Blizina svega
Special cijena
15,41 €
Redovna cijena
17,12 €
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 208
-
Datum izdanja: siječanj 2020.
-
ISBN: 978-953358191-0
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Vožnja vlakom ili autobusom, odlazak u grad, na posao, na kavu ili liječniku... Iz mnoštva prepoznatljivih, svakodnevnih “sitnica” izrasta Blizina svega, knjiga čije smo momente i sami proživjeli – možda baš jučer ili prije sat vremena. Kao kroz leću kamere kakva nikad neće biti izmišljena, Ante Zlatko Stolica otkriva nam magiju trenutka, začudnost običnosti, nenamjernu duhovitost svakodnevice.
“Blizina svega” izraz je koji se često može vidjeti u oglasima za prodaju ili iznajmljivanje nekretnina. Poželjna kvalifikacija koja mogućem stanaru govori da je sve što mu treba za neki budući miran i ugodan život tu, blizu, na svega par koraka. Vrtić, škola , tržnica, bolnica ... Ante Zlatko Stolica povremeno ga upotrebljava sasvim doslovno, ne samo zato što su iznajmljeni stanovi u kojima živi često daleko od svega nego i zato što je od splitskog Sućidra, u kojem je odrastao, do Zagreba , u koji se preselio, put istovremeno i dug i kratak.
No “blizina svega” nije samo fizički prostor, već i ono nešto u nama, teško izrecivo, što možda možemo dokučiti samo uz knjige, glazbu, filmove. Ako nam u tomu pomognu, kažemo za njih da su “dobri”. Blizina svega nesumnjivo je takva knjiga – knjiga uz koju ćete se osjećati više čovjekom. Teško je zamisliti važnije postignuće.
Život i rođenje fikcije iz začudne svakodnevice Ante Zlatka Stolice
Miljenko Jergović, Jutarnji list, 8. 2. 2020.
Počnimo od naziva knjige, lijepog i vrlo začudnog: “Blizina svega”. Za njim slijedi moto, prepisan iz Oglasnika: “Prodajem stan, blizina škole, vrtića, autobus, zvjezdarnica, mir, blizina svega.” Ovaj su oglas, vjerojatno, pročitale stotine, tisuće ljudi, i svakome od njih djelovao je obično i u savršenom skladu s općom poetikom oglašavanja. Ljudi nemaju dar za čudo, pa im se zato čuda i ne događaju. Ustvari, dogode im se, i to ona prava, novozavjetna, Isusova čudesa, ali oni ih ne primijete. Najprije u stvarnosti, a onda ni u jeziku, na koji se preslikava sve što jest i sve što može biti, pa tako i čudo. Posao pjesnika, ili posao pravog, rođenog i izabranog pisca između ostalog je u tome da prepoznaje čuda u jeziku. Ne da ih izmišlja. Izmišljati mogu i oni s manjkom dara, književni i pjesnički administratori. Ali prepoznati čudo kad čudo pročitaš ili ga čuješ izgovoreno, to može samo pjesnik, pravi, rođeni i izabrani pisac. To čudo u oglasu je “blizina svega”. Naravno da ga nije bio svjestan onaj koji je oglas sastavljao. Bilo mu je samo da što ljepšim prikaže svoj stan, i onda je napisao nešto što ne može biti, a što istovremeno jest. Pisac je tu nemoguću, sveizrecivu frazu oslobodio konteksta, i ona je nastavila živjeti. Ona je najtačniji naslov njegove knjige.
Ante Zlatko Stolica bilježi fragmente stvarnosti na način Sama Sheparda. Bavi se poetikom zbilje, svakodnevice i sjećanja srodno Semezdinu Mehmedinoviću. Uobličava mikrofabule u sve manje i manje priče kao István Örkény u “Jednominutnim novelama”. U tim pričama na virtuozan način izmjenjuje perspektive, zavodi čitatelja, svijet snima riječima. Recimo, ovako: “Neobično nisko leti avion, dio putnika naslonio je glavu na prozor, gledaju, još se mogu razaznati kuće, vide se čak i ljudi kao male točkice. Neki čovjek šmrkom pere terasu ispred kuće, tipična scena prigradskih naselja i sela kojima nitko ne zna ime, tko je čovjek-točkica iz kojeg izbija mlaz vode dok pere terasu ispred svoje kuće, pita se netko svisoka, a možda se nitko i ne pita, možda nitko ne gleda, nego to ja tako mislim jer obično tako gledam iz aviona, u svakom slučaju, ne mogu znati, ne mogu provjeriti, perem terasu.”
“Blizina svega” (Fraktura, Zaprešić 2020.) kompozicija je proznih i prozno-pjesničkih tekstova, koju nije moguće žanrovski odrediti, kao što ni pojedine Stolicine tekstove nije moguće žanrovski odrediti, ali koji, svaki pojedinačno, imaju začudnu koherentnost, a svi zajedno čine čvrstu i zaokruženu, ali, opet, otvorenu cjelinu. On se, kao u Eliotovom poučku, igra objektivnim korelativom. Ovako glasi cijeli jedan tekst: “Budim se sam u krevetu, gledam je li koja od mojih ruku njena ruka.” Naizgled, to je nadrealistička slika. Zar bi neka od ruku među kojima se čovjek sam u krevetu budi mogla biti tuđa? Ne, nije to pitanje, nego je pitanje zar bi neka od ruku među kojima se budi mogla biti njena. Takvo pitanje nema odgovora, jer je sav odgovor u njegovom postavljanju. Još uvijek ne izvan svakog sna, tek probuđeni gleda: “je li koja od mojih ruku njena ruka?” Efekt ovih riječi, efekt ove jednorečenične priče, ove lirske pjesme, proizlazi iz njezine tačnosti. Čitatelj, naime, zna, čitatelj u sebi pozna događaj o kojemu Stolica piše, i onda u tom poznanju osjeti onaj važan razlog književnosti. Mogućnost da nekim događajem izrazimo emociju koja se na drugi način skoro neizreciva.
