1.

"Želim intervjuirati Jenn J.", piše mi u mejlu znanica, zemljakinja, koja živi u Švedskoj.

"Tko je Jenn J.?" pitam je.

Jenn J. je vlasnica male trgovine platnenih vrećica. Živi na Upper West Sideu u New Yorku, sa svojim mužem, tri prekrasne kćeri i mačkom Pongom. Njezin website otvara pogled na njezin život, koji izgleda kao reklama za životnu sreću. Jenn J. je lijepa plava europska sjevernjakinja, njezin muž je visok, snažan, plavokosi sjevernjak, njihove kćeri su prekrasne, plavokose, preplanule tinejdžerke, vilinska stvorenja. Drvena kuća u domovinskoj sjevernjačkoj prirodi pripada snovima svakoga od nas, na travnjaku raste visoko snažno drvo, djevojčice sanjivo izviruju iz razapete mreže za ljuljanje, sunce šara po travnjaku, obitelj koja lješkari na travi potvrđuje da sreća postoji. I njihova trokatna kuća u New Yorku san je snova. Mjesto je izabrala Jenn J., koja je od djetinjstva znala da je New York njezin grad. Oduvijek je ozbiljno marila za ekologiju, a kao stilistica po zanimanju, dugo je razmišljala što bi ona osobno mogla učiniti da svijet postane boljim mjestom za život. A kada je izračunala koliko drveća žrtvuje svoje živote za papir kojim se omataju božićni pokloni, Jenn J. je shvatila da spas planete Zemlje leži u – vrećici. I dizajnirala je vrećice, vrećice organizere u koje ćemo spremiti cipele, sušila za kosu, tenisice, nakit, šminku, lijekove, čarape, kompjuterske kablove – sve što se može staviti u vrećicu, sve što ne traži vreću. Dizajnirala je vrećice s velikim početnim slovima, vrećice različitih boja i dezena, vrećice za djecu, za poklone, za božićne poklone. Jenn J. je za nas stvorila rajski svijet vrećica. Vrećice nam usput pružaju osjećaj da ćemo zajedno sa stvarima pospremiti u njih svoje boljke i strahove, svoje mane i svoje brige, da ćemo u svoje duše i misli konačno uvesti red. Hvala ti, Jenn J.!

Istina, platnene vrećice nisu originalna ideja, u mome stanu ima ih posvuda, ušunjale su se s kupljenim cipelama, knjigama, s posjetama raznim književnim sajmovima i festivalima, s kupnjom boljih komada odjeće. Pa ipak, iako nisu originalne, Jennine vrećice estetski su neodoljive, kao šareni bomboni i licitarska srca, i nema tog cinizma koji bi mogao oboriti Jennin koncept, tim više što su vrećice platnene, a ne pamučne, jer pamuk je preskup, kaže socijalno osjetljiva Jenn J. Njezine vrećice ne šivaju iznemogla dječica u Bangladešu, nego sama Jenn, lijepa i putena žena za šivaćom mašinom okružena čarobnim šarenim krpicama i svojim vilinskim kćerima. Koristeći plastične vrećice zagađujemo okoliš, kupujući Jennine, koristit ćemo ih cio život. S vremena na vrijeme možemo obnoviti kolekciju, a ako nam kolekcija dosadi, možemo vrećice rasparati i sašiti od njih zavjese, suknju ili – veliku vreću. Ah, da, Jenn J. je dosada prodavala svoje vrećice online, a nedavno je otvorila svoj eco-friendly dućan na Manhattanu. Dućan je uredio otac sretne obitelji pazeći da koristi isključivo eco-friendly materijale.

Što je moju znanicu toliko uzbudilo u toj priči o vrećicama? Zavist, priznaje. Slike totalnog uspjeha koje su je nagnale da se upita gdje je to ona sama pogriješila. Moja znanica završila je fiziku. Brzo je shvatila da od fizike neće biti kruha. Pokušala je s dućanom, kao Jenn J. Nije uspjela. Istina, bio je to dućan u Beogradu, ne na Manhattanu, ali dućan je dućan. Nedavno je doktorirala, ne, nije fizika, nego teorija komunikacije, nešto o socijalnim mrežama. Eto, približava se pedesetoj, posla nigdje. Istina, muž ima posao, i to spašava situaciju, utoliko što frižider nikada nije prazan i što su računi uredno plaćeni.

