Najnoviji dio Ratova zvijezda, koji sam pogledao u obiteljskom krugu, svidio mi se prije svega zbog humora koji su spretno i duhovito sakrili u dijaloge. Ipak su redatelj i scenarist napravili, po mojem nepoznavateljskom mišljenju, na promociji nove junakinje gospodične Ray, za tako veliku produkciju prilično veliku pogrešku.

Cura se barem dvadeset minuta, preznojena do kosti, spretno i uspješno bori s raznoraznim smrtonosnim strojevima i strašnim bićima u pustinji. I onda, kad konačno, promočena do kože, nađe trenutak za sebe pred prekrasnim jezerom, ne iskoristi priliku da se okupa. Jezero izgleda kristalno čisto, ugodne temperature, nedvojbeno bez meduza i ježeva na dnu.


I ja bih iz dvorane rado uskočio u tu vodu, a ona – ništa. S osušenim znojem na sebi ode ususret novim pustolovinama.

Kiks.

Kad sam idući kući to spomenuo svojima, smijući se osumnjičili su me da su moji motivi vjerojatno voajerske naravi, što je djelomice točno, jer sam oduvijek obožavatelj lijepoga. Takvo estetsko stajalište može u posljednje vrijeme biti vrlo problematično, pa ću sada radije prestati s ovim glasnim razmišljanjem, da mi se ne bi nakon komunjare i nasilnika prišila još neka zlonamjerna oznaka.

Danas, u vrijeme kad su moderne brđanske obiteljske vrijednosti, svatko tko zagrli prijatelja odmah je peder, a svatko tko pomiluje dijete po glavi odmah pedofil.

Takve su oznake postale popularni instrumenti za društvenu diskreditaciju sa sveprisutnom dnevnopolitičkom pozadinom. Unatoč jasnim dokazima da se slovenska provincijska seksualnost temelji na prozirnom prenemaganju te čak i prikrivenoj, u odličnom TV-filmu prošlog tjedna otkrivenoj incestuoznosti.

Ali, vratimo se radije na idilično jezero.

U daljoj se budućnosti vrlo vjerojatno više nećemo prati vodom, koje će nedvojbeno manjkati, nego posebnim zrakama. Suho pranje. Neće više biti šampona. Neće biti četkica za zube. Posebnom svjetiljkom posvijetlit ćeš si u usta, i laku noć.

OK. Glasno priznajem da je gospodična Ray Ban imala doista lijepe i njegovane zube. Snažne, bijele i idealno ravne. Ima ih gotovo dvostruko više od mojih. Zašto vas danas gnjavim stanjem zubi svemirske junakinje?

Primijetio sam naime da najveći zlikovci u dugoj povijesti čovječanstva imaju skoro u pravilu vrlo loše i zanemarene žute zube.

Jako im je moralo smrdjeti iz usta i zato su vjerojatno bili još zločestiji. Bajkovitim negativcima očito je odavno strana higijena usta.

Sjetimo se bilo koje krezube nemani iz Harryja Pottera ili nesretnog trulozubog Golema iz Gospodara prstenova, da Sjevernjake iz Igre prijestolja i njihovu poraznu brigu za čistoću usne šupljine i ne spominjem.

Svijetla su iznimka vampiri, koji zbog prirode svoga posla moraju imati uvijek zdrave i čiste zube.

Stereotip je da prave zlikovce odmah prepoznaješ po tome što imaju loše zube, karijes, zadah iz usta, blijedi su od onaniranja, a izgriženim noktima zapravo su još najsličniji župnicima. Zlikovce prepoznaješ i po bijelosivoj koži i u pravilu crvenim izbuljenim očima. Vrlo su rijetki oni potamnjeli ili tamnoputi.

Taj se rasizam očito temelji na povijesnim iskustvima.

Takvi kao gore opisani jesu zlikovci u Ratova zvijezda, gdje se, stereotipno pojednostavljeno, iz očitih odgojno-obrazovnih namjera, dobra bijela čistoća bori protiv tamne zubne truleži. U našem domaćem, slovenskom ratu koristoljubivih elita, već treće desetljeće na sličan način, preko naših leđa, bore se različiti pogledi na svijet, crveni i crni, što vjerojatno nitko nije previdio.

Ali vrijeme je odavno otišlo naprijed.

Svi današnji zlikovci iz stvarnog života redovito peru zube, nose aparatiće za zube, a iz usta im miriše po slatkim riječima koje uspješno skrivaju njihove prave namjere. Sjetimo se dobrog TV-stričeka, aktualnog Billa Cosbyja, raskrinkanog osumnjičenog silovatelja, posve netipičnog zlikovca po gore opisanim znakovima raspoznavanja, koji je povrh svega još i tamnoput, pa i time razbija stereotip higijenski zanemarenog zla.

