Bjeguni
23,76 €
-
Jezik izvornika: poljski
-
Prijevod: Mladen Martić
-
Broj stranica: 384
-
Datum izdanja: travanj 2020.
-
ISBN: 978-953358213-9
-
Naslov izvornika: Bieguni
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 225 mm
-
Težina: 670 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 17,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
"U jednom dalekoistočnom gradu vegetarijanske restorane običavaju obilježavati crvenim svastikama, pradavnim znacima Sunca i životne snage. To jako olakšava život vegetarijancu u stranom gradu – dovoljno je pogledati gore i poći prema tom znaku. Tamo poslužuju povrtni curry, pakoru, samose i korme, pilave, popečke, a također i moje omiljene rižine prutiće zamotane u listiće osušenih algi. Nakon nekoliko dana uvjetovana sam kao Pavlovljev pas – čim ugledam svastiku, slinim."
Poljska nobelovka Olga Tokarczuk svoje je Bjegune napisala kao posvetu putovanjima i bjegovima, traganjima za smislom i lutanjima bez cilja. Kao fascinantan presjek vremena, mjesta i prostora, ovo je iznimno djelo zbirka duljih i kraćih priča koje se slažu poput šarenoga kaleidoskopa. Bjeguni su dokaz kako je najslavnija suvremena poljska književnica i svojim ranijim opusom zaslužila Nobelovu nagradu za književnost za 2018. godinu i nagradu Man Booker International.
"Hrvatski čitatelj dobiva Bjegune u ruke u trenutku kada je voljom jednoga hiperaktivnog virusa svijet neprestane mijene skoro pa u trenu zastao. Čitanje u sjeni karantene daje ovom romanu, jednom od najvažnijih u našem vremenu, posve novu perspektivu i dimenziju." – Mladen Martić
"Knjiga koja će obogatiti svakoga." – Natalia Szostak, Gazeta Wyborcza
"Od davnih sultanovih palača preko sedamnaestostoljetnih kabineta čuda pa do suvremenih terminala za odlaske – Olga Tokarczuk vodi čitatelja na neobično putovanje kroz razna mjesta i vremena. Poziva na zajedničko upoznavanje titrave, fragmentirane stvarnosti, na odbacivanje utabanih putova." – Kultura.onet.pl
"U svijetu u kojemu tek počinjemo osvješćivati da će nas ideologija konzumerizma i jednokratnosti uskoro uništiti i ubiti, stvaralaštvo Olge Tokarczuk opisuje suprotni pol te naracije: potragu za duhovnošću, veliko poštovanje spram prirode, potrebu pomnosti i dubine u dodiru s drugim čovjekom, a prije svega – solidarnost sa svakim postojanjem, s Drugim, ma tko on bio." – Małgorzata Rejmer, Kultura
"Olga je mistik u trajnoj potrazi za istinom, istinom koju možemo očekivati samo u pokretu, prelazeći granice. Svaka forma, institucija i krut jezik znače smrt." – Kinga Dunin
"Predivni fragmentirani pogled na čovjekovu žudnju prema postojanosti… ambiciozan i kompleksan." – Washington Post
"Svijet se raspao na djeliće i razletio na sve strane. Stoga je i roman eksplodirao." – Jerzy Sosnowski
"Nedvojbeno remek-djelo." – Publishers Weekly
"Nema boljeg pratioca na putovanju u ovim turbulentnim, fanatičnim vremenima." – The Guardian
“Za crkvu je čak i muškarac bez jaja bolji od žene”
Josip Mlakić, Express, 17. 4. 2020.
