Bizantski sultan

Special cijena 143,10 kn Redovna cijena 159,00 kn
  • Jezik izvornika: turski

  • Prijevod: Anđelko Vlašić

  • Broj stranica: 256

  • Godina izdanja: 2015.

  • ISBN: 978-953266654-0

  • Naslov izvornika: Bizans Sultani

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 355 g

Car Konstantin XI. Paleolog ubijen je 1453. u obrani Konstantinopola, no premda su Osmanlije nakon pobjede trijumfalno pronijeli gradom njegovo tijelo, neki su povjesničari smatrali kako je prava istina drugačija. Prema njima, Konstantin se ukrcao na posljednju đenovešku lađu koja je napuštala grad i ostatak života proveo skrivajući se u Italiji pod majčnim pezimenom Dragaš. Više od pet stoljeća poslije trojica misterioznih muškaraca obraćaju se mladom profesoru koji se nakon studija u Americi vratio u Istanbul. Tvrde da pripadaju tajnom udruženju Nomo, čija je misija ispuniti posljednju Konstantinovu želju – a upravo on, kao idući bizantski car, ima mogućnost zauvijek promijeniti tijek povijesti. No tu čast prvo mora zaslužiti, a put do prijestolja pun je zagonetki i zamki.

Bizantski sultan turskog pisca Selçuka Altuna uzbudljiva je kombinacija trilera i povijesnog romana. Ovaj hommage bizantskoj civilizaciji intrigantna je priča koja s lakoćom preskače stoljeća, a radnja je podjednako napeta bez obzira na to odvija li se u dalekoj prošlosti ili na ulicama suvremenog Istanbula.

“Ova varijacija čestih povijesnih tema uistinu je osvježavajuća. Altun krasno uklapa detalje o Bizantu koji su manje poznati široj publici, a sve to začinja zdravom dozom humora.”
— Publishers Weekly

“Altunov roman zauzeo je svoje mjesto u svjetskoj književnosti zahvaljujući briljantno konstruiranom zapletu te je intrigantno štivo za široki krug čitatelja.”
— World Literature Today

“Ovaj roman pun je literarne mudrosti pisca, čiji se iznimni raspon referenci proteže od davnih autora do modernih kriminalističkih romana, a ujedno je i putopis prožet iskrama poezije.”
— The Independent

“Bizantski sultan prije svega je brižljivo ispričan misterij. Ono što čitatelje najviše intrigira ime je glavnog lika, koje se ne spominje do samoga kraja romana. Finale, u kojem se rješavaju mnoge zagonetke, vrijedan je kao i putovanje do njega.”
— NewPages.com

Nije nas strah da zapnemo usred trećeg svjetskog rata

Sergej Županić, 24express, 1.1.2016.

Vješto napisani romani alternativne povijesti uvijek su bili vrlo zahvalno štivo. Uvijek je, naime, zanimljivo zamisliti sto bi bilo samo da je ključni povijesni detalj ispao drugačije. A ako je još riječ o povijesnoj rupi kroz koju je moguće uvjerljivo provući fantastičnu tezu, onda definitivno imate hit. Turski spisatelj Selçuk Altun još davno je kao povjesničar iz hobija uočio da pogibija posljednjeg bizantskog cara Konstantina XI. Paleologa nije baš najbolje dokumentirana. Činjenicu je iskoristio tako da je u 15 vratolomnih mjeseci istražio mnoštvo povijesne grade i lokacija i napisao roman “Bizantski sultan” koji se na Zapadu ne jednom spomenuo u istoj rečenici. Usto, ovaj povremeni kolumnist tiskovina poput Cumhuryjeta ima što za reći i o Turskoj kao jednom od najbitnijih igrača ratnog kaosa na Bliskom istoku.

Priča u njoj se, međutim, uvelike razlikuje od Dan Brownovog “Da Vincijevog koda”. Biste li objasnili našim čitateljima razliku između vaše i knjige Dana Browna?

Bizantskog sultana” sam u stvari napisao u neku ruku kao parodiju “Da Vincijevog koda”. Knjiga Dana Browna uvijek mi se činila nekako predugom i nisam baš impresioniran njegovim stilom. No, filmsku verziju sam pogledao i u njoj sam uživao. Odlučio sam se okušati u pisanju kratkog povijesnog romana i dosad su prava na prijevode kupile izdavačke kuće u 13 zemalja. U Londonu je moju knjigu objavila jedna manja izdavačka kuća. Dakle, s knjigom bi se upoznala i šira publika da je bila riječ o nekom od velikih izdavača.
Ipak, “The Publishers Weekly”, veliki američki izdavački časopis, objavio je u svibnju 2013., kritiku moje knjige i u prvoj rečenici naveo: “Čitatelji umorni od beskonačnih imitacija “Da Vincijevog koda” u Altunovoj varijaciji na temu naići će na nešto osvježavajuće.”

