Iz knjige Njemački život

Berlin je bio dinamičan i otvoren grad koji je nudio brojne mogućnosti. Naravno, samo ljudima koji su imali novaca. Bogatim Židovima. Za dobro "potkožene" u Berlinu je bilo puno opcija. Grad je nudio sve moguće sadržaje, sve što je u ono doba ljudima bilo važno: kazališta, koncerte, predivan zoološki vrt.

Već su tada postojala velika lijepa kina. Uz kinoprojekciju uvijek je išla i revija. Prikazivao bi se kinofilm, zatim još jedan kulturni pregled kao dodatak i nakon toga bi slijedila revija, često samo jedan pjevač i čovjek za klavirom, ili plesna revija, primjerice Tiller Girls. Bilo je svega. Sve što je ljudima trebalo. Što čovjeku još treba? Bilo je finih restorana, skupih restorana u koje, naravno, nisu zalazili smrtnici. Njih sam upoznala tek kada sam počela raditi na Državnom radiju.

Međutim, koliko god hvalili i uzdizali Berlin, grad je oduvijek imao i svoje mračne strane, posebice u ono doba, nakon što smo izgubili u Prvom svjetskom ratu. Na svakom je uglu bilo nezaposlenih, prosjaka, siromašnih ljudi. Tko je stanovao u dobroj četvrti poput mene, u nekom finom predgrađu, ne bi to ni zamijetio. Naravno, bilo je i cijelih četvrti prepunih bijede i siromaštva, ali tako nešto čovjek ne želi vidjeti, takvo što ne vidite, jednostavno odvratite pogled.

Potom su u ožujku 1933. godine nacisti nenadano pobijedili na izborima. Ne znam za koga su glasali moji roditelji. Skoro se ni ne sjećam za koga sam ja glasovala. Mislim za Deutschnationale Volkspartei. Crna, bijela i crvena boja. Ta mi se zastava oduvijek sviđala. Nedjelje kad se išlo na izbore, još su u mom djetinjstvu bile drugačije od ostalih nedjelja. Zastave, glazba i reklame, u Berlinu je vladalo posebno raspoloženje i sve je bilo puno života. Izbori bili su nešto posebno. No da se radilo o politici… Dakle nas mlade se u to uopće nije uvlačilo. Niti se na nas utjecalo.

Moj dečko Heinz me netom prije, u siječnju 1933. godine, poveo sa sobom u Potsdam, gdje su si stari Hindenburg i Hitler pružili ruku. Nisam čak ni pitala kakva je to besmislica. To me uopće nije zanimalo. Primijetio je koliko sam bila glupa i nezainteresirana za politiku. Sigurno ga nisam bila dostojna. Nije me ni pokušao preobratiti. Hitlerova stranka u našem odnosu nije igrala baš nikakvu ulogu, a te godine smo se i razišli.

Kada je Hitler u siječnju imenovan za kancelara, cijeli je Berlin bio na nogama. Oni najluđi hodočastili su do Brandenburških vrata. I Heinz je, naravno, išao u povorci s njima. Sa mnom. Znam još samo da je Hitler stajao na prozoru Kancelarije Reicha (Reichskanzlei). Posvuda su se okupili ljudi, hrpe ljudi, masa ljudi koji su urlali kao danas na nogometnim utakmicama. I mi smo uzvikivali s njima. I nakon što smo se dovoljno izurlali i naklicali, masa nas je odgurala u stranu, no bili smo presretni što smo svjedoci tog povijesnog događaja. I ja sam bila jedna od onih koji su klicali. Točno, i stojim iza toga. Hitler je naprosto bio novi čovjek.

Ali sigurno nisam bila oduševljena. Takve me stvari nikada nisu oduševljavale. I poslije sam se nastojala, kad god je bilo moguće, izvući s takvih skupova. To mi je uglavnom i uspijevalo. Sjećam se još da smo poslije, kad sam već počela raditi na Državnom radiju, 1. svibnja uvijek morali sudjelovati u povorci koja je išla do sportskog kompleksa (Reichssportfeld) ili zračne luke Tempelhof, kada bi dolazio Mussolini ili drugi državnici. Tad bi se morali pojaviti. U odjelima je bilo i nekih ljudi kojima se nije baš previše vjerovalo. Koji bi odmah šapnuli nekome nešto, ako niste sudjelovali. Oni su pomno pratili tko se nije pojavio. Ali ni mi nismo bili bedasti. Došli bismo tamo i onda marširali u povorci dva, tri ugla. A kad se održavala neka velika povorka, morali smo se okupiti pred zgradom Državnog radija. Sjećam se još jedne zgode, kad smo marširali do sportskog kompleksa. Ali u našem smo se odjelu dogovorili da ćemo se naći u gostionici. Svakih pet minuta netko od nas izdvojio bi se iz povorke i radije otišao na pivo. Od dvadeset ljudi uvijek je bilo dvoje tamo da bi sačuvali privid. No to je uvijek bilo pomalo riskantno. Bilo je nekih odjela koje su pomno držali na oku. Primjerice, radijski odjel za književnost.

Neposredno nakon dolaska Hitlera na vlast raspoloženje je bilo obilježeno novom nadom. Pa ipak, sve nas je nemalo iznenadio Hitlerov uspjeh. Mislim da su i oni sami bili iznenađeni.

No tada nisam bila zainteresirana za politiku. Za mene je život jednostavno išao dalje. Čak sam još i radila kod dr. Goldberga. Dobro, njemu naravno nisam ispričala da sam 30. siječnja klicala Hitleru. To nisam napravila zbog obzira prema starom Židovu. Takvo što se ne radi. Ali sve je bilo podvojeno. Tada to nisam shvaćala tako ozbiljno. Nisu me nimalo zanimale te stvari. Bila sam mlada, zaljubljena djevojka. To mi je bilo važno. A prošlo je toliko vremena od tada. Ne mogu si to više uopće predočiti. Tada je to jednostavno bilo tako, odjednom ste upali u to.

Ni povorke nacista ni mimohode s bakljama nismo baš zamjećivali. Südende je u ono doba bio otmjeniji dio Steglitza. Nismo zamijetili ni pobune dvadesetih godina ni poslije, kad je krenulo to s Hitlerom. Kod nas je sve bilo nekako poslušno i jako građanski. To se događalo u dijelovima grada u kojima su stanovali samo radnici. Berlinska četvrt Südende, u kojoj sam stanovala, bila je uistinu otmjena četvrt, tamo je stanovala nekolicina jako imućnih ljudi, bilo je nekoliko lijepih vila i velikih kuća, u kojima su se iznajmljivali cijeli katovi, bilo je tu otmjenih trgovina i puno poslovnih ljudi. Vladao je izvjestan sklad. Mislim da u Südendeu nisam ni jednom vidjela takvu povorku. Tamo toga jednostavno nije bilo. Niti bi itko sudjelovao u tome. Tamo sigurno ne. A drugdje nismo ni zalazili. U novinama je pisalo štošta, ali u našoj je četvrti bilo jako mirno. Atmosfera je bila dosta ugodna. Ti neredi su se događali u glavnoj ulici, u Steglitzer Straße, kuda su prolazile povorke nacista. Ali mi ne bismo ni zastali. Zapravo, nas se to uopće nije ticalo. A to što su se moja braća učlanila u DJV (Deutsches Jungvolk, Njemački mladi naraštaj) i nosila one smeđe košulje – da, to je naprosto bilo tako.

Ulomak iz knjige Njemački život