Ante Zlatko Stolica (1985.) radi kao profesor hrvatskog jezika, odrastao je na Sućidru, bavi se filmom, koscenarist je “Kratkog izleta”, filma koji je prije dvije-tri godine nakratko ozario i uozbiljio domaću scenu. Pripada generaciji koja se rađala potkraj Jugoslavije, ne pamti socijalizam, a ni blagodati institucija zrele kulture, kakva je nekada bila hrvatska: regularnih filmskih natječaja, književnih časopisa, kriterija i kanona, koji bi umjetnicima pomagali da se kreću po društvenoj ljestvici, da rade svoj posao, da bivaju prepoznati i da im djela budu vidljiva. Stolica, kao i Monika Herceg, kao i neki drugi pripadnici generacije, dolazi s ruba domovine i ruba Splita, praktično niotkud, ili otamo odakle se dolazi ako se želi biti pripadnik radikalnog krila Torcide ili neke druge ekstremno desne organizacije. Naprosto, nije predviđeno unutar društvenoga imaginarija da netko tko dolazi otamo bude išta drugo, a pogotovu ne pisac i umjetnik, još visokokultiviranog stila i nastupa, dorečen i dovršen. Istina, nije Stolica balavac, trideset i pet mu je, što su ozbiljne književne godine. U današnje vrijeme u Hrvatskoj neodgovorno bi bilo biti mladi pisac, pa onda takvih niti nema. Samo ozbiljnih pisaca, od kojih su neki, eventualno, u mladim godinama.
“Blizina svega” je i knjiga odrastanja, knjiga potrage za poslom, izvještaj o društvenim prilikama u Hrvatskoj tokom devedesetih i dvijetisućitih, knjiga o zavičaju i podrijetlu, knjiga o ljubavi. Knjiga o svemu, ali iz blizine. Ante Zlatko Stolica je, naravno, fikcionalni pisac. Svoj život on ispisuje kao fikciju, ali tako da bespotrebno ne izmišlja imena likova, niti pokušava da zakamuflira priču i sakrije u njoj ono što je stvarno. Upravo suprotno od toga, u ovakvoj književnosti fikcija je u fakciji, ništa nije izmišljeno, ali sve je napisano tako da je moglo biti i izmišljeno. U tom igranom dokumentarizmu je, kao i u Sheparda i Mehmedinovića, a na neki način kao i u Paula Austera, ili kao u filmovima Jean-Luca Godarda iz njegovih zlatnih godina, stvarnost presudno važan element fikcije. U tim visokoimaginiranim tekstovima i filmskim slikama imaginacija nikada ne služi tome da se u priču donese nešto čega u zbilji nema, nego je zadatak imaginacije stalno i vrlo napeto prepoznavanje poetskih, narativnih, dramskih i imaginativnih potencijala zbilje.
Stolica se ne plaši vica, dosjetke i anegdote. Nema ni razloga: u vicu, dosjetki i anegdoti opasna je samo trulež općih mjesta. On ih, kao rođeni pisac i pjesnik, intuitivno izbjegava. Na opća mjesta nalijeću, o opća mjesta se kao o sepete s voćem u filmskoj potjeri, kao o stolice u nijemoj komediji, spotiču samo oni koji su bez dovoljno dara. Osim toga, ima i u tome nečega generacijskog: za razliku od onih prethodnih, koji su bilješke za tekst unosili u teke i notese, današnji pisci ih unose u mobilne telefone. Ono što je nedarovite udaljilo od književnosti i dodatno ih onepismenilo, načitanima je i darovitima poslužilo kao savršen pjesnički i književni alat. Dužina sms-poruke, dužina tweeta, rečenična forma koja proizlazi iz skučenosti touch screena na iPhoneu, sveta svedenost romana od svega nekoliko riječi, koji istovremeno mogu ostati takvi kakvi su u iPhone uneseni, a mogu narasti i na sedamsto stranica teksta. Jednako je moderno i suvremeno jedno i drugo.
Ante Zlatko Stolica nastoji zabilježiti sliku svoga svijeta, onaj handkeovski unutrašnji svijet vanjskoga svijeta unutrašnjeg svijeta, opisuje prostor i vrijeme u kojem je odrastao, pa prostor i vrijeme u kojem živi. To zna biti melankolično, uznemirujuće, tjeskobno, tužno, a zna biti i urnebesno duhovito. No, osjećaji se nikad ne izriču, osjećaji proizlaze. “Lutao bih pogledom po zaljevu dok mi se oči ubrzo ne bi umorile negdje na Kozjaku, brdu čije sam ime naučio iz glupe fore starijih susjeda, koji bi nas pitali Oćeš vidit Kozjak? ili Oćeš vidit Mosor? pa bi nas dizali za uši u zrak. Dvadesetak godina kasnije rekao sam ocu da je baš dobro da je taj preglupi običaj nestao, a on je sasvim ozbiljno odgovorio da običaj nije nestao zato što je glup, nego zato što su djeca predebela i ne može ih se više onako dizati u zrak. Prije su dica imala devetnaest, dvaest kila, danas imaju četrdeset.” Fragment je mnogo dužeg teksta.