Napokon je i u Hrvatskoj objavljen prijevod romana “Bjeguni” Olge Tokarczuk, koji je izvorno objavljen 2007. godine. Za ovaj roman Olga Tokarczuk prvi je put dobila uglednu poljsku književni nagradu Nike (drugi put ju je dobila za „Knjige Jakubove“). Također, 2018. godine dobila je za „Bjegune“ nagradu Man Booker. Riječ je o romanu polifone strukture kroz koji nas vodi glas pripovjedačice, pedesetogodišnje Poljakinje koja živi u SAD-u, čiji „glas“ neodoljivo podsjeća na dijelove „Knjiga Jakubovih“, koje pripovijeda „sveznajuća“ Jenta. Pripovjedačica na jednome mjestu, na samom početku romana, piše o svom „lutalačkom“ genu, gdje daje osnovnu formu romana. „Očito mi je manjkao neki gen koji čini da čim duže zastaneš ne nekom mjestu, smjesta pustiš korijenje. Puno puta sam pokušavala, ali moje je korijenje uvijek bilo plitko, pa bi me izvrnuo i neznatan dašak vjetra.“ A na drugome mjestu piše: „Povijest mojih putovanja samo je povijest tegoba.“
Kad je prošle godine Tokarczuk nagrađena Nobelovom nagradom za književnost, Nobelov odbor u svojem je obrazloženju naveo kako je ovu nagradu dobila za „narativnu imaginaciju koja enciklopedijskom strašću predstavlja prelaženje granica kao oblik života“. Enciklopedijska strast i narativna imaginacija osnovne su značajke romana „Bjeguni“, u kojem to dolazi do izražaja više nego u bilo kojem drugom njenom djelu. „Bjeguni“, tako, funkcioniraju i kao svojevrsna enciklopedija putovanja u kojoj se u posebnim poglavljima, često ne dužim od prosječne enciklopedijske natuknice, govori o svim aspektima putovanja: priča o aerodromima kao o gradovima, putničkoj prtljazi, motivima putovanja, hotelima, hostelima, o slučajnim susretima, bedekerima... zatim o neizbježnim susretima sa „zemljacima“ na nekim udaljenim destinacijama, koji su neodvoji dio svake „enciklopedije putovanja“. Tu je i priča o turističkim bedekerima, „štivu“ koje se neprestano mijenja. Tokarczuk piše o dva bedekera „koji ne stare“, o „bedekeru“ čiji je autor poljski svećenik Benedykt Chmielowski, prvi poljski enciklopedist, autor „Nove Atene“, koji je i jedan od likova romana „Knjige Jakubove“. Drugi je Melvilleov roman „Moby Dick“. Posebno je zanimljiva „natuknica“ o putnoj kozmetici, koja je umanjena verzija kozmetike koja se koristi u domovima. „Čini se kako kozmetička industrija fenomen putovanja drži umanjenom kopijom sjedilačkog života.“ Putovanja su, ako bismo doveli do krajnosti ovu misao, neka vrsta imitacije života, a za neke, za „bjegune“ Olge Tokarczuk, i jedini prihvatljivi način života.
„Bjeguni“ su također svojevrsna enciklopedija konzervacije medicinskih preparata te pravljenje plastinata od ljudskog tkiva, čime je pripovjedačica Olga Tokarczuk naprosto opsjednuta. Ona često putuje poslom po cijelom svijetu, ali je ne privlače postavi poznatih muzeja nego onih „pribolničkih“, anatomski preparati u alkoholu, pogotovo anatomske anomalije, estetika čudovišnog. „Netko je očito odlučio da ti ekscesi prirpde zaslužuju besmrtnost i de će opstati samo to što je drugačije.“ Ovaj roman je ujedno priča o uzaludnoj ljudskoj borbi protiv smrti, dosezanju besmrtnosti, i to preko konzerviranja ljudskih organa, što je jedan od ključnih provodnih motiva romana. U romanima Olge Tokarczuk, usprkos ozbiljnim i općeljuskim temama, ne manjka humora. Dobar primjer tog humora je epizoda iz ovog romana koja se događa krajem 17. stoljeća. Ruski car Petar prvi je kupio zbirku anatomskih preparara nizozemskog konzervatora Frederika Ruyscha. Prilikom brodskog transporta skupe zbirke za Rusiju mornari su, u nedostatku alkohola, popili alkohol u kojem su bili neki preparati te su ih tako uništili. Stanoviti mornar Kalukin, koji je s time započeo, osuđen je na smrt i pogubljen kad je pošiljka stigla u Rusiju.
