Iz knjige Dragana Markovine Jugoslavija u Hrvatskoj (1918. - 2018.)


Poklič navijača Hajduka toliko je javno prepoznatljiv i korišten, da se možda čini banalnim parafrazirati ga kroz naslov jednog poglavlja. Tim prije što ga je Viktor Ivančić već iskoristio za naslov knjige Jugoslavija živi vječno. No, koliko god se trudili, teško možemo pronaći prikladniji naziv za društvenu stvarnost u kojoj Hrvatska živi od 1990. do danas. Kroz sve to vrijeme nacionalistički imaginarij Tuđmanovog režima jest bio stišavan i pojačavan po potrebi i ovisno o vanjskopolitičkim i unutrašnjim društvenim okolnostima, ponekad je stavljan malo u pozadinu, da bi iznova bivao izvučen na veliku scenu, ali je bez obzira na sve te mijene činio konstantnu političkog i društvenog života, nikad zapravo ne napustivši prostor mainstreama. 

U Hrvatskoj je, koliko god to bilo bolno priznati, klerikalni nacionalizam postao neupitni način življenja, pri čemu svi koji na tu činjenicu imaju primjedbe bivaju oglašeni za izdajnike i neprijatelje te su na upravo takav način i tretirani u javnom prostoru. Konstantnoj produkciji mržnje i atmosfere straha znatno je pomogla tehnološka revolucija i razvoj društvenih mreža, zahvaljujući čemu svaki autentični neoustaša ili naprosto obična nepristojna budala može izravno vrijeđati i prijetiti bilo kome tko se usuditi reći išta protiv dominantnog narativa, što se redovno i čini. Osobno sam odavno prestao brojiti prijetnje i uvrede upućene mi isključivo zbog stavova koje sam iznosio u javnosti, a u međuvremenu su se netolerancija i mržnja proširile s nekolicine nezavisnih intelektualaca, novinara i lijevih aktivista praktično na sve koji iskažu bilo kakav otpor toj atmosferi i radikalno desnom sustavu vrijednosti. Na meti su sada i mainstream građanski novinari te javne ličnosti liberalnog usmjerenja i glumice koje su se usudile objaviti svoj stav o Thompsonu, a broj onih koji su označeni kao neprijatelji raste iz dana u dan. Istina je da je sve ovo posljedica konzervativne kontrarevolucije koja u zemlji traje već pet godina i o čemu ćemo detaljnije pisati u narednim poglavljima, međutim svoje izvorno utemeljenje ima u atmosferi i vrijednostima iz devedesetih.


Koje su to onda neupitne vrijednosti tog doba, koje je kompletna službena opozicija, uključivši i SDP do kraja javno prihvatila? Prvo, da su samostalnu Hrvatsku stvorili HDZ, Franjo Tuđman i branitelji. Ovo naravno nije točno. Hrvatska je kao federalna republika stvorena na zasjedanju AVNOJ-a 1943., pa potvrđena osnivanjem Federalne Države Hrvatske na zasjedanju ZAVNOH-a u svibnju 1944. U zasluge HDZ-a moglo bi se jedino ubrojiti raspisivanje referenduma o nezavisnosti, koji k tome nije otvoreno zagovarao nezavisnost, s obzirom na to da je ponudio sljedeće dvije opcije, pri čemu se HDZ zalagao za prvu:

1. Jeste li za to da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama (prema prijedlogu Republike Hrvatske i Republike Slovenije za rješenje državne krize SFRJ)?

2. Jeste li za to da Republika Hrvatska ostane u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi (prema prijedlogu Republike Srbije i Socijalističke Republike Crne Gore za rješenje državne krize u SFRJ)?”

 Time pada u vodu i teza da su branitelji stvorili Hrvatsku. Ne, stvorili su je jugoslavenski partizani, među njima i hrvatski, a branitelji su obranili njene granice i ukinuli separatističku, takozvanu "Republiku Srpsku Krajinu" unutar hrvatskih granica.

