Proslavljen, nagrađivan i rado čitan, Josip Mlakić jedan je od najuzbudljivijih suvremenih bosanskohercegovačkih pisaca. Kao i mnogi drugi veliki pisci, tako je i Mlakić prije svega gladan i neumoran čitatelj. Zamolili smo ga da za nas izdvoji pet knjiga koje bi svakako trebalo pročitati, pet naslova koje smatra posebno vrijednima čitateljske pozornosti. Ovo je njegov izbor.

Miljenko Jergović – Herkul

Vjerujem kako će novi roman Miljenka Jergovića Herkul brojne čitatelje ovoga pisca donekle zbuniti, jer u njegovu dosadašnjem stvaralaštvu predstavlja iznimku, a dolazi nakon "obiteljskog ciklusa", koji čini nekoliko romana, a koji je možda vrhunac dosadašnjeg stvaralaštva ovoga pisca. Međutim, toj zbunjenosti nema mjesta, jer je još tamo koncem 90-ih Miljenko Jergović u jednom od književnih časopisa objavio odlomak iz distopijskog romana koji nikada nije objavljen. Vjerujem kako Herkul ponešto duguje tom "nenapisanom" romanu. Radi se o fascinantnom žanrovskom hibridu u kojemu susrećemo jednog potpuno novog Jergovića, a u kojemu je istovremeno sačuvano sve ono po čemu je ovaj pisac prepoznatljiv.

 

Nebojša Lujanović – Južina

Nakon izvrsnog "fratarskog romana" (Orgulje iz Waldsassena), te još boljeg "romskog" (Oblak boje kože), čija se radnja većim dijelom odigrava u Zagrebu, naturalizirani Splićanin Nebojša Lujanović otišao je i korak dalje te napisao svoj možda najbolji roman, Južinu. Ovaj put se radi o "splitskom romanu". U zahvali na kraju Južine Nebojša Lujanović piše: "Travnik, Zagreb i Split gradovi su koji čine, nemam dru­ge sintagme osim ove, moj 'duhovni zavičaj'. Nakon Orgulja iz Waldsassena i Oblaka boje kože romanom Južina za­okružio sam taj krug. I podmirio dug."

 

Fernando Aramburu – Patria

Roman koji se bavi jednom od najbolnijih tema suvremenog španjolskog društva: nasilnom borbom baskijske terorističke organizacije ETA-e za samostalnost Baskije. Aramburu pripovijeda kako je ta "borba" podijelila baskijsko društvo na "žrtve" i "ubojice" te prouzročila bolne ideološke rascjepe unutar njega. I ne samo unutar društva, već je to metastaziralo i dublje, unutar obitelji, pa i unutar pojedinaca, podvojenih unutar sebe.

Patria je ponajprije roman o oprostu i zaboravu, o čemu na najbolji način govori kraj romana, koji je obilježen dubokom piščevom empatijom koja proizlazi iz vlastita iskustva. Aramburu je u jednom intervjuu izjavio kako je u roman unio dosta autobiografskog: "Napokon, i sâm sam bio baskijski mangup i poput tolikih drugih momaka svoga vremena izložen propagandi sklonoj terorizmu i doktrini na kojoj se zasnivao. E pa, često sam razmišljao o tome i mislim da sam našao odgovor." A taj odgovor upravo je ovaj veličanstveni roman.

 

Olga Tokarczuk – Knjige Jakubove

Knjige Jakubove jedna su od onih dragocjenih knjiga koje nam do krajnjih konsekvenci približavaju jedan prostor, Poljsku u ovom slučaju, na jedan neponovljiv, enciklopedijski način, knjiga koja opisuje iskustvo koje je izvanvremensko te nam stoga čini razumljivijom i noviju povijest te zemlje.

 

Sergej Lebedev – Granica zaborava

Bez ikakve dileme radi se o jednom velikom ruskom romanu. Lebedevljeva "granica zaborava", provodni motiv romana, zapravo je poriv za samoodržanjem, neka vrsta bijega od ludila koje nastupi kao rezultat suočavanja s prošlošću i s kolektivnim traumama "zaostalim" iz doba Staljinovih čistki. A te traume često su i obiteljske. U jednom intervjuu koji je dao kada je gostovao u Hrvatskoj Lebedev je rekao da u romanu ima dosta toga autobiografskog, da je jedan od njegovih djedova bio upravitelj logora. S tim se naprosto nije moguće nositi ničim drugim osim "zaboravom", jer je "nasljeđe" Staljinovih logora, o čemu nam svjedoči i ovaj roman, još uvijek plitko zakopano u kolektivnoj svijesti.