Iz knjige Krvava prostranstva Timothyja Snydera

U središtu Europe, sredinom dvadesetog stoljeća, nacistički i sovjetski režim ubili su gotovo četrnaest milijuna ljudi. Područje u kojem su žrtve umirale – krvava prostranstva – prostire se od središnje Poljske, preko Ukrajine, Bjelorusije i baltičkih država, do zapadne Rusije. Tijekom konsolidacije nacionalsocijalizma i staljinizma (1933.–1938.), zajedničke njemačko-sovjetske okupacije Poljske (1939.–1941.) i, konačno, tijekom njemačko-sovjetskog rata (1941.–1945.), na tom se području dogodilo nasilje masovnih razmjera kakvo povijest dotad nije zabilježila. 

Žrtve su većinom bile Židovi, Bjelorusi, Ukrajinci, Poljaci, Rusi i Balti, narodi koji na tom području i žive. U razdoblju od samo dvanaest godina ubijeno je četrnaest milijuna ljudi, od 1933. do 1945., dok su obojica, i Hitler i Staljin istodobno bili na vlasti. Premda su njihove zemlje 1939., odnosno 1941., postale bojna polja, ti narodi nisu stradali u borbama nego zbog smrtonosnih političkih odluka. 

Drugi svjetski rat bio je najstrašniji sukob u povijesti, ali polovica svih vojnika koji su nestali na svim njegovim bojištima širom svijeta, poginula je upravo ovdje, na ovom području, ovim krvavim prostranstvima. Povrh toga, među četrnaest milijuna žrtava nije bilo ni jednog jedinog vojnika na borbenoj dužnosti. Većinom su bili žene, djeca i starci. Nitko od njih nije nosio oružje. Mnogima je oteta njihova imovina, uključujući i odjeću.

* * *

Holokaust zasjenjuje one njemačke planove koji su predvidjeli dodatna ubijanja. Hitler nije htio uništiti samo Židove. Namjeravao je uništiti Poljsku i Sovjetski Savez kao države, likvidirati njihove vladajuće elite i ubiti desetke milijuna Slavena (Rusa, Ukrajinaca, Bjelorusa, Poljaka). Da je njemački rat protiv Sovjetskog Saveza tekao po planu, trideset milijuna civila bilo bi umoreno glađu već prve zime, a naknadno bi deseci milijuna bili prognani, ubijeni, asimilirani ili pretvoreni u roblje. Premda ti planovi nikada nisu ostvareni, oni su bili moralno pokriće za njemačku okupacijsku politiku na Istoku. Nijemci su tijekom rata ubili podjednak broj ne-Židova koliko i Židova: glađu su ubijali sovjetske ratne zarobljenike (više od tri milijuna) i stanovnike opkoljenih gradova (više od jednog milijuna), ili su strijeljali civile radi "odmazde" (gotovo milijun, pretežno Bjelorusa i Poljaka).

Sovjetski Savez je na Istočnoj fronti Drugog svjetskog rata porazio nacističku Njemačku čime je Staljin stekao zahvalnost milijuna i postao presudni faktor poslijeratnog poretka u Europi. No Staljinova bilanca masovnih ubojstva gotovo je podjednako dojmljiva kao i Hitlerova. Štoviše, u razdobljima mira bila je i strašnija. U ime obrane i modernizacije Sovjetskog Saveza, Staljin je tridesetih godina rukovodio izgladnjivanjem nekoliko milijuna i smaknućem tri četvrt milijuna ljudi. Vlastite državljane ubijao je s jednakom učinkovitošću kojom je Hitler ubijao državljane drugih zemalja. Od četrnaest milijuna ljudi koji su od 1933. do 1945. sustavno ubijani na krvavim prostranstvima, sovjetski režim snosi odgovornost za trećinu.

* * *

Masovno ubijanje u Europi u pravilu se povezuje s Holokaustom, a Holokaust s učinkovitim industrijskim ubijanjem. Ta je predodžba odveć jednostavna i odveć jasna. Metode ubijanja na njemačkim i sovjetskim masovnim stratištima bile su zapravo primitivne. Od četrnaest milijuna civila i ratnih zarobljenika koji su ubijeni na krvavim prostranstvima od 1933. do 1945., više od polovice umrlo je zato što im je uskraćena hrana. Europljani su sredinom dvadesetog stoljeća Europljane ubijali glađu, svjesno i namjerno i u zastrašujućim brojkama. Dva, nakon Holokausta, najveća ubilačka pothvata – Staljinovo izazivanje gladi početkom tridesetih i Hitlerovo izgladnjivanje sovjetskih ratnih zarobljenika početkom četrdesetih godina – služila su se upravo tom metodom. Ubijanje glađu nije bila samo stvarnost, već i vizija. Planom gladi nacistički režim predvidio je izgladnjivanje do smrti nekoliko desetaka milijuna Slavena i Židova tijekom zime 1941.

Nakon ubijanja glađu, uslijedila su strijeljanja i potom plinske komore. Gotovo sedam stotina tisuća sovjetskih građana ustrijeljeno je tijekom Velikog terora 1937. i 1938. Preko dvije stotine tisuća Poljaka koje su Nijemci i Sovjeti ubili tijekom svoje zajedničke okupacije Poljske bilo je ustrijeljeno. Više od tri stotine tisuća Bjelorusa i jednak broj Poljaka ustrijeljeno je u njemačkim "odmazdama". Židovi ubijeni u Holokaustu bili su ili ustrijeljeni ili ugušeni plinom.

Kad smo već kod toga, u trovanju plinom nije bilo ničeg osobito modernog. Otprilike milijun Židova je u Auschwitzu ubijeno cijanovodikom, kemijskim spojem izoliranim još u osamnaestom stoljeću. Približno 1,6 milijuna Židova ubijenih u Treblinki, Chełmnu, Bełżecu i Sobibóru, ugušeno je ugljičnim monoksidom, a za njega su i stari Grci znali da je smrtonosan. Četrdesetih godina je cijanovodik korišten kao otrov za štetočine, a ugljični monoksid je nusprodukt motora s unutarnjim sagorijevanjem. Sovjeti i Nijemci su se oslanjali na tehnologije koje nisu bile nove ni tridesetih i četrdesetih godina: motori s unutarnjim sagorijevanjem, željeznice, vatreno oružje, otrovi za štetočine, bodljikava žica.

Koja god da je tehnologija korištena, ubijanje je bilo osobno. Ljude koji su umirali od gladi promatrali su oni koji su im uskraćivali hranu, najčešće iz stražarskih tornjeva. Ljudi su ustrijeljeni iz blizine i njihova lica bila su vidljiva s one strane ciljnika, ili bi žrtvu dvojica držala dok bi joj treći pucao u zatiljak. Ljudi koji su ugušeni bili su okupljani, ukrcani na vlakove i potom ugurani u plinske komore. Nakon što im je oteta imovina – ženama i kosa – skinuti su do gola. Svatko od njih umro je drugačijom smrću jer je svatko od njih živio drugačiji život.