U sadašnjosti, pak, život u Bistri, posao u Zagrebu, i bližnji, čija su imena i nadimci redom autentični. Kaže: “Sjedim na poljskom zahodu, slušam dronove.” Kaže: “Iznesem biljke na terasu kad Zlatarina ode na posao; kako se pomiče sunce, tako ih šetam ko pse.” I kaže: “Išla djevojka kroz park, a onda se nasred njega zaustavila, sjela u bolovima, jaukala, sjatili se psi, ljudi, policija. U izvještaju hitne pomoći kasnije su zapisali: bolovi u trbuhu, jaki bolovi u trbuhu, mlada djevojka, blijeda, Zlatarina moja.” E, u ovo se, gospodo draga, ja zaljubljujem!
Samo jedno nikako da si objasnim: kako se usred jednoga neupotrebom atrofiranog jezika, usred jedne klinički mrtve književnosti, svako malo rađaju ovako nečuveno dobri pisci. Nikad u posljednjih sto godina hrvatska književnost nije bila manja i beznačajnija. I nikad nije imala boljih pisaca, važnijih i većih knjiga. Čitatelj je zahvalan što živi u ovom vremenu.
Obična tuga, tuga naprosto
Ivan Tomašić, Booksa.hr, 10. 3. 2020.
"Kad bi u selo došli poreznici da oporezuju blago, moj otac bi odveo kravu daleko u šumu i ostao tu s njom dok ne stigne mrak koji će otjerati poreznike iz sela. Imao je pet godina, kaže da bi mu tako naložila baba.
Pitam ga: Pa šta si radija cili dan?
Ništa, kaže, bra bi bobice i tražija zmiju.
Zašto si tražija zmiju?
Da je ubijen." (str. 10.)
Fragment o ocu koji traži zmiju zapis je iz knjige Ante Zlatka Stolice Blizina svega. A.Z. Stolica čitateljima portala bit će poznat po Mikropričama, a široj publici kao koscenarist filma Kratki izlet (2017, r. Igor Bezinović). Također, Stolica je vodio i prilično popularan tumblr pod imenom Stvari (neki su od zapisa s tumblra završili u knjizi).
Blizina svega zbirka je kratkih zapisa koji žanrovski variraju od kratke priče, pjesme i pjesme u prozi do crtice i anegdote. Naslovna sintagma prepisana je iz jednog oglasa za prodaju stana, a nastavlja se na niz blizina: škola, vrtić, autobus, zvjezdarnica, mir. Uokvirena oglasnom formom i navedenim nizom te ubačena u naslov knjige, blizina svega postaje blizina običnog i jednostavnog (škola, autobus), ali i onostranog i neuhvatljivog (zvjezdarnica, mir). Osim što funkcionira kao realna prostorna odrednica, blizina svega je istovremeno prostorno neostvariva – nemoguće je biti blizu svemu, kao što je nemoguće biti daleko od svega. Mogućnost je naprosto jezična.
Citirani fragment predstavlja tipski obrazac koji Stolica koristi u mnogim drugim fragmentima, što manevrom suprotstavljanja, što tipom likova (priprosti ljudi jednostavnog govora i jednostavnih namjera, djeca), što registrom (smireni ton promatrača koji bilježi), što motivima (nasilje, životinje). Pripovjedač prepričava anegdotu iz djetinjstva svoga oca. Motivi sela, stoke, ubirača poreza, izbor leksika (blago, poreznik), mrak koji tjera poreznika i dob očeva ranog djetinjstva sugeriraju vremenski odmak. Struktura je priče (junak, motiv djelovanja, protivnik, pomagač, vrijeme priče – izmjena dana i noći) konvencionalna, njeno je značenje otvoreno, možemo zamisliti mnogo mogućih nastavaka. Pripovijedanju se suprotstavlja jednostavan dijalog na dijalektu, dijalog koji je ustvari okvir pripovijesti o kravi i porezniku, druga razina priče posredovana glagolom kazivanja (kazati). Ni pripovjedač ni otac ne objašnjavaju namjeru ubojstva zmije, čime se zapravo daje odgovor: odgovor (zato) je banalan kao i pitanje (zašto).
Kao što vidimo, osnovna je osobina Stoličina pisma igra u kojoj motivi neposredne stvarnosti probijaju granicu vlastite običnosti književnim preslagivanjem. U toj igri neuhvatljivi višak često odsjeda na mjestu jedne rečenice, ponekad i slova.
"Bili smo u Novom Jelkovcu, žena nam je pokazala mačka kojeg čuva u stanu koji čuva. Djeca su ga objesila žicom o stablo. Spasio ga je susjed, koji ga je odveo da mu zašiju rep, ali je poslije još jednom nastradao od petarde, pa su ga opet šivali. Pitali smo je kako se zove. A Miki." (str. 139)
Dječjem sadizmu uzrok ne treba tražiti u racionalnom. On se doživljava kao integralni dio dječjeg identiteta – ne potiče se, ali je razumljiv, tolerira se. Podsjeća nas na ono što smo bili ili na ono što smo zatomili, što ponekad želimo biti, na svirepost bez razloga, užitak u patnji i kreativnost destrukcije (kao u pjesmi Ivana Slamniga Ubili su ga ciglama ili u pjesmama Gorana Babića iz zbirke Strašna djeca). Međutim, snaga ovog fragmenta ne izlazi iz ponavljanja nasilja, iz puke činjenice da djeca muče životinje; ključ je u ženinu odgovoru, točnije u riječi/slovu "A". Ono nam otkriva prirodnost poretka i granice jezika u izricanju boli (poput slijeganja ramenima u neverbalnom govoru). Stolica je vrlo svjestan slabosti jezika i baš zato nema potrebu eksplicirati. On pokazuje, čitatelj sluti, a svi skupa plutamo u "mlakoj melankoliji od koje nitko nema koristi." (str. 13.)