"Eto, zato bih voljela intervjuirati Jenn J.", kaže moja znanica, "Da je pitam što je to ona učinila, a ja sam propustila učiniti, da saznam od nje gdje sam pogriješila..."

 

2.

Kakvo je to vrijeme došlo, mislim, da ljudi, tek što su izašli iz dječjih vrtića, odmah upadaju u krizu srednjih godina, s onim besanim noćima kada se u glavi listaju drugi mogući scenariji i opcije tipa – što bi bilo da sam onda umjesto ulijevo skrenuo udesno, ili da sam umjesto nadolje krenuo nagore? U komunizmu je čovjek mogao kriviti sistem, sam komunizam; u kapitalizmu smo za sve svoje neuspjehe krivi sami. Otuda besane noći ili padanje u tvrdi san kao da će nas san katapultirati u neku bolju budućnost ili neku bolju prošlost. Jenn J. nema guste obrve kao Brežnjev, ni brkove kao Staljin, niti pak izgleda kao da je upravo izašla iz salona za masažu – kao što danas izgledaju mnogi oligarsi, krimosi, ubojice, kradljivci, tajkuni, ološ i šljam, sve u svemu, mnogi ljudi na vlasti. Jenn J. pacifizira izgledom ljupke, nevine domaćice kojoj je jedina briga na svijetu njezina obitelj i kvaliteta života. Omamljena slikama sreće jedne obitelji kojoj je svaki dan Božić, moja švedska znanica nije u stanju odgovoriti na pitanje kako je moguće da netko prodajući platnene vrećice online zaradi za kuću na Upper West Sideu na Manhattanu, za dućan negdje na Sohou i za divnu drvenu kuću negdje na sjeveru Europe. I je li odgovor uopće važan!?

Potpuno razumijem svoju znanicu. I sama provodim besane noći pitajući se gdje sam to ja pogriješila. Škole sam završila, obavljala sam i obavljam svoj posao imajući pred sobom visoko postavljene profesionalne, umjetničke i moralne standarde. Gdje sam pogriješila, pitam se. Pratim hrvatske medije i često nalijećem na lica koja poznajem iz svog bivšeg života. Eno stare znanice na nekom primanju ili na nekom koncertu, drži u krilu dražesnu bijelu pudlicu kao vibrirajući didlo ukrašen bijelom svilenom dlakom. Na licu samozadovoljan osmijeh, nigdje ni tračka sumnje da je negdje pogriješila. Eno dvojice koju poznajem, polijevaju se kantama vode za neku stvar, publika radosno plješće gledajući važne ljude koji se polijevaju kantama vode za neku važnu stvar. Na licu samozadovoljan osmijeh, nigdje ni tračka sumnje da su negdje pogriješili. Prepoznajem svoje znance i znanice posvuda, sve su to uspješni ljudi, zrače apsolutnim zadovoljstvom sobom i svojim životima. Kako je to moguće, pitam se, kamo sam se zablenula, gdje sam provela sve ove godine, u kojem to bunilu!?

Na jednoga sam bila posve zaboravila, nije se ni imao po čemu pamtiti, išao je sa mnom u školu, u malom i blatnom mjestašcu, koje se ničim nije dalo pohvaliti osim tvornicom u kojoj su radili lokalni ljudi. Taj tip bio je iz nekog blatnjavog sela pored tog blatnjavog mjestašca s tvornicom, njegovi roditelji bili su jedva pismeni seljaci, a on je uspio završiti ekonomiju, vratiti se i zaposliti u toj tvornici. Mladi komunistički kadar, kada je Komunistička partija već bila na izdisaju, zapravo, tranzicijski primjerak, i ni po čemu zapamtljiv tip. Danas, kojih četrdeset i pet godina kasnije, čitam u hrvatskim novinama da je u međuvremenu postao direktor te tvornice, koju je malo-pomalo jeo, sve dok je nije pojeo kao tablu čokolade. I viletinu je kupio u Londonu, u Hampstead Heathu. Pitam se kako je samo znao, taj dječak iz blatnjavog sela, kako se samo dosjetio?! Kako se ja nisam dosjetila, nisam li bila pametnija od njega, kako ja to sve nisam znala?! Gdje sam pogriješila?!

