U predgovoru knjizi Do pakla i natrag napisao sam da je to najteži pothvat u koji sam se ikada upustio. Tako sam mislio dok nisam počeo rad na ovoj knjizi. Ovaj, drugi svezak povijesti Europe od 1914. do danas, suočio me s još većim problemima, kako u interpretaciji tako i samoj strukturi knjige. 

Između ostalog i zato što povijest Europe od 1950. do danas nema dominantnu temu usporedivu sa svjetskim ratovima i njihovim središnjim mjestom u prethodnom svesku koji pokriva razdoblje od 1914. do 1949. Naracija knjige Do pakla i natrag je linearna i jednostavno slijedi izbijanje rata, njegov tijek i završetak i, ponovno, njegovo izbijanje, tijek i završetak. Takvo linearno kazivanje nije prikladno za kompleksno razdoblje europske povijesti od 1950. do danas. Ta je povijest priča o prekretnicama i nenadanim promjenama, burnim zaokretima i ubrzanom ritmu preobrazbi. Europa se od 1950. nalazi na toboganu, izložena usponima i padovima, oduševljenju i strahu. Ova knjiga želi pokazati kako je Europa koračala (i zašto je posrtala) kroz razdoblje koje premošćuje dvije epohe velikih nesigurnosti.

Metafora tobogana je nesavršena. Ako ni zbog čega drugog, onda zato što je kretanje na toboganu unutar zadanih i znanih granica. Možda je njegova simbolika odveć banalna za ozbiljnost, teškoće i – nerijetko – tragedije europske poslijeratne povijesti. Ipak, ona oslikava neizvjesnost i izloženost silama koje je nemoguće kontrolirati i koje su – na različite načine – u posljednjih sedamdeset godina utjecale na sudbinu praktično svih Europljana.

Složenost suvremene europske povijesti predstavlja poseban izazov za "arhitekturu" knjige. Ta je složenost tim veća uzme li se u obzir da je Europa četrdeset godina bila podijeljena Željeznom zavjesom. Europa u tom razdoblju zapravo nije ni postojala, osim kao ideja o zajedničkom kulturnom identitetu (sačinjenom od mnogih religijskih, državnih, etničkih i klasnih fragmenata i razlika). Njezine dvije polovice – istočna i zapadna – bile su same po sebi isključivo političke konstrukcije. Unutarnji razvoj svake polovice ponaosob bio je toliko različit da ga je nemoguće koherentno promatrati kao cjelinu, sve do pada komunizma od 1989. do 1991. I nakon toga su istočna i zapadna Europa ostale bitno različite, ali je ubrzana globalizacija – središnja tema ove knjige – omogućila da ih se ne promatra odvojeno.

Sama narav ovog ambicioznog pothvata mi je, kao i u prvom svesku, nametnula oslonac na istraživanja i djela drugih autora, napose zato što nikada nisam poduzeo specijalizirano istraživanje nekog aspekta poslijeratne povijesti. U tom sam razdoblju proživio život, ali to svakako nije dovoljno. Netko mi je naime rekao da će rad na ovoj knjizi biti lagan jer se predmetno razdoblje preklapa s mojim životnim vijekom. Kada se povjesničar bavi vremenom u kojem živi, oslanja se i na sjećanja čime preuzima rizik subjektivnosti i netočnosti, premda sjećanja možda mogu biti i korisna. Na nekoliko mjesta sam se u bilješkama osvrnuo i na osobne uspomene. Svjesno ih nisam uvrstio u sâm tekst. Anegdote iz svakodnevice i povijesna interpretacija moraju ostati odvojeni. Ljudsko pamćenje je nepouzdano i sklono sporednim pojedinostima. Vrednovanje značaja velikih događaja nemoguće je bez podrobnog poznavanja činjenica, ali i vremenske distance.

Ove knjige ne bi bilo bez znanstvenog rada drugih autora. Pretežno su to specijalizirane monografije ili članci u stručnim časopisima. U Predgovoru knjige Do pakla i natrag spominjem mnoge izvrsne opće povijesti Europe 20. stoljeća. Sada posebno ističem Out of Ashes [Iz pepela] Konrada Jarauscha. Kada je riječ o drugoj polovici 20. stoljeća, ponajbolja opća studija je ona Tonyja Judta, Postwar [Poraće]. Timothy Garton Ash je briljantno sjedinio visokokvalitetni žurnalizam s lucidnim historiografskim uvidom što njegov opus čini nezamjenjivim, posebno kad je riječ o srednjoj Europi. Mnoge knjige njemačkih povjesničara – to su Heinrich August Winkler, Andreas Wirsching, Hartmut Kaelble, Andreas Rödder i Philipp Ther – bile su od velike koristi. Navedene su, pored ostalih korisnih djela, u odabranoj bibliografiji. No to je samo vrh velikog ledenog brijega. Kao i u prethodnom svesku, a u skladu s formatom Penguinove edicije posvećene europskoj povijesti, nema bilješki s neposrednim referiranjem na pojedina djela. Također, jednako kao u prvom svesku, u bibliografiji sam zvjezdicom (*) označio ona djela koja sadrže korištene citate.

