Author: Fraktura, redakcija

U četvrtak 25. lipnja 2020. u 19 sati

u Novinarskom domu u Zagrebu (Perkovčeva 2)

predstavit ćemo knjigu 

Snježane Banović

Kazalište za narod
Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu 1945. – 1955.

Uz autoricu o knjizi će govoriti Dejan Jović, Hrvoje Klasić i Seid Serdarević, a ulomke iz knjige čitat će Dora Fišter i Vanja Matujec.

Snježana Banović minuciozno, s mnogo detalja, opisuje mijene koje doživljavaju HNK i hrvatsko glumište. Kazalište za narod nije samo povijest kazališta od prvih poratnih izvedbi posvećenih revoluciji do senzacionalnoga gostovanja u Londonu 1955., već je prije svega povijest vremena i ljudi u njemu – glumaca, redatelja, političara – koji su stvarali i utemeljili našu suvremenu scenu, a kroz čije se sudbine prelama i naše današnje vrijeme.

U utorak 23. lipnja 2020. u 19 sati

u Novinarskom domu u Zagrebu (Perkovčeva 2)

predstavit ćemo knjigu 

1941. – Godina koja se vraća

Slavka Goldsteina.

O knjizi će govoriti Ivo Goldstein, Miljenko Jergović, Milorad Pupovac, Vesna Pusić i Seid Serdarević, a ulomke iz knjige čitat će Urša Raukar.

1941. – Godina koja se vraća kapitalno je djelo naše povijesne publicistike, knjiga bez koje nije moguće razumjeti ni našu opsjednutost prošlošću, ni animozitete između Hrvata i Srba, ni sudbinu židovske zajednice u Hrvatskoj, no iznad svega ona je iskren i otvoren zagovor za humanije i bolje sutra.

Nagradu za najbolji roman preveden na engleski jezik za 2020. godinu osvojio je EEG Daše Drdnić u prijevodu Celije Hawkesworth i izdanju nakladničke kuće New Directions.

Nagrada se dodjeljuje za najbolje djelo fikcijske proze i za najbolju zbirku poezije prevedenu na engleski, a u potonjoj je kategoriji pobijedila libanonsko-američka pjesnikinja Etel Adan čiju je zbirku poezije Time s francuskog na engleski prevela Sarah Riggs.

Nakladnička kuća Fraktura i Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu četvrtu godinu zaredom proveli su natječaj za oblikovanje plakata za Festival svjetske književnosti. Unatoč prekidu redovite nastave zbog pandemije i potresa u Zagrebu, studenti i profesori Akademije, čija je zgrada i sama teško oštećena potresom, odazvali su se natječaju u velikom broju, kao sudionici i mentori.

Tehnika za izradu plakata bila je potpuno slobodna uz nekoliko obaveznih elemenata s informacijama o ovogodišnjem osmom Festivalu svjetske književnosti koji će se održati u Zagrebu od 6. do 12. rujna, uz mnoge poznate, ali i nove programe. Među brojnim kvalitetnim radovima istaknulo se i više od tri odlična rješenja kojima su studenti različitih godina i odsjeka odgovorili na zahtjeve natječaja, ali i reagirali na suvremeni trenutak.

Organizacija evenata bez daljnjega je bila jaka strana realsocijalizma. Svi svečani praznici, parade i prijemi, sva uprizorenja ljubavi prema narodu, Partiji i predsjedniku – sve je to bilo u redu, da bi riječ rekao, šareno i golemo, glomazne vojničke kape i ordenje. Jest sve uvijek trajalo predugo, ali komu ćeš se požaliti?

Jedan od najvažnijih jugoslavenskih praznika bio je 25. maj, Dan mladosti. Krasila ga je fantastična tradicija nošenja štafete. Probrane omladinke i omladinci nosili su taj komad drveta kroz sve krajeve zemlje da bi ga u fotofinišu tutnuli drugu Titu u ruke. Na štafeti je uglavnom bilo još nešto simbola: buktinja, petokraka ili nekakav poljoprivredni proizvod. Manifestacija se nakon oslobođenja 1945. održavala svake godine. Ispočetka još Titu u čast, sve dok drug Tito nije galantno rekao: Ma neee, častite radije omladinu. Nakon njegove smrti štafeta se nosila nekom drugom predsjedniku, ali njegova se imena danas više nitko ne sjeća.