U ovoj prozi nema ekstaze – rub emocija i značenje se uvijek dotiče, ali se nikada ne prelazi. Likovi se kreću, ali nikud ne stižu; osjećaju putanju kružnice, iako je ne mogu baš dobro izraziti (kako bi rekao Enes Kišević, "čovjek kruži navikom kruga"). Jezik nema tako precizne mehanizme, a književnost svojim plamenim jezicima tu kružnicu neprestano oblizuje. Pripovjedač ludi u tuzi običnoga, kao Roquentin iz Sartrove Mučnine kada gleda u korijen stabla ili Nietzsche koji obolijeva nakon što vidi da kočijaš bičuje konja. U jednom trenu, nakon lijepog sna i razočaranja buđenja, nakon "bijesa i jada", pripovjedač komentira da ga je obuzela "obična tuga", a prije toga objašnjava kako je osjećao toliku sreću da mu se jecaj skoro oteo (str. 75.) Ključne su riječi obična i skoro – nema ništa iza tuge i ushićenja, i s time treba živjeti, kao i sa spoznajom da ljudi, osim ljepote i plemenitosti, u sebi nose nešto pokvareno i prljavo.
Konfuzija je vidljiva u odnosu riječi i stvari, govora i događaja. Komunikacija dovedena do apsurda (apsurd je jedan od ključnih materijalnih činjenica Stoličina svijeta), utemeljena na neuspjehu jezika da izrazi osjećaj demonstrira mogućnost književnosti da ga stvori preslagivanjem elemenata koji u nju dolaze "izvana" prema svojim formalnim zakonitostima. Pripovjedač bilježi:
"Vraća se žena sa tržnice na Španskom, a druga joj ide ususret. Zaustave se sporo se pozdrave.
Kako si?
Dobro.
Kako si?" (str. 121)
Zbunjenost se demonstrira i likovima takozvanih jurodivih, svetih budala teško objašnjivih i iracionalnih postupaka (primjerice, žena koja pripovjedaču prodaje lišće objašnjavajući kako nije luda jer je živjela u Italiji), ili pak onih koji su toliko bolesni da su izgubili kontakt sa stvarnošću. Pripovjedač posjećuje djeda u bolnici, djedov novi cimer stalno doziva nekog s kim pripovjedač djeli ime. "Nemoj, nemoj se okrićat, lud je. Pitam: Al kako mi zna ime? Kaže: Ma ne zna, stalno zove Ante. Pričamo dalje, ovaj i dalje zove Ante, Ante. Ne mogu više, dekoncentrira me, odem do njega, smiri se i pita: Šta da ja radin?" (str. 111.)
Retoričko pitanje oko kojeg se vrti Blizina svega nema odgovora, kao što ne postoji odgovor na usputni upit koji pripovjedač nonšalantno postavlja na jednom drugom mjestu, a sličan je onom iz naslova zbirke Drage Glamuzine od prije desetak godina – Je li to zbilja to? (str. 151.) I koliko god se trudili, ljudi u principu ne mogu istinski pomoći jedni drugima, kao što se ne mogu ni potpuno razumjeti – svatko je u svom pitanju sam (kako bi rekao Mika Antić u pjesmi Serenada: "I uvijek samo sebe imamo / i san pun želja, nedorečen...") Pripovjedač pokazuje punu svijest o problemu kada komentira odnose iz filma Svoga tela gospodar (1957, r. Fedor Hanžeković): "Čitavi spletovi tih odnosa su komplesni, ali u isto vrijeme i dječje jednostavni, zato i nose toliku tugu." (str. 28.) Besmisao pak kulminaciju doživljava u priči koju pripovjedaču govori njegov brat, priči o životu Jurja Križanića. Križanić je, naime, htio ujediniti Slovene pa je išao do ruskog cara u Moskvu, koji ga je prognao u Sibir. U Sibiru Križanić piše Politiku na hibridnom slavenskom jeziku koji samo on razumije. Po izlasku iz ropstva priključuje se vojsci Jana Sobjeskog i gine kod Beča. Sapienti sat.
Postoje, doduše, dvije strategije olakšavanja stanja u kojem se koprcamo. Prva je umjetnost, vrsta samosvrhovitog besmisla koja rezonira s prazninom postojanja i time o njoj govori na način na koji druge diskurzivne prakse (jezici stvarnosti) nisu u stanju. Ova, međutim, knjiga svojim mehanizmima transpozicije takozvane stvarnosti načelno jednostavnim, prirodnim i svakodnevnim iskazima zorno pokazuje kako između "običnog" jezika i jezika "književnosti" ne postoji supstancijalna razlika, već odnosna, a u hermeneutičkom čvorištu ovog odnosa stoji čitatelj (kako primjećuje Miljenko Jergović: "Ljudi nemaju dar za čudo, pa im se zato čuda i ne događaju. Ustvari, dogode im se, i to ona prava, novozavjetna, Isusova čudesa, ali oni ih ne primijete.") Druga je strategija, koliko god potrošeno zvučalo, ljubav – jedna od konstanti koja se provlači kroz tekst jest odnos pripovjedača s partnericom Zlatarinom, odnos dvoje ljudi koji su si iskreno privreženi baš zato što u njima prebiva sličan predosjećaj besmisla svega.
Kada se bude pisalo i govorilo o Blizini svega redovito će se spominjati prijemčivost i jednostavnost postupaka, iako bi točnije bilo napisati da je Stoličina proza pojednostavljena, radije nego jednostavna. Također, spominjat će se tematska neposrednost, iako ona uvelike probija običnost motiva kojima se bavi. Spominjat će se i zabava, pa čak i vic, iako vicu ovdje nema mjesta – vic je osjećaj kulture, a duh(ovito) je ono što dolazi iz subjekta (iako sa kulturom, naravno, ima neke veze).
