Kad se Lujo auto, tamo negdje drugom polovicom devedesetih, nitko nije imao pojma da se to zove autanje. Svejedno, bilo je to kolosalno, grmljavinsko autanje, o kojemu i danas kruži nekoliko legendi. Po jednoj priči, popularni Lujo pozvao je čitavo svoje veliko društvo na proslavu svog trideset i petog rođendana u riblji restoran na Visokoj Gredi, gdje im je, između fiša i pohanog šarana, smuđa i kečige na žaru, servirao čudnu priču o tome kako on nije ono što svi oni misle da je, iako se znaju još od osnovne, kad su po školskim hodnicima drpali djevojčice kojima su tek propupale grudi, iako su zajedno prošli rat i mnoge druge, dobre i loše stvari. Društvo, više nego zaposleno ribom i vinom, slušalo ga je samo napola.

"Jedi, Lujo, oladit će ti se riba!" reče jedan od njegovih kumova. "A i šta bi ti nama mogo otkrit o sebi, a da mi to već ne znamo?"

"Da sam peder! Eto šta!" odvrati Lujo.

Druga priča također spominje večeru, ali ne riblju nego svinjsku, te rečeni događaj smješta u krvavi suton još krvavijeg dana, tijekom kojega je poklano četiri smoka od dvjesto i još jedna stara krmača od 420 kilograma. Ove se dvije priče razlikuju u još nečemu, čini mi se, bitnijem: dok prva govori da je Lujo prijatelje pozvao na večeru s namjerom da im se auta, druga ne spominje nikakvu namjeru nego pripovijeda o, da tako kažem, isprovociranom autanju. Naime, kad je ekipa nakon krvava mesarska posla utrpala u sebe večeru punu žestokih okusa i mirisa, počelo se udarati po rakiji i jakom vinu te je nepovezani i razbarušeni razgovor uskoro zadobio svima milu formu i dragi sadržaj. Od svinja i rata u kojem se satrlo neprijatelja brzo se došlo do ljudskih svinja i traženja novih neprijatelja. Dok je slušao svoje prijatelje, kojima rat još nije ispario iz glave, Luji se činilo da je pobjeda u ratu najgora stvar koja im se mogla dogoditi. Za njihovo duševno zdravlje bilo bi bolje da smo izgubili.

Kratko vrijeme zabavljali su se Srbima, onda se prešlo na lopovske Hercegovce i primitivne Bosance, pa na lijene Dalmatince i supremaciju slavonske radne etike i slavonske kuhinje, govorilo se o iredentističkim Istrijanima i Zagorcima čije kobasice smrde po govnima, ali sve je to bilo na razini lošeg vica i nije davalo dovoljno goriva razgovoru. Onda se netko dosjetio i graknuo na pedere, što odmah dovede do eksplozije. Od tog trenutka kao da je počelo natjecanje u smišljanju najboljeg načina kažnjavanja tih nastranih trovača samog bića hrvatskog naroda, iako se ne može reći da se tu mašta nešto uzletjela jer se uglavnom kretala zadanim okvirima mjesta i vremena, držeći se noževa, lanaca i sličnih oruđa. Jedan tako reče da bi on sve njih na čengele, drugi bi im odrezao kurac i bacio ga svinjama, a treći se uopće ne bi trudio oko rezanja nego bi svinjama bacio cijelog pedera. Možda bi ga samo malo zarezao, da se beštije jače raspomame.

Kažu da je Lujo do tog trenutka sjedio zamišljeno i pognute glave, ali je na ovu izjavu ustao i pružio ovome nož.

"Evo ti onda, pa zareži! A onda me svi skupa bacite svinjama! Jebo te, pa ja sam jedan od tih o kojima pričate! Ja sam peder! Ja sam taj kojega bi vješali na čengele, rezali mu kurac i bacali ga svinjama! Pa evo, tu sam! Bacite me! Zahtijevam da me bacite!"