Kad je riječ o imaginaciji Olge Tokarczuk, koju je spomenuo Nobelov odbor, kojoj, čini mi se, nema premca u suvremenoj književnosti, ona u „Bjegunima“ dolazi mnogo više do izražaja negoli u čudesnim „Knjigama Jakubovim“. Imaginacija koja je povremeno usporediva s onom Borgesovom. Kao dobar primjer toga spomenut ću dva vrlo kratka poglavlja. Prvo od njih je „Unus mundus“, koje govori o pripovjedačičinoj prijateljici, neuspješnoj pjesnikinji, koja radi za jednu putničku agenciju. Prilikom kvarova vozila tijekom putovanja kroz pustinju, pjesnikinja svojim klijentima, da bi ih zabavila, počinje pričati priče. Kad shvati da je klijenti ne prate pozorno, ona odustaje od činjenica i prepušta se mašti. Ovo je neka vrsta alternativne, „bedekerske književnosti“. Drugo poglavlje je „Postanak vrsta“, u kojem autorica piše o superiornoj „vrsti“ koja se za vrlo kratko vrijeme prošitila po cijelom svijetu i svugdje se podjednako dobro „adaptirala“. Stručnjaci govore da su plastične vrećice novo poglavlje bitka, da naglavce izvrću vječne navike prirode jer se sastoje samo od svoje površine, iznutra su prazne...“ Odustajanje od bilo kakva sadržaja daje ovoj „vrsti“ evolucijsku prednost.
I u ovoj knjizi Tokarczuk progovara o teškom položaju žene u Poljskoj 19. stoljeća, o čemu možemo čitati i u romanu „Knjige Jakubove“, gdje je to ostvareno preko lika Elzbiete Družbacke, barokne poljske spisateljice. Ovdje je to prikazano u jednom od najboljih poglavlja romana, „Chopinovo srce“. Chopin je pokopan u Parizu, a njegovo je srce prije pogreba izvađeno iz tijela i poranjeno u alkohol, kao preparat. Chopin je tražio da se ono pokopa u Poljskoj. Srce je njegova sestra Ludwika uspješno prokrijumčarila u Poljsku. Tu se javio novi problem. Chopinova je želja bila da se ono pokopa uz zvuke Mozartova „Requiema“, međutim u poljskim crkvama tog doba nisu mogle pjevati žene, niti u zboru niti solo. To je bila stoljetna tradicija. Bili su dozvoljeni samo muški glasovi ili glasovi kastrata. „Za Crkvu je čak i muškarac bez jaja bolji od žene, prokomentirala je to izvođačica soprana“, kaže se na jednome mjestu u romanu. Tako da posljednja Chopinova želja nije ispunjena jer je, na primjer, bez ženskih glasova nemoguće izvesti neke dijelove „Requiema“, recimo „Tuba Mirum“, u kojem pjevaju dva ženska solo glasa, sopran i alt.
Tokraczuk fabularnu liniju romana gradi uglavnom na tri malo duža poglavlja. Prvo je priča o Kunickom, kojem su tijekom ljetovanja na Visu nestali supruga i sin, i to na tri dana. Jedini trag na koji naiđe u toj potrazi je ulaznica za muzej u Trogiru na čijoj poleđini stoji riječ „Kairos“. Tajnu tog bijega Kunicki nikad neće otkriti, iako se sve vrti oko misterioznoga „Kairosa“. Tokarczuk tu „tajnu“ razrješuje u jednom drugom dijelu romana, koja ostaje skrivena Kunickom, da je njegova supruga zapravo „bjegunka“, jer je Kairos, manje poznato grčko božanstvo, neka vrsta boga zaštitnika „bjeguna“. Tu je, zatim, potresna priča o pripovjedačici koja se prvi put nakon 30 godina iz SAD-a vraća u rodnu Poljsku, iz koje je otišla kad je imala 19 godina. Vraća se da bi se susrela s muškarcem na samrti koji joj je bio velika mladenačka ljubav. Središnja pripovijest romana je „Bjeguni“, koja govori o neobičnoj „sekti“. Anuška, koja ima nasmrt bolesna sina Peću, razočarana bježi u Moskvu i danima luta moskovskim metroom. Ondje upoznaje neobičnu stariju ženu, koju zove „zamotanom“, zbog marame koju nosi na glavi, ondje doznaje za „bjegune“, mističnu sektu čiji je moto: „Njiši se, kreći. Samo ćeš mu tako umaknut (Antikristu, op.a.).“ „Bjeguni“ su pojedinci koju za sustav ne postoje, koji su nevidljivi, jer je sustav oličenje Sotone, od kojeg onda cijeli život bježe. Na jednome mjestu „zamotana“ priča o mržnji sustava prema njima: „Tiranima svih boja, paklenim slugama, mržnja spram nomada je urođena – zato progone Cigane i Židove, zato prisilno naseljavaju sve slobodne ljude, obilježavaju ih adresom, koja nama znači presudu.“ Moto „bjeguna“ je rečenica kojom „zamotana“ završava svoju priču: „Kreći se, kreći. Blagoslovljen onaj koji ide.“
Postoje knjige koje su rijetke, knjige čije se prvo čitanje zauvijek ureže u pamćenje. „Bjeguni“ Olge Tokarczuk nesumnjivo su jedna od tih dragocijenih knjiga.
