Blog

  1. Priča koja se trudi da ispriča priču...

    Priča koja se trudi da ispriča priču...

    Odlomak iz knjige "Lisica" Dubravke Ugrešić

    Upoznala sam ga u baru moskovskog hotela Beograd, kamo su svraćali Jugoslaveni: ti koji su studirali u Moskvi, ti koji su radili u jugoslavenskoj ambasadi i predstavništvima raznoraznih jugoslavenskih firmi u Moskvi, i jugoslavenski turisti koji su, iz ovih ili onih razloga, došli da potraže svoje zemljake. Bio je fizički neobično privlačan, bilo je teško ne zapaziti ga, s riđom kosom i kratkom bradom, svijetlozelenim očima i skladno građenim tijelom. Bio je moj zemljak i lažac, od onih koji lažu i kada ne trebaju.

    Više
  2. Može li nogomet pobijediti književnost?

    Može li nogomet pobijediti književnost?

    Dolazak jednoga od najvažnijih suvremenih svjetskih pisaca Izraelca Davida Grossmana u Zagreb pripremali smo više mjeseci u tijesnoj suradnji s književnim klubom Booksa. Tada smo znali da nam datum njegova dolaska u Zagreb ne idu na ruku. U Zagrebu je boravio, nažalost, manje od 48 sati. Došao je dan uoči Dana antifašističke borbe, a otišao ranojutarnjim letom dan poslije.

    No tada nismo računali na to da će baš toga dana na Europskom nogometnom prvenstvu svoju posljednju utakmicu u skupini protiv Španjolske igrati naša reprezentacija. I kada je David sletio u Zagreb, već u vožnji do hotela, upozorio sam ga na tu činjenicu i na to da će te večeri, na njegovu prvom nastupu u Muzeju suvremene umjetnosti, vjerojatno biti manje posjetitelja nego što bismo očekivali i napomenuo mu da ćemo vidjeti kako ćemo proći u tom neravnopravnome meču književnosti i nogometa. Na to je uzvratio da nije pitanje hoćemo li izgubiti – to je naime sigurno – već samo s kolikom razlikom. 

    Više
  3. Marija Kohn: Ljepota izlazi iz izgovorenih riječi

    Marija Kohn: Ljepota izlazi iz izgovorenih riječi

    Razgovor s Marijom Kohn iz knjige Dobroslava Silobrčića 50 ljudi otkriva Hrvatsku

    Što se dogodilo, izgledate preplašeno...

    Malo prije nego ste vi došli čula se velika buka pred vratima mog stana pa sam mislila da ste vi možda nešto srušili, izjurila sam van i vidjela dvojicu mojih susjeda kako se ozbiljno tuku. Jedan je ležao na podu...Spasio me vaš fotoreporter gospodin Mahkek...

    Susjedi se često tuku?

    Ne. Ti susjedi nisu međusobno baš prijatelji, ali ipak, tukli se do sada nisu. To je bila prava strašna tučnjava. Mlađi je bacio na pod starijeg susjeda...

    Ne bojte se, tu smo sada Goran i ja. Uostalom, javite svom sinu, on je visoki policijski djelatnik...

    Neću. To je problem mojih susjeda, a ne moj. A'mo razgovarat'...

    Više
  4. Oduvijek su me zanimale ljudske sudbine

    Oduvijek su me zanimale ljudske sudbine

    Čitateljski svijet Bože Vreće

    Mnogi su mlađi zaljubljenici u glazbu upravo preko Bože Vreće otkrili sevdah. Možda su dotad vjerovali da to nije glazba za njih, da je suviše staromodna i tradicionalna, da ne korespondira s onim što vole, s urbanim i modernim, ali sve te predrasude nestaju kada se prvi put čuje glas i interpretacija Bože Vreće. Nestaju predrasude, a ostaje – glazba. Svevremenska, proživljena, iskrena. I silno moćna.

    Glazba nije jedina stvar koja čini svijet Bože Vreće. On je radoznao i zaigran, piše, slika, dizajnira i čita, jako mnogo čita. Knjige su uz njega oduvijek, od djetinjstva, i ono što čita odredilo ga je i izgradilo, i zbog njih je postao takav kakav jest, originalan i autentičan.

    Više
  5. Eksperimenti su počeli prilično nevino

    Eksperimenti su počeli prilično nevino

    Rekao bih da baš u tom i jest problem – mene jesu tako odgojili. Moj otac je bio (Carl Jung, pokoj mu duši) donekle ugledan sociolog. Kao osnivač i, koliko je meni poznato, jedini praktičar liberacijske psihologije, volio je šetati kućom, koja je ujedno imala funkciju "Skinnerove kutije", u laboratorijskoj kuti. A mene, štrkljastog, rastresenog, crnog laboratorijskog štakora, školovao je kod kuće uz strogo pridržavanje Piagetove teorije kognitivnog razvoja. Nije me hranio, nego mi je davao mlake stimulatore teka. Nije me kažnjavao, nego me oslobađao neuvjetovanih refleksa. Nije me volio, nego me odgajao u atmosferi proračunate intimnosti i intenzivnih razina privrženosti.