Svinjama ga ipak nisu bacili, ne samo zbog toga što su ih tog dana sve poklali, nego i zato što je većina njih bila jaka samo na riječima, pa je i njihovo slavno ratovanje bilo uglavnom podrumaškog karaktera. I sad su se odlučili na takvu podrumašku strategiju, rovarenje i spletkarenje protiv bivšeg prijatelja. Miniralo mu se poslove, ocrnjivalo ga pred gradom, prozivalo s oltara. Krajnji cilj bio je da ga se protjera iz grada, ali ne kamenjem, šamarima ili šakama. Njegovo bivše društvo htjelo ga je izlučiti iz gradskog i ispovraćati iz svog vlastitog života te tako navesti da sam ode.

Ali Lujo više nije bio podrumaš, ako je to ikad i bio. Nedugo nakon njegova autanja, gradom se prolomila vijest da je Lujo prodao kamione i bagere i da preuzima najpopularniji kafić u gradu te da ga namjerava pretvoriti u prvi pravi gej klab u državi koji će se upravo tako i zvati: Gej klab, po Vuku. Na stranu sad to što je ideja o otvaranju takva kluba u gradiću od 14.000 stanovnika bila sasvim suluda, bila je to, prije svega, prkosna i otvorena objava rata. Od tog trenutka vijesti su prestizale jedna drugu.

"Konobar će mu bit neki peder iz Dubrovnika."

"Baš peder peder il peder gej?"

"Peder gej."

"Taj peder iz Dubrovnika mu je ustvari švaler."

U to vrijeme naša baza je bila kod Jadranke, birtije koja se nalazila pedeset metara dalje od budućeg gej klaba. Sviđala nam se ponajprije stoga što nije bila baš posjećena i zato što smo ondje mogli puštati glazbu kakvu smo htjeli, što sasvim sigurno nije bilo bez uzajamne veze, ali pod uvjetom da to nisu narodnjaci i tamburice. Taj uvjet je postavio Wayne, Jadrankin ljubavnik i Amerikanac iz Texasa koji je radio za Unprofor. Iako se rasprava o tome zadire li Wayne svojom zabranom narodnjaka u naš birtijski suverenitet zapravo nikad nije ugasila i svako malo bi je otvarao neki pijani prosvjednik, Tableta, Romeo i ja smatrali smo to prihvatljivom žrtvom radi većeg dobra i to je bilo jedino oko čega smo se slagali s Wayneom. Tableta je, doduše, bio s njim u izvrsnim odnosima, pa je ovaj čak postao nekom vrstom menadžera Tabletina benda redovito sanirajući njegove birtijske račune, ali mi ostali nismo prema njemu iskazivali pretjeranu srdačnost, uvjereni da mu njegov posao za UNPROFOR služi samo kao paravan za prljavu rabotu agenta CIA-e. Ipak, više nam se sviđalo kad bi Wayne bio prisutan jer bi se tad četrdesetogodišnja Jadranka pretvarala u zaljubljenu tinejdžericu bez briga, znajući da će Wayne popuniti rupe u blagajni ako promet bude slab zahvaljujući našem didžeiranju. No čim bi Wayne otišao na neki zadatak, ona se upinjala pronaći način kako da poboljša posao. Onaj naizgled najlakši, kršenje Wayneove zabrane, nije dolazio u obzir. Kad je to jednom napravila, nije prošlo ni sat vremena, a njezin špijun nazvao ju je iz američke baze na Kosovu i upozorio: "Don't do it, baby, I told you!"