Svijet u glavi, glava u svijetu
Mira Muhoberac, Vijenac, 21. 5. 2020.
Roman Bjeguni (izvorno Bieguni, 2007) Olge Tokarczuk, u prijevodu s poljskog Mladena Martića, drugi je roman autorice kojoj je prošle godine uručena Nobelova nagrada za književnost za 2018. u izdanju zaprešićke Frakture, nakon velebnoga romana Knjige Jakubove u prijevodu istoga, vrhunskoga prevoditelja, koji prevodi kao da piše spisateljskim tkanjem, autoričinim duhom i dušom.
I dok se čitatelji ovoga od 116 poglavlja sastavljena romana, koja se mogu čitati i kao samostalne prozne cjeline ugodnih i isprepletenih kronotopskih skokova, možda pitaju zašto se prevoditelj nije odlučio za imenicu Bjegunci, razlog se pronalazi u poljskoj riječi biegun, u značenju pol (u zemljopisu) i svjetonazor, ali i asocira na ruske pravoslavne begune, starovjerce koji odbacuju svećenstvo i sve veze s društvom moći i vladavine, spas od Sotone tražeći u stalnom bijegu. S obzirom na (autoričino) vegetarijanstvo, čini mi se da je moguća i poveznica s bengalskim jelom begun bhaja, s patlidžanima, „jabukama luđaka“ iz 17. stoljeća.
Predsjednica žirija Man Booker Lisa Appignanesi postupak nagrađene autorice Bjeguna uspoređuje s „neprestanim istraživanjem izravne čovjekove okoline u kojoj samo plastika uspijeva izbjeći smrtnost“.
Malo drukčije, mislim da su Bjeguni roman spisateljičine vedrine i inteligencije koja omogućuje slobodu stvaranja i putovanja bez straha, altruističnu okrenutost prema čovjeku. Poigravajući se vlastitom strukom, psihologijom, često je ironizirajući, otkriva sebe od prvoga poglavlja, Jesam, od malene djevojčice koja duhovito kaže: „U jednom trenu otkrivam istinu: više se ne da ništa učiniti – jesam“, do sebe kao zrele osobe, kad u završnome Itinerariumu nabraja muzeje i bljeskove svojih putovanja: Beč, Dresden, Berlin, Leiden, Amsterdam, Riga, Sankt Peterburg, Philadelphia.
Pripovjedna strategija, nerijetko obrubljena kodovima pjesme u prozi ili lirskoga zapisa, reportaže, novinskoga ili istraživačkoga teksta, vrti se zapravo oko dviju osi, Svijeta u glavi i Glave u svijetu, kako su i naslovljena dva poglavlja. Te bismo osi mogli povezati i s nekoliko naratorskih sidrišta: s panoptikumom, s točkom i s presjekom kao spoznajnom metodom, koje u višeslojnim obratima opisuje: „Dok prolazim kroz te gradove, već znam da ću se u jednom od njih trebati zadržati na duže, možda čak i naseliti. [...] uvijek mi se čini da je svaki od njih predaleko ili preblizu. Stoga, izgleda, ipak postoji neka stalna točka oko koje vrtim svoje krugove.“ Ili: „svaki sloj samo ugrubo podsjeća na sljedeći ili prethodni; obično je varijacija, modificirana inačica, svaki pridonosi poretku cjeline“.
Točke su ili slojevi ove dokumentarno-fikcijske proze i Vis i Komiža, u koje autorica smješta epizode o Kunickom, Poljaku kojemu su tamo nestali žena i dijete, iskustveno snažno uprizorujući hrvatsku morsku kulisu, marinkovićevske inzularne kantune.
Olga Tokarczuk majstorica je pripovijedanja i spisateljske lakoće postojanja, bez obzira na to ulazi li se u zasjenjene prostore ljudske intime ili u velike prostore, šulja li sa svojim pripovjedačima u 16. stoljeće, u Kopernikovu knjigu De revolutionibus orbium coelestium, u Vezalov De humani corporis fabrica, u okultne kabinete čuda, sultanove palače ili u zračne luke, zrakoplove i kolodvorske čekaonice. Velemajstorica je oslikavanja ljudi, patnja, skrivenih pogleda i sudbina, mentaliteta, karaktera, situacija.