Koliko vam je trebalo da se pripremite za pisanje djela za koje je bilo neophodno izvrsno poznavanje povijesne materije?

Volim čitali n bizantskoj povijesti, umjetnosti, arhitekturi, filozofiji i svemu ostalom. Na mene su najviše utjecali povjesničari sir Steven Runciman, Donald M. Nicol, Cyril Mango, George Ostrogorsky i, najdraži od svih, John Freely. U Istanbulu sam posjetio svaki bizantski spomenik. Za potrebe pisanja knjige, putovao sam u Nikeju (İznik), Antiohiju (Antakya), Kapadokiju, Trabzon i Mistru u Grčkoj. Ako bih se ravnao po posljednjoj rečenici u romanu, za cijelu knjigu trebalo mi je 15 mjeseci.

Legenda kaže da posljednji bizantski car Konstantin XI. Paleolog u stvari nije ubijen u pri padu Carigrada 1453., nego je uspio pobjeći.

Da je Konstantin Paleolog uspio pobjeći iz grada ustvrdio je na osnovu tri izvora bizantski povjesničar Donald M. Nicol u knjizi “Besmrtni car” koju mu je objavilo Sveučilište u Cambridgeu. Naveo je da je spisak putnika posljednjeg đenoveškog broda koji je uspio isploviti iz Konstantinopola dopao u ruke otomanima i da su se na njemu nalazila imena šestom članova Paleologove obitelji. Prema toj hipotezi carevi savjetnici predložili su mu da pobjegne u Europu kako bi se uz podršku kršćanskih kraljeva vratio i osvojio natrag svoj glavni grad od otomanskih muslimana. Sve što mi je preostalo bilo je jednostavno slijediti tu hipotezu.

Nedavno ste izjavili da je bizantska civilizacija izrazito podcijenjena i da ju se izrazito pogrešno tumači. Jeste li pritom imali na umu samo Zapad ili Tursku i Bliski istok?

Bizantsku civilizaciju danas doista pogrešno tumače i strašno podcjenjuju i zapadni i istočni svijet. Posebno na Istoku ona je sinonim za urote i intrige. Smatram da se u tome krije razlog zašto Istok povijest Bizanta ne proučava kako bi trebao. Naprosto Bizant uopće ne poštuje. Na Zapadu, da, povjesničari Bizant proučavaju doista kako spada, ali istodobno nije prepoznato koliko je snažno ta velika civilizacija utjecala na same temelje zapadnog života. Primjerice, u Turskoj je bila smještena glavnina područja pod Bizantom, a Istanbul, u to doba Konstantinopol, bio je više od tisuću godina glavni grad te države koja je od šestog stoljeća bila najveća zemlja na svijetu. Ipak, sve do ove godine na turskim sveučilištima nije bilo ni jednog povijesnog odjela koji bi proučavao Bizant.

Zašto nam je utjecaj te civilizacije i danas tako bitan?

Bila je riječ o prilagodljivoj i otvorenoj civilizaciji. Poštovala je i prihvaćala kao svoje rimske i starogrčke vrijednosti, a istovremeno ih je kombinirala s pozitivnim vrijednostima Orijenta gdje god je to bilo moguće, osnivali su socijalne ustanove, gradili su vrlo discipliniranu vojsku i uopće razvijali obrazovni, financijski, pravni i tehnološki sektor. U svakodnevne živote građana unosili su zabavu i sportski život, a kako bi povećali kvalitetu života stanovništva, osnivali su institucije za gradsko planiranje, zdravstvenu zaštitu, pratili su modu, izradu nakita i slično. Na taj način korijene današnjeg modernizma možemo pratiti unazad sve do Bizanta.

Živite i radite u Istanbulu. Na koji način život u takvom arheološkom, povijesnom i kulturnom dragulju utječe na svakodnevni život pojedinca?

Živjeti u Istanbulu je privilegija. Ipak, sa svojih 15 milijuna stanovnika to je najveći grad u Europi, pa stoga gradski promet zna biti jako stresan. S druge strane taj me grad na svakom koraku upravo hipnotizira svojim bizantskim i otomanskim spomenicima.