Kad je jednog dana slučajno saznala da Stipa moler sređuje novi Lujin stan, ljubavno gnijezdo u koji se ovaj trebao useliti sa svojim dubrovačkim ljubavnikom, odmah je u tome prepoznala veliki marketinški potencijal. Znajući da je Stipa moler rođena baba, počela je koketirati s njim i zvati ga kod sebe na piće. Stipa je dolazio svakog dana, donoseći svježe, insajderske informacije, postavši ubrzo najtraženijim čovjekom u gradu. Usput se i zaljubio u Jadranku pa je dolazio sve češće i češće, čak i u vrijeme kad je trebao biti kod Luje. Na kraju mu je Lujo zbog toga otkazao suradnju, no Jadranka mu je savjetovala da to nikome ne spominje, pa je Stipa i dalje ostao nepresušan izvor informacija za sve brojnije radoznalce koji su hodočastili kod Jadranke. Tako je čitav grad znao kakve su boje zidovi Lujine spavaće sobe, kakve su mu plahte i kakve gaće nose on i njegov ljubavnik, ali i to da je Lujo velika faca u svjetskoj pederskoj organizaciji te da će na otvorenje kluba doći delegacije pedera i lezbi iz Zagreba, Ljubljane, Beča, Milana, čak i iz Beograda.

"Al nije mu baš svejedno. Načuo je da njegova bivša ekipa priprema napad."

"Ma moš mislit", reče Romeo, "jedino ako će ga iz podruma napast!"

"Bez zajebancije ti kažem, nešto se sprema. Zato je Lujo i pozvo one Ružičaste pantere."

"Ajd de ne seri, odakle kod nas Ružičaste pantere!"

"Znam ja da ih nema kod nas! Iz Njemačke dolaze, bajo! Dragovoljci, opaki pederi, čuo sam Luju kako kaže onom svom da ih je većina bila u padobrancima. A ne moram ti valjd objašnjavat šta su njemački specijalci. E bajo! Nemaš ti pojma kak su ti pederi povezani, ko Hercegovci, i još više, na svjetskoj razini. Ne bi me čudilo da potegnu i iz Amerike."

"Pa jebote, Stipa, po tebi onda nama prijeti prava pederska invazija!"

"A ne znam, ja sam kažem šta sam čuo. A bit će i velik prosvjed, kažu da će zatvorit čitavu ulicu."

Romeu, Tableti i meni je sve to poprilično išlo na živce i jedva smo čekali da se taj Gej klab napokon otvori i da nam vrate natrag našu birtiju. Istodobno smo se i pribojavali jer smo predosjećali da će baš tog dana navala kod Jadranke biti najveća. Naša se bojazan pokazala više nego opravdanom. Već od ranog poslijepodneva birtija je počela pucati po šavovima. Do šanka se nikako nije moglo, pa smo se nekako progurali do najudaljenijeg stola, za kojim nitko nikad nije sjedio zbog smrada iz WC-a. Ali sad je i taj bio zauzet.

"E ne može tako!" popizdi Romeo. "Ajmo, diž se odatle! Mrš! Mrš! Pizda vam materina netrpeljiva!"

Tako smo se, uz ponešto prijetnji fizičkom silom, ipak smjestili. Ali sjesti je bilo jedno, a naručiti piće sasvim nešto drugo. Iako je Jadranka u pomoć pozvala još tri konobarice, one uglavnom nisu uspijevale stići nikamo izvan šanka. Srećom se tu našlo gumeno pile, koje je nekoć služilo za slučaj kad se zvalo piće za cijelu birtiju. Princip je bio ovaj: onaj koji je to htio učiniti, došao bi do pileta i stisnuo ga, a ono bi zakmečalo, što je bio znak konobarici da nosi piće svima. Ali to se događalo sve rjeđe i rjeđe, pa je i pile završilo tu, u kutu, kod WC-a. Tableta otrese prašinu s pileta i stisne ga do maksimuma. Ono zakmeča, a Jadranka se, na naše iznenađenje, u hipu stvori kraj nas, očito izdresirana na taj zvuk poput Pavlovljeva psa.

"Tri piva!"

