Bilo nam je tako lijepo!

Tabu II.

Special cijena 131,36 kn Redovna cijena 145,95 kn
  • Broj stranica: 232

  • Godina izdanja: 2011.

  • ISBN: 978-953266263-4

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 220 g

Bilo nam je tako lijepo! drugi je dio trilogije Tabu, u kojem Sibila Petlevski iz sasvim drugoga kuta i na posve drugačiji način progovara o amblematskom liku fin de sièclea Viktoru Tausku. Pisan kao biografski roman i obiteljska saga, Bilo nam je tako lijepo! pripovijeda o psihoanalitičaru čiji je život zapravo psihogram dvadesetoga stoljeća. Vješto i neprestano balansirajući između stvarnih činjenica i fikcije i igrajući se njima, Sibila Petlevski kroz Tauskov život provlači teme koje je to doba otvorilo, a koje su i dan-danas neizbježne - od pitanja nacije i vjere preko seksualnosti i smrti pa sve do sloboda svih vrsta. U životu Viktora Tauska, ali i njegovih bližnjih, posebno sestre Jelke, stalno se isprepleću erotika i politika, ljubav i smrt, odgovornost prema drugome i trajna čežnja za slobodom svake vrste.
Bilo nam je tako lijepo! apologija je potrage za srećom i potrebe da za njom stalno tragamo, a Viktor Tausk jedna je od onih stvarnih povijesnih osoba koje su imale odvažnosti da se u tu potragu zapute. Nastavak nagrađivanog romana Vrijeme laži.

16.8.2011.

Najveći tabu današnjeg društva je, priznali mi to ili ne, demokracija

Vjesnik, Sandra Viktorija Katunarić, 13.8.2011.

»Bilo nam je tako lijepo!« je i politički roman jer u njemu koristim prigodu da usput, dok slijedim putovanje svojega lika Habsburškom monarhijom, pokažem i na neke probleme koje smo imali prigodu riješiti, ali smo ih zataškali pa su nam se danas vratili kao lavina Mnogi su s nestrpljenjem očekivali nastavak romana Sibile Petlevski »Vrijeme laži«, nagrađen T-comovom nagradom za najbolji hrvatski roman u prošloj godini, koji je netom izašao iz tiska u izdanju zaprešićke Frakture pod naslovom »Bilo nam je tako lijepo!«. U njemu Sibila Petlevski prati tragičnu sudbinu poznatoga hrvatskoga psihoanalitičara, čovjeka koji je bio u prvom krugu Freudovih sljedbenika i koji je, među inim, prvi dao analizu simptoma ratne psihoze koju danas zovemo posttraumatskim sindromom, Viktora Tauska, a kroz njegovu biografiju na neki način iznosi i psihoanalizu Europe 20. stoljeća.

Sibila Petlevski prozna je spisateljica, pjesnikinja, dramatičarka, izvedbena umjetnica, znanstvenica, sveučilišna profesorica, urednica i prevoditeljica, čija su djela prevedena na desetak svjetskih jezika i nagrađivana u domovini i inozemstvu. Za roman »Vrijeme laži« kritičari su rekli da je njezin najvažniji prozni tekst, a veliko zanimanje sigurno će pobuditi i njegov upravo objavljen nastavak, roman »Bilo nam je tako lijepo!«.

Viktor Tausk bio je jedna od eminentnijih ličnosti hrvatske moderne, Freudov intimus, ljubavnik fatalne Lou Salomé..., ali njegova je sudbina i dalje nedovoljno poznata. Kako to da ste odlučili napisati romansiranu biografiju upravo o njemu?

- Drugi roman moje trilogije »Tabu« u žanrovskom smislu doista podsjeća na romansiranu biografiju, ali moram odmah na početku našega razgovora biti jasna: nisam biograf i to mi nikada nije bila ambicija postati. Trilogija »Tabu« samo je inspirirana životom Viktora Tauska. Zapravo je riječ o fikcionalnoj prozi s elementima jednog izuzetno zanimljivog životopisa koji je prema mojem mišljenju toliko tipičan za poziciju srednjoeuropskog intelektualca da je preko njega bilo moguće ispričati zanimljivu priču o psihopatologiji 20. stoljeća, ali isto tako ukazati i na zaboravljene izvore ove iste krize u kojoj danas živimo.

Prvi roman trilogije - »Vrijeme laži« - hibrid je biografske i ispovjedne naracije, ratne proze, napete špijunske priče i »romana o umjetniku« kojem je cilj istražiti povijest jednog samoubojstva. Tausk je u njemu bio sporedni lik. U novoizašlom romanu »Bilo nam je tako lijepo!« on je napokon središnja ličnost, ali tu ima i politike i erotike, i kad bi me netko pitao o čemu govori ta knjiga, rekla bih da na jednoj razini prati »duhovni incest« u krugu obitelji Freudovih sljedbenika, a na drugoj govori o potrazi za nekonvencionalnim oblicima sreće.

U tim romanima opisujete intrige koje su obilježile početak 20. stoljeća. One su prema vama predodredile sve što se u Hrvatskoj i u Europi događa danas. Na koji način? Dakle, traume 20. stoljeća, za koje mislimo da smo ih apsolvirali, i dalje su ključna pitanja. Koje su to lekcije koje nismo naučili?

- Moja je trilogija posvećena hrabrim ljudima koji su spremni oduprijeti se manipulativnim strategijama suvremenog života. Najveći tabu današnjeg društva je, priznali mi to ili ne, demokracija - njena mračna strana u kojoj pojedinac prodaje privatnost na kojoj onda netko debelo zarađuje. Jedna Tauskova psihoanalitička studija pod naslovom »Stroj za navođenje misli« koja se bavila tehnološkom imaginacijom shizofreničara - idejom o stroju koji zavladava tijelom i duhom pojedinca i tjera ga da izvršava različite nemile, pa tako i kriminalne radnje, potaknula me da u svojoj trilogiji pišem o politici kao stroju za navođenje masa. Nedavno sam imala prigodu slušati poznatog libanonskog pisca, dobitnika nagrade Goncourt, Amina Maaloufa. Dijelim s Maaloufom istraživačku strast usmjerenu na fin de siècle i one odvažne godine 20. stoljeća koje su prethodile Prvom svjetskom ratu, pa mi je bliska njegova misao da je sva silna prevratna energija usmjerena u tome razdoblju na otkrivanje novoga u znanosti i umjetnosti bila prerezana u naponu snage početkom velikog rata. Kao da je tada sve otišlo u propast i pokazalo se kao »zbirka propuštenih mogućnosti«.

Dodala bih - pouke s početka 20. stoljeća nisu usvojene. Pada mi na pamet nedavni razgovor s europskom povjerenicom za pravosuđe i fundamentalna prava, Vivane Reding, za večerom na kojoj sam, potaknuta progonom Roma iz Francuske, koji se upravo tih dana mogao pratiti u medijima, dobila potrebu podsjetiti na jednu zaboravljenu lekciju iz razdoblja Habsburške monarhije. Podsjetila sam na slučaj psihoanalitičara Otta Grossa - crne ovce psihoanalitičkog pokreta - i njegova autoritarnog oca, poznatog austrijskog jurista, utemeljitelja kriminalistike kao znanosti i autora studije »Kriminalpsychologie«, objavljene davne 1898. godine. U studiji koja se bavi kriminalnom tipologijom Gross se, među ostalima, odvažio na generalizaciju koja je obuhvatila čitavu »cigansku« populaciju. Opisuje se, na primjer, kriminalni pogled, bljesak još neučinjene, buduće prijevare u ciganskom oku. Utopija novoga poretka Hansa Grossa prethodila je nacističkom »konačnom rješenju«, ali je - da se ne zaboravi - već na prijelazu stoljeća predlagala stacioniranje svih nepoželjnih elemenata u izolirani logor za koji je austrijski jurist predlagao i odredište: Goli otok u Jadranskom moru. Mnogi će - pogotovo oni upoznati s novijom poviješću - prepoznati Goli otok kao gulag Titove epohe, ali malo tko zna podatak da je upravo to grozno mjesto u razdoblju Prvog svjetskog rata bilo stacionar za ratne zarobljenike s ruskog fronta. Da je ishod velikog rata bio drukčiji, možda bi se ostvarila i protonacistička distopija o koncentracijskom logoru utemeljena na kriminalnoj tipologiji naroda kakvu je razvijao Hans Gross.

Tko kaže da se može išta naučiti iz povijesti? Poslije će netko i za naše vrijeme tehnološkog ubrzanja reći da je to vrijeme barbarskog zaborava, još jedna zbirka propuštenih mogućnosti.

