U okviru projekta Nošenje s nesigurnostima suvremene Europe, sufinanciranog sredstvima Europske Unije, na hrvatski jezik preveden je roman Divlji dječak talijanskog pisca Paola Cognettija. Roman je s talijanskoga prevela Ana Badurina.


Ana Badurina rođena je u Rijeci. Odrasla je u Malom Lošinju, gdje je pohađala opću gimnaziju, nakon čega je upisala studij povijesti i talijanskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Ubrzo nakon diplome počela je raditi kao profesorica talijanskog jezika, a nedugo zatim i kao književna prevoditeljica s talijanskog i engleskog jezika. U više navrata usavršavala u Firenci pohađajući opće tečajeve ili posebno krojene individualne tečajeve talijanskog jezika, a sudjelovala je i na brojnim stručnim seminarima te radionicama književnog prevođenja. Zaposlena je kao lektorica na Odsjeku za talijanistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Od 2012. redovna je članica Društva hrvatskih književnih prevodilaca, a od listopada 2018. njegova predsjednica. Njezin prijevod romana Dijete koje je sanjalo kraj svijeta A. Scuratija (Fraktura, 2011.) posebno je istaknut kao jedan od najuspješnijih na međunarodnom izboru općine Monselice i Sveučilišta u Padovi za najbolji prijevod talijanskog djela na strani jezik 2012. godine (Premio Diego Valeri). Za prijevod Scuratijeva romana Najbolje doba našeg života nakladnička kuća Fraktura iz Zaprešića i Ana Badurina 2020. godine nagrađeni su godišnjom Nacionalnom nagradom za prijevode talijanskog Ministarstva kulture i turizma. Prevodi za vodeće hrvatske nakladnike. Kao moderatorica surađuje s brojnim hrvatskim književnim festivalima te surađuje kao organizatorica na nekoliko DHKP-ovih projekata. U suradnji s Talijanskim institutom za kulturu u Zagrebu i Društvom hrvatskih književnih prevodilaca organizira i koordinira talijansko-hrvatsku inačicu projekta Translab – Laboratorij za književno prevođenje.

Po čemu ste posebno upamtili ovaj prijevod, po čemu je bio specifičan ili posebno izazovan?

Paolo Cognetti piše kirurški precizno, naizgled vrlo jednostavnim jezikom, ali izrazito nabijenim emocijama. Postići istu tu prozračnost i preciznost uvijek je vrlo izazovno. Što je tekst kompliciraniji, barokniji, to si više možeš dati oduška, često moraš pokazati zavidnu kreativnost. Što definitivno nije lako. Ali kad s malo moraš postići mnogo, često i više od toga, moraš se suspregnuti, a istodobno i otvoriti, a to je, čini mi se, još zahtjevnije.

S obzirom na to da je riječ o suvremenim, živim piscima, jeste li imali potrebu kontaktirati autora kako biste razriješili neku nedoumicu? Činite li to inače?

Kod ovog romana nisam imala dvojbi i nisam kontaktirala autora premda sam prevodeći druga dva njegova romana bila s njim u kontaktu. Najčešće pošaljem nekoliko pitanja, kad mi se čini da se u kontekst uklapa nekoliko rješenja, a moja odluka može znatnije odrediti sliku/priču/lik ovisno o izboru hrvatske riječi. Ili kad mi se čini da se autoru potkrala pogreška, pa provjerim je li to namjerno tako i smijem li intervenirati. Ili pak ako je rečenica toliko hermetična da nešto ne mogu sama riješiti. Mislim da je to sasvim u redu, dapače, da je to fer prema autoru i njegovu tekstu, a i sami autori to najčešće veoma cijene.

Prevođenje, dakako, nije samo prevođenje teksta, nego i dubinsko upoznavanje s drugom kulturom. Kako je, u ovom primjeru, izgledao taj susret s kulturom koja vam je sigurno bliska, ali je ipak druga?

Rekla bih da prevođenje podrazumijeva dubinsko poznavanje druge kulture kako bi se onda ona mogla prenijeti u vlastitu. Tek kad si duboko uronjen u tu drugu kulturu, možeš popuniti praznine koje se pojavljuju sa svakim novim djelom iz te kulture. Jer budimo realni, teško je znati sve i o vlastitoj kulturi, kamoli o tuđoj. Konkretno, u Divljem dječaku ta je druga kultura upravo priroda, i to planinska, koja je meni kao nekome tko je cijeli život proveo na moru bila prilično nepoznata. To je značilo još više istraživanja, konzultiranja i putovanja Googleom nego inače. Pomoglo je što sam do Divljeg dječaka već dosta dobro upoznala i planine prevodeći druga djela čija je radnja smještena u planinski ambijent, pa je bilo malo lakše.