Sveta Sofija, odnosno Aja Sofija, danas je muzej, za što se u posljednje vrijeme mogu čuti glasovi o planovima po kojima bi joj pokušali vratiti raniju funkciju džamije. Primjećujete li neootomanske aspiracije aktualne turske vlade?

Aja Sofija je još uvijek muzej, i to takav da ga godišnje posjećuje milijun turista. Doista postoje neki manji pokušaji da ju se opet pretvori u džamiju. No, o tome se očitovao sam predsjednik Turske gospodin Recep Tayyip Erdoğan, rekavši da je u Istanbulu trenutno više od 3000 džamija, što je sasvim dovoljno da za potrebe vjernika i hodočasnika. Što se pak Otomanskog Carstva tiče, bila je riječ o najvećem carstvu u 15. i 16. stoljeću. I tako dugo dok se oni (iz vlade, op. a.) identificiraju s pozitivnim vrijednostima Otomanskog carstva na pozitivan način, ja u tome ne vidim nikakvog zla.

Vaš treći roman “Okus metka” nije bio sreće kao ovaj. Našao se prije nekoliko godina na crnoj listi najvećih turskih izdavača.

0 90-ima su Turskom vladale krhke koalicije političkih stranaka, a u takvoj situaciji moćni mediji lako su mogli prijetili koalicijskim vladama za svoj financijski probitak. Bili su u stanju postavljati ili rušiti ministre, a posebno su kupovali kompanije pod državnom kontrolom, banke i osiguravajuća društva. Sve to vrlo povoljno. U to vrijeme bio sam bankarski direktor i svjedočio sam tome. “Okus metka” je priča o mladom čovjeku koji vodi restoran u Istanbulu i njegovom kurdskom službeniku koji se bune protiv moćnog medijskog holdinga koji pokuša preuzeti njegov restoran. Na kraju me je jedna od medijskih kompanija takvog tipa stavila na svoju crnu listu sve dok njegov glavni urednik nije smijenjen.

Povremeno pišete kao kolumnist u vrlo utjecajnim novinama poput Cumhuriyeta, a novinari su u Turskoj pod sve većim pritiskom vlade. Koliko često novinari završe na sudu zbog svog slobodne riječi?

Za tjednike pišem povremeno, a za Cumhuriyet jednom mjesečno. Svaki cent koji zaradim od svojih knjiga, uplaćujem u obrazovni fond u korist sveučilišnih studenata književnosti. Ja pritisak ne osjećam jer ne pišem političke eseje. Ali, kao intelektualni građanin, istina je, doista sam zabrinut. Ako bih išao sažeti postojeći službeni pritisak na novinare u jednu rečenicu, onda bih istaknuo primjer glavnog urednika Cumhuriyeta Cana Dündara i njegovog kolege Erdema Güla koji su sada u zatvoru kao optuženi za manipuliranje državnim tajnama (okolnosti oko prosvjeda u Parku Gezi u Istanbulu i turbulentna događanja u Egiptu (op. a.). U SAD-u ti ljudi bi dobili Pulitzerovu nagradu.

Turska je pridružena članica EEZ-a od 1963., ali joj je tek nedavno EU dopustio otvaranje značajnijeg broja poglavlja u procesu pridruživanja. Koliko taj proces još može pomoći turskom društvu u razvoju demokracije, političke stabilnosti, slobode govora? Javljaju li se političke snage koje se opiru tome?

To je dulje od 50 godina! Koliko ima smisla nakon tako nečega još nazivati takvu organizaciju etičnom? Pa, nekim slavenskim zemljama članstvo je prihvaćeno možda i u manje od 50 mjeseci samo kako bi ih se iščupalo iz ruske dominacije. Ali, u slučaju Turske, gradili su umjetne prepreke i odugovlačili. Turski građani su već uvelike umorni od takvog licemjerja. U konačnici, EU je izgubio i nešto od svog prestiža otkako je izbio kaos oko financijskih problema u Grčkoj, na što se nadovezala britanska reakcija. Tako da danas u Turskoj članstvo u EU više nije medu najvažnijim političkim projektima.

Do prije samo nekoliko godina Turska, a posebno Istanbul, bila je zemlja koja je cvjetala i bila okružena prijateljskim zemljama. Što se dogodilo u da je Turska danas okružena susjedima s kojima redom ima napete odnose?

Možemo uočiti dvije političke pogreške. Prvo, lako moguće da je vođa precijenio svoje pozicije moći na svjetskoj razini, dok se onaj drugi, njegov suradnik, pokazao kao ne baš najvještiji kreator vanjske politike.

Kakvo je prevladavajuće mišljenje u Turskoj oko rata u Siriji i sukoba između Turske i Rusije?