 Druga vrijednost koja je, kao i prva uostalom, prerasla u mit je ona koja tvrdi da je 1990. nulta godina prije koje ovdje nije bilo ničeg vrijednog spomena, jer je tu funkcionirao totalitarni komunistički režim naglašene antihrvatske orijentacije. Ova očigledna laž je toliko uhvatila maha da je s njom postalo gotovo nemoguće polemizirati. To ide dotle da je čak i predsjednica republike Kolinda Grabar Kitarović u nekoliko javnih prigoda izrekla nevjerojatne laži, poput one da se nije smjelo pjevati "Lijepu našu" ili da je Hrvatska bila iza Željezne zavjese. Dakle, ne samo što je "Lijepa naša" bila službena himna SR Hrvatske, s kojom je svaku večer završavao program Radio Zagreba i ne samo da su od Tita, pa nadalje brojni Hrvati zauzimali najodgovornije funkcije u SFRJ, nego je i broj stanovnika Hrvatske, među njima najviše Hrvata, povećan za više od milijun, od 3,7 milijuna 1948., do 4,8 milijuna 1991., dok je u samostalnoj Hrvatskoj upravo na rubu da padne ispod 4 milijuna stanovnika. Pored toga, skoro čitava javna infrastruktura, na kojoj još uvijek gotovo u potpunosti počiva kompletan svakodnevni i institucionalni život zemlje podignuta je ili izgrađena u socijalističkom razdoblju. To da netko tko je čitavu karijeru proveo u diplomaciji može izjaviti da smo živjeli iza Željezne zavjese, kraj još uvijek živog Pokreta nesvrstanih ili da je ovdje egzistirao totalitarizam, a ne autoritarni jednopartijski sustav, zapravo je samo smiješno.

Treća ključna vrijednost iz devedesetih, koja je također uzdignuta na razinu dogme je ona o neupitnoj povezanosti Katoličke crkve i hrvatskog naroda, koja je po toj interpretaciji bila tu kad je bilo najteže, zbog čega je, ali i zbog "šikaniranja" u komunističkom režimu, uzdignuta gotovo do razine državne religije, s čitavim setom materijalnih i javnih povlastica institucionaliziranih kroz Vatikanske ugovore, ogroman povrat imovine i vjeronauk u javnim školama. Ništa od toga ni od koga tko je ikad imao ikakvu moć nije zapravo dovedeno u pitanje, a poniznost prema Katoličkoj crkvi išla je toliko daleko da je ministar znanosti i obrazovanja u socijaldemokratskoj vladi Zorana Milanovića, Vedran Mornar otišao kod kardinala Bozanića na konzultacije o obrazovnoj reformi. Povlačenje znaka jednakosti između hrvatstva i katolicizma ponudili su do sada jedino Pavelić i Tuđman, s tim da prvi nije uspio stvoriti vjersku državu, dok drugi jest. Nijedan od drugih političkih velikana iz nacionalističkog imaginarija, ni Radić, ni Starčević nisu propustili vidjeti pravu ulogu Katoličke crkve koja se gotovo nikad nije svrstala uz narod, uvijek se radije priklanjajući interesima Vatikana ili financijskih elita. To je najviše do izražaja došlo u Drugom svjetskom ratu kada se službena crkva praktično do samog kraja opirala antifašističkom pokretu, šireći strah od dolaska bezbožnih komunista na vlast, a sve uz mirno sekundiranje Pavelićevom režimu. Štoviše, oni svećenici poput Svetozara Rittiga, koji su aktivno pomagali partizansku borbu danas su posve prešućeni, a kardinal Bozanić, niti itko iz vrhova crkve prije njega se nikad nije odvažio ili želio u Jasenovcu jasno distancirati od ustaške države i uloge crkve u tom vremenu.

Pored svega ovoga, bez obzira na opravdan bijes dobrog dijela građana u vezi načina na koji je provedena privatizacija, uništivši kompletnu industriju u zemlji i stotine tisuća radnih mjesta, ona nikad nije poništena te danas još uvijek živimo u zemlji čija društvena i financijska elita vuče korijene iz te prvobitne akumulacije kapitala i manje ili više legalizirane otimačine društvene imovine. Slučaj Agrokor rječito govori o tome.

Niska razina slobode medija i uopće javnog djelovanja i govora, odnosno nedostatak tih sloboda je također nešto što je preživjelo iz Tuđmanovog doba, obilježenog prisluškivanjem stotina novinara od strane tajnih službi, brojnim tužbama za duševne boli, poništavanjem prve privatizacije Slobodne Dalmacije i apsolutnom kontrolom Hrvatske radiotelevizije, koja je iznova na isti način uspostavljena i danas.

Od devedesetih je u Hrvatskoj na djelu i prešutna zabrana kulture sjećanja na Jugoslaviju, koju se, zajedno sa svim vrijednostima koje simbolizira i postignućima na svim poljima naprosto zaobilazi u mainstream javnosti, zbog čitavog niza razloga, između ostalog i zbog realnog straha od usporedbe rezultata negdašnjeg i sadašnjeg režima.