Na jednome mjestu u romanu »Bilo nam je tako lijepo!« pišete kako se u Hrvatskoj na početku prošlog stoljeća pleše jedna te ista hipokritska kvadrilja na sve ritmove i sve melodije, prema tuđem diktatu, na vječnoj paradi tuđe politike. Čini se da se od tada do danas nije mnogo toga promijenilo.

- To ne kažem ja nego moj lik u unutrašnjem monologu, premda bih se s tim stavom mogla složiti. Također moram reći da ta izjava nije citat iz nekog Tauskova spisa nego je to jedno od onih mnogobrojnih mjesta u kojima moji likovi, a ima ih doista velik broj - desetak glavnih i stotinjak sporednih likova - dobivaju krv i meso, a samim time i pravo na »vlastito mišljenje«. Viktor je domišljeni lik. U zahvali obitelji Tausk na početku novoizašlog romana rekla sam da je napisan »s nadom da fikcija moje priče nije povrijedila njenu istinu«. Trebalo mi je nekoliko godina da proučim obimnu građu vezanu uz Tauskov život i djelo, jer on je bio svestran umjetnik, doktor juristike, klinički psihijatar i psihoanalitičar. O njemu se u kontekstu hrvatske moderne malo zna. Tek nedavno je to pitanje pokrenuo Donat, a to i nije tako ugodna tema kako bi se moglo pretpostaviti. Naime, hrvatska kulturna scena već stoljećima uspješno izbacuje iz svoje povijesti i iz sjećanja vrijedne ljude pod optužbom da su opasni kozmopoliti.

I sad da napokon odgovorim na vaše pitanje o hrvatskom plesanju »prema tuđem diktatu, u smiješnim, zastarjelim uniformama, na vječnoj paradi tuđe politike«. »Bilo nam je tako lijepo!« je i politički roman jer u njemu koristim prigodu da usput, dok slijedim putovanje svojeg lika Habsburškom monarhijom, pokažem i na neke probleme koje smo imali prigodu riješiti, ali smo ih zataškali pa su nam se danas vratili kao lavina. Tu mislim na »politikantstvo« umjesto promišljene politike u razdoblju prije Prvog svjetskog rata, uz zanemarivanje gospodarskih potreba naroda što je, uz suspendiranje ustavnog stanja u Banskoj Hrvatskoj i uz dodatne zaplete izazvane Balkanskim ratovima, vodilo do ogorčenja mlađih ljudi koji su, zbog gnušanja nad političkom dvoličnošću, stare raspre oko »narodnog jedinstva« Hrvata i Srba pogurali prema načelu unitarnog jugoslavenstva. Atmosfera unutar hrvatskih političkih stranaka bila je u jednom trenutku obilježena prljavim igrama, pa su na primjer, nakon atentata na prestolonasljednika, vlastima predavani popisi s imenima tobožnjih špijuna koji su onda bili osuđeni na dugogodišnju tamnicu ili smrtnu kaznu. S druge strane, srpska politika je bila spremna surađivati i s Talijanima i s Mađarima u podjeli hrvatskog teritorija u ime tobožnjeg narodnog jedinstva.

Tausk se grozio svih oblika nacionalizama, ali pretpostavljam da će domaćim čitateljima biti zanimljivo i zadnje poglavlje u kojem se, slijedeći ljubavni zaplet u Beogradu pod austrijskom okupacijom, usput dotiču i neki tabui ideje jugoslavenstva.

Naslov knjige zapravo je citat iz oproštajnog pisma Jelke Gans Tausk, Viktorove sestre, i dvojice njezinih voljenih muškaraca, uoči njihova zajedničkog samoubojstva koje su izvršili kad su u Beču, u ožujku 1938., otvorivši prozor vidjeli nacističku paradu.

I Jelkinim primjerom pokazujete kako je pojedinac, premda je, recimo, pronašao svoju sreću, ipak u raljama sustava, sudbinski određen povijesnim okolnostima u kojima živi.

- Kad bolje razmislim, »Bilo nam je tako lijepo!« je roman o jakim ženama, jer samo su snažne, intelektualno superiorne žene istinski privlačile Tauska - od njegove žene Marthe Frisch, socijaldemokratkinje i feministice po čijem se imenu danas zove jedan trg u Grazu, preko psihoanalitičarke Lou Salomé, slavnih glumica-intelektualki kao što su bile prvakinja bečkog Burgtheatera Lia Rosen i novinarka Lucy von Jacoby do pijanistice Hiled Loewe koja je pod pseudonimom Henry Love potpisala onaj napjev iz filma »Treći čovjek« koji do danas fućkamo.

Odvažne ženske osobnosti bile su i u njegovu obiteljskom okruženju. Tu prije svega mislim na sestre Nadu i Jelku. Nekonvencionalna potraga za srećom koju je ostvarila Jelka kad se rastala i ušla u ménage à trois s blizancima Gans, od kojih je samo jedan bio njezin muž, bila je rijetka kako u ono vrijeme, tako i danas, jer ključ nije u ostvarivanju sloboda nego u sposobnosti da se u slobodama uživa bez dvoličnog prikrivanja, ali i bez paradiranja u javnosti. Gansovi su bili židovski intelektualci, a trojno samoubojstvo su počinili kad su shvatili da će nacizam ponuditi za njih »konačno rješenje«. Rekla bih da su se to troje ljudi, koliko god to zvuči neobično, jednim oblikom smrti suprotstavili drugome, jer im je bilo »tako lijepo i bili su tako sretni!«, a znali su da tako ne može ostati u društvenom ustroju koji ljudima oduzima pravo na ljudskost.

Pišete i treći roman trilogije, »Stanje sumraka«. Kojim se tabuima u njemu bavite?

- Naslov »Stanje sumraka« posuđen je iz psihijatrijske prakse u vezi s halucinogenim stanjima pacijenta. Također, uspostavlja se veza i s naslovom jedne Tauskove mladenačke autobiografske drame objavljene pod naslovom »Polutama«. To je hibrid transhumanističkog science-fictiona, dokumentarnog romana u kojem se bavim autentičnim spisima tajnih službi, ali to je parabola o zlu. Tim romanom ponovo se vraća tema stroja za navođenje masa već prethodno naznačena u prva dva romana trilogije.

U trećem romanu koji govori o apokalipsi duhovnih vrijednosti i svijetu živo-mrtvih ljudi koji stradavaju od takozvanog neletalnog oružja, a da toga nisu ni svjesni, zatvaraju se sve zanimljive fabularne linije koje su ugodno iznenadile ljubitelje detektivskog romana dok su čitali »Vrijeme laži«. Prihvaćanje posljedica i preuzimanje odgovornosti za epohu, nekim je modernistima, kao što je bio Tausk, predstavljalo pitanje života i smrti. Treba se samo prisjetiti još jednoga primjera, »Bajke o kraljevima« ruskoga pjesnika Nikolaja Gumiljova iz 1905. godine. U toj bajci u stihovima, Lucifer, dok prezire i ismijava čovjeka koji je pristao na pakleni novi poredak, zamračuje njegov vid u polutamu i s krajnjim cinizmom mu daje na dar šestoga konja moderne apokalipse čije je ime Očaj.

Pitanje slobode je danas jako teško locitati

- Kad bih odgovorila da tu organizaciju trenutačno najviše zaokuplja samoodržanje - bi li to zvučalo kao provokacija? Nemojte me pogrešno razumjeti, kad kažem »samoodržanje«, mislim na krizu nevladinih udruga u današnjem svjetskom poretku. Misija PEN-a je najjasnija kad se odnosi na postizanje konkretnih mjera u konkretnim slučajevima pisaca i novinara koji su se zbog slobode riječi našli na meti represivnih režima ili - danas je to sve češće - na nišanu gospodarske mafije. Ali općenito postoji problem u gubitku utjecaja intelektualaca na sferu javnosti. U vremenu sveopćeg Big Brothera ljudi se olako odriču privatnosti, pa čak i sloboda za koje su prije ginuli. Mnogi se više i ne trude prepoznati podvale »društva spektakla«. Pitanje slobode je danas jako teško locirati. Ono povezuje hrpu raznolikih stvari i tema kao što su znanost, zakonodavstvo, ekonomija, kultura, društveni fenomeni, politika, vjera, seks, sfera osobnih sloboda, pa čak i pravo na smrt. Znanstvena otkrića su povezana s političkim interesima. Različite strategije pisanja, retorika »javnih« intelektualaca i političara - sve to zajedno ima utjecaj na prirodu stvari i socijalni kontekst. Pitanje je samo: tko se usudi preuzeti odgovornost i ostvariti pozitivni utjecaj? Može li to ostvariti neka udruga poput PEN-a? Karizmatični pojedinac? Možda oni hakeri koji su se prozvali Anonymousima i najavili uništenje Facebooka zbog odnosa prema privatnosti korisnika uz poruku: »Želimo vam pomoći. Shvatite da činimo dobro«. PEN je nastao u vrijeme jasnije podjele svijeta na pozitivne vrijednosti i negativna načela. Stvari su se promijenile - nagore.