"A ne, ne, ne!" reče ona razočarano. "Vi dečki valjda znate čemu to pile služi. Ako mislite zvati piće samo za sebe, onda ću vas moliti da odete za šank."

"Pa neću valjda naručivat za cijelu birtiju! Tu ima na stotine ljudi, od kojih s niti jednim ne bi popio ni čaj."

Kako je Jadranka ostala neumoljiva, ja sam ustao i počeo se probijati do šanka. Dok sam to činio, slušao sam što se priča i polako shvaćao osnovni razlog toj prekomjernoj gužvi. Bivša Lujina ekipa odabrala je našu birtiju za glavni stožer iz kojeg su planirali krenuti u napad na Lujin Gej klab. Njih samih bilo je dvadesetak, ostalo su bili promatrači i radoznalci koje je zanimalo što će mu napraviti. Glavna zvijezda i danas je bio Stipa moler, ovaj put u ozbiljnoj ulozi obavještajca koji je Lujinim bivšim prijateljima sipao informacije o brojnosti, sastavu i obučenosti Lujina ružičastog osiguranja. Nisam mogao ne primijetiti da je Stipin izvještaj bio prilično podebljan, sadržavajući informacije o internacionalizaciji pederskih snaga, kojima su se u međuvremenu pridružili bivši legionari i pederi iz britanskog Sas-a, što je vidno zabrinulo antipederske snage, od kojih su neki počeli predlagati da se ipak krene u mirni prosvjed. Među njima tad izbije žučna rasprava.

S pivom sam krenuo natrag za stol, kad se odjednom ljudi počeše razmicati. U birtiju su ušla tri moćna tipa i krenula ravno prema šanku, prolazeći kroz masu kao kroz maslac.

"To su oni! Pantere!" reče Stipa moler.

"A u pičku materinu, koje ubojice… Pa jesu svi takvi?"

"Još gori!"

Njih trojica zauzmu mjesto za šankom, presjekavši bivšu Lujinu ekipu napola. Jedan od njih pokaže rukom na viski i digne tri prsta desne pa još dva lijeve ruke, a Jadranka, koja je razumijevala narudžbe na svim jezicima, samo kimne i natoči im tri dupla viskija.

"Jebote, ovi uopće ne pričaju!"

"Reko sam vam ja. Specijalci!" reče Stipa moler.

Kao savršeno usklađeni stroj, oni iskape viski istim kretnjama i u isto vrijeme i, ostavivši svaki po pedeset kuna na šanku, okrenu se i napuste birtiju.

Muk, koji je vladao dok su ona trojica bili unutra, istog trena eksplodira u žamor.

"A je im ga Lujo stero! Izgleda da ništa od napada, mislim da će se ipak odlučiti na mirni prosvjed", rekoh kad sam se vratio za stol.

"A meni se čini da neće bit ništa ni od tog i da će se oni tu ostat oblokavat do jutra. Za popizdit! Ajmo mi ovo popit i promijenit birtiju."

Labavi plan bio je da se spustimo do centra i potražimo neki mirni kutak, s tim da idemo okolnim putem da se ne guramo s prosvjednicima. Međutim, kad smo izišli na ulicu, nikakvog prosvjeda nije bilo. Umjesto stotina ljudi, ugledali smo samo dvije osobe koje su stajale na drugoj strani ulice s nekakvim jadnim transparentima u rukama. Prva je bila časna sestra, a u drugoj sam, na svoj užas, prepoznao svoju profesoricu književnosti iz srednje škole, ženu koju sam nekoć obožavao i koja mi je otvorila vrata literature. Čuo sam, doduše, da je zaradila saborsku mirovinu nakon što je odšutjela jedan mandat kao hadezeovska karmelićanka, no taj sam joj mandat još mogao oprostiti. Ali da je vidim tu, umjesto stotinu drugih budala koje sam lako mogao zamisliti na tom mjestu, s tim jadnim transparentom na kojem piše "Van iz našeg grada!", to nisam mogao podnijeti.