Kao i kod nekih drugih važnih djela, proteći će neko vrijeme prije no što se s Blizine svega iščitavanjem oljušti epiderma, da tekst prokrvari kad u njega ugrizemo, toliko i da čitatelja malo zapeče. Bilo kako bilo, da se hrvatskoj književnosti ove godine ne dogodi niti jedna druga relevantna knjiga, 2020. će i dalje biti godina u kojoj je objavljena Blizina svega.
Od oglasa do uranjanja u intimno
Marija Anušić, Ziher.hr, 18. 3. 2020.
Često, prije nego počnem pisati o nekoj knjizi, upišem njezin naslov u tražilicu da vidim ima li što zanimljivo. Tako sam sada upisala i „blizina svega“ bez imena autora. Prvih par stavki bili su članci o samoj knjizi, a malo nakon njih – oglas: Opatija stan/apartman, u prvoj zoni, blizina svega.
Ta sintagma može govoriti mnogo, a može i ne reći ništa i kao takva vrlo je pogodna za naslov knjige, posebno zato jer ostavlja čitatelju prostora da promišlja, a ostavljanje prostora za promišljanje karakteristika je dobre književnosti. Naslov je sam po sebi vrlo poetičan i, jednostavno rečeno, vrlo uhu ugodan, nekako domaći i prisan. A takva je, naime, i ova knjiga. Čak i naslovnica (čiji dizajn potpisuje Mislav Lešić) funkcionira kao sastavni dio cjeline uz sam tekst. Očigledno jutarnja vožnja autobusom punim putnika čita se kao jedna od crtica u knjizi i već ona nam je beskrajno bliska i već ona pobuđuje neke emocije i reakcije. Baš kao da je jutarnja vožnja kojom se otiskujemo na put u nadolazeći tekst i baš kao i ostatak priča i crtica, i ona je bolno poznata.
Jedna rečenica nad kojom vrijeme stane
Već sam prije čitanja imala stanovita očekivanja jer je Blizina svega knjiga koja je odmah po izlasku naišla na dobre reakcije pa je tako o njoj i Miljenko Jergović napisao jedan vrlo afirmativan i kvalitetan tekst. Kad sam ju dobila na čitanje odmah sam ju strpala u torbu i jedva dočekala prvu kavu na kojoj se mogu baciti na svoju omiljenu rabotu. Tako, u kafiću pored Filozofskog, u ugodnom brundanju i mrmorenju studenata i profesora na pauzama, upustila sam se u tu avanturu. Što sam očekivala? Ne znam. Ali dobila sam mnogo više od toga.
Radnje nema, ali na kraju možete složiti sve kockice i dobiti cjelovitu priču, iako ona nije ono što ovaj tekst drži na okupu. Usudim se reći da je to što ga drži osjećaj. Osjećaj i toplina pripovijedanja, ali ne ona toplina na koju inače mislimo kad karakteriziramo neki tekst, ne toplina koja vrije emocijama, nego ona neka koja dira točke u nama i za koju nemamo dobrog objašnjenja, bar ne onakvog kakvo bi se moglo složiti riječima. Događalo se tako da se jedna crtica sastoji od samo jedne rečenice i da nad njom vrijeme stane i ja vidim čitav jedan život navaljen na njezina krhka leđa. Jedna od takvih rečenica je i ova:
„Gore sva četiri žmigavca na parkiranom autu pogrebnog poduzeća.“
I doista, tragedija ove rečenice je golema, a ona je opet tako nevino jednostavna, izdvojena od ostalih crtica, od ostalog teksta, tako strši i zuri u čitatelja dok čitatelj zuri u nju i osjeća. Pomalo me podsjetila na onu najkraću priču koja se pripisuje Hemingwayu: „For sale: baby shoes, never worn.“ Vjerujem da ćete se složiti sa mnom da ove dvije mikropriče imaju vrlo sličnu težinu i kao što mogu funkcionirati kao dio cjeline, savršeno dobro funkcioniraju izdvojene iz konteksta. Jer, realno, kontekst im nije potreban, one ga nose u sebi kao teret od tisuću tona.
Brzo okretanje stranica i jednako brza izmjena emocija
Iako se Blizina svega sastoji i od duljih pasusa, često su najupečatljivije baš ove male „šake u oko“ koje tako izdvojene tjeraju čitatelja da osvijesti najobičnije svakodnevne situacije koje najčešće i previđa: autobusne postaje, letke, riječ siporeks, rečenice nasumično pokupljene u javnom prijevozu, jasno, prisluškivane… Sve one male stvari koje čine cjelinu, a koje nam nisu dovoljno bitne da ih pamtimo, da ih uopće osvijestimo kao postojeće. To neprestano očuđivanje svakodnevnoga upravo je ona svježina koja mi je dobrodošla, a nisam ni znala da ju trebam. Već dugo mi se nije dogodilo da ovako brzo okrećem stranice, a da nije riječ o nekom krimiću ili hororu u kojem želim vidjeti što će se iduće dogoditi likovima. Ovo je bio jedan čisti užitak u tekstu kakav nisam osjetila već dugo.