Devedesete se donijele i cinični odnos prema prošlosti, posebno prema Drugom svjetskom ratu. Dok s jedne strane imamo državu koja svoj pravni i povijesni legitimitet temelji na ZAVNOH-u i antifašističkoj borbi, s druge strane imamo činjenicu uništavanja preko tri tisuće spomenika posvećenih toj borbi i gotovo svakodnevan rad na rehabilitaciji ustaškog režima, njegove simbolike i pozdrava. To nas je dovelo do potpune normalizacije ustaškog pozdrava u javnosti i činjenice da se normalno raspravlja o tome je li Jasenovac bio logor smrti ili ne.

Apsolutna glorifikacija države kao takve i kao nekakve najviše vrijednosti za koju se mora podnijeti bilo koja vrsta žrtve, pa i život, također je dio nasljeđa iz devedesetih i glorifikacije Domovinskog rata. To je bilo ponajbolje vidljivo u Tuđmanovom govoru na Grobničkom polju u kojem on iskazuje zadovoljstvo brojem onih iz tog kraja koji su dali život za Hrvatsku, ali i u porukama predizborne kampanje za izbore 2000.: na plakatima HDZ-a nalazila se fotografija nedavno preminulog Tuđmana s djetetom u naručju i natpisom "Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što". Viktimološki narativ ostao je praktično čitavo vrijeme konstanta nacionalističkog diskursa, što je vidljivo u redovnom naglašavanju herojskih žrtava i mitologizaciji rata, čime je potpuno suspendirana ideja mira i onemogućena izgradnja modernog civilnog društva, neopterećenog ratnim nasljeđem. Možda i najbolji primjer za ovo o čemu pišemo odnosi se na Katu Šoljić, ženu kojoj su četiri sina ubijena u ratu i koja je pretvorena u heroinu kada ju je predsjednik Tuđman odlikovao za osobite zasluge u promicanju moralnih društvenih vrijednosti. Tako je žena koja je doživjela nezapamćenu tragediju pretvorena u simbolički instrument u izgradnji mitološkog narativa o poželjnosti davanja života za domovinu.

Još jedna bitna stvar koja je ostala nepromijenjena iz devedesetih godina jest da je kao pogonsko gorivo hrvatskog nacionalizma ostala netrpeljivost prema Srbima. Zato je uostalom i uništena zavnohovska Hrvatska, a to se danas očituje u odbijanju iskrenog suočavanja društva s progonom Srba u gradovima početkom devedesetih, opću šutnju o splitskoj Lori, šibenskim Kulinama, Pakračkoj poljani i zagrebačkom Velesajmu, potpunoj demonizaciji Olivera Frljića koji je pokušao vlastitim predstavama i projektima otvoriti ta pitanja u društvu, radeći predstavu o ubojstvu Aleksandre Zec, ili davši prostor ženama koje su vukle traume iz Oluje da o tome progovore u riječkom HNK-u te na koncu u konstantnom napadu na tjednik Novosti, kojem se ne može oprostiti činjenica pisanja o svim društvenim temama i traumama, umjesto da bude zatvoren u folklorni manjinski geto.

Na koncu, po društvene odnose, ali i po utjecaju na proračun, još uvijek je aktualna činjenica da je određena, s vremenom sve veća skupina ljudi grupno tretiranih kao branitelji, iz rata izašla kao privilegirana kasta, koja se financijski, zakonodavno i po količini društvenog utjecaja izdigla iznad ostalih građana, i to do te mjere da im po novim zakonskim odredbama čak i potomci imaju prednost pri upisu na fakultet. Ovakvu strukturalnu nejednakost koja se dobrim dijelom generira i u činjenici da 23 godine nakon rata još uvijek imamo Ministarstvo branitelja u sastavu Vlade, umnogome onemogućuje društvu da konačno krene ka budućnosti.

Iz svega navedenog, što je pored aktivnog nastojanja HDZ-a, Katoličke crkve te raznih braniteljskih udruga i klerikalnih pokreta, bilo omogućeno i nedostatkom jasnog i politički vođenog otpora s druge strane, stvorili smo zemlju koja živi u strukturalnom nacionalizmu dugog trajanja, s malim izgledima da se to u skorije vrijeme promijeni.