Rakija za sve

Bože, samo da nisam ubio Švabu! pomisli Dane Draženović. Pa ja ovdje nisam ni prijavljen. Je li ovo uopće ubojstvo? razvija se anksiozna struja misli. Koja je uopće procedura? Može li se završiti u zatvoru, ako se sudariš s nekim? Ne, ne mogu danas ubiti nekoga. Danas, kada sam se prestao sažalijevati.

Naravno, ovo nije bilo ubojstvu. Ovo je samo jedan grozan dan u životu Lucasa Fischera, relativno uspješnoga glumca koji se pojavio u tri Tatorta, člana ansambla vjerojatno najpopularnijega europskoga kazališta u kojemu nikada, ali nikada neće glumiti Hamleta. Samo jedan užasan dan, pomisli Lucas Fischer. Sve prođe, sve prođe. To je, bit će, taj njemački odgoj. Polako ustane, uvjeri prolaznike da je sve u redu, da nije potres mozga, već je imao jedan. Protare malo krvi među prstima. Dobro, preživio je i gore. I onda pogleda u našeg Danu Draženovića, još uvijek pomalo u šoku, na vrhu stuba. Lucasu Fischeru odsijeku se koljena. Bradat, guste crne kose, vjerojatno stranac. To je ono što Lucasu ukrade dah, stegne grlo, lupi ga u trbuh i odsiječe mu koljena. Lucas Fischer pomisli: jao, pa ja bih se mogao danas zaljubiti. Možda je upravo ovo ono čudo koje mu je trebalo, filmska priča o čovjeku s dna koji spozna što mu zapravo treba – ljubav. Ili je samo potres mozga.


Dane Draženović pojuri prema njemu. Ispričava se na lošem njemačkom, malo boljem engleskom, pa i hrvatskom, kada više nema što reći. Ispituje treba li ići u bolnicu, "Treba li ti što?" Jedino što Dane Draženović zna da sada treba napraviti jest popiti rakiju. Da, rakijica da se čovjek otrijezni, dovede u red. U Hrvatskoj rakija služi da se sve dovede u red, prašina s TV-a, povišena temperatura i brak.

"Da, treba te odvesti na rakiju i isprati tu ramu. Tako ćemo. Ima jedan kafić tu blizu. Tako ćemo. Dođi."

Prije nego što se snašao, Lucas Fischer već je u toaletu obližnjeg bara, nagnut nad umivaonik dok mu Dane Draženović ispire ranu. Veoma je to intimna slika u dijagonalnoj perspektivi. Toliko topla kao ulje na platnu u kakvoj nacionalnoj galeriji. Lucas gleda u Danu Draženovića koji nešto toplo, njemu potpuno nepoznato, mrmlja na hrvatskom. Lucas Fischer ne može ni pretpostaviti koji je to jezik. Ruski nije, ali je blizu. Možda je danas ipak najsretniji dan njegova života jer se ovako nešto ne događa svaki dan. Ne doživljava se rušenje svake nade svaki dan. Ne pada se niza stube svaki dan. Rane se ne ispiru velikim rukama svaki dan. Ovo je veoma poseban dan za obojicu. Barem se tako čini. Vlažne kose, Lucas pogleda njihov odraz u ogledalu. Ne izgledaju kao loš par. Naprotiv, izgledaju kao da je sve jasno i kao da se nisu susreli prije samo desetak minuta. Lucas se nasmiješi. Kakav lijep prikaz sasvim prihvatljive nade u ovom groznom danu.

"Dođi, idemo popiti rakiju da se smiriš", kaže mu Dane Draženović, ovaj put na engleskom.

Bar je prepun zaposlenih hipstera. Svaki je stol prekriven sivim laptopima s otisnutom odgrizenom jabučicom. Nevjerojatno je puno vunenih kapica na glavama besprijekorna tena. Mnogo je uređivanja sajtova na kompjutorima, mnogo otvorenih ilegalno instaliranih Photoshopova. Mnogo je tu potplaćene radne snage čiji proizvodi gotovo nikada neće izaći na tržište, ali održavaju nadu da će jednoga dana kapitalizam imati ljudsko lice, socijalnu inkluziju i ekološku misiju. Dane Draženović i Lucas Fischer naručuju dvije rakije za šankom. Poslužuje ih jedno apatično lice koje se osjeća odveć talentirano za uslužne djelatnosti. Lucas samo gleda. Ne zna kako započeti razgovor sa strancem. Sramežljiva erekcija pojavi se negdje ispod crnih uskih traperica srednjeg struka. Stoga, umjesto riječi, nespretni osmijesi.

"A ništa, uzdravlje", kaže Dane Draženović i malu podigne čašicu u zrak. Lucas učini isto i otpije gutljajčić, samo da bi uočio kako je Dane svoju rakiju ispio na eks. Bit će da je to jedna od tih kulturoloških razlika, pomisli Lucas Fischer uviđajući kako je u rubnom polju seksualnih fantazija. I kako bi se drugačije dva stranca upoznala u ovo neoliberalno vrijeme nego preko jednostavnog pitanja čime se baviš? Zanimljivo, ne tako davno, prvo bi pitanje bilo odakle dolaziš, kakvo ti je to prezime? Danas, ono što ujedinjuje ljude jest posao. I cijeli se svijet može podijeliti na dvije i pol kategorije. One koji imaju posao, one koji nemaju i one koji samo što ga nisu dobili. No nešto je utješno u pitanju čime se baviš? U demokratiziranom svijetu, gdje bi se svatko trebao baviti svojom strašću i poslanjem, čime se baviš? pripada svima. I što je zemlja bogatija, veća je vjerojatnost da će se čuti baš ničim ili smišljam ili mislim da ću početi pisati. Nešto što Dane nikada ne bi čuo u Srbiji, Bosni ili Hrvatskoj. U siromašnijim zemljama odgovor će prije biti svim i svačim, radim što/gdje stignem ili pak tražim posao već dvije godine, ali sve ide preko veze, jebem li ti državu. U velikim gradovima razvijenih država posao mora biti jednako zanimljiv kao i hobi jer, ekonomski gledajući, sada je to, navodno, moguće. Dani Draženoviću jedan se tamnoputi buco prije nekoliko dana pojadao da mu je neugodno reći gdje radi jer ga ljudi osuđuju zbog korporativne prirode njegova radnog mjesta. Blago njemu, pomislio je tada Dane Draženović, on se sada sigurno ne brine ima li još koju kovanicu za još jedno malo pivo.

Iz romana Poderana koljena Dine Pešuta