Možda baš zato što je Blizina svega jedna vrlo intimna proza, ali opet neopterećujuća, sa zdravom dozom humora tako da ćete se mnogo puta tijekom čitanja uhvatiti kako se smijuljite ili ćete se čak i koji put grohotom nasmijati, ali nemojte se iznenaditi ni ako vam se grlo stisne, a na oko navre koja suza. Lijepa je ovo i nepretenciozna knjiga, lagano, a opet nikako banalno štivo s kojim ćete se na kraju nevoljko pozdraviti želeći da postoji barem još koja stranica. Ante Zlatko Stolica svakako je glas hrvatske književnosti za koji se nadamo da ćemo ga u budućnosti često slušati.
'Svašta je blizu i svašta daleko, ali blizina svega nije nužno dobra'
Karmela Devčić, Jutarnji list, 25. 3. 2020.
Možda je to kako se gledamo, kako jedni pored drugih prolazimo, što iz izgovorenog i neizgovorenog uhvatimo i ponesemo, zaključimo u trenutku, o čemu razmišljamo prije i poslije, možda se sve to ovih dana čini nebitnim, ili naprotiv, sad kad polažemo račune boleštinama, a i zemlja nam se pod nogama ulančano trese, možda to i jest krucijalna tema. Ante Zlatko Stolica u zbirci kratkih proznih i poetskih crtica, fragmentarnih bilješki piše o ljudima i trenucima. Naslovio ju je “Blizina svega”, objavila nedavno Fraktura. Pripovijeda, da spomenem, o slaganju lancuna. Kaže da za takvo što treba dvoje, objašnjava, korak po korak, kako se osobe i koliko puta približe jedna drugoj a sve da spoje taj rub posteljine. “Dok se lancun lomi u svoje zadnje polovine, prisnost postaje neizdrživa. Slaganje lancuna je skoro pa zagrljaj.”
Piše, recimo, i o tome kako se rješavamo starih madraca, o Medvednici koja je s njegove zagorske terase svaki dan drugačija, o tome kako čitamo i o tome kako pišemo. Stolica je scenarist i redatelj više kratkih dokumentarnih i igranih filmova, za “Kratki izlet” nagrađen je 2017. Zlatnom arenom. Zagrebački je profesor književnosti, rođenjem Dalmatinac, adresom sad Zagorac iz Gornje Bistre.
“Četvrtinu ove knjige čine kratki zapisi koji su nastajali u zadnjem desetljeću, a ostatak materijala nastao je u zadnje dvije, tri godine nakon što mi se urednik Andrija Škare javio da bi Fraktura objavila knjigu. Još mi je ranije Pogačar rekao da mu se čini kako te crtice neće same funkcionirati, a istog mišljenja bio je i Škare, pa sam odlučio pokušati i s nekim duljim prozama. Ako uzmemo u obzir da ova knjiga sadrži i poneku pjesmu, onda mogu reći da je najveći izazov bio kako složiti taj raznorodni materijal u jednu cjelinu. Naslov je tu dosta pomogao jer je odredio koncept.” Naslov je preuzet iz Oglasnika: “Prodajem stan, blizina škole, vrtića, autobus, zvjezdarnica, mir, blizina svega.”
Što je njemu, u životu obrazovana čovjeka od 35 godina, daleko i nedostižno, a što bi volio da mu je – blizu? “S prostorom uglavnom nemam nekih problema, ali vrijeme mi stalno izmiče. Volim sporo raditi, a današnji ‘poslovni modeli’ to baš ne trpe. Vidim doslovno nešto sveto u sporosti. Brzina je dobrodošla ako trebate iskrcati recimo devedeset vreća cementa, a uz to pada kiša. Za stvari kao što su knjige ili filmovi treba vrijeme koje je, eto da dođemo do majke svih odgovora, skupo.”
“Iako žive već trideset i pet godina zajedno, moja mama nema ime za moju babu – ako je želi dozvati, mora do nje”, kaže u crtici na 71. stranici “Blizine svega”. Čitatelju ostaje nagađati što se sve krije u tom odnosu, ponešto naslućuje o adresiranju, oslovljavanju starijih među Dalmatincima, pogotovo starijih koji nam nisu rod, a jesu obitelj. Kakva je dinamika između te dvije žene? “Tu je crticu gotovo u potpunosti smislio moj otac - ne točno u toj formi, ali ne ni puno drugačije. Doslovno je rekao - evo to zapiši za knjigu! Ton u kojem je izrečena bio je duhovit, ali način na koji je crtica montirana u knjizi ostavlja prostor i za druga čitanja, kao i ovo u kojem se otkriva mentalitet i složena dinamika u kućama u kojima žive tri ili četiri generacije.
Babe su bitan dio knjige, a onda i mene samog. Dobar dio života spavao sam u istoj sobi s babom, bratom i sestrom. To je životno iskustvo koje će danas teško netko doživjeti jer su se ljudi, čini mi se, izborili za više prostora u nekom apstraktnom i bukvalnom smislu. Ali u literarnom smislu meni je to nezamjenjivo. Koja bi bila alternativa tome? Da prijavim projekt na neku fondaciju koja će me poslati na neku rezidenciju koja će me poslati u neki dom za starije i nemoćne i onda ću pitati neke stare ljude: ‘Bako, šta mislite o sreći, šta mislite o slobodi, životu i koronavirusu?’ Naravno da je i takav pristup sasvim moguć, nekome vjerojatno i draži, ali meni za ovo što sam pisao ne bi puno značio.”
Kao što izvuče kameru u vlaku iz Zaprešića za Zagreb, snimajući umorna radnika za kratki videozapis “Pritisak”, izvuče li tako Stolica notes pa zapisuje po cesti, u tramvaju?
