U okviru projekta Nošenje s nesigurnostima suvremene Europe, sufinanciranog sredstvima Europske Unije, na hrvatski je jezik prevedena knjiga Leksikon intimnih gradova Jurija Andruhovyča. Knjigu su prevele Dariya Pavlešen i Ana Dugandžić.

Dariya Pavlešen (rođ. Sokolovs’ka, Ivano-Frankivs’k, Ukrajina, 1980.) diplomirala je 2002. na Filološkom fakultetu Sveučilišta Ivan Franko u Lavovu te 2003. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu ukrajinski jezik i književnost te ruski jezik i književnost. Radi kao viša lektorica za ukrajinski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U suradnji s Anom Dugandžić i Domagojem Kličekom prevodi s ukrajinskog i ruskog. Bavi se proučavanjem suvremene ukrajinske književnosti.

Po čemu ste posebno upamtili ovaj prijevod, po čemu je bio specifičan ili posebno izazovan?

Prijevod Leksikona intimnih gradova bio je svojevrsno ostvarenje želje. Knjigu sam pročitala ranije na ukrajinskom i očarala me svojom lakoćom premještanja iz jednog vremena ili grada u drugo vrijeme, drugi grad; s kontinenta na kontinent. Pritom se u romanu uvijek provlači gotovo nevidljiva crta povezanosti među mjestima i osobnim pričama, čiji je odraz narator prepoznavao u novim mjestima, ljudima i susretima. Jurij Andruhovyč jedan je od najkompleksnijih i najzanimljivijih ukrajinskih autora, stoga je ponuda da budem prevoditeljica ovog djela za mene bila pravi poklon.

Prijevod je specifičan svakako i zbog toga što se u procesu prevođenja nisam odvajala od atlasa svijeta, zemljovida i planova gradova. Zajedno s pripovjedačem proputovala sam 111 gradova, ali i prošetala trgovima, avenijama i uličicama tih mjesta koja se opisuju u Leksikonu.

Prijevod Leksikona intimnih gradova ostvaren je u tandemu s Anom Dugandžić.

S obzirom na to da je riječ o suvremenim, živim piscima, jeste li imali potrebu kontaktirati autora kako biste razriješili neku nedoumicu? Činite li to inače?

Ovo je zaista povoljna situacija za rješavanje svih nedoumica, kontaktirala sam autora zbog nekoliko nijansi u prijevodu. Posebnost Leksikona intimnih gradova jest u tome da se ukrajinski izvornik, koji je objavljen 2011. godine u Ukrajini, razlikuje od kasnijih ukrajinskih izdanja i prijevoda na strane jezike. Knjiga se mijenja, transformira s vremenom i ovisno o jeziku na koji se prevodi. Uz to, Jurij Andruhovyč posebno je za hrvatsko izdanje napisao jedno kratko poglavlje kojim knjiga završava, i to je poglavlje posvećeno Zagrebu.

Sam tekst nije zahtijevao veći broj upita jer kontekst, kao i ukrajinske kulturne, političke i povijesne okolnosti, koje su mogle biti upitne, ipak donekle poznajem jer sam Ukrajinka i lako sam prepoznala neke aluzije i igre riječima. A pomoć pisca uvijek je dobrodošla, i kad god imam prilike, stupam u kontakt s autorom knjige koju prevodim.

Prevođenje, dakako, nije samo prevođenje teksta, nego i dubinsko upoznavanje s drugom kulturom. Kako je, u ovom primjeru, izgledao taj susret s kulturom koja vam je sigurno bliska, ali je ipak druga?

Kako sam već navela, za mene je ukrajinska kultura moja, ne druga, zato je prevođenje na hrvatski jezik knjige meni bliskog kulturnog područja posebno ugodno iskustvo. Morala sam se suzdržati od pisanja fusnota jer hrvatskom sam čitatelju željela protumačiti što je više toga moguće.

Kako je knjiga Leksikon intimnih gradova ujedno i roman u pripovijetkama i putopis, Jurij Andruhovyč naziva je geopoetikom, autobiografijom koja se preklapa s geografijom, hibridom, mješavinom. U ovome slučaju svjedočimo autorovu upoznavanju s drugim kulturama, upoznavanju svijeta i prepoznavanju sebe u njemu.

Jurij Andruhovyč pisac je čija su djela prevedena na mnoge jezike, autor je neprestano bio u pokretu i u jednom je trenutku shvatio kako je u relativno kratkom razdoblju proputovao na desetke gradova te kako mu sjećanja na njih blijede. Primijetio je da svi mi znamo biti strahovito nepažljivi, i prema svijetu oko sebe i prema onome što nam se događa, da na taj način gubimo mnoge mogućnosti postojanja, mogućnosti ovoga svijeta. Književnost, po njegovu mišljenju, i postoji kako bi se tomu pružio otpor. Ona može spasiti od zaborava i zaboravljanja. Zato je autor odlučio spasiti samoga sebe od zaboravljanja i napisati takvu knjigu.