Današnji negativci u širokom luku izbjegavaju stare stereotipe. Lijepo su građeni, paze na zdravu prehranu i uvijek su obrijani i počešljani, što, naravno, vrijedi i za zlo ženskoga roda, da ne budem seksističan, nego dosljedan.

Vrhunski obrazovani i dobro potkovani u vladanju javnim nastupima, svjesni su da su danas ignorancija i posljedična glupost najveće sile svijeta. Ignoranti naime još uvijek misle; ne, ignoranti ne misle, ignoranti još uvijek vjeruju da mladi poslovnjaci odjeveni u bijelu košulju i kravatu, ošišane nogometne frizure i odjeveni u moderne trgovačke marke ne mogu imati pokvarene ili čak zle namjere. Ignoranti vide razbojnike u nesretnim prljavim i odrpanim izbjeglicama koji nemaju nijedan vanjski znak društvene uspješnosti.

Zlo je u Ratovima zvijezda načinilo klonove da pucaju i uništavaju umjesto njega. Mi smo umjesto klonova stvorili ignorante. Najveća je kvaliteta ignoranata u tome što ne znaju da su ignoranti i što nema načina da to saznaju. Vladavina marketinga promišljeno i veselo uzgaja i zalijeva nacionalizme, da što prije zakuhaju neki novi rat, u koji će poslati svoje, u ime rase ili vjere mobilizirane ignorante. Povijest se u posljednje vrijeme previše rado ponavlja. Ciklusi su se opasno skratili.

Pogledajte samo predsjednike raznih država po svijetu ili neku aktualnu predsjedničku kampanju. Frizeri, nutricionisti i proizvođači viagre imaju nedvojbeno veći utjecaj na njih nego načela Francuske revolucije. Slijepu poslušnost i potpunu nesposobnost samostalnog kritičkog razmišljanja stvorili su, kako znamo, pomoću medija, kojima već desetljećima hrane nove generacije s naglašenim nagonom krda, čime već ostvaruju svoje zadnje ekonomske ciljeve, odnosno privatizaciju svega javnog u našim društvima i državama.

Ali o tome neka pišu pametniji od mene.

Ja ću se sad opet staviti u zube. Doslovno. Zapravo ću vam objasniti svoj odnos prema zubarima.

Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća moj je otac upoznao zubara koji je osposobio dotrajali aparat za bušenje zubi. Kod kuće ga je postavio u dnevnu sobu i počeo, s tada ilegalnim, kućnim popravljanjem zuba. Možda se netko još sjeća onih crnih traka koje su preko kotačića pokretale bušilicu. Iz današnje perspektive vidimo da se stvar vrtjela jako polako, što je, naravno, značilo da je bušenje toliko više boljelo.

U to je vrijeme karijes bio jako raširen i moji zubi nisu bili nikakva iznimka. S prijateljem zubarom se dogovorio za zajednički nedjeljni obiteljski ručak tijekom kojeg će meni i bratu, taj novopečeni privatni zubar, onako, jen-dva-tri, bez dugotrajnog čekanja u domu zdravlja, popraviti zube. Otac je zamotao bocu žestice za dentalnog virtuoza u ukrasni papir sa sobovima i Djedom Mrazom, koji je mama brižno izravnala i spremila za nove prigode.

I krenuli smo ususret lijepim, novim, tamnosrebrnim, amalgamskim plombama.

Za opušteniju atmosferu zubar je u dnevnu sobu stavio i svoj češki gramofon sa samo jednom singlicom. Još uvijek ne znam je li imao samo nju, ili mu se pjesma Toma Jonesa, te godine megapopularna "Delilah", tako jako sviđala da ju je neprestano puštao i uz nju pjevao na sav glas.

Vjerojatno je pjevao i zato da mi, pacijenti, ne čujemo stroj za bušenje, a on, zubar, naše vikanje.

Ubrzo nakon ručka, tijekom posljednjeg bušenja zubaru je pomagao pjevati i moj otac i činilo mi se da u refrenima pomažu i moja mama i zubareva gospođa, koja je ukrasni papir sa sobovima i Djedom Mrazom brižno izravnala i spremila za sljedeću prigodu.

"Vaj, vaj, vaj, Dilajla?" drsko ću fonetski zapisati pobjednički refren, cijeli mi život odjekuje u glavi kad god i tko god spomene bilo što u vezi sa zubima.

Iz knjige Zorana Predina Glavom kroz zid