Vrlo smo zabrinuti. U slučaju Sirije Turska bi se trebala ponašati više diplomatski. U slučaju incidenta s Rusijom i rušenja njihovog aviona, ja doista vjerujem turskom predsjedniku kad kaže da nisu znali da avion, koji je povrijedio našu južnu granicu, pripada Rusiji. Mislim, pa zašto bi Turska namjerno ulazila u nevolje s tako velikom i moćnom zemljom? Dvije države su si uzajamno ključni gospodarski partneri i susjedi. Recep Tayyip Erdoğan i Vladimir Putin, dva snažna i tvrdoglava lidera, trebali bi si uzeti neko vrijeme da se malo ohlade.

Je li turski narod, možda i vi osobno, zabrinut da bi se u dogledno vrijeme mogao naći usred svjetskog oružanog sukoba?

Ne još.

 

'Da je Turska postala članica EU-a prije deset godina, ne bismo imali izbjegličku krizu'

Tamara Borić, Nacional, 18.1.2016.

U intervjuu za Nacional Selçuk Altun priča o povijesti koja ga je inspirirala za roman “Bizantski sultan”, suvremenoj Turskoj, književnosti i politici.

Nacional: Vaš roman “Bizantski sultan” slijedi put glavnog lika kojeg potraga odvodi daleko u prošlost, do vremena Bizantskog carstva. Što vas je inspiriralo za tu priču?

Istanbul se zvao Konstantinopol do 1453. i bio je glavni grad Bizantskog carstva. Bizant je stoljećima bio najveće carstvo, a Konstantinopol je bio najeminentnija metropola na svijetu. U povijesti Istanbula, odnosno područja Sultanahmeta, okruženi ste kolosalnim bizantskim i otomanskim spomenicima. Impresivno je kako ti spomenici postoje još i danas i stoje jedni do drugih. Kad god sam u okolici Sultanahmeta, hipnotiziran sam tom “simbiozom”. Devedesetih sam pročitao knjigu “The Immortal Emperor” autora Donalda M. Nicola, eminentnog bizantologa. Bila je to koncizna knjiga o životu i vremenu Konstantina Paleologa, posljednjeg bizantskog vladara. Zvali su ga “besmrtni” jer njegovo tijelo nije pronađeno kad su Otomani zauzeli grad.

Lokalno stanovništvo vjerovalo je da će se jednog dana on vratiti – iz zidova crkve – i ponovno osvojiti Konstantinopol. Prema Davidu Nicolu, tri izvora tvrde da je Konstantin Paleolog pobjegao na đenoveškom brodu netom prije nego što je grad pao u ruke Otomana. Kontaktirao je europske kraljeve i osigurao si njihovu podršku ne bi li zaustavili Otomane. Vratio bi se, kako se vjerovalo, s ujedinjenom europskom kršćanskom vojskom da preuzme Konstantinopol. Moj roman počinje tom pretpostavkom.

Mislite li da ne cijenimo dovoljno vlastitu povijest? Da ne govorim o tome da iz povijesti ništa ne učimo.

Političke vođe modernog svijeta ili ne čitaju povijesne knjige ili čitaju one pogrešne!

Kako vi gledate na Bizant? Kako na to davno vrijeme gledaju Turci danas?

Bizant se nepošteno identificira s izvorom urote i intrige i na Zapadu i Istoku.
Zapravo je stvorio jedinstvenu civilizaciju sa željom da nastavi naslijeđe Grčke i Rima, uz priznavanje pozitivnih dodataka s Orijenta. Bizant je zapravo postavio temelje “modernizmu”. Inicirao je državne institucije, disciplinirao vojni, obrazovni, financijski i pravni sektor. Sport i zabavu učinio je integriranim dijelom života. Kako bi se podigla kvaliteta života, formirane su organizacije za poboljšanje zdravstvenog sustava, urbanizacije, obrta, mode i socijalnih vještina. Akademici i umjetnici koje je oslobodio sultan Mehmed II., vladar Konstantinopola, počeli su diversifikaciju renesanse u Europi.

Turska je možda, arheološki, najvažnija zemlja na planetu. Postoje sačuvane lokacije drevnih gradova iz vremena prije Krista. Drevni anatolski narod Hititi djelovao je kao most između Babilonaca i grčke civilizacije u Anatoliji. Nažalost, Bizant se u Turskoj ne poštuje dovoljno, iako su 2015. godine otvorene dvije obrazovne institucije za studij povijesti Bizanta.