Kako je Sibila Petlevski upala u FBI

Globus, Mirjana Dugandžija, 6.9.2011.

Od pokojnog sam oca naučila da se sloboda plaća. Zato danas živim kao podstanar, ne ovisim o politici niti strahujem da neću imati novca. Nekad ga ima, a nekad ne.

Život i samoubojstvo Viktora Tauska, psihoanalitičara i jednog od najtalentiranijih sljedbenika Sigmunda Freuda, pravnika i psihijatra čija je obitelj velikim dijelom života vezana za Zagreb, ljubavnika Lou Salomé kojega je, međutim, upravo kompliciran odnos s Freudom odveo u dobrovoljnu smrt – dobili su uoči ljeta drugi nastavak u trilogiji “Tabu” koju ispisuje Sibila Petlevski.

Knjigu “Bilo nam je tako lijepo” (koja slijedi “Vrijeme laži” iz 2009.) Sibila Petlevski, književnica i profesorica na Kazališnoj akademiji, napisala je “čitljivo”, gotovo konvencionalno, pa svi kojima je prvi dio bio preintelektualističan – mogu sada opušteno uživati u biografiji raskošne, buntovne i tragične ličnosti početka 20. stoljeća.

Spomenite neka od mnogih istraživanja koja ste obavili pripremajući 2. dio trilogije “Tabu”.

- Moja je strast istraživanje deklasificiranih tajnih dokumenata koji se mogu jeftino naručiti ili besplatno downloadati jer im je tobože prošao “rok trajanja”. I iz FBI-jeva arhiva sam nešto uzela: slučajeve njemačkih špijuna u vrijeme 1. svjetskog rata. To mi se dobro vezalo uz jedan odvojak priče iz “Vremena laži” koji je, onako fiction-faction, jer kod mene je uvijek tako, sve je autentično, dakle sve je točno, ili istinoliko, smješteno uz okolnosti koje su stvarne ili bi mogle takvima biti. Ne bojim se nadograditi činjenice: “Tabu” je romaneskna trilogija, nije biografija.

Zovete ga i nekrografijom.

- To je naziv za subverzivni pristup životopisu koji, volim reći, započinje vremenom nevinosti na nekoj sretnoj rodnoj grudi, a onda, sazrijevanjem lika, otvara pogled na bolne točke društva i vremena. Odjednom postaju bitniji razlozi odustajanja od života, a životopis se pretvara u smrtopis. Učinila sam sve da biografija ne bi počela klasično, ali sada, u “Bilo nam je tako lijepo!”, ipak pletem klasičnu, psihološki realističnu mrežu stvarnih likova i stvarnih odnosa.

Tu je i vojna strategija...

- Vojna strategija 1. svjetskog rata me i inače zanima, a kroz istraživanje građe za romane puno sam naučila. Volim autentične detalje i volim znati da nisam pogriješila, da nisam dovela u pitanje vjerodostojnost. Čitala sam memoare vojnih zapovjednika iz toga vremena, priručnike, a kako sam pasionirana čitateljica novina, pročitala sam, na primjer, dan po dan, nekoliko godišta hrvatskih, ali i nekoliko godišta srpskih novina koje su u vrijeme austrougarske okupacije Beograda izlazile u Srbiji i na Krfu, i tu su mnoge povijesne fikcije o razvoju ideje jugoslavenstva i njenim protagonistima dobile “krv i meso”. Svakome bih preporučila čitanje novina iz onih razdoblja za koje postoje prejednostavna rješenja u udžbenicima povijesti.

Koliko ste se mogli pomoći istraživanjima Branimira Donata?

- Ne puno jer sam se vrlo brzo opskrbila s puno više materijala nego što je imao Tvrtko Zane, odnosno Donat koji je pristao biti jedan od “domišljenih” likova moje trilogije. Svakako, njemu dugujem prvu inspiraciju: često sam putovala vlakom u München k mužu koji je u to vrijeme ondje živio. Kupila bih onda sve novine. Jednom sam naišla na intervju s Donatom, u kojem je govorio da istražuje sudbinu Viktora Tauska, s obzirom na hrvatsku modernu... Odjednom mi je palo na pamet – jao, pa to je divno! To je roman! Novine su mi od uzbuđenja ispale iz ruku, cijeli sam dan bila ekstatična kao Indiana Jones kad nađe kovčežić! Oboje smo zažareno istraživali, no Donat bi se jedne teme brzo zasitio, a moj je istraživački duh takav da mi, kad na nešto naiđem, trebaju barem tri romana... i opet nije iscrpljeno.

Po čemu je Viktor Tausk bio reprezentativan za doba u kojem je živio?

- Po mnogim stvarima. Prvo, pobunio se protiv patrijarhalnog sustava u kojem je živio. Istovremeno je bio veliki ljubitelj žena, ali i, mogla bih reći, muški protofeminist. Privlačile su ga snažne žene, mislim da ga uopće nije mogla privući žena koja mu nije imponirala, intelektualno mu bila konkurencija, izazov i partner za dijalog, od supruge Marte Frisch do Lou Andreas-Salomé. Po tome je tipično modernistički muškarac koji se upušta u svašta, koji želi istraživati. U to vrijeme su ljudi još imali ideale... Sve ga je interesiralo, a u to vrijeme se nije moglo dogoditi da je netko živ i misli, a da sve ne proba, od ekstremnih seksualnih sloboda ili dovođenja u pitanje političkih i nacionalnih sustava, do eksperimenta s alkoholom, pa i narkoticima. Viktor je živio u duhu kozmopolitizma koji je bio i prirodan, i prinudan, jer Habsburška Monarhija je bila takva... Njegova obitelj je živjela od Žiline u Slovačkoj, gdje je Viktor rođen, do Sarajeva, Zagreba, mnogih malih mjesta. Studirao je u Beču, živio u Berlinu, gdje je bio umjetnik i novinar, ali nije mu baš išlo.

Smetaju li vam primjedbe da ste prekomplicirani, preintelektualistični?

- Ne više. U početku mi je smetalo, a sad mislim da me tako čitaju iz predrasude, jer im je netko utuvio u glavu da ja pišem teško. Na kraju, i pjesnikinja sam, a poezija se čita u intimi, čak i kad je stvarnosna poezija u pitanju, dođe do kratkog spoja sa širom publikom. Moram primijetiti da u vezi s ovim romanima uopće ne postoji kratki spoj s “običnim” čitateljima”: pišu mi dirljive mailove i u stanju su primiti poruku moje proze bez predrasude, za razliku od “profesionalnih” čitatelja koji romane često ne čitaju do kraja. Ali pst! To se u hrvatskoj kulturi ne smije priznati.

Početak 20. st. je razdoblje velikih otkrića i sloboda u intimnom životu. Kako ste odoljeli sirenskom zovu tog mnogo atraktivnijeg materijala i posvetili najviše pažnje političkim i socijalnim zbivanjima?

- Neke sam stvari ostavila u naznakama. No, ponekad se pitam zašto se uvijek dogodi da erotske scene čitatelji imaju potrebu cenzurirati, da ih to šokira. Ja mislim da je to zato što uspijevam stvoriti atmosferu, pa oni sami dorađuju scenu svojom maštom. U prvoj knjizi je to izrazito erotizirana scena seksa utroje u štali, u kojoj se istovremeno porađa kobila... Željela sam erotiku u drugom dijelu napisati ne kao da je pisana danas, nego u duhu D. H. Lawrencea. To je seks fin de sièclea. Eksplicitan je, ali osjeća se kao drukčiji, nekakav “vintage” seks. Možda današnje vrijeme preferira plošne odnose i nemaštovite, loše opise lošeg seksa u kojim se s dvije-tri verbalne vulgarnosti pokušava nadomjestiti miris znoja, sperme i krvi? Ne znam. Možda je erotika koju zagovaram “vintage sex” za razliku od “nutra-van” modela koji od silne brzine ponavljanja mehaničkih klišea više nema vremena za užitak.