Objavljena prije trinaest godina, ova veličanstveno prpošna romaneskna konkretizacija „putne psihologije“ nije mogla ni pretpostaviti da će nas 2020, kad je u Hrvatskoj, u travnju, tiskana, nakon mahnitosti svenaraštajnih putovanja, uhvatiti zastoj svijeta, vrtnje globusa, prekid putovanja, zatvaranje granica zbog koronavirusa. Ipak, u poglavlju Završni vozni red autorica je proročki zapisala: „Ciljem ovoga hodočašća bio je drugi hodočasnik; danas, napokon – uronjen u pleksiglas“.
Labirint svijeta na 380 stranica, dobitnik i poljske književne nagrade Nike 2008, smjena moderne, postmoderne, realizma i bajkovitosti, stvarnosti i snova, tijeka svijesti i savjesti, unutarnjih monologa i bahtinovskih meandara združeni su u memoarskom, esejističkom, dnevničkom, autobiografskom i pustolovnom, psihološkom romanu poput tkalačkoga stana autoričina pradjeda tkalca iz drugoga poglavlja, koji je bijelio platno, tkao ga i prostirao po padini, kao autorica, „izlažući ga vrućim zrakama sunca“. Prepletanje osnove i potke mijenja se u pletenje iglama na putovanjima. U ovom trenutku, u svijetu se i u nas događa povratak na tkalački, sjedilački način života, na čitanje Nomada ljepote sjajnog Aleksandra Flakera (rođena u Poljskoj).
Ovo je peta knjiga poljske autorice koju sam pročitala u izvrsnim hrvatskim prijevodima Pere Mioča (Pravijek i ostala vremena i Dom danji dan noćni, NZ Matice hrvatske) i Đurđice Čilić Škeljo (Ormar, Naklada MD). Sve su proze iznimne, a Knjige Jakubove, o prelaženju granica i svjetova, moćne i odostražno paginirane unaprijed približene našemu svijetu. Bjeguni, pak, osvajaju šarmom, ljudskošću, prijateljskom bistrinom uma bez granica s nizom osoba koje ostaju u sjećanju: od Anuške s tajnom do Karen koja razgovara o Odiseju i Plotinu, od Norvežanina iz Bergena do neimenovana našega Senka Karuze s Visa. Čitati i čitajući putovati bez straha!
Roman koji će vas odvesti na put
Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija, 23. 5. 2020.
Prvo je stigao nalog da stojimo doma. Od nas se tražilo da budemo odgovorni, dakle, nepokretni. Sav naš svijet morao se stisnuti između zahoda, kuhinje i spavaće sobe. Tko je žudio za daljinama i širokim prostranstvima, mogao se utješiti samo odlaskom u kvartovski dućan. Nakon skoro dva mjeseca, situacija se, evo, počela relaksirati, do te mjere da već vabimo turiste obećanjima o sigurnom koridoru, kao da ih u oklopnom transporteru želimo evakuirati iz ratne zone. “Od kuće do destinacije”, poručuje naš ingeniozni slogan koji ljude brka s paketima, pa ti više nije jasno tko se njime želi reklamirati, hotelijeri ili poštari.
Vremena, očito, nisu baš bogom dana za čitanje knjiga koje se bave putovanjima. Ili je, upravo suprotno, možda baš sad pravi čas da posegnemo za takvom literaturom? Ako nam već tijela nisu u prilici slobodno se pomicati u prostoru, da nam se bar duh prolufta. “Bjeguni” Olge Tokarczuk (u prijevodu Mladena Martića) stigli su nam trinaest godina nakon poljske premijere (tamo je libar dobio prestižnu nagradu Nike) i dvije godine nakon izdanja na engleskome jeziku (koje je počašćeno nagradom Man Booker), u trenutku kad je naša žudnja za putovanjima dosegla vrhunac. A ta je žudnja središnji motiv “Bjeguna”.