Ugledni irski teoretičar književnosti Richard Kearney jednom je napisao da je ljudima pripovijedanje važnije od hrane, jer hrana nas održava na životu, ali priče su ono što naš život čini vrijednim življenja - priče su ono što naš život čini ljudskim. Međutim, argentinski autor Jorge Bucay otišao je i korak dalje - on smatra da priče imaju iscjeliteljsku moć, pomažući nam da dođemo do samospoznaje kao pojedinci, ali i ostvarimo sretniju koegzistenciju povezujući se s najdubljim vrijednostima ljudskog društva.

Bucay je rođen prije 70 godina u Buenos Airesu, gdje je diplomirao medicinu i specijalizirao psihijatriju. Počeo je raditi kao klinički psihoterapeut, ali je ubrzo otkrio da posjeduje talent za javne nastupe pa je počeo držati predavanja na temu primijenjene psihologije, a s vremenom dogurao i do vlastitih emisija na argentinskom radiju i televiziji. Ipak, njegov najveći forte je - pisanje.

Iz knjige Europa 28: Žene o budućnosti Europe

Bila sam u Barceloni. Ondje sam s partnerom provela Božić, a zatim avionom putovala natrag u Helsinki. U avionu sam primijetila ženu plave kose i njezina partnera koji je izgledom podsjećao na stranca. Krišom sam je gledala i razmišljala je li njezin život poput mog. Imala je kosu do ramena i torbu koja je izgledala skupo. Do nje je sjedilo dvoje prekrasne djece. Gledali su crtiće, a ona je pila šampanjac, potpuno sigurna da joj sve to pripada. Činilo se da sve konce drži u rukama. Pomisli li kad da će se sve srušiti, zapitala sam se. Meni to često padne na pamet i ispuni me nemirom.

Partnera sam upoznala jednog jutra prije deset godina: vani je baš svitalo kad smo izišli iz kluba. Tad sam studirala na dramskoj akademiji u Barceloni i dane provodila tulumareći. Nagovarao me da odem s njim na neki afterparty. Glumila sam nezainteresiranost, premda sam tad već bila zaljubljena do ušiju i skočila bih za njim s mosta, samo da je pitao. Zbog njegova osmijeha. Bio je tako uzbudljiv, činilo se da je uvijek nasmiješen. Nisam naučena na to. Ja i svi ljudi koje sam do tog trenutka upoznala – smiješili smo se samo u posebnim prilikama. Bio mi je i zgodan, i možda bi bilo pametnije reći da izgled nije važan, da je važno ono iznutra, ali prava ljepota ima čudesnu moć, kao svjetiljka zbog koje mušice podivljaju. I tako sam se prepustila njegovoj auri, a on mi je, iz nekog razloga, dopustio da ostanem.

Na svoje prvo putovanje otisnula sam se kroz polja, pješice. Dugo nitko nije primijetio moj nestanak, stoga sam uspjela otići dosta daleko. Prešla sam cijeli park, a potom – poljskim putovima, kroz kukuruz i vlažne livade pune žabnjača, premrežene melioracijskim jarcima – do same rijeke. Rijeka je u toj nizini bila, uostalom, ionako sveprisutna, izbijala je ispod pokrova trava, oblizivala polja.

Kada sam se popela na zaštitni nasip, ugledala sam vijugavu vrpcu, put koji je izlazio izvan kadra, izvan svijeta. I ako je netko imao sreće, mogao je na njemu vidjeti čamce, plosnate velike lađe, koje su jurile na obje strane, ne obazirući se na obale, na drveće, na ljude što stoje po nasipima, poput nepostojanih, nedostojnih pozornosti orijentacijskih točaka, svjedoka njihova kretanja punogdražesti. Maštala sam da mi je, kada odrastem, raditi na takvoj lađi, a najbolje – postati samom lađom.

Pjesnikinja Monika Herceg bira (i čita!) za vas.

Svaki tjedan ćete na ovome mjestu moći poslušati dvije pjesme koje je iz Frakturinih zbirki poezije odabrala i pročitala Monika Herceg, pjesme koje su u nekom odnosu s ovim što svi proživljavamo posljednjih tjedana...

Pjesnikinja Monika Herceg bira (i čita!) za vas.

Svaki tjedan ćete na ovome mjestu moći poslušati dvije pjesme koje je iz Frakturinih zbirki poezije odabrala i pročitala Monika Herceg, pjesme koje su u nekom odnosu s ovim što svi proživljavamo posljednjih tjedana...