“Koncept s notesom bliži mi je dvadesetom stoljeću. Sve skice pišem u mobitel, a kasnije ih na kompjuteru raspisujem. Snimam jako rijetko jer mi se to čini previše agresivno. Pisanje mi je, u tom pogledu, puno draže. Sa snimanjem postoji jedna grozna stvar, a to je da vam bude žao ako se događa nešto zanimljivo a vi niste uključili kameru. U pisanju toga nema. To je puno čišća pozicija. I ljudi se boje kamere. S pravom. Ja se također bojim kamere. Zato uvijek imam grižnju savjesti u tom pogledu. Recimo, radnik kojeg spominjete je legendarni Giovanni koji je sam po sebi performer pa tu onda i nisam imao neki problem snimiti ga.”
Piše roman, kazao je da će biti “jako dokumentaristički”. Kako ga piše, gradi, o čemu pripovijeda u njemu? “To da će biti ‘jako dokumentaristički’ nisam rekao. To je netko napisao nakon što sam imao promociju, a rekao sam upravo suprotno, rekao sam da ću se pokušati odmaknuti od tog dokumentarističkog koncepta. Uglavnom, počeo sam pisati roman o svojoj susjedi koju zapravo jedva da i poznajem. Izgradio sam neku priču sam za sebe, a onda mi je moja žena (koja je s tom susjedom ipak bolja) nakon jednog razgovora s njom rekla da sam sve krivo zaključio. I ne samo da sam krivo zaključio nego je stvarna situacija posve suprotna. To me baš nekako oslobodilo jer me ionako vuče da se maknem malo iz te ‘dokumentarističke’ poetike koju, naravno, volim.”
U filmu “Svaki dan je Božić”, koji se može pogledati na internetu, kao i većinu ostalih kratkih filmova koje je Stolica snimio, roditeljima na sliku na zidu ucrtava jato galebova. Odakle mu ideja? Gdje bi njemu netko blizak mogao – ucrtavati galebove? “Ideja da to napravim nije postojala, došlo je nekako spontano. Učio sam za stolom za neki ispit, prošla su tri sata iza ponoći... A svaki sljedeći galeb dolazio je nakon što bih se vratio kući s izlaska. Ne mogu znati gdje bi meni netko mogao crtati galebove, u tome i je draž. Svašta je blizu i svašta daleko, ali blizina svega nije nužno dobra. To me je i zaintrigiralo u tim oglasnicima iz kojih sam preuzeo sintagmu. Naslov je, u tom smislu, pomalo i ironičan jer je njihova reklama nekako naivna - kao, tu gdje kupiš stan, bit će ti blizu SVE. Nemoj, molim te, da mi je SVE blizu!”
Koliko je u filmu “Kratki izlet” istoimenog romana Antuna Šoljana, a koliko možda i Stoličinih osobnih, diskretno provučenih autobiografskih momenata? “Narativna struktura je Šoljanova - i redatelju Bezinoviću i meni ta dimenzija romana najviše se svidjela. U taj kostur ubacili smo mnogo toga našega. Pustili smo da se događaju neke stvari, nismo imali čvrst scenarij - ako se i ono što smo imali uopće može zvati scenarijem u klasičnom smislu. Imali smo te neke dramaturške čvorove, a sve između toga bila je improvizacija - tu su onda izlazile i neke stvari koje su autobiografske. Sve dalje što se dogodilo s tim filmom jako nas je iznenadilo. Recimo, bili smo već šokirani kada smo saznali da će se film prikazati na pulskom festivalu. A kad smo dobili Zlatnu arenu, Bezinović je to saopćio vlasniku apartmana kod kojeg smo odsjeli, a ovaj je rekao da neće nasjesti na foru - a argumentirao je to, sasvim ozbiljan, ovako: ‘Znam da niste osvojili Arenu, ja sam pogledao taj film.’” (smijeh)
U Privatnoj umjetničkoj gimnaziji u zagrebačkoj Gundulićevoj Stolica predaje hrvatski jezik. Pitam ga za online-nastavu, kako su se snašli on i njegovi. “Online-nastava funkcionira toliko dobro da do sada nema čak nikakve anegdote. Funkcionira dobro do te mjere da već dogovaramo da bismo neki oblik ove online-nastave trebali provoditi i u mirnodopskoj situaciji. Učenici vole promjene, njima je ovo sad osvježenje i zbilja rade, pišu, čitaju. E sad, što će biti ako ovo potraje dulje od mjesec dana, to se nitko ne usudi prognozirati.”
Što mu je u ovo koronadoba upalo u oči oko ljudi, ponašanja, dinamike društva, da ga je moguće i posve iznenadilo? “Izvanredne situacije su situacije povišenih emocija, romantike. Ne mislim, naravno, na romantiku u nužno pozitivnom smislu - makar može biti i pozitivna - to smo također vidjeli. Ljudi pomažu jedni drugima, pjevaju, vole se. Sve je napunjeno nekim novim smislom. Recimo, sestra mi je poslala snimku od desetak sekundi kako moji u Splitu kartaju u dnevnom boravku. Snimka je užasno banalna, ali to što se trenutno ne možemo vidjeti odjednom diže ulog u cijeloj priči i sve odjednom ima jaču boju i značaj. Otac i baba igraju protiv brata i Srećka. Otac pita babu: ‘Imaš li punata?’ Baba kaže: ‘Neman.’ Otac odgovara: ‘A igraj onda duju dinari.’ Strašno banalna snimka, ali odjednom ima neku dubinu.”
Mailom sam Stolici dan uoči potresa slala pitanja za razgovor. Među ostalim sam napisala: “Čudne su, zanimljive te situacije koje u čovjeku izazovu emocije i razmišljanja s kojima i sam sebe iznenadi. Jeste li imali takvo što ovih tjedana?” Iskusniji za nepredvidljiv, recentan potres, koronavirus da i ne spominjemo, odgovara: “Napad koji trpimo od virusa i potresa toliko je scenaristički precizan i toliko simbolički sugestivan da je sasvim glup, a poruke su toliko jasne da ih je nemoguće uopće iščitavati jer su bolno očigledne.