Cijela trilogija zove se “Tabu”, posvećena je tabuima današnjice, od samoubojstva i vjere do seksa...

- Svemu o čemu mislimo da sve znamo, da smo to davno apsolvirali i od toga se oslobodili, a nismo, jer sve se vraća; društvo postaje još konzervativnije nego što je bilo prije 20 godina.

Koji od tabua mislite da svojim životom dovodite u pitanje?

- Tabu takozvanog “situiranog” života. Ljudi su robovi sigurnosti i kad te netko, koga nisi godinama sreo, pita što si postigao, prije svega misli na materjalne stvari: kuću, stan, vikendicu, vozni park... Iz te perspektive ja nisam postigla ništa. Moje prijateljice su se čudom čudile životu koji sam godinama živjela, a ja mislim da sam živjela baš kao prava slobodna feministički osviještena žena. Događalo mi se svašta, u svašta sam se upuštala, i ni za što mi nije bilo krivo. Naučila sam lekciju od oca koji je govorio da se “sloboda plaća”. Sloboda od politike, naravno, ali i sloboda od straha zbog novca – u mome djetinjstvu nekad je novca bilo malo, a nekad puno, od očevih ili majčinih inozemnih nagrada. Tu sam stekla lekciju koju sam kasnije primijenila: nije me strah promjena. Imam dugoročni plan, ali to ne znači da želim predvidjeti svaki budući korak na način na koji se ljudi obično osiguravajau. Živim u unajmljenom stanu... Obično kažem da posjedujem bijelog slona, onog kojeg treba hraniti...

Mislite na očeve i majčine slike?

- Da. Kad bi sultan u 1001 noći htio uništiti svojega vezira, poklonio bi mu svetu životinju za koju se treba brinuti. To su te slike za koje treba pronaći odgovarajući prostor.

Jeste li ga pokušali naći?

- Grad se interesirao, ali to je duga priča, tu bih još puno trebala napraviti. Očeva ostavština najcjelovitija je ostavština jednog domaćeg umjetnika i u statusu je nacionalnog blaga Hrvatske, što znači da treba pronaći odgovarajući prostor da bi ona bila zaštićena, čuvana i izložena javnosti kao, recimo, Meštrovićeva.

Prekinula sam vas u priči o vašem životu...

- Dvadesetak godina s mojim mužem Davidom Gazarovim između nekoliko gradova ljubavna je priča od koje bi se moglo napraviti posebnu knjigu. I zapleti njegova života bili su zanimljivi: izgnanstvo iz Bakua, naš susret u trenutku kad je ovdje bio rat, egzistencijalni problemi koji su nam neprekidno stajali na putu, praktična strana organizacije života... Da, shvatila sam da većina mojih prijateljica koje misle da su apsolutno slobodne i neovisne – sasvim ugodno žive na zlatnim karticama svojih muževa! Naprotiv, nas dvoje smo ravnopravni partneri u svemu, to je način života u kojemu dva umjetnika nastoje opstati emocionalno i egzistencijalno. Znači, kad je nekom potrebna pomoć, drugi je tu pri ruci. A kad sve zajedno ide k vragu, onda se, što ja volim reći, gospodski propada. No, uvijek priznajem i to da me, kao umjetnicu, od kopanja po kanti za smeće spašava to što sam profesorica na Akademiji dramske umjetnosti.

Vidite li se u ulozi ministrice kulture?

- To mi nikad nitko ne bi ni predložio, jer sam istinski neovisni intelektualac! A to nikome nije potrebno, ja nisam ni u jednoj stranci. Kad bi mi netko to ponudio, onda bih o tome razmišljala. Tad bih razmišljala u kojoj mjeri mogu pomoći ovoj zajednici. To je ono što je kod mene nepopravljivo: uvijek gledam što je za društveno dobro, a ono što je dobro, nije uvijek i popularno. Evo, recimo moje iskustvo iz vremena kad sam bila predsjednica hrvatskog PEN-a pokazalo je da sam pomaknula neke stvari, ali ipak sam se na kraju osjetila kao Don Quijote. Vjetrenjače su ponovno sagrađene, kao da ništa nije ni bilo.

Na primjer?

- Moje iskustvo iz 90-ih se ponovilo 2000-ih, pa 2005. Mislila sam da se teška atmosfera telefonskih poziva, prijetećih pisama ili moja slika s crnim florom nikad neće ponoviti, politikantska kratkovidnost, strančarnje umjesto realnih vizija napretka, pomodni nacionalizam, hipokritske igre s manjinskim pravima, prekrajanje zakona i fikcionaliziranje Ustava kad se kome i kako svidi. Napravila sam silan napor u ovoj sredini, i bio je svojedobno primijećen, ali što je danas od toga ostalo?

Napisali ste 23 knjige. Impresivna brojka. Čega se odričete da biste mogli pisati?

- Ničega. Ja jednostavno živim ubrzanim tempom, a takvi ljudi brzo sagore, ako se ne paze. Recimo, malo spavam, svega četiri sata. Godinama. Na to sam se baždarila, sad mi je postalo dovoljno. Iako sam shvatila da to baš i nije dobro za zdravlje. Suprotno uvriježenom mišljenju, nisam knjiški crv, upravo obrnuto. Moja prava priroda je avanturistička. Puno sam putovala, po cijelom svijetu. Ponekad kad se probudim – ne znam gdje sam. Pokušam se orijentirati i dogodi mi se da se trgovi spoje – odjednam imam neki imaginarni trg pred sobom. Da se razumijemo, nije mi nikakav tata i nikakva država plaćao skupo obrazovanje po metropolama kao što je sugerirao u trenucima političkih napada na mene jedan hrvatski pisac. Putujem stjecajem okolnosti – obiteljskih i poslovnih. I, kao da imam prirodu pretplaćenu na događaje. Kad nekamo odem, obavezno u tom dijelu svijeta moraju biti barem neke velike demonstracije gdje se nađem u središtu pobješnjele gomile: u Barceloni, u krvavom anti-WTO protestu u Genovi ili, primjerice, u Meksiku gdje je tisuće ljudi marširalo uz povike “Viva Zapata”. Kad sam u Tokiju s još nekim kolegama gostovala na odsjeku slavistike, srela sam stare znance – japanske istraživačke novinare – i otišla u zloglasnu četvrt s labirintom sićušnih barova koje uglavnom nadziru yakuze, i tamo obišla nekoliko nenadziranih, disidentskih barova gdje se zaustavilo vrijeme iz sedamdesetih koje su i u Japanu bile obilježene studentskom kontra-kulturom. Iz svakog tog bara mogla bi se ispričati jedna hemingvejevska kratka priča.

Uvijek govorite i da vas je bolest, od koje ste na sreću ozdravili, promijenila.

- Kroz bolest sam naučila da je život kratak, da želim živjeti ubrzano kao što i živim, te da nemam više vremena trošiti se na ljude koji to ne zaslužuju. Još jednu sam pouku stekla kroz druženje s dragim pokojnim prijateljem Hrvojem Pejakovićem. Posjećivala sam ga skoro svaki tjedan. On mi je pričao kako se družio s jednom osobom, neću je imenovati, i kako su njihovi susreti i druženja bili fantastični. Jedan važni razgovor između njih dvojice prepričao mi je od riječi do riječi. Ali, kad sam ga sljedeći put srela, sa suzom u oku mi je povjerio da je taj čovjek u međuvremenu sve zaboravio. Dakle, Hrvoje mu se dao u energetskom, emocionalnom, intelektualnom smislu, a on taj poklon nije trebao. Nazvala bih taj slučaj uzaludno potrošenim dahom. Dakle, odlučila sam raditi samo s ljudima koji su, sad ćete se smijati, dobri ljudi. Možete to shvatiti i ovako: da nisu “vampiri duha” koji isišu energiju, nego da su pozitivni i da energiju daju, baš kao što i ja volim davati. Nakon čega se može mirne duše reći – bilo nam je tako lijepo!

Trilogija 'Tabu' Sibile Petlevski dobila drugi nastavak

Jutarnji list, Jagna Pogačnik, 21.12.2011.