"Ajmo vidjet šta ima tu kod Luje", rekoh pokušavajući nešto nazrijeti kroz zatamnjena stakla. Tableta otvori vrata, pogleda i reče:

"Bajo, ovd nema nikog živog."

"Tim bolje!"

Tableta nije lagao. Unutar velikog pravokutnog šanka, koji se nalazio nasred kluba, stajali su Lujo, njegov ljubavnik i jedna konobarica. Lijevo od ulaza sjedila su ona trojica koja su maloprije utjerala strah u kosti bivšoj Lujinoj ekipi. Od gostiju, bio je tu Truba, za kojeg se očito ništa nije promijenilo jer je sjedio na točno istom mjestu za šankom kao i kad je birtiju držao prijašnji vlasnik, i maloumni Diretore, koji je inače svakodnevno dolazio na kavu kod Jadranke, ali je očito zbog gužve promijenio birtiju, baš kao i mi.

"Pa dobro, Lujo, šta je s tom pederskom invazijom? Đes ti pederi?"

"Ma pusti, zasrale se pederčine. Neće doći", reče Lujo. "Šta ćete popit, dečki? Kuća časti."

"A ne, ne! Šta ćeš ti popit? De nam svima piće. I onim svojim panterama u civilu. I de, molim te, skuhaj neki čaj ili kavu pa neka cura to odnese onim dvjema babama vani, dođe mi ih nekako žao. Ipak i one vode neku svoju borbu. Same, kao i ti."

"Važi. Ja ću im odnijet."

Lujo je izišao van, noseći tacnu s kavama, sokovima i grickalicama za prosvjednice. Izišao je veseo i nasmijan, a vratio se u turobnom raspoloženju i sav podrapan. Naime, kad su prosvjednice shvatile da se Lujo uputio k njima, dale su se u paničan bijeg, kao bježeći od vraga pločnikom punim rupa. U jednu od tih rupa upala je štikla moje bivše profesorice, ona se saplela o transparent i pala, a Lujo je na to bacio tacnu i priskočio joj u pomoć. No tad se vratila časna, koja je u patikama već bila odjurila, i napala ga svojim transparentom.

"Jeste vi to vidjeli?" upita Lujo očajno.

"A šta si tako utučen, rat si dobio, prosvjednice si rastjerao, a gerile će uvijek bit. Jebo to, ajmo mi popit!"

Lujo se u trenu preobrazi, nabacivši na lice svoj osmijeh zabavljača. Klub se počeo puniti jer su pristizali promatrači i radoznalci koji su dotad bili kod Jadranke, a onda i oni drugi, koji nikad ne čitaju što piše na vratima birtije. Iako je već bila gužva, nitko nije predlagao da se vratimo u našu birtiju. Ostali smo do jutra. Pred zoru, Romeo i ja pijemo u tišini, Tableta spava, a konobarica i Lujin ljubavnik, za kojeg se ispostavilo da to nije, drpaju se u mraku kluba. Lujo sjedi na suprotnoj strani šanka i zuri u zoru koja se rađa, otpuštajući onaj svoj osmijeh koji je bio na njegovu licu cijele noći. Nema se više čemu smiješiti. Zahvaljujući svojoj domišljatosti i nemalom doprinosu Stipe molera, dobio je rat sa svojom bivšom ekipom, ali bilo mi je jasno da bi mu bilo draže da ga je izgubio. Još sinoć bio je utemeljitelj Gej klaba, prvog u državi, a od jutros je vlasnik obične birtije, još jedne u gradu, koja će iz dana u dan imati sve manje gostiju.

Lujo će je držati još neko vrijeme, a onda će je zatvoriti i nestati iz grada, tiho i bez grmljavine, izlučen i isran, baš kao što su to i htjeli njegovi bivši prijatelji.

Iz zbirke priča Umro Supermen Zorana Malkoča