Dakle, virus nas je potjerao u kuće i taman kad smo stvorili neki kult doma (dobro, to smo odavno stvorili, ali sad smo ga digli na još jednu dimenziju), kad smo se zatvorili u kuće kao u jedino utočište, udario je potres i potjerao nas van. Mi smo, recimo, izletjeli pred kuću ogrnuti jorganima. I baš kad smo mislili da smo spašeni, krenuo je padati snijeg. Dakle, do jučer smo okopavali vrt i pisali crtice o golubovima koji skakuću po stepenicama, a već deset sekundi nakon toga izgledamo identično kao oni koje smo pustili da nam s malom djecom kisnu na granici. Da to prebacimo na film ili u knjigu bilo bi jednostavno pretjerano. Pao mi je vrlo brzo na pamet Boileau, koji u naputcima književnicima kaže: ‘Sve što je istinito nije i istinoliko.’ Iako mi izolacija ne pada teško, pada mi na pamet jedna sasvim neoriginalna ideja da treba napraviti jedan veliki tulum kada sve ovo prođe. Ali baš jedan jako veliki tulum. Ili, zapravo, ne jedan, nego više njih. Ta ideja je trenutno lijepa želja, ali ako se ova situacija produži više nego smo svi spremni na to, to će postati bolna želja. Nadam se zbilja da do toga neće doći.”
Što ga u životu raduje? Kad je zadnji put bio – sretan? Hrpu naizgled banalnih pitanja nižem ohrabrena pandemijom i potresom. A, i na tragu crtice iz “Blizine svega” koja kaže: “Popeo sam se na vrh pedaline i mahao mnoštvu ljudi koji su prolazili na trajektu. I ljudi su mahali meni; oni nikako ne mogu znati kako mi je jutros javljeno da sam dobio otkaz, ko što ni ja ne znam za pun brod njihovih problema. Ali ovako, dok mašemo, jedni drugima smo sretni.”
Ante Zlatko Stolica odgovara: “Zadnja stvar koja me baš obradovala bio je golub na jednim pulskim stepenicama koji se spuštao stepenicu po stepenicu. Nevjerojatno što mu je došlo. Nije bio ozlijeđen, barem se nije ponašao tako, jednostavno je odlučio šetati. Stepenice su uvijek prepreka - nisu baš za dokolicu i ako imate krila, šteta ih je u tom slučaju ne iskoristiti. Nije to sad neka pretjerana sreća, ali i mala sreća je dobra. Možda je najveća sreća, nažalost, ona kada je Ivanišević osvojio Wimbledon. Malo je tužno da je tako, ali i razumljivo jer se sreća množi kako je dijelite, a svima nam je iz nekog razloga bilo stalo da Goran Ivanišević osvoji Grand Slam. Imam i naravno ovih privatnijih sreća za koje mislim da im nije mjesto u novinama. A tu je i sasvim prozaična sreća za ispričati, ali bilo bi je u ovom slučaju nepravedno prešutjeti - dolaze mi često neki dobri komentari na knjigu, i to me oduševi jer mi se knjiga tek tada oživotvori. Inače nemam neki odnos s njom.”
Ante Zlatko Stolica : Volim književnost i umjetnost koja lako komunicira s publikom
Sven Popović, Moderna vremena Info, 8. 12. 2020.
Pročitaj intervju na mvinfo.hr
Tribina Razotkrivanje s Antom Zlatkom Stolicom
24. 2. 2020., Kinoteka, Zagreb
-
Frakturina Noć knjige 2020.: Semezdin Mehmedinović i Ante Zlatko Stolica
U Noći knjige 2020.,
u četvrtak 23. travnja u 19 sati,
u virtualnom prostoru, na Frakturinu Instagramu
susrest će se u razgovoru uživo
Semezdin Mehmedinović i Ante Zlatko Stolica.
Dvojica pisaca bliskih senzibilitetom i pristupom, a udaljenih tek trivijalnostima kao što su dob i geografija, u razgovoru jedan na jedan, bez posrednika, razgovarat će o knjigama i pisanju, o utjecajima i motivima, ali i o neknjiževnim temama. -
Andrija Škare: Knjiga o posve običnom životu i slasnim kriškama svakodnevice
Nastavlja se Frakturin Dekameron, koji sadržava desetpriča o knjigama što će ih u narednim danimaispripovijedati gospe i mladići iz vaše Frakture:
ČETVRTA PRIČA O KNJIZIAnte Zlatko Stolica, Blizina svegaO knjizi piše urednik Andrija Škare:
-
Ante Zlatko Stolica na Razotkrivanju
U ponedjeljak 24. veljače 2020. u 19 sati
na tribini Razotkrivanje gostuje
Ante Zlatko Stolica.
U zagrebačkoj Kinoteci (Kordunska 1)
predstavit ćemo njegovu knjigu
Blizina svega.
Razgovor s Antom Zlatkom Stolicom vodit će urednik Andrija Škare.
Vožnja vlakom ili autobusom, odlazak u grad, na posao, na kavu ili liječniku... Iz mnoštva prepoznatljivih, svakodnevnih “sit
Slične knjige
-
-
-
Cloud the Color of SkinSpecial cijena 22,49 € Redovna cijena 24,99 € -
-
Soba za djevojčiceSpecial cijena 16,19 € Redovna cijena 17,99 € -
-
-
-
Hotel HorizontSpecial cijena 17,99 € Redovna cijena 19,99 €