Gdje sam pogriješio, pita se moj znanac, astrofizičar. Ostao je bez posla, skrola po kompjuteru ne bi li naišao na nešto što će donijeti novac za kruh, a pred njim je na kompjuterskom ekranu velika, nauljena stražnjica Kim Kardashian. Stražnjica se ne miče, promatra moga znanca kao meteorit, glečer, zvijezda... Da klikne na bilo koji portal na svijetu, iz njega će iskočiti stražnjica Kim Kardashian. I moj znanac shvaća da je ta stražnjica posljednji pozdrav civilizaciji na umoru, i on se prepušta. Meteorit Kardashian približava se polako, za koju sekundu udarit će o planetu Zemlju i rasprsnuti je u milijune čestica. Gdje sam pogriješio, pita se s posljednjim ostatkom mozga astrofizičar.

Gdje sam pogriješila? Čini se da nije bilo teško, ako su čak i djeca životno uspješnija od mene?! Kako ja nikada nisam stigla napisati autobiografiju, pitam se, a petnaestogodišnjaci već imaju svoju. My life so far... Zoella, mlada stilistica, šminkerica, vloggerica, započela je sa svojim nevinim, brbljavim vlogganjem, sa savjetima djevojčicama, kako se šminkati, kako se češljati. I, eto, milijuni lajkova, milijuni klikova, nije prošlo ni nekoliko mjeseci i slavni Penguin objavljuje njezinu knjigu Girl, Online. Knjigu su napisali urednici. Slavna Zoella, ili Zoe Sugg, izjavila je: "Pa naravno da mi je urednički tim u Penguinu pomogao u pisanju priče."

Gdje sam pogriješio, pita se moj znanac, dr. Dado. Bliži se pedesetoj, liječnik opće prakse s dvije nedovršene specijalizacije, zaposlen na hitnoj pomoći u malom provincijskom mjestu pored Zagreba, svaki dan putuje na posao autom, gubi barem dva sata vremena na dolazak i isto toliko na odlazak. Istina, i promet je kriv, ali putem posjeti barem petoro ljudi: staru baku, prijatelja kome treba dati injekciju (jer prijateljev liječnik opće prakse odbija kućne posjete), susjeda koji ne može do apoteke, a trebaju mu lijekovi... Gdje sam pogriješila, pita se njegova žena. Završila je elektrotehniku, jedan od težih fakulteta, odlikašica, zaposlila se u srednjoj stručnoj školi kao nastavnica, bolji posao nije našla. I tako, guraju se njih dvoje i jazavčar u minijaturnom novozagrebačkom stanu, ni kredit za stan još nisu otplatili, a sve teže ulaze u njega, jer ih iz stana izguravaju – knjige. "Svega smo se već odrekli", kažu, "pa nećemo valjda i knjiga!?" kukaju.

 

3.

Gdje sam pogriješila? Za samo četrdesetak godina koliko sam u spisateljskom poslu došla sam do točke da ozbiljne knjige malotko kupuje, a ako ih kupuje, onda kupci za utjehu dobivaju bonus, vrećicu ness kave. A na vrećicama šećera, koje više ne koriste ni djeca, a kamoli odrasli, pažljiviji korisnik kave u nekom kafiću otkrit će pokoji pjesnički stih otisnut sitnim slovima...

"Znaš što piše na jednoj seriji vrećica?!" pita me znanica.

"Kojih vrećica?"

"Jenninih vrećica, remember?"

"Ah, da! A što piše?"

"Veliki umovi raspravljaju o idejama. Prosječni umovi raspravljaju o događajima. Mali umovi raspravljaju o ljudima."

"Tko je to rekao?"

"Eleanor Roosevelt."

"Pa što?"

"Žena je zakon!"

"Tko? Eleonor Roosevelt?"

"Ma ne. Jenn J."

"Zašto?"

"Zato što svijet odlazi k vragu! Jenn J. će uskoro početi proizvoditi eco-friendly vreće. Dobro će doći prilikom pokapanja, kada ljudi uskoro krenu masovno umirati od gladi ili od Trećeg svjetskog rata... A ljudi su zapravo eco-friendly gnojivo! Zar misliš da onih tristotinjak bogataša na zemaljskoj kugli misli drukčije?!"

 

Esej iz knjige Dubravke Ugrešić Doba kože