Rekao bih da baš u tom i jest problem – mene jesu tako odgojili. Moj otac je bio (Carl Jung, pokoj mu duši) donekle ugledan sociolog. Kao osnivač i, koliko je meni poznato, jedini praktičar liberacijske psihologije, volio je šetati kućom, koja je ujedno imala funkciju "Skinnerove kutije", u laboratorijskoj kuti. A mene, štrkljastog, rastresenog, crnog laboratorijskog štakora, školovao je kod kuće uz strogo pridržavanje Piagetove teorije kognitivnog razvoja. Nije me hranio, nego mi je davao mlake stimulatore teka. Nije me kažnjavao, nego me oslobađao neuvjetovanih refleksa. Nije me volio, nego me odgajao u atmosferi proračunate intimnosti i intenzivnih razina privrženosti.

Živjeli smo u Dickensu, getoiziranoj zajednici u južnom predgrađu Los Angelesa, i koliko god to čudno zvučalo, odrastao sam na farmi u centru grada. Osnovan 1868., Dickens je, kao i većina kalifornijskih gradova osim Irvina, koji je utemeljen kao uzgajalište glupih, debelih, ružnih, bijelih republikanaca, čivava i izbjeglica iz Istočne Azije koji ih obožavaju, u početku bio poljoprivredna zajednica. Izvornom gradskom poveljom u Dickensu je bilo zabranjeno "naseljavanje Kineza, Španjolaca bilo koje nijanse kože, dijalekta i vrste šešira, Francuza, riđokosih, gradskih kicoša i neukih Židova". Osnivači, obdareni pomalo ograničenom mudrošću, propisali su i da će petsto jutara zemlje uz kanal zauvijek biti namijenjeno nečem što su nazvali "rezidencijalnom poljoprivredom", i tako je rođen predio Dickensa u kojem živim, a koji obuhvaća deset blokova neslužbenog naziva Farme. 

Znat ćete da ste zakoračili na Farme kad se gradski pločnici izgube zajedno s naplacima i radiom iz vašeg auta, vašim živcima i progresivnom poviješću glasanja, i kad u zraku nanjušite kravlji gnoj i, ako vjetar puše u pravom smjeru, dobru travu. Odrasli muškarci polako pedaliraju na biciklima i mopedima po ulicama punim jata i legla svih vrsta seoskih ptica, od kokoši do paunova. Prolaze vozeći bez ruku, brojeći svežnjiće novčanica, podižući pogled samo toliko da upitno izviju obrvu i promumljaju: "Ej, šta ima?" Kotači starinskih kola zakucani za stabla i ograde prednjih dvorišta pružaju farmerskim kućama dašak pionirske autentičnosti koja proturječi činjenici da na svakom prozoru, prilaznom putu i vratima za pse ima više šipki i lokota nego u zatvorskom dućanu. Starci na trijemovima i osmogodišnjaci koji su već sve vidjeli sjede na klimavim vrtnim stolcima i rezbare drvo nožićem, čekajući da se nešto dogodi, jer uvijek se nešto dogodi.

Svih onih dvadeset godina koliko sam ga poznavao, tata je bio privremeni voditelj Odsjeka za psihologiju Državnog koledža West Riverside. Za njega, koji je odrastao kao sin glavnog konjušara na malom ranču u Lexingtonu u Kentuckyju, farma je bila stvar nostalgije. Kad se odselio na zapad, gdje je dobio učiteljski posao, prilika da živi u crnačkoj zajednici i uzgaja konje bila je predobra da bi je propustio, makar si zapravo nikad nije mogao priuštiti hipoteku i održavanje imanja.

Možda bi, da je bio komparativni psiholog, bar neki konji i krave poživjeli duže od tri godine, a rajčice imale manje crva, ali duboko u duši više ga je zanimala crnačka sloboda nego suzbijanje nametnika i dobrobit životinjskog carstva. A u potrazi za otključavanjem zaključanih vrata mentalne slobode ja sam bio njegova Anna Freud, njegova mala studija slučaja, i u trenucima kad me nije učio jahati, na meni je provodio znamenite socijalne eksperimente, pri čemu sam mu bio i kontrolna i pokusna skupina. Kao i svako drugo "primitivno" crnačko dijete koje je imalo sreće da dosegne službenu operativnu fazu, u međuvremenu sam shvatio da sam imao usrano djetinjstvo koje nikad neću moći poništiti.

Ako se uzme u obzir nepostojanje etičkog povjerenstva za nadzor tatinih odgojnih metoda, mislim da se može reći da su eksperimenti počeli prilično nevino. Početkom dvadesetog stoljeća bihevioristi Watson i Rayner, pokušavajući dokazati da je strah naučeno ponašanje, izlagali su devetomjesečnog "Malog Alberta" neutralnim podražajima kao što su bijeli miševi, majmuni i svežnjevi spaljenog novinskog papira. Malog ispitanika u početku nisu uznemirivali silni čovjekoliki sisavci, glodavci i vatra, ali s vremenom, nakon što je Watson mnogo puta zaredom spojio miševe sa strašno glasnim zvukovima, "Mali Albert" razvio je strah ne samo od bijelih miševa nego i od svega krznenog. Kad mi je bilo sedam mjeseci, tata je u moj krevetić stavljao predmete kao što su policijski autići, hladne limenke piva Pabst Blue Ribbon, bedževi iz kampanje Richarda Nixona i primjerci The Economista, ali umjesto da uvjetuje moju reakciju zaglušnim treskom, naučio me da se bojim predočenih podražaja tako što bi izvadio obiteljski pištolj Special kalibra 38 i ispalio nekoliko metaka u strop, od čega bi se zatresli prozori. Pritom je toliko glasno urlao "Crnčugo, mrš natrag u Afriku!" da bi nadglasao kvadrofonični radio u dnevnoj sobi iz kojeg je treštalo "Sweet Home Alabama". Do dana današnjeg nisam uspio odgledati do kraja ni najobičniji televizijski krimić, imam čudnu sklonost prema Neilu Youngu i kad god imam problema sa spavanjem, ne slušam snimke kišnih oluja ili valova koji se razbijaju o obalu, nego kasete sa snimljenim razgovorima iz afere Watergate.

Iz romana Prodana duša  Paula Beattyja