Što inače smatrate najljepšim, a što najtežim u prevoditeljskom poslu? Koje su najveće prednosti, a koji najveći nedostaci? Mislite li da su prevoditelji u Hrvatskoj dovoljno cijenjeni i prepoznati ne samo kao važna nego i nezaobilazna karika u procesu objavljivanja stranog naslova na hrvatskom jeziku?

Najljepša je mogućnost ponovnog stvaranja na drugom jeziku, stvaranja književnog djela u novoj kulturnoj dimenziji, a prevoditelji u tome postaju autorovi saveznici. Ne mogu tvrditi da su prevoditelji jako cijenjeni ili pak zapostavljeni u Hrvatskoj.

Prevoditelj je sretan ako je uspio u svome zadatku, posebice ako je pomogao hrvatskim čitateljima da otkriju novoga, nepoznatog autora. Najbolje u svemu nije čak vidjeti vlastite prijevode na policama knjižara, koliko saznanje da je knjigu netko pročitao i da je ona imala odjeka među čitateljima. Na taj način prevoditelj je djelu udahnuo nov život, u novom kulturnom kontekstu.

Kako se knjiga koju ste u sklopu ovog projekta preveli uklapa u temu Nošenje s nesigurnostima suvremene Europe? Je li se vaša percepcija Europe, percepcija europskog prostora i svega što on obuhvaća promijenila nakon čitanja i prevođenja te knjige?

Bez obzira na to što u Leksikonu intimnih gradova vidimo čitav svijet, iz knjige prije svega izranja osjećaj Srednje Europe, i to je vjerojatno jedna od ključnih autorovih ideja.

Srednjoistočna Europa iznimno je osobna i slobodna kategorija za Jurija Andruhovyča. Ona se ne ograničava geografijom, jer takva se Europa može prepoznati i na drugim kontinentima, primjerice u propadajućem rudarskom gradiću Centralia na periferiji američke države Pennsylvanije, gdje književnik slučajno nailazi na groblje s ćiriličnim natpisima jer su stanovnici tog gradića nekoć bili emigranti, ljudi iz iste te Srednjoistočne Europe koji su govorili istim jezikom kao i on.

U nekom smislu Leksikon je knjiga traganja za svojim nakon promjena i potresa koji su zadesili autorovu domovinu tijekom stoljećā, prepoznavanje tragova i potraga za onim bliskim koje se stapa s drugim na svim kontinentima i u mnogim gradovima.

Leksikon je knjiga koju čine gradovi i književnici koji nadahnjuju i bez kojih je teško razumjeti svijet oko sebe. Jedan je takav književnik i Bruno Schulz, rođen i ubijen u gradu Drogobyču tijekom Drugog svjetskog rata, gradu na teritoriju današnje Ukrajine. Jurij Andruhovyč opisuje kulturni prostor koji je Schulzu blizak, u kojem je nekoć živio i stradao predstavnik židovske kulture, prepoznaje tragediju promjena i često besmislene žrtve koju su podnijeli narodi Europe zbog nasilja, prisilnih migracija i ratova. Na taj se način mijenja i sama Europa. Usprkos tomu književnik voli i čezne za tom vječito promjenjivom, himeričnom Europom i naziva je svojim domom.

Jedna od ideja Leksikona jest i ta da je to priča o čovjeku koji nije kod kuće, koji je otputovao, vjerojatno s namjerom da se vrati, ali trenutačno se nalazi na putu. Ukrajinski barokni mislilac Ivan Vyšens'kyj upozoravao je da ne valja napuštati svoj dom jer, prema njegovim riječima, putnik ima velike šanse da sretne vraga. Vrag vreba na nas kada smo na putu. Ako je vjerovati Vyšens'kom, autor Leksikona najvjerojatnije se zatekao u sličnim situacijama. Zapravo, lajtmotiv Leksikona i jest čovjek koji je na kušnji. Drugi istaknuti ukrajinski filozof, Grygorij Skovoroda, koji je jako volio putovati te je propješačio čitavu Ukrajinu i dio Europe, prvi u ukrajinskoj književnosti postavio je osobnu slobodu kao vrijednost iznad svega. Grygorij Skovoroda zamolio je prijatelje da mu nakon smrti na grobu uklešu riječi: "Svijet me lovio, ali nije me uhvatio." A Leksikon intimnih gradova nalazi se negdje na raskrižju te misli i njezine suprotnosti. Autor Jurij Andruhovyč svjestan je promjenjivosti svijeta, Europe i sebe samoga u tome svijetu, u njegovoj Europi, u čemu je jedna od vrijednosti ove knjige.