Bijeli kralj

Special cijena 27,00 kn Redovna cijena 30,00 kn
  • Jezik izvornika: mađarski

  • Prijevod: Xenia Detoni

  • Broj stranica: 268

  • Godina izdanja: 2009.

  • ISBN: 978-953266075-3

  • Naslov izvornika: A fehér király

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 375 g

Roman Bijeli kralj suvremenoga mađarskog pisca Györgya Dragomána jedna je od najsugestivnijih priča o odrastanju. Ispripovijedan u osamnaest poglavlja, koja se mogu čitati i kao pojedinačne priče, iz perspektive jedanaestogodišnjaka koji iščekuje očev povratak s prisilnog rada Bijeli kralj moćan je roman o djetinjstvu u diktatorskom režimu u Istočnoj Europi. Kroz priču o dječaku i njegovu buntu ispričana je povijest unutarnje pobune i nezadovoljstva u Istočnoj Europi osamdesetih. Bijeli kralj, prepun humora, ironije i melankolije, roman je koji stilskim i pripovjednim postupcima odaje romanopisca velika zamaha, jednog od najboljih suvremenih mladih europskih pisaca. Do sada je preveden na dvadesetak svjetskih jezika.

Prvorazredan prvijenac. Dragománov glas ubuduće se neće moći prečuti.
Neue Zürcher Zeitung

Veličanstven pjev mržnje čijoj se potresnoj ljepoti nemoguće othrvati. Bijeli kralj velika je, moćna literatura.
Frankurter Allgemeine Sonntagszeitung

U svijetu Györgya Dragomána teško je odrediti trenutak u kojem humor počinje klizati u užas (...) U svome prvijencu Dragomán uranja u tmurni Istočni blok svoga djetinjstva i pojavljuje se s djelom duboko iskrenim, istodobno očaravajućim i razornim.
The Barnes and Noble Review

Dječjem protagonistu nije zajamčen lagodan put: kod Twaina i Dickensa opipljiva je napetost između djetinjeg svijeta slobodne mašte i mračnoga, nasilnog, nepravednog i pohlepnog svijeta odraslih. U Bijelom kralju napetost je rastegnuta do pucanja.
The Times

György Dragomán bez sumnje je književno otkriće, njegova knjiga odmah će opčiniti čitatelja. Rečenice se bez daha i bez točke nižu stranicama kao u panici, kao da dječak strahuje da ga nećemo saslušati. Pritom ima mnogo toga ispričati, a iako pripovijedanje dočarava tjeskobno-apsurdnu atmosferu koja često podsjeća na Kafku, istodobno otvara vrlo konkretan svijet prepun slikovitih detalja.
Westdeutsche Zeitung

22.4.2009.

Intervju: György Dragomán

booksa.hr, Barbara Matejčić, 16.04.2009.

“Ideja 'Bijelog kralja' počiva na mogućnosti unutarnje slobode, to je prostor otpora sistemu, koliko god on represivan bio.” Mađarski pisac György Dragomán (1973.) već je svojom prvom knjigom, romanom A pusztítás könyve iz 2002., o vojnom arhitektu koji se zatekne na poprištu genocida, s velikim uspjehom ušao u književnost. Tri godine kasnije objavio je Bijelog kralja, prozni ciklus o odrastanju u komunističkome režimu koji je povezan istim pripovjedačem, jedanaestogodišnjim Djatom, za koji je dobio nekoliko mađarskih prestižnih književnih nagrada, tridesetak ponuda inozemnih izdavača za objavljivanje prijevoda, a potom i izvrsne recenzije u respektabilnih svjetskim medijima. U izdanju Frakture i prijevodu Xenije Detoni Bijeli kralj je nedavno izašao i na hrvatskome jeziku. Zagrebačkom predstavljanju, u utorak 14. travnja u knjižari Vuković & Runjić, prisustvovao je i autor, što je bila dobra prilika da s njim razgovaramo. Radnja romana smještena je u osamdesete godine (iako se to nigdje eksplicitno ne navodi, taj se period nameće kao vremenska odrednica), a u to je vrijeme Dragomán s obitelji živio u Rumunjskoj, kao dio brojne mađarske manjine. Upravo će za osamdesete reći da su bile iznimno teške u Rumunjskoj, jer se politička situacija počela zaoštravati, što se odrazilo i na njegovu obitelj. Otac mu je kao profesor stomatologije na Medicinskom fakultetu u Transilvaniji dobio otkaz pod optužbom da je šovinist i separatist (što je argumentirano time da su na fakultetu bolje ocjene dobivali mađarski, nego rumunjski studenti) pa su preživljavali tako što su na buvljaku prodavali sve što su mogli. U to je vrijeme György imao 15 godina, a kako je zakonska granica za policijsko ispitivanje maloljetnika bila 16. godina, njegovi su se roditelji bojali da će uskoro tajne službe doći po njega pa su odlučili iseliti. Rumunjska je poticala iseljavanje Mađara tako da su 1988. otišli živjeti u Mađarsku. S tim je događajem, kako kaže, završilo jedno poglavlje njegova života, ono iz kojega je crpio građu za Bijeloga kralja. U Budimpešti je završio engleski jezik s književnošću, radio je kao filmski kritičar, a danas, osim pisanja proze, redovito i prevodi (Becketta, Joycea, McEwana, Welsha...) Bijelog kralja posvetio je majci, a lik Djatove majke, čijem se suprugu kao političkom zatvoreniku gubi svaki trag u radnome logoru, jedan je od najkