno, najljepše je kad se možeš pomiriti s konstantom samoće. Vjetar donese plovidbu, ali i valove, oluju. U bonaci se itekako može uživati, posebno u suton kada plivaš ususret suncu. Rekavši to, uronila je u već potamnjelu vodu, a ja sam je slijedio.

Predstavljanje zbornika Književne grupe 90+ Netko podvikne, djeca odrastu održat će se u subotu, 22. rujna 2018. u zagrebačkom Kinu Grič u 19h