Jedan prosječan ljudski život, ako nešto prosjeku slično u tom kontekstu postoji i uopće postojati može, takav jedan dakle, samo i jedino uvjetan, spekulativan, konstruiran "prosječni život" sastoji se, ugrubo, od dvije polovine. 

One kada pristižu pozivi na svadbe prijatelja i sprovode rodbine, i obrnuto. Nisam očekivao da će ovaj drugi za jednog književnog, ali i sasvim intimnog mene nastupiti upravo kalendarski, iščahuriti se iz svoje noći u skladu s predvidivim diktatom vremena, satom također književnim, čiji je budilnik prije sedamsto godina postavio Alighieri. Mezzo del cammin di nostra vita, prag moje trideset pete godine, obilježile su dvije snažne smrti, smrti forte, smrti fanfare, svojevrsne lokomotive smrti za kojima će neminovno uslijediti čitave kompozicije, strogo kontrolirani vlakovi smrti kao konstanta one druge polovine. Prvo se, kao njen svjetionik, početkom godine odjavio Predrag. Zatim mu se, pred sam kraj proljeća, gotovo već u onom Bennovu ljetu, "kad je sve svijetlo / i zemlja pod ašovom laka", u tišini pridružila Daša.

Sebičan sam, i ispričajte me, ali trenutno mi ih je teško razdvojiti. Ne toliko zbog te nesretne vremenske podudarnosti – podudarnosti za smrt sretne, koja joj je omogućila da zablista: "kakav dobro obavljen posao, Smrti, / kakav uspeh, / srušiti takvu tvrđavu!" – već jer sam od oboje učio, a u nama uvijek, negdje najdublje dolje, nalik dobrom demonu čuči nešto od naših učitelja. Svojim narodom držim one koji su svoje učitelje birali sami: to je jedini narod, i to su jedini njegovi učitelji koje priznajem.

Priznajem, također, da sam Dašu počeo čitati nešto kasnije. Bio je već dobro zagrizao novi milenij i studirao sam književnost kad mi je u ruke pao Leica format. Otad sam međutim bio njezinim knjigama blizu, a koju godinu poslije neobična mi je okolnost priskrbila u vezi s jednom od njih povlašteno, za čitatelja neprocjenjivo očište. Godina je bila 2011. i spremao sam se na tromjesečni boravak u berlinskom Literarisches Colloquiumu, uz jezero Wannsee, tek nekoliko kuća od one lijepe i stroge vile u kojoj je ovjereno "konačno rješenje", boravak s kojeg povratak nisam planirao, jer mi se činilo da i Hrvatska sve više poprima isti lijepi i strogi miris spaljenog mesa. Ponio sam tek nekoliko knjiga, a u sredini naramka nalazila se jedna što sam je, nepročitanu, posebno za tu priliku čuvao. Zvala se April u Berlinu, a baš s aprilom mjesecom (bila je Nova godina i jezero je bilo cijelom dužinom smrznuto) imao se moj službeni posjet premetnuti u onaj neslužbeni, uglavnom ilegalni. A u spomenutome, prosječnom ljudskom životu najbolja je simbolika često ona na glasu kao jeftina.

Ljuštio sam danima kruh i jabuke u katnoj sobi s pogledom na vanjsko dvorište, sobi koja je intenzivno mirisala na crnogoricu, parket i laštilo. Jedini prozor gledao je djelomično na travnjak, a djelomice na dvorišnu kuću, točnije, u kupaonicu i dnevni boravak upravnika jezerskog zdanja. Bio sam već sit zime i dobro upoznat s dnevnim i noćnim ritmovima upravnikove porodice kada sam April u Berlinu položio na pisaći stol i pomalo svečano prvi put otvorio. Pripovijedanje me je odmah progutalo, kao što dobre knjige i inače gutaju nas, nikako obratno, kako si u svojoj nemoći ponekad tepamo; ta me uvodna slika boli bila uvukla u sebe i prelomila, jer sam je, već nakon nekoliko stranica, uzeo kao najdublje svoju. Pomislio sam da sam poludio.

Do u detalje je ondje opisan jedan pogled, jedna vizura, očište koje podrazumijeva katnu sobicu, prozor, miris laštila i parketa, dvorišnu kuću i nijemog upravnika, njegovu porodicu, njihove navike; drugim riječima, jedan svijet koji je, a da to nije znao, bio tih dana moj. Okretao sam stranice i pretresao iz rečenice u rečenicu vlastite sate, čitajući knjigu iz iste stolice u kojoj je bila napisana, liježući na isti jastuk na kojem autorici ponekad nije dopuštala usnuti. Ne treba isticati koliko je to posve isto bilo za nas dvoje različito, koliko je heraklitovska priroda prostora, pogleda, teksta. A opet, sve je bilo baš onako kako je knjiga tvrdila da jest. Uzeo sam telefon i pozvao Dašu. Kad je shvatila gdje se nalazim, izvještaje je željela redovno, gotovo da ih je zahtijevala ultimativno; te kratke, telegrafske razglednice iz života svojih usputnih likova, njihove usporedne životopise, šarene post-it-papiriće s golemog, strašnog frižidera svih mogućih, još nenapisanih budućih stranica, knjiga-utvara koje neće dočekati milost uobličenja. Nije ni bilo važno. Književnost se dešavala u slušalici.

Dvije godine kasnije, u pariškom desetom okrugu, situacija se obrnula, i ja sam za nju čuvao jednu mansardnu stolicu, do koje joj se tada već bilo teško uspeti. Potom je, na samom kraju, došla Tirana; Albanija, čiju je ranu prepisala na sebe, stan u Rruga Derhemi gdje je, ponovno onog okrutnoga aprila, stiglo njezino zadnje pismo. To je međutim druga priča. Ta neopipljiva, neodgodiva obaveza svjedočenja: priča. Za Dašu je u središtu svega stajala priča, rojila se oko nje: tuđa priča, priča onoga drugoga, svakako priča koja mora biti ispričana, sada i ovdje, jer u protivnom postoji mogućnost, moguće izvjesna i očito suviše skupa, da tu priču ne ispriča nitko. Da bespovratno u zaborav skliznu ljudi, životi i stvarnosti. A ovo potonje bilo je važno, tim redoslijedom: ljudi, životi, stvarnosti. Istina napisanoga ionako je uvijek prije svega istina literature.

Krajem novembra 2017. trebali smo skupa nastupiti u salzburškom Literaturhausu. Prognoze nisu bile dobre, ali je duh i dalje bio duh (duh, pritom, nipošto ne treba miješati s dušom; duh je sve, a duša ništa), spreman da se i dalje dijeli, umnaža, kaleidoskopski rasipa u tim pričama, pričama koje moraju biti ispričane, jer jebo priče koje ne moraju, i da se opet sastavi u jedno jasno svjetlo, koje udara kao far. Dolazim, makar mi to bilo zadnje, zadnje je što mi je tada napisala, i bio je upravo počeo prvi snijeg. Posljednji pršić za Dašu.

Marko Pogačar, iz knjige Daša: spomenar