Pristup je isti kao i u knjizi Do pakla i natrag. Težio sam prikazu dramatične neizvjesnosti povijesnog tijeka, osvrnuvši se katkad na svjedočenja suvremenika. I ova knjiga je kronološki organizirana u poglavlja koja obuhvaćaju relativno kratka vremenska razdoblja i sadrže tematske odlomke. Kratak uvod posvećen je naravi odabrane interpretacije. Prva tri poglavlja bave se prvim poslijeratnim razdobljem nesigurnosti, napetostima Hladnog rata i uspostavom suprotstavljenih blokova – Istočnog i Zapadnog – sve do sredine šezdesetih godina. Četvrto i peto poglavlje posvećeno je fascinantnoj i dugotrajnoj privrednoj konjunkturi, njenim društvenim posljedicama i kulturalnom rascjepu između žalosnog nasljeđa nedavne prošlosti, s jedne, i svjesnog zazivanja novog, modernog i uzbudljivog stvaralačkog ozračja, s druge strane. Kulminacijom tog ozračja u pobunu omladine krajem šezdesetih godina i nasljeđem studentskih nemira bavi se Šesto poglavlje. Sedmo tematizira duboku promjenu koja se zbila sedamdesetih i početkom osamdesetih godina. Tema Osmog poglavlja su nevolje s kojima su se osamdesetih godina suočile komunističke vrhuške u Istočnom bloku, ali s naglaskom na osobnu ulogu Mihaila Gorbačova koji je nehotice, ali fatalno oslabio sovjetsku nadmoć. U središtu pozornosti Devetog poglavlja su "baršunasta revolucija" od 1989. do 1991. i pritisak odozdo koji je vršila na zatečenu vladajuću strukturu. Teškoće i razočaranja tranzicije u pluralnu demokraciju i kapitalističku ekonomiju koje su trpjele zemlje Istočne Europe, kao i katastrofalni sunovrat u etnički rat koji je doživjela Jugoslavija teme su Desetog poglavlja. Jedanaesto se bavi promjenama koje su nastupile 2001. nakon terorističkih napada na Sjedinjene Države i ratova u Afganistanu i Iraku. Konačno, Dvanaesto poglavlje istražuje splet okolnosti proizišlih iz krize koja je 2008. potresla europski kontinent. Pogovor traga za vezom između europske prošlosti i budućnosti, kako u svjetlu kratkoročnih perspektiva tako i problematičnih procesa dugog trajanja s kojima se kontinent suočava u epohi novih nesigurnosti.

Do pakla i natrag završava u optimističnom tonu. Kada se Europa, od 1945. do 1949., počela oporavljati od strave dvaju svjetskih ratova, postali su vidljivi i obrisi bolje budućnosti, usprkos dubokoj sjeni nuklearne moći kojom su raspolagale obje supersile. Ova knjiga završava ambivalentno – oprezno i bojažljivo – spram dugoročnih perspektiva europske budućnosti.

Stvarnost je podložna brzim i nenadanim promjenama. Tako i historiografija. Eric Hobsbawm je početkom devedesetih godina pisao pesimistično o perspektivama Europe imajući na umu destruktivnu snagu kapitalizma. Većina drugih autora je drugačije gledala na suvremenu europsku povijest. Mnoge valjane studije posvećene 20. stoljeću u Europi i pisane na prijelazu tisućljeća naglašeno su optimistične. Mark Mazower tvrdi da "međunarodna konstelacija" pogoduje miru više nego ikada prije. Harold James je pisao o "gotovo potpunom usponu demokracije i kapitalizma" (ali je, istini za volju, ukazao i na sve veće razočaranje u taj uspon), a na globalizaciju je gledao u pozitivnom svjetlu kao na "uspostavu globalnog društva, kulture i ekonomije". Procesi započeti u ovom, još uvijek mladom, 21. stoljeću dovode u pitanje tako optimistične zaključke.

Briljantno djelo Tonyja Judta, objavljeno 2005., također završava u optimističnom tonu. On tvrdi da je "nacionalizam došao i prošao", a knjigu završava tezom da "dvadeset i prvo stoljeće pripada Europi". No, uzmemo li u obzir nevolje s kojima se Europa suočila 2008., jačanje nacionalističkih i ksenofobnih stranaka u mnogim zemljama, dugoročne izazove s kojima je kontinent suočen i nezaustavljiv porast kineske moći i utjecaja, Judtovi zaključci doimaju se upitnima.

Neovisno o tome, kratkoročne promjene u pravilu su nepredvidive. Europska budućnost je kao tobogan u zabavnom parku, može se uspinjati ili naglo survati. U ovom trenutku (jesen 2017.) perspektive su bolje nego što su bile prije samo nekoliko mjeseci, ali kristalna kugla ostaje zamagljena. Dugoročne promjene su nešto drugo. Problemi s kojima su suočeni i Europa i čitav svijet izazivaju bojazan. Klimatske promjene, demografija, opskrba energijom, masovne migracije, napetosti koje izaziva multikulturalizam, automatizacija, sve širi jaz između bogatih i siromašnih, otvorena pitanja međunarodne sigurnosti i prijetnja globalnog sukoba – sve su to izazovi koji nas čekaju u nastupajućim desetljećima. Je li Europa spremna uhvatiti se ukoštac s tim problemima, teško je reći. Suočavanje s izazovima i oblikovanje budućnosti kontinenta nije isključivo u rukama Europljana. U opasnim vodama ponajbolje je ploviti u konvoju, drugim riječima, jačati jedinstvo, produbljivati suradnju i težiti konsenzusu, vrijednostima koje se – koliko god bile nesavršene – postupno grade od Drugog svjetskog rata do danas. Mudrom plovidbom svi mogu proći kroz opasne tjesnace i stići do sigurnijih obala.

Pisati povijest vlastitog vremena veliki je izazov. Sada, po završenom poslu, osjećam zadovoljstvo. Naučio sam neizmjerno više nego što sam svojedobno znao o događajima koji su mi oblikovali sudbinu. Stekao sam dublje poimanje o tome kako je moj kontinent dosegao sadašnjost. Za mene osobno, ovaj pothvat je zato bio vrijedan truda. A budućnost? Povjesničar je ne može predvidjeti ni bolje ni lošije od bilo koga.

Predgovor knjige Do nade i natrag Iana Kershawa