Što inače smatrate najljepšim, a što najtežim u prevoditeljskom poslu? Koje su najveće prednosti, a koji najveći nedostaci? Mislite li da su prevoditelji u Hrvatskoj dovoljno cijenjeni i prepoznati ne samo kao važna nego i nezaobilazna karika u procesu objavljivanja stranog naslova na hrvatskom jeziku?

Prevođenje je predivan posao koji omogućava uranjanje u sjajne tekstove, riječi, slike, druženje s likovima i neku vrstu bijega u drugi život, ali za razliku od čitanja, koje donekle može pružiti sve to, prevođenje sa sobom nosi i veliku odgovornost. Jer zapravo o prevoditelju i prevoditeljici najvećim dijelom ovisi hoće li knjiga biti dobro primljena i rado čitana na drugom jeziku i u drugoj kulturi. Samo prevođenje često pruža i velike frustracije, nije mi se jednom dogodilo da pročitam knjigu, oduševim se, predložim je uredniku/urednici, dobijem posao, a onda čupam kosu što sam se u to "uvalila". Ali to je zato što prevodeći seciram knjigu, borim se sa svakom riječi, zarezom, bjelinom. Mnogo je važnih odluka. No kad na kraju idem čitati prijevod posljednji put, uvijek osjećam veliko zadovoljstvo. To je nezamjenjiv osjećaj.

Položaj prevoditelja u Hrvatskoj je pak mnogo manje romantična i lijepa priča. Koliko su prevoditelji i prevoditeljice cijenjeni u Hrvatskoj, uvelike govori činjenica da i dalje prečesto morate pretražiti ne znam koliko kataloga da biste došli do informacije tko je preveo djelo koje netko spominje jer nakladnici, knjižari, novinari i kritičari ne ispunjavaju svoju zakonsku obvezu navođenja prevoditeljeva imena premda je prevoditelj autor jednako kao i autor izvornika. O navođenju prevoditeljeva imena u pozivnicama, kritikama ili čak na predstavljanjima knjiga da i ne govorimo. Ali se zato kritika vrlo često osvrće na rečenice koje "tako lijepo teku, hipnotiziraju nas, savršeno funkcioniraju". Zasluga autora izvornika? Samo dijelom, jer hrvatska sintaksa i npr. talijanska posve drugačije funkcioniraju, a prevoditelj/ica mora pronaći način da postigne isti učinak na drugačiji način. Drugi prevoditeljski problem su konstantna kašnjenja isplate honorara, tako da prvo prevodiš knjigu nekoliko mjeseci, a onda još nekoliko čekaš honorar. Ili su honorari besramno niski. Upravo se zato mnogi prevoditelji/ice ne mogu baviti isključivo književnim prevođenjem, nego moraju imati i još neki dodatni izvor prihoda. Mnogo je problema. Unatoč svemu, meni je osobno književno prevođenje nešto najljepše što imam u životu.

Kako se knjiga koju ste u sklopu ovog projekta preveli uklapa u temu Nošenje s nesigurnostima suvremene Europe? Je li se vaša percepcija Europe, percepcija europskog prostora i svega što on obuhvaća promijenila nakon čitanja i prevođenja te knjige?

U Divljem dječaku pripovjedač bježi iz (vele)grada u planinu, iz suvremenog života u osamu, vraća se prirodi, a time i sebi, ali i vremenu: polaganom vremenu u prirodnom ritmu i bez (samo)nametnutih obveza. Pripovjedač ponovno traži i upoznaje sebe u nadi da će time steći novu snagu koja će mu omogućiti da se vrati u suvremen život. Danas, kad nas pandemija prisiljava da ostanemo kod kuće, ova knjiga poprima neka nova značenja i možda nam može pomoći da se nakratko vratimo sebi, pa makar i u prostoru vlastitoga doma, i razmislimo o svemu za čim trčimo u suvremenoj Europi, koja je danas ugrožena na način koji mnogi od nas nisu ni sanjali.