Blog

Organizacija evenata bez daljnjega je bila jaka strana realsocijalizma. Svi svečani praznici, parade i prijemi, sva uprizorenja ljubavi prema narodu, Partiji i predsjedniku – sve je to bilo u redu, da bi riječ rekao, šareno i golemo, glomazne vojničke kape i ordenje. Jest sve uvijek trajalo predugo, ali komu ćeš se požaliti?

Jedan od najvažnijih jugoslavenskih praznika bio je 25. maj, Dan mladosti. Krasila ga je fantastična tradicija nošenja štafete. Probrane omladinke i omladinci nosili su taj komad drveta kroz sve krajeve zemlje da bi ga u fotofinišu tutnuli drugu Titu u ruke. Na štafeti je uglavnom bilo još nešto simbola: buktinja, petokraka ili nekakav poljoprivredni proizvod. Manifestacija se nakon oslobođenja 1945. održavala svake godine. Ispočetka još Titu u čast, sve dok drug Tito nije galantno rekao: Ma neee, častite radije omladinu. Nakon njegove smrti štafeta se nosila nekom drugom predsjedniku, ali njegova se imena danas više nitko ne sjeća.

Ugledni irski teoretičar književnosti Richard Kearney jednom je napisao da je ljudima pripovijedanje važnije od hrane, jer hrana nas održava na životu, ali priče su ono što naš život čini vrijednim življenja - priče su ono što naš život čini ljudskim. Međutim, argentinski autor Jorge Bucay otišao je i korak dalje - on smatra da priče imaju iscjeliteljsku moć, pomažući nam da dođemo do samospoznaje kao pojedinci, ali i ostvarimo sretniju koegzistenciju povezujući se s najdubljim vrijednostima ljudskog društva.

Bucay je rođen prije 70 godina u Buenos Airesu, gdje je diplomirao medicinu i specijalizirao psihijatriju. Počeo je raditi kao klinički psihoterapeut, ali je ubrzo otkrio da posjeduje talent za javne nastupe pa je počeo držati predavanja na temu primijenjene psihologije, a s vremenom dogurao i do vlastitih emisija na argentinskom radiju i televiziji. Ipak, njegov najveći forte je - pisanje.

Iz knjige Europa 28: Žene o budućnosti Europe

Bila sam u Barceloni. Ondje sam s partnerom provela Božić, a zatim avionom putovala natrag u Helsinki. U avionu sam primijetila ženu plave kose i njezina partnera koji je izgledom podsjećao na stranca. Krišom sam je gledala i razmišljala je li njezin život poput mog. Imala je kosu do ramena i torbu koja je izgledala skupo. Do nje je sjedilo dvoje prekrasne djece. Gledali su crtiće, a ona je pila šampanjac, potpuno sigurna da joj sve to pripada. Činilo se da sve konce drži u rukama. Pomisli li kad da će se sve srušiti, zapitala sam se. Meni to često padne na pamet i ispuni me nemirom.

Partnera sam upoznala jednog jutra prije deset godina: vani je baš svitalo kad smo izišli iz kluba. Tad sam studirala na dramskoj akademiji u Barceloni i dane provodila tulumareći. Nagovarao me da odem s njim na neki afterparty. Glumila sam nezainteresiranost, premda sam tad već bila zaljubljena do ušiju i skočila bih za njim s mosta, samo da je pitao. Zbog njegova osmijeha. Bio je tako uzbudljiv, činilo se da je uvijek nasmiješen. Nisam naučena na to. Ja i svi ljudi koje sam do tog trenutka upoznala – smiješili smo se samo u posebnim prilikama. Bio mi je i zgodan, i možda bi bilo pametnije reći da izgled nije važan, da je važno ono iznutra, ali prava ljepota ima čudesnu moć, kao svjetiljka zbog koje mušice podivljaju. I tako sam se prepustila njegovoj auri, a on mi je, iz nekog razloga, dopustio da ostanem.

Na svoje prvo putovanje otisnula sam se kroz polja, pješice. Dugo nitko nije primijetio moj nestanak, stoga sam uspjela otići dosta daleko. Prešla sam cijeli park, a potom – poljskim putovima, kroz kukuruz i vlažne livade pune žabnjača, premrežene melioracijskim jarcima – do same rijeke. Rijeka je u toj nizini bila, uostalom, ionako sveprisutna, izbijala je ispod pokrova trava, oblizivala polja.

Kada sam se popela na zaštitni nasip, ugledala sam vijugavu vrpcu, put koji je izlazio izvan kadra, izvan svijeta. I ako je netko imao sreće, mogao je na njemu vidjeti čamce, plosnate velike lađe, koje su jurile na obje strane, ne obazirući se na obale, na drveće, na ljude što stoje po nasipima, poput nepostojanih, nedostojnih pozornosti orijentacijskih točaka, svjedoka njihova kretanja punogdražesti. Maštala sam da mi je, kada odrastem, raditi na takvoj lađi, a najbolje – postati samom lađom.

Pjesnikinja Monika Herceg bira (i čita!) za vas.

Svaki tjedan ćete na ovome mjestu moći poslušati dvije pjesme koje je iz Frakturinih zbirki poezije odabrala i pročitala Monika Herceg, pjesme koje su u nekom odnosu s ovim što svi proživljavamo posljednjih tjedana...

Pjesnikinja Monika Herceg bira (i čita!) za vas.

Svaki tjedan ćete na ovome mjestu moći poslušati dvije pjesme koje je iz Frakturinih zbirki poezije odabrala i pročitala Monika Herceg, pjesme koje su u nekom odnosu s ovim što svi proživljavamo posljednjih tjedana...

U Noći knjige 2020.,

u četvrtak 23. travnja u 19 sati,

u virtualnom prostoru, na Frakturinu Instagramu

susrest će se u razgovoru uživo

Semezdin Mehmedinović i Ante Zlatko Stolica.

Dvojica pisaca bliskih senzibilitetom i pristupom, a udaljenih tek trivijalnostima kao što su dob i geografija, u razgovoru jedan na jedan, bez posrednika, razgovarat će o knjigama i pisanju, o utjecajima i motivima, ali i o neknjiževnim temama. Ako kod pisaca takve uopće postoje.

Pridružite nam se na Instagram profilu @fraktura_najbolja_literatura
u četvrtak 23. travnja u 19 sati!

Sada vidimo koliko je našim životima važna skrb, "dnevna aktivnost koju ljudi obavljaju za vlastitu dobrobit i dobrobit svoje zajednice". Pandemijski šok ogolio je skriveni protok sati i energije posvećen uzdržavanju, reprodukciji i odnosima koji nisu direktno povezivi s produktivnošću, jedinom varijablom koju dominantna ekonomija cijeni kod naknade za rad.

To je jedan od primjera pouke koju kao zajednice možemo izvući iz pedagogije ove katastrofe, dovoljno velike da probudi svijet i pobijedi našu dosadašnju pasivnost.

Virtualna participativna izvedba Ježenja autorica Neve Lukić (poezija) i Josipe Bubaš (izvedba), koju organizira Hrvatsko društvo pisaca, održat će se u Noći knjige, 23. travnja 2020.

Ja sam štap slijepca.
Svi moji drhtaji postali su tvrdi
Duplje zatvaraju se
oblutkom što nosi ga vjetar

Pjesnikinja Monika Herceg bira (i čita!) za vas.

Svaki tjedan ćete na ovome mjestu moći poslušati dvije pjesme koje je iz Frakturinih zbirki poezije odabrala i pročitala Monika Herceg, pjesme koje su u nekom odnosu s ovim što svi proživljavamo posljednjih tjedana...