Zamašni svezak
Kažem li vam da se radi o romanu, ovu informaciju shvatite više kao neku vrstu radne hipoteze negoli kao preciznu, neporecivu definiciju. Jer, između korica ovoga zamašnog sveska zbijeno je 116 poglavlja od kojih su neka dugačka (ili je bolje reći kratka) samo jednu rečenicu, a neka se protežu na dvadesetak stranica. Svega se tu može naći: aforizama, eseja, poetičnih skica, vrlo kratkih i nešto duljih priča, “jednokratnih” i onih u nastavcima. Sve njih povezuje glas pripovjedačice čije nam ime ostaje nepoznato, a o čijem životu ne znamo bogzna što, osim da je Poljakinja, srednjih godina, i da je doma jedino kad tamo nije. Ona se ne kreće samo u prostoru, nego i u vremenu, pa čitatelje tako pripovjedni rukavci vode na Chopinov sprovod ili u vrijeme austrijskog cara Franje Prvog.
Olga Tokarczuk i na nas je mislila, pa je jednu storiju (isjeckanu u nekoliko nastavaka) locirala na Komižu, gdje poljskome turistu zagonetno nestaju supruga i dijete.
Mržnja spram nomada
Duh knjige najbolje sažima priča čiji je naslov ujedno i naslov cijele knjige. Anuška, žena koja njeguje nasmrt bolesnog sina, uteći će od vlastitog života među moskovske beskućnike i upoznati ženu koja će joj otkriti mističnu sektu Bjeguna, lutalica koje sve vlasti proganjaju. Razlog? Ovako ga obrazlaže Anuškina vodičica kroz svijet ljudi s društvene margine:
“Tiranima svih boja, paklenim slugama, mržnja spram nomada urođena je – zato progone Cigane i Židove, zato prisilno naseljavaju sve slobodne ljude, obilježavaju ih adresom, koja nama znači presudu. Žele izgraditi okamenjeni poredak, protjecanje vremena učiniti prividom.
Učiniti da se dani ponavljaju i da ih je nemoguće razlikovati, izgraditi veliki stroj u kojemu će svaki stvor morati zauzeti svoje mjesto i izvoditi hinjene kretnje. (...) Pribosti svijet pomoću bar kodova, svakoj stvari dati etiketu, neka se zna kakva je to roba i koliko stoji.
Neka taj strani jezik bude ljudima nečitljiv, neka ga čitaju strojevi i automati, neka si noću u velikim podzemnim dućanima priređuju čitanje svoje crtičaste poezije. Kreći se, kreći. Blagoslovljen onaj koji ide.”
Osim što su knjiga o putovanjima, dakle, o slobodi, “Bjeguni” su i knjiga o smrtnosti, odnosno o očajničkim pokušajima da joj se utekne. Naratorica nam, naime, na samom početku knjige priznaje svoju bizarnu infišaciju: gdje god je putovanja dovedu, ona ne traži velike i ugledne muzeje, odnosno galerije, nego opskurne, skrajnute zbirke u kojima se čuvaju konzervirani dijelovi ljudskoga tijela ili čitave preparirane figure. S puno erudicije i strasti pripovjedačica nas uvodi u taj opskurni svijet, obrazlaže tehnike čuvanja tkiva i opisuje mogućnosti koje nam stoje na raspolaganju želimo li za vječnost sačuvati ono što vječnosti ne pripada.
Olga Tokarczuk autorica je čija mašta siječe takve okuke da vas iznenađuje svakom sljedećom rečenicom. No, ona ima i reportersko oko za detalj, i znanstvenički osjećaj za sintezu, i talent da u svakom naoko usputnom događaju razabre zahvalan materijal za priču, i meku ruku vrsne stilistice, i nijansirani osjećaj da svaku temu pretoči u formu koja će joj najbolje pristajati.
Da skratim, kad su vam već druge mogućnosti bijega sužene, svakako posegnite za “Bjegunima”. Jamčim vam višesatno uzbudljivo putovanje. Kojemu ćete se htjeti vraćati.
Kabinet čuda Olge Tokarczuk
Marija Ott Franolić, Moderna vremena Info, 21. 9. 2020.
Tekst pročitajte na mvinfo.hr
-
Olga Tokarczuk: Svijet u glavi (odlomak iz romana "Bjeguni")
Na svoje prvo putovanje otisnula sam se kroz polja, pješice. Dugo nitko nije primijetio moj nestanak, stoga sam uspjela otići dosta daleko. Prešla sam cijeli park, a potom – poljskim putovima, kroz kukuruz i vlažne livade pune žabnjača, premrežene melioracijskim jarcima – do same rijeke. Rijeka je u toj nizini bila, uostalom, ionako sveprisutna, izbijala je ispod pokrova trava, oblizivala polja.
Kada sam se popela na zaštitni nasip,
Slične knjige
