Blog

Zvao se Manuel Mena i umro je s devetnaest godina u bici kod Ebra. Bilo je to 21. rujna 1938., tamo prema kraju rata, u katalonskome selu imenom Bot. Bio je zaneseni frankist ili bar zaneseni falangist ili je to u najmanju ruku bio početkom rata: u to se doba priključio 3. bataljunu Falange u Cáceresu, a iduće godine, dočim je dobio privremeni čin poručnika, uputili su ga u Prvi marokanski bataljun Strijelaca iz Ifnija, desantnu jedinicu koja je pripadala regularnim postrojbama. Dvanaest mjeseci nakon toga poginuo je u boju i godinama je bio službeni junak moje obitelji.

Nastavlja se Frakturin Dekameron, koji sadržava deset
priča o knjigama što će ih u narednim danima 
ispripovijedati gospe i mladići iz vaše Frakture:

SEDMA PRIČA O KNJIZI
Paolo Cognetti, Osam planina

Nastavlja se Frakturin Dekameron, koji sadržava deset
priča o knjigama što će ih u narednim danima
ispripovijedati gospe i mladići iz vaše Frakture:

ŠESTA PRIČA O KNJIZI
Semezdin Mehmedinović, Me'med, crvena bandana i pahuljica

Nastavlja se Frakturin Dekameron, koji sadržava deset
priča o knjigama što će ih u narednim danima
ispripovijedati gospe i mladići iz vaše Frakture:

ČETVRTA PRIČA O KNJIZI
Ante Zlatko Stolica, Blizina svega

O knjizi piše urednik Andrija Škare:

Pročitajte prolog iz romana Lazar Larsa Keplera.

Bjelina neba razotkriva svijet u čitavoj njegovoj goloj okrutnosti, onako kako se zacijelo otvorio i Lazaru kada je izišao iz špilje. Rebrasti čelik podrhtava pod svećenikovim stopalima. Jednom se rukom pridržava za palubnu ogradu, a u drugoj drži štap kojim održava ravnotežu na valovima.
Sivi valovi sneno se ljuljuškaju poput izbočenih jedara.
Trajekt se približava obali s pomoću dvostruke čelične užadi razvučene između dvaju otoka. Užad se podigne iz vode, koja nastavi kapati i ponovno nestane u njoj iza broda.

Sanja Jovičić, koja se u Frakturi brine da raširi "dobru vijest" o našim knjigama, priča vam priču o piscu koji nikada ne podcjenjuje čitatelje, piscu za koga osjeća i razumije da iznosi pred nas nešto istinski svoje, što ne mora biti samo emocija ili intima, već može biti i razmišljanje o bilo kojoj silnici našega svijeta, naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Javier Cercas u svojim se knjigama hvata u koštac s temama i ličnostima iz (španjolske) prošlosti, a u toj borbi, u jednom trenutku, počne propitivati i sebe i svoje bližnje. Ponekad su mi ti događaji i ličnosti daleki, studioznost s kojom ih opisuje teško dohvatna, ali ljepota misli, intelektualno poštenje, plemenitost osjećaja i povjerenje u čitatelja da će ga moći pratiti u spisateljskom pohodu svaki me put zaokupi i potakne da pomislim – ja sam taj čitatelj! Pa makar ispustila pojedine nijanse i veze unutar teksta, dok čitam Cercasove knjige, radujem se jer proničem, otkrivam ljepote tananih odnosa između ljudi i događaja i naslućujem značenje pojma književna istina (a mnogi mudri ljudi rekli su da je to jedina suštinski važna istina).

Nastavlja se Frakturin Dekameron, koji sadržava deset
priča o knjigama što će ih u narednim danima
ispripovijedati gospe i mladići iz vaše Frakture:

DRUGA PRIČA O KNJIZI
Javier Cercas, Zakoni granice

U Dekameronu je desetero djevojaka i mladića okupljenih u jednoj vili u okolici Firence započelo svoju avanturu pripovijedanja, pričanja priča. Svakoga dana jedno od njih zadavalo je teme, a onda su pripovijedali. Oni deset dana, a Šeherezada, također da bi sačuvala glavu, 1001 noć. Nisam ni Šeherezada, ni Boccaccio, ni vrhunski pisac, no ono što radim jest da pronalazim i biram najbolje priče kako bih ih dao na uvid čitateljicama i čitateljima.

Jedna od najhrabrijih osoba o kojima sam mogao čitati jest Leone Ginzburg, pisac, prevoditelj, urednik, izdavač, profesor – čovjek koji je u teškim vremenima bujanja talijanskog fašizma smogao snage da kaže NE, glasno, jednostavno, hrabro, ne pognuvši glavu. 

Ova je pošast veća od nas. Jača je od svakog neprijatelja od krvi i mesa s kojim smo se susreli, snažnija od svakog superheroja kojeg smo zazivali u mašti i na filmovima. Povremeno do srca prodre pomisao od koje se ledi krv u žilama, da ćemo možda ovaj put izgubiti u ratu protiv nje, stvarno izgubiti. Poraz na razini cijelog svijeta. Kao u danima "španjolske gripe". To je pomisao koju odmah odbacujemo – pa kako bismo mogli izgubiti? Mi smo ipak čovječanstvo 21. stoljeća! Napredni smo, kompjutorizirani, naoružani bezbrojnim oružjem i sredstvima uništenja, zaštićeni antibioticima, otporni...

Pa ipak, nešto u njoj, ovoj pošasti, govori da su pravila igre ovaj put drugačija od onoga na što smo navikli – i to u tolikoj mjeri da zapravo za sada možemo reći da pravila nema. S užasom svakog sata prebrojavamo bolesne i mrtve u svakom kutku svijeta. Za to vrijeme neprijatelj koji se namjerio na nas ne pokazuje znakove umora ni usporavanja, dok neprekidno žanjei koristi naša tijela da bi se umnožio.

Posljednja velika pandemija slična ovoj bila je na izmaku Velikoga rata, prije toga takve su pandemije zahvaćale svijet redovito počevši od starogrčkih vremena.

O njima zapise nalazimo kako u kronikama tako i u literarnim djelima. Najvažnije književno djelo vezano uz izolaciju prouzročenu epidemijom Boccacciov je Dekameron, klasik kojem se itekako vrijedi vratiti – vrckav, šaljiv, svjetovan. Vrijeme prisilne izolacije, vrijeme otkazivanja svih kulturnih događanja, zatvaranja restorana i kafića možda je prava prigoda da zastanemo i pokušamo, svatko sam za sebe, postaviti prioritete koje smo negdje u digitalno doba pogubili.