Radnja vašeg novog romana smještena je u Istanbul. Što taj grad vama osobno znači? Zašto ga volite? Ima nevjerojatnu povijest, mislite li da su njegovi stanovnici toga svjesni?

S populacijom od 15 milijuna stanovnika, Istanbul je najveći grad u Europi. To je jedinstven povijesni laboratorij, a Bospor je jedinstvena geografska ljepota. U tom smislu, grad vas odmah može hipnotizirati. Osim toga, ondje su čarobna mjesta koja su skrivena, koja samo čekaju da ih se pronađe. Ezan – poziv na molitvu – koji se pjeva pet puta dnevno s minareta 3000 džamija, prekrasna je ceremonija. Istanbul je kaleidoskopska metropola, stapanje Istoka i Zapada koja nikad ne spava. Gustave Flaubert zvao je Genovu “Istanbul bez minareta”. Ja Veneciju, svoj najdraži grad, zovem “zaboravljeno susjedstvo iz vremena Konstantinopola”. Jesu li stanovnici svjesni povijesne važnosti grada? Moji su osjećaji po tom pitanju podvojeni.

Kako je živjeti u Turskoj danas? Koji su najveći izazovi?

Turska je nasljednica bizantske dvojbe; sudar odnosno simbioza istočnih i zapadnih vrijednosti. Možeš uživati u pozitivnim vrijednostima “obiju strana” ili potpuno pripadati “jednoj”. Prema mojemu mišljenju, čeka nas još puno posla.

Mnogo izbjeglica iz Sirije, Afganistana, Pakistana i drugih bliskoistočnih zemalja dolazi na tursku granicu na dnevnoj bazi. Kako se Turska nosi s tim problemima, a kako komentirate europsko rješavanje te situacije?

Prema službenim podacima, 2,3 milijuna izbjeglica trenutačno živi u Turskoj. Ako ne griješim, populacija Zagreba je 800.000. Postoje također tisuće neregistriranih koji polugoli prose po istanbulskim ulicama. Mnogi trajno žive u izbjegličkim kampovima, dok neki pokušavaju pobjeći u Europu. Turska nije bogata zemlja i imamo vlastite financijske i političke probleme. To je veliki teret za Tursku. Europa pokušava podmititi Tursku da riješi tu humanitarnu krizu u skladu s mogućnostima. Je li Europska unija etična organizacija? Turska na članstvo čeka od 1963.! S druge strane, u slučaju mnogih bivših komunističkih zemalja nije prošlo ni pet godina od njihova primanja u članstvo. Da je Turska postala članica prije, primjerice, deset godina, možda svijet ne bi ni imao izbjegličku krizu. U današnjim zemljama ili organizacijama glavni nedostatak je taj što vođe nisu vizionari, već oportunisti.

Zašto ste odlučili da u romanu budete jedan od sporednih likova?

Ovo je moj osmi roman i u svakom od njih sam sporedni lik. To je moja postmoderna jedinstvenost.

Prvu knjigu napisali ste dosta kasno, a prije toga pročitali ste jako puno knjiga. Kakvo je bilo to iskustvo, biste li nešto promijenili?

Prvi roman napisao sam s 50 godina. Bio sam bankovni službenik 18 godina. Prije svega, kompulzivni sam čitač, bibliofil i kolekcionar knjiga. Pročitao sam četiri tisuće knjiga prije nego što sam napisao prvijenac. Kad me pitaju što sam po zanimanju, uvijek kažem “umirovljeni bankovni službenik”. Ne zanima me novac, svaki novčić od prodaje svojih knjiga uložim u obrazovnu zakladu koju sam utemeljio zbog studenata književnosti. Umirovio sam se s 54 godine ne bih li više čitao i pisao, ako mi vrijeme dozvoli. Istinski uživam u tome, nemam nikakvih žaljenja.

Kako vidite turske pisce danas u svijetu? Postoji li dovoljno prijevoda, kako vas doživljavaju ljudi izvan Turske?

Prije Orhana Pamuka, koji je 2006. godine dobio Nobelovu nagradu, još su dvojica turskih pisaca bila prisutna u globalnoj književnoj areni – pjesnik Nazım Hikmet i romanopisac Yashar Kemal. Nakon Orhana Pamuka pojačao se interes za tursku književnost, ali nije bio materijalne prirode; pogrešni su izdavači birali pogrešna imena. Razbijanju predrasuda prema turskim piscima nije pomoglo ni to što je Turska islamska zemlja, a turski jezik dosta izoliran. Turska ima izvrstan pjesnički potencijal, ali nažalost nema prevoditelja da ih propisno servisiraju.