    Živjeli smo u Dickensu, getoiziranoj zajednici u južnom predgrađu Los Angelesa, i koliko god to čudno zvučalo, odrastao sam na farmi u centru grada. Osnovan 1868., Dickens je, kao i većina kalifornijskih gradova osim Irvina, koji je utemeljen kao uzgajalište glupih, debelih, ružnih, bijelih republikanaca, čivava i izbjeglica iz Istočne Azije koji ih obožavaju, u početku bio poljoprivredna zajednica. Izvornom gradskom poveljom u Dickensu je bilo zabranjeno "naseljavanje Kineza, Španjolaca bilo koje nijanse kože, dijalekta i vrste šešira, Francuza, riđokosih, gradskih kicoša i neukih Židova". Osnivači, obdareni pomalo ograničenom mudrošću, propisali su i da će petsto jutara zemlje uz kanal zauvijek biti namijenjeno nečem što su nazvali "rezidencijalnom poljoprivredom", i tako je rođen predio Dickensa u kojem živim, a koji obuhvaća deset blokova neslužbenog naziva Farme. 

    Više
  6. Pisanje o nezamislivoj strahoti

    Pisanje o nezamislivoj strahoti

    Prošloga tjedna dogodila su se dva važna događaja, jedan pod svjetlima javnosti, u prepunom HNK-u premijera nagrađivanog dramskog teksta Tene Štivičić Tri zime, a drugi pomalo samozatajno u knjižarama. Riječ je o dokumentarnom romanu Beara Ivice Đikića. 

    Tri zime iznimno je slojevita predstava u kojoj se kroz sudbine nekoliko generacija obitelji Amruš, Kralj i Kos pred gledateljima raspleće povijest naših zemalja, povijest koju na videorekorder snima otac, kako kaže u jednoj sceni. No u toj povijesti kao i u mnogim drugim privatnim povijestima jedan je događaj iz srpnja 1995. mnogima tada prošao nezapaženo, da bi ubrzo postao ključna točka za razumijevanje ratova na području bivše Jugoslavije. I danas se, vjerujem, svi pitamo kako smo ga mogli ne vidjeti. Čuli smo za njega, tada u vruće ljeto 1995., neposredno prije Oluje, ali u moru strahota bosanskoga rata jednostavno smo ga, manje-više, svi ostavili po strani. 

    Više
  7. Ništa ne zbližava kao tajna

    Ništa ne zbližava kao tajna

    Rujan je topao i sunčan. Srijedom poslije škole, Louise ne da djeci da se povlače po stanu nego ih vodi na igranje u park ili u akvarij gledati ribe. Vozili su se čamcem po jezeru u Bulonjskoj šumi, a Louise je Mili ispričala da su alge koje plutaju po površini zapravo kose svrgnute vještice koja žudi za osvetom. Vrijeme je tako lijepo čak i pred kraj mjeseca da ih Louise sva sretna odluči povesti u botanički vrt i zabavni park.

    Na ulasku u metro, stari Arapin joj nudi pomoć po stepenicama. Zahvaljuje mu se i sama podiže kolica u kojima Adam i dalje sjedi. Starac je pošao za njom. Pita je koliko djeca imaju godina. Sprema mu se reći da nisu njezini, ali on se već nagnuo prema njima. "Jako su lijepi."


    Više
  8. Što ti zapravo hoćeš od mene?

    Što ti zapravo hoćeš od mene?

    Zvao me na mobitel prije otprilike dva tjedna. U pola dvanaest noću. Upravo sam se bio vratio iz šetnje sa psom. Predstavio se. U glasu mu je bilo prikriveno, svečano iščekivanje na koje nisam odgovorio. Zbunio se i upitao jesam li to ja i govori li mi njegovo ime nešto. Rekao sam da ne. I čekao. Odbojni su mi ljudi koji mi postavljaju takve zagonetke. Ime mi je zapravo zazvučalo poznato, mutno poznato. Nije netko koga sam sreo na poslu, u to sam bio siguran. To je netko tko me poznaje, pomislio sam. Netko tko ima mnogo veću moć da mi nanese bol.

    A-joj, ovo me zaboljelo, zacerekao se on, bio sam potpuno siguran da ćeš me se sjetiti… Smijeh mu je bio usporen, a glas malo promukao, i na tren sam pomislio da je pijan. Ne brini, rekao je, bit ću kratak. I ovdje se zahihotao. Kod mene je uvijek sve kratko, jedva da imam metar šezdeset, kad odapnem, pokopat će me na dijelu groblja za najmanje Izraelce.

    Više
  9. Knjiga od 10 kilograma nije idealan izbor za ljeto

    Knjiga od 10 kilograma nije idealan izbor za ljeto

    Čitateljski svijet Tee Jurišić

    Veselo, magično, razigrano, snovito – tim bi se epitetima mogao opisati stil slikarice i ilustratorice Tee Jurišić i ma koliko oni bili točni, ipak ne bi rekli ništa o suštini; o tome kako iz njezinih slika izbijaju čudesna snaga i privlačnost, kako se, unatoč infantilnosti na površini, u njima ipak krije nešto prijeteće, kako su slojevite i bogate.

    Najviše su pozornosti privukle njezine serije radova o pogrešnim stihovima pjesama, kronologija jedne ljubavne veze, ali i naslovnice albuma i knjiga. Uz glazbu, upravo u knjigama nerijetko pronalazi inspiraciju za svoje čarobne crteže.


    Više
  10. Slavenka Drakulić na Kastafskom kulturnom letu

    Slavenka Drakulić na Kastafskom kulturnom letu

    U utorak 10. srpnja 2018. u 20 sati

    Kastafsko kulturno leto ugostit će 

    Slavenku Drakulić i Rujanu Jeger

    na književnoj večeri

    u Vikotovoj bačvariji u Kastvu.

    Razgovor će moderirati Seid Serdarević.

    Više

Stavke 1-10 od 155

Prikaži po stranici
po stranici