Trilogija “TabuSibile Petlevski, posvećena hrabrima, dobila je svoj drugi nastavak. Prvi roman “Vrijeme laži” doživio je odličnu recepciju kojoj je svakako, u medijskom smislu, pomogla i nagrada roman@t-portal.hr. On je bio neka vrsta hibridnog žanra, intelektualistička biografska fikcija koja se temeljila na istraživanju života i rada Viktora Tauska, pravnika i liječnika, psihoanalitičara, koji je zadužio i europske i zagrebačke kulturne krugove u doba moderne, ali je u njemu bilo mnogo manje samog Tauska, a više drugih oko njega koji su najavljivali glavnu nakanu “Tabua”.

A ona je - progovoriti o onima koji su u povijesti osuđeni na nepravdu i maćehinski odnos službenih povijesti. “Bilo nam je tako lijepo!” u samo središte ipak postavlja osobnost Viktora Tauska i na osnovu stvarnih, dopisanih i domišljenih likova pozicionira ga prema vlastitoj obitelji, brakovima, ljubavnicama, prijateljima, ali i prostorima u kojima je živio, kao i turbulentnim političkim i društvenim idejama i pokretima 20. st. Na taj način, Sibila Petlevski više je nego uspješno i inteligentno nadogradila svoju trilogiju, ne ponovivši isti fabularni i stilski koncept, već je Tausku prišla iz posve drugog, osobnijeg kuta. Ono što se u prvom romanu iščitavalo u međuredovima, ovdje je prepušteno samome Tausku koji dobiva konture živog i punokrvnog lika, građenog odličnim balansom između faktografije i fikcije.

Rabeći elemente žanrova kao što su obiteljska saga i fikcionalna biografija, Petlevska nam oslikava Tauska kao člana obitelji, ljubavnika, muža i oca, pjesnika i psihijatra, ali prije svega kao “ničijeg čovjeka” koji pokušava pronaći nekonvencionalne oblike sreće, u vrijeme koje je takvima jednostavno kontraindicirano. Pišući o Tausku, autorica bez velikih pretenzija na pisanje povijesnog ili političkog romana, zapravo ispisuje jednu vrlo tipičnu i manjinsku poziciju srednjoeuropskog intelektualca u svim turbulencijama 20.st. Tauskov “smrtopis”, jer je riječ o čovjeku koji je načinio dvostruko samoubojstvo, vječna je priča ovih prostora kojom se provlače motivi nacije, vjere, slobode, ljubavi i smrti, dakle oni koji su tada, ali i uvijek, funkcionirali kao svojevrsni tabui.

Tauskove selidbe i lutanja Europom, njegovi boravci na prostoru Balkana, vjetrovi netrpeljivosti i ratova, uništene ljudske sudbine, sve to ovom romanu daje indikativan okvir u kojem treba čitati Tauskovu, ali i ne samo njegovu životnu sudbinu.

Pripovjedna vještina i zrelost osobine su koje smo već povezivali uz ovu autoricu, no nakon drugog nastavka trilogije tome treba dodati još nešto - intrigantnost i zanimljivost ispričane priče koja nas navodi samo na jedno - s nestrpljenjem očekivati treći dio.

Između bunta i iluzija

Vijenac, Ljerka Car Matutinović, 12.1.2012.

Druga knjiga u trilogiji Tabu, neobična, gotovo romantična naslova Bilo nam je tako lijepo!, otvara mnogostrane vizure, kako i priliči povijesno-biografskom romanu u kojem se pomnost i temeljitost faktografske i dokumentarne građe isprepleće s poetskim senzibilitetom autorice, koja je i znanstvenica i pjesnikinja.

Na početku knjige čitamo da je trilogija Tabu „posvećena hrabrima, koji ne pristaju živjeti u vremenu laži; ljudima koji se ne boje slobode“. A upravo je pojam slobode uzdignut do apoteoze koja osmišljena božanskom nedodirljivošću poseže za svakovrsnim mogućnostima oživotvorenja. Ona, ta sloboda, provocira da se dosegnu neki njezini oblici, da se ispune žudnje koje nam svakodnevica krati. Identificirajući se s tim strasnim i buntovničkim htijenjima, protagonist romana Viktor Tausk, „zaboravljeni velikan psihoanalize“, poseže za tim svakovrsnim slobodama, koje su zapravo život sam. I taj život oduhovljen u banalnoj stvarnosti ne zadovoljava njegov intelekt, njegovo traganje za smislom života. Zato, kad ne nalazi smisao ni u ljubavi, on odabire – smrt. Uostalom, što je više žudio za smislom koji bi ga ispunio srećom, on se sve više udaljavao, a nije robovao strastima, ugodi ni novcu:

„Molim Vas da me ne shvatite krivo. Ne treba se koristiti lošim pojavama u društvu. Ne mislim da treba računati na pomamu za skandalima, ili na pohotljivost. Dobre osobine ljudi mogu se lukrativnije iskoristiti od loših. Gledajte, ovakav mali ružičasti ideal uvlači se u dušu svakoga tko još može ljubiti djevojke. A takvih ima mnogo.“

Smjestivši svoje likove, i one stvarne i one izmišljene, u razdoblje raspada Austro-Ugarske Monarhije, Prvoga svjetskog rata i početaka nacističkog bezumlja, autorica razotkriva sjetne i tragične sudbine u brojnoj židovskoj obitelji koja se na izmaku stoljeća morala suočiti sa zlom što je zaprijetilo običnom ljudskom bivstvovanju. Oduvijek su postojale tako zvane tabu-teme i slobodarske duhovnosti znale su se uhvatiti ukoštac s njima. I sva ta pitanja o nacionalnosti, vjeroispovijedi, seksu i ljubavi koje je autorica vrsno romansijerski osmislila u romanu egzistiraju i danas. Buntovnički pohod na tabu-teme o koje se sapleće čovječanstvo otkriva i iluzije o tome kako homo sapiens može nešto od toga radikalno izmijeniti. Zapravo, ljudska svijest nepopravljivo je spora, jer je svijet koji poznajemo doslovno svijet ropskih ovisnosti. Zato je sintagma bilo nam je tako lijepo ironijski felicitatis intellectus. Naime, troje sretnih ljudi iz romana, Ernst Gans, Jelka Tausk-Gans i Camillo Gans odabire smrt:

„Bili smo sretni. Bilo nam je tako lijepo i htjeli smo da tako i ostane.“

To je oproštajno pismo s nadnevkom od 17. ožujka 1938, na dan nacističke parade.

Prvi roman Vrijeme laži – Tabu I. (2009.) kritika je pozitivno ocijenila: „I da: Vrijeme laži jedna je od malo naših knjiga za kojom bih rado ponovno posegnuo radi užitka u čitanju“ (Strahimir Primorac, Vijenac). Sibila Petlevski ima romansijerski špurius. Zna naslutiti događaje i vješto ih povezuje. Brižljiva je u kreiranju likova i situacija. Lako se čita, jer je transparentna, a to što zazire od vulgarnosti posebno pozdravljam. S razlogom!

Kritika 140: Sibila Petlevski

booksa.hr, Vladimir Arsenić,

Iako naslov 'Bilo nam je tako lijepo!' nosi u sebi melanholičnu konotaciju, čitav roman bi se pre mogao posmatrati kao ironizacija ove rečenice.

Počinjući pisanje o romanu Bilo nam je tako lijepo! Sibile Petlevski (Fraktura, 2011.), moram sebi da postavim pitanje u kojoj meri je roman moguće čitati kao celinu, odvojeno od onoga što mu pripada u prošlosti – roman Vrijeme laži – prvi deo trilogije Tabu, ali i onoga što mu pripada u budućnosti, roman koji će završiti trilogiju. Jedan od argumenata u prilog tezi da je moguće svaki deo posmatrati odvojeno jeste i činjenica da je autorka odlučila da svaki od njih objavljuje posebno, pa je tako između objavljivanja prvog i drugog nastavka prošlo čitave dve godine. Drugi argument koji omogućava ovakvo čitanje jeste da se radi o poznatoj biografiji, odnosno da je Viktor Tausk, o kojem govori trilogija, istorijski poznata ličnost. Drugim rečima neće nam se u procesu čitanja otkriti neki detalj koji će bitno izmeniti sudbinu protagoniste. Ona je unapred već za čitaoca fiksirana i njoj se prilazi samo kao uzornoj, paradigmatičnoj, ona u suštinskim detaljima ne može biti biti otkrivena, ona može biti objašnjena, naratizovana, uvedena u književnost odnosno posvojena, drugim rečima instrumentalizovana. Treći argument jeste da se Sibila Petlevski nije odlučila za hronološki pristup biografiji, ona ne prati život Viktora Tauska od rođenja do smrti, već osvetljava one epizode, one detalje, one odnose koji joj se čine književno zanimljivim i upotrebljivim, ali i one koji mogu da odigraju važnu metaforičku ulogu, da pokažu zbog čega je spisateljici sa početka dvadeset prvog veka važno da piše o pravniku, piscu, lekaru i psihoanalitičaru iz fin de siecla.

Bilo nam je tako lijepo! pisan je postupkom koji liči na metode psihoanalitičkog tretmana. To znači da se, za razliku od tradicionalnog hronološkog biografskog pristupa, u romanu sledi niz slobodnih asocijacija (metoda koju je definisao Frojd u svojoj terapijskoj praksi) koje nisu nužno hronološki poređane, a nekada odlutaju tako daleko da naratorka menja fokalizaciju, pa se od Viktora Tauska prelazi na njegovu sestru Jelku, suprugu Martu ili ljubavnicu Lu Andreas Salome. Ono što se ovim skokovitim metodom pripovedanja ističe jeste zajednička sudbina intelektualaca i pripadnika različitih manjina (etničkih i seksualnih), tako da se naslov romana Bilo nam je tako lijepo! mora odnositi na čitavu epohu, na procvat i dekadenciju fin de siecla koji u evropskoj svesti nakon drugog svetskog rata važi za zlatno doba. Međutim, mora se, s obzirom da ni autorka ni potencijalni čitaoci više ne dele nikakvo konkretno iskustvo tog perioda, potražiti metaforičko značenje, analogija koja će jasno funkcionisati na principu sličnosti. Čak i ako Sibila Petlevski nije imala nameru da se usredsredi na preneseno značenje svog romana, njeni čitaoci će to svakako činiti s obzirom na sopstveno referentno polje. Na žalost, nema bolje paralele između fin de siecla i predvečerja rata u bivšoj Jugoslaviji, odnosno iz romana na nekoliko mesta izbija poređenje između ova dva razdoblja. Čak i kada Petlevska s manje ili više prava na nekim mestima osuđuje projekat Jugoslavija koji nastaje nakon Velikog rata, jer joj narativ to naprosto omogućava, ona samo pojačava pomenuto poređenje.

Zbirni narativ koji će ujediniti roman u slučaju Bilo nam je tako lijepo! nije lik i delo Viktora Tauska, nego epoha i sistem složenih odnosa koji pojedinci grade prema njoj. Viktor Tausk i krug ljudi u kojem se on kreće jesu samo fokalizatori onoga što je pravi interes, odnosno pravi sadržaj složene književne poruke koju roman pokušava da prenese. Stoga se veoma mudro autorka odlučila da ne zadire mnogo u ljude koji su bili nosioci Zeitgeista, poput Freuda, ili Lou Andreas Salome, bez obzira što su i otac psihoanalize i jedna od najuticajnijih žena svog vremena ostavili neobično snažan pečat na sudbinu protagoniste, a možda je i zapečatili. Upravo je to jedna od smišljenih lakuna u tekstu, ono mesto praznine koje nedvosmisleno dokazuje da roman nema veze sa biografijom, da se radi isključivo o povodu i da je neizbežno tražiti analogije između Tauskovog i našeg vremena, a to se pojačava činjenicom da je deo svog života protagonista proveo na prostorima bivše Jugoslavije, u Sarajevu, Mostaru, Zagrebu, Beogradu.

Od manjeg značaja nije i činjenica da je Tausk bio psihoanalitičar i da je pripadao verovatno jednom od najvažnjih intelektualnih krugova u istoriji humanističkih nauka, pokretu čiji se tekstovi i danas izučavaju s jednakim žarom i pažnjom kao i u trenucima kada su napisani, pokretu koji je osporavan i napadan, nazivan najpogrdnijim imenima. Najvažnije nasleđe psihoanalize jeste umeće čitanja, veština da na osnovu nekoliko šturih podataka načinimo složen i koherentan narativ. Upravo je to što čini Sibila Petlevski, na osnovu nekoliko relativno skromnih podataka, na osnovu tuđih izjava, nekoliko originalnih tekstova, na osnovu određenog istorijskog istraživanja u kojima nije moguće pronaći celinu, već samo krhotine/parčiće smisla koji se u tipičnom psihoanalitičarskom postupku spajaju u koherentan narativ u koji pacijent, ovoga puta čitalac, mora da poveruje. Ono što je konačni cilj ove metode, onoga u šta čitaoci/pacijenti moraju da poveruju jeste da je Viktor Tausk zaista paradigmatičan slučaj intelektualca u burnim vremenima čije samoubistvo, na koncu, prerasta u čin koji nosi određenu težinu, nevezanu samo za Tauskovo psihičko stanje.

Značaj ovog samoubistva, njegova egzemplarnost osnažena je činjenicom da se narativ ne zaustavlja u trenutku kada Tausk posegne za ovim činom krajnje slobode (kako su to nazivalil egzistencijalisti). On se nastavlja i dotiče se dodatnih sudbina: Jelke i njenih ljubavnika blizanaca Ernsta i Camilla, Marte, kao i Mariusa Tauska, sina čija pisma iz jugoistočne Azije predstavljaju kontrapunkt čitavom tekstu romana. Ona su, prema rečima njegove majke, potpuno naivna i uopšte ne razumeju šta se događa. Ova kritika budućih generacija, dece zanete mogućnošću putovanja i uljuljkane relativno lagodnim životom, govori o traumi generacije koja je svoje propatila, koja je imala tu nesreću da sazri u burnim istorijskim vremenima. Istovremeno, ova kritika u sebi sadrži klicu kritike kapitalizma i kolonijalizma koji ostaju uzročnici onoga što se Tausku dogodilo. Na taj način, Sibila Petlevski nudi dva odgovora, lice i naličje priče o sudbini svog protagoniste. Jedna je psihoanalitičko oličena u oproštajnom pismu koje je Viktor uputio Freudu, između ostalih. Možemo ga pratiti i kao odraz odnosa koje Viktor ima prema ocu i ostalim očinskim i majčinskim figurama u svom životu, među koje svakako treba ubrojati i njegovu suprugu Martu. Naličje iste priče čini njegovo službovanje po Bosni, u Mostaru i Derventi, priča o čedomorki, odnos prema kolonijama koji je tematizovan kroz likove Martinog oca i Mariusa Tauska i naravno velika klanica oličena u Prvom svetskom ratu. Tek kombinacija duševnog i društvenog stanja može da objasni čin Viktora Tauska koji u ukupnosti ovih faktora ostaje suštinski beznačajan. Naime, Viktorova smrt jeste obeležila sve one kojima je kao poruka upućena, ali život se nastavio i nakon nje, i to život koji je imao smisao i punoću, za sve, čak i za ucveljenu majku koja je umrla u jevrejskom staračkom domu u Zagrebu. Život se sastoji iz prostog življenja i trpljenja, onoga na šta Tausk nije želeo da pristane, ali je u toj borbi on gubitnik. Njegova verenica Hilda Loewe je verovatno nosila ožiljak njegovog samoubistva, ali je ipak napisala 'Das Alte Lied' jednu od numera koje se pojavljuju u filmu Kerola Rida Treći čovek.

Sibila Petlevski ne pokušava da nas nečemu poduči svojim romanom. Iako naslov Bilo nam je tako lijepo! nosi u sebi neizbežnu melanholičnu konotaciju, čitav roman bi se pre mogao posmatrati kao ironizacija ove rečenice. Jedini koji imaju pravo da to kažu jesu Jelka Tausk i njeni ljubavnici Ernst i Camillo. Svi ostali gotovo da i nisu imali lepih tenutaka u životu, odnosno oni u romanu nisu spomenuti. Drugim rečima, “bilo nam je tako lijepo...” može da se kaže samo iz perspektive današnjeg užasa. Jer dok traje, sadašnjost ne zna za lepotu, ne zna da će sutra izgledati sjajno.

Drugim rečima tek iz perspektive sadašnjeg trenutka, Jugoslavija može da deluje sjajno. Iz perspektive trenutka njenog raspada ona je delovala kao uticajna mašina iz Tauskovog članka koju treba razgraditi. I učinilo se to na nepojmljivo krvav način. Sada možemo da kažemo samo da nam je bilo tako lepo... Roman Sibile Petlevski igra na to duplo dno, na odjek koji danas treba da čujemo iz priče o Viktoru Tausku. Igrajući na sigurno, gradeći na možda starinski način jednu čvrstu priču koja se račva i pokriva zaista veliki hronotop, autorka se posredno ipak dotakla jedne veoma osetljive identitetske tačke koja boli sve nas koji smo rođeni u Jugoslaviji dajući nam jedno melanholično, ali suštinski tačno stanje stvari.

1.4.2012.

Istraživački trijumf Sibile Petlevski

Aktual, Velimir Visković, 28.05.2012.

Prve sam informacije o Viktoru Tausku čuo od Branimira Donata prije nekih pet-šest godina na jednom od sastanaka redakcije časopisa Književna republika. Tvrtko (to je pravo Donatovo ime) nam je ispričao nevjerojatno zanimljivu priču o jednom zaboravljenom piscu iz naših krajeva, Viktoru Tausku, psihoanalitičaru, pravniku i literatu, intelektualcu upravo nevjerojatne sudbine. Podrijetlom je bio slovački Židov, njegova se obitelj u drugoj polovici 19. stoljeća doselila u Zagreb; otac je bio istaknuti novinar, suradnik zagrebačkih, ali i stranih glasila; potkraj stoljeća brojna se obitelj Tauskovih preselila u Sarajevo, gdje je otac Hermann uređivao Bosnische Post. Njegov sin Viktor završio je studij prava u Beču pa se potom vratio u Bosnu i Hercegovinu, gdje je neko vrijeme imao odvjetničke urede u Derventi i Mostaru. Godine 1906. preselio se u Berlin gdje je upoznao Freuda, koji ga je zainteresirao za psihoanalizu i nagovorio da studira medicinu i posveti se psihijatriji. Tausk je tako ušao u krug bliskih Freudovih učenika i suradnika. Za hrvatsku književnost, pak, važan je zbog toga što je za vrijeme studija u Beču pripadao krugu pisaca koji su 1898. pokrenuli glasilo hrvatske moderne Mladost. Objavljivao je i pripovijetke na njemačkom, koje tematiziraju život u Bosni, a bavio se i esejistikom. O njegovoj važnosti u psihoanalitičkim krugovima govori i činjenica da mu je, nakon što je 1919. počinio samoubojstvo, nekrolog napisao sam Freud, otac psihoanalize. Donat je bio pravi književnopovijesni detektiv; otkrivao je takve povijesne likove iz naše književnosti pa sam ga nagovorio da u eseju objavljenom u našem časopisu iznese sve što zna o Tausku, a preveli smo i Freudov nekrolog.

Primijetio sam tada da je Donatova priča posebno zaintrigirala članicu naše redakcije Sibilu Petlevski; vjerojatno joj je baš ta priča dala i poticaj za pisanje romana; nakon nekog vremena rekla nam je da radi na romanesknoj trilogiji. Tausk je postao čestom temom naših redakcijskih sastajanja, a količina informacija koje je Sibila donosila govorila je kako je s golemom istraživačkom strašću uronila u čitanje stranih izvora i osvjetljavanje zagonetne biografije. Godine 2009. pojavilo se “Vrijeme laži”, kao prvi dio trilogije koja nosi zajedničko ime “Tabu”, a potkraj prošle godine izišao je i drugi dio, pod naslovom “Bilo nam je tako lijepo”!

Sibilu poznajem već gotovo tri desetljeća, uvijek sam se divio njezinoj mudrosti, rafiniranom ukusu, obrazovanju, sjajnom poznavanju jezika... Ali kad je riječ o njezinoj prozi iz rane faze (“Francuska suita”, prozni dijelovi “Koreografije patnje”), znao sam joj prijateljski grintati kako mi je previše hermetična: ima sjajno stiliziranih fragmenata, ali su pretapanja vremenskih planova i promjene u fokalizaciji toliko neočekivane i česte da tu prozu čine teško čitljivom. Prije nekoliko godina čak sam je toliko razljutio da mi je rekla kako ne želi da joj budem urednik i ostavila me; otišla je u Frakturu, Seidu Serdareviću. Seid je izvrstan urednik i izdaje fine knjige, a ja više ne moram dovoditi prijateljstvo u opasnost upućujući neumjesne primjedbe.

Čitajući roman “Bilo nam je tako lijepo!”, bio sam doista ponosan što je moja prijateljica napisala tako dobru knjigu, a pomalo ljubomoran što je nisam potpisao kao urednik. Njezina je najnovija knjiga ne samo dojmljiv biografski roman o jednom iznimno zanimljivom intelektualcu kompleksne osobnosti već i sjajna rekonstrukcija epohe fin de sièclea, koja je u europsku kulturu unijela toliko zanimljivih intelektualnih i estetskih koncepata, a istodobno označila i vrhunac krize građanskog društva.

Viktor Tausk svojom biografijom obuhvaća vrlo raznolike društvene sredine, bio je u mladosti odvjetnik u Derventi i Mostaru, često je branio lokalnu sirotinju jer je imao jak osjećaj društvene pravednosti, iako se u osnovi gnušao izravnijega političkog angažmana. Autorica vrlo pomno rekonstruira lokalne ambijente, običaje, etnografske detalje, šerijatsko pravo, evidentno uloživši golem istraživački trud u želji da prikaz lokalnih prilika bude što autentičniji. Slično je i s razradom prilika u Beogradu za austrougarske okupacije u I. svjetskom ratu. Jednak stupanj pomnog rada može se uočiti i u prikazu velegradskih ambijenata Beča i Berlina s atmosferom intelektualnih diskusija, radikalne estetizacije i morbidne erotičnosti.

Iznimnu važnost u Viktorovu životu imaju žene. Među njegovim ljubavnicama je i čuvena Lou Andreas Salomé, darovita glumica Lia Rosen, pijanistica Hilda Loewe... Njegova žena bila je Martha Frisch, poznata socijaldemokratska i feministička aktivistica. Velika je pozornost posvećena Viktorovu učitelju Sigmundu Freudu, koji je predstavljen, unatoč genijalnosti, i kao osjetljiv, beskrajno tašt i kapriciozan karakter. Ni u ovoj knjizi pripovijedanje ne teče linearno, ali su asocijativne veze među pojedinim dijelovima vrlo logične i narativno funkcionalne tako da se ovo kompleksno djelo čita kao iznimno zanimljivo i napeto štivo. Sve čestitke autorici i njezinu uredniku na sjajnoj knjizi.

Stanje sumraka

kulturpunkt.hr, Srđan Sandić, 23.4.2012.

Pomalo o trilogiji Tabu, a pomalo o stanju “duha vremena” razgovaramo sa Sibilom Petlevski. Sibila Petlevski prozna je spisateljica, pjesnikinja, dramatičarka, izvedbena umjetnica, znanstvenica, sveučilišna profesorica, urednica i prevoditeljica, čija su djela prevedena na desetak svjetskih jezika i nagrađivana u domovini i inozemstvu. Roman Vrijeme laži kritičari su ocijenili njezinim najvažnijim proznim tekstom, a veliko zanimanje sigurno će pobuditi i ove godine objavljen nastavak, roman Bilo nam je tako lijepo! u izdanju Frakture koji je povod ovom razgovoru.

KP: U romanu Bilo nam je tako lijepo! analizirate društvena događanja u prva dva desetljeća 20. stoljeća i pretpostavljate kako su utjecala na današnje društvo. Kakvo je ovo društvo po vama, a kakvo je bilo u posljednja dva desetljeća?

S. P.: Važno mi je reći da drugi roman moje trilogije Tabu, premda žanrovski najviše podsjeća na biografiju, nikako nije “tek jedan zanimljivi životopis”. Bilo nam je tako lijepo! je biografija samo utoliko ukoliko jedan primjerni životopis može poslužiti kao književna izlika da se osvijetli široki srednjoeuropski prostor austro-ugarske imperije i Balkana u kojemu je politika “sudbina, život” na način na koji je to divno ustvrdio Krleža u Zastavama. Istraživanjem građe za drugi roman moje trilogije naučila sam podosta o korijenima političko-vjerskih prijepora u Bosni, o “habsburgovštini” i njenom utjecaju na hrvatsku povijest, kao i o prijetvornostima ideje jugoslavenstva prije, u toku i poslije prvog svjetskog rata. Dakako da moja strast prema povijesti nije povjesničarska nego je književna, što znači da nisam u romanu imala potrebe upotrijebiti sve što mi je u procesu istraživanja došlo pod ruke. Čitala sam memoare vojnih zapovjednika Prvog svjetskog rata, opise bitaka na volhinijskom frontu, zatim priručnike vojne strategije ili, na primjer, za prvi roman koji se zove Vrijeme laži, proučila sam sve dostupne dokumente iz tzv. Old German Files arhiva FBI-a. Kako sam strastvena čitateljica novina, pročitala sam, dan pod dan, nekoliko godišta hrvatskih, ali i nekoliko godišta srpskih novina koje su u vrijeme austro-ugarske okupacije Beograda izlazile u Srbiji i na Krfu.

Način kako se manipulira činjenicama u udžbenicima povijesti kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji je skandalozan. Po mojem mišljenju je jednako nedopustivo olako baratanje činjenicama, kao i njihovo prešućivanje i dnevnopolitičko lakiranje. Dodala bih da se već spomenuto Krležino petoknjižje odnosi upravo na one godine koje su i za mene kao spisateljicu zanimljive, premda ja to činim na posve drugačiji, transmoderni način. Trebale bi te pouke prošlosti biti zanimljive i poučne i za ljude koji danas kreiraju politiku na prostoru Srednje Europe i Balkana, onog “istočnog” i onog “zapadnog”. Zastave su bile i ostale Krležino intimno uvježbavanje uzaludnosti komunikacije u “našim prostorima”, pri čemu pod sintagmom “naši prostori” ne mislim na političke granice, nego na sudbinske prostore suživota na kojima se dogodio najveći zamislivi tabu, a to je potiskivanje trauma prošlosti u duboku, opasnu podsvijest. Uzalud brojne studije krležologa, Lasićeva strukturna analiza, pokušaj mađarskih znanstvenika da svedu tu građu na roman s ključem, pa i aktualna, hrvatska i srpska redateljska potreba da se s krležijanskim porukama izađe na vidjelo u aktualnome trenutku – ipak moram primijetiti da pouke iz Zastava ostaju do dan danas neusvojene. Lekcije nisu naučene i povijesne greške se mogu ponoviti. Pa kako se onda ja danas mogu nadati da moja nekrografija utemeljena na elementima biografije Viktora Tauska može biti shvaćena i kao politički roman?

Mi smo danas u stanju koje si ne usuđujemo priznati. Nismo sposobni sagledati manipulativne strategije demokratskog sustava. Reagiramo prekasno. Vidi se to i po domaćim primjerima. Ako netko u Zagrebu hoće ostvariti “pravo na grad”, može li to izlaskom na cestu, ili je sad prekasno, jer ni time se više ne može ništa postići? Kako protumačiti ono što se događalo nedavno u Britaniji, što je u Americi, a onda i u glavnini “zapadnoga” svijeta preraslo u “naivne” pobune ljudi koji su okupirali Wall Street i zazviždali protiv “ekstremnog kapitalizma”? Ljudi su zbunjeni. Do sad su mislili da su svoju građansku dužnost obavili odlaskom na glasanje. I dok mogu mirno živjeti i jesti otprilike na istom standardu - oni se ne pitaju gdje smo zapravo. A stvari su krenule malo žešće nizbrdo... Recesija počinje buditi iz zimskog sna ljude koji su lagodno uživali u demokratskim pravima, a da ih zapravo nisu znali iskoristiti. Ljudi ne poznaju mehanizme civilnog društva, i boli ih briga, sve dok na vlastitoj koži ne osjete negativne posljedice vlastite nebrige. A onda si počinju postavljati patetična pitanja – na primjer - što možemo učiniti da svijet bude bolji?

Ne mogu biti nego cinična u upotrebi termina “intelektualna elita”. Nje više nema, elita se spominje danas samo u vezi s ekonomskom vrhuškom. Taj prijelaz u terminologiji je tako drastičan da intelektualci uopće nisu svjesni da “laju” u prazno, jer je karavana prošla, a oni su, u međuvremenu, prestali biti “elitom”. Elita su danas tek onih 0,8 posto ekstremno bogatih u svijetu koji se žele sačuvati od društvenih buna koje vriju na svakome kraju svijeta. Scenarij nije optimističan: nije teško predvidjeti lokalne bune na svakom koraku. Problem je u nedostatku šire vizije, jer svaka pobuna da bi bila uspješna mora imati jasan cilj, plan i strategiju, treba je dovesti u kakav-takav red, i što je najvažnije – ne dozvoliti da se sve skupa pretvori u lutkarsko kazalište u kojemu konce povlače isti oni protiv kojih se podigla “revolucija”. Buntovnici se lako pretvaraju u pljačkaše, a to će se zlorabiti tako da će se izolirati istinski nositelji novih demokratskih promjena. Njih će se evidentirari i eliminirati u ime ekonomske elite današnjice. Ona se želi obraniti od onih koji bi mogli i znali na pravi način artikulirati ciljeve, pomoći da se grabežna masa pretvori u nešto što ima “demona savjesti” u sebi. Ljudi danas “demona savjesti” nemaju; kad izađu na ulice brzo ih obuzme grabežni instinkt. Eto, moglo bi se reći i da Stanje sumraka, treći roman iz trilogije koji upravo pišem, govori o tome – o Trećem svjetskom ratu koji se događa upravo sada, a da toga nismo svjesni, dok pogibamo od jedne vrste neletalnog oružja koje bi se – pjesnički rečeno – moglo nazvati nedostatkom osobne odgovornosti.

KP: Koje su slabosti ovog društva? Ili, prošireno, slabosti pisanja i umjetnosti u Hrvatskoj? Izgleda kao da nešto ozbiljno ne valja, zar ne? Kao da je nekakva neiskrenost u “igri”?

S. P.: Tvrdim da nisam postmoderni nego transmoderni pisac, i tako ću pristupiti vašem pitanju. Zašto lagati – vjerujem u transmodernu i nisam sklona oduševljavati se postmodernističkim postupcima otkrivanja tople vode, a još manje me impresioniraju meta-metateorijske rasprave bez filozofskog i znanstvenog uzemljenja. Okušala sam se, osim proze, u različitim žanrovima. Uostalom, profesija koja mi daje mjesečnu sigurnost je profesija dramaturga i teoretičara izvedbe s profesorskom plaćom na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, ali ničemu što pišem ne pristupam kao nekom tobože “bezinteresnom” tekstu, nego upravo suprotno, svjesna sam dramaturgije društvenih izvedbi i njihovog povijesnog kontinuiteta. Bit će da sam zato sklona potražiti korijene sadašnjih kriza na kulturnoj sceni u neapsolviranim polemikama s početka dvadesetog stoljeća. Baš mi se čini zgodnim i poučnm svratiti vam pažnju na jednu zaboravljenu polemičku studiju kojom je moj glavni lik, u hrvatskoj stvarnosti – ne u romanu – pokušao ukazati na neiskrenost u “igri” svoje sredine, ali je brzo odustao od jalova posla i vratio se u bečku i berlinsku metropolu. Ne kažem da su stvari tamo bile bolje u prva dva desetljeća dvadesetog stoljeća, ali su bile manje klaustrofobične.

require([ 'jquery', 'jquery/ui', 'accordion' ], function ($) { var titles = $("#critic_review .value > div h2"), accordion = $("#critic_review .value > div"); titles.addClass('critic_title'); var children = accordion.children(); var content = []; var lastTitle = {}; var contents = []; var accordion_content = createAccordionEl(); for (var i = 0; i < children.length; i++) { var el = children[i]; if (el.nodeName == "H2") { if(content.length) { accordion_content.append(content); contents.push(accordion_content); $(lastTitle).next('h3').after(accordion_content);//append the content after the appropriate titles accordion_content = createAccordionEl(); content = []; } lastTitle = el; } else { //ignore date and subtitle if(!el.classList.contains('kritikaDatum') && el.nodeName != "H3"){ content.push(el); }else if(el.classList.contains('kritikaDatum')) { //deprecated info $(el).remove(); } } } //append the last critic accordion_content.append(content); $(lastTitle).next('h3').after(accordion_content); //append the last critic applyAccordion(); function createAccordionEl() { return $("

", {class: 'critic_content'}); } function applyAccordion() { $(".critic_content").each(function() { $.data(this, "realHeight", $(this).height()); }).css({ overflow: "hidden", height: "0px" }); titles.toggle(function() { closeAccordions(this); var div = $(this).nextAll(".critic_content").first(), height = div.is(':last-child') ? (div.data("realHeight") + 50) : (div.data("realHeight")); div.animate({ 'height': height }, 0); $.data(this, 'opened', true); $(this).addClass('active_critic'); }, function() { $(this).nextAll(".critic_content").first().animate({ height: 0 }, 0); $.data(this, 'opened', false); $(this).removeClass('active_critic'); }); } function closeAccordions(skip) { titles.map(function () { if(skip == this) { return; } if($(this).data('opened')){ this.click(); } }); } });