Živio sam na ovom svijetu čak trideset devet godina prije nego što sam jednog dana stigao u Budimpeštu. To nikako nije valjalo, toliko živjeti, a nikad ne biti u Budimpešti. Ni u Budimu, ni u Obudu, pa ni u Pešti. I to unatoč činjenici da je upravo u njoj rođena moja baka Marija Vojcehivna Moroz!

Dobro, moja baka nema s ovim nikakve veze, pogotovo jer je njen otac napustio Budimpeštu dva mjeseca nakon njena rođenja, kada mu je umrla supruga, moja nepoznata prabaka. Ali za Budimpeštu sam imao i važnije razloge, kao na primjer Dunav. Kako sam mogao toliko dugo i tvrdoglavo ignorirati ovaj grad s Dunavom u sredini!

No uvijek sam je, Budimpeštu, nekako zamišljao prije nego što sam dospio u nju. Zamišljao sam je najprije kao elegantan grad. Nešto poput Užgoroda. Ili Roma u novim lakiranim cipelama. Sanjao sam je, i u tim su snovima uvijek nicali noćni prolazi s rijetkim svjetiljkama. To jest, općenito je bila slabo osvijetljena, i uvijek puna prastarih birtija, prožetih jeftinim i masnim jelom, u kojima vječito sjede Cigani s gitarama, pijuckajući iz debelih čaša crno vino i pjevajući "Ederlezi". Potpuni kič!

A kad sam napokon stigao tamo, navršio sam četrdesetu i ispostavilo se da je sve upravo tako. To jest, loše osvijetljeni prolazi, rijetke svjetiljke, i kada me negdje u ponoć Peter Zilagi doveo u staru birtiju, prožetu pečenim mesom i paprikom, tamo je za jednim od dugačkih stolova sjedilo petnaestak Cigana s gitarama. I pijuckali su svoje crno vino iz debelih čaša i pjevali su "Ederlezi".

Pa kako je to, dovraga, moguće?

 

Iz knjige Leksikon intimnih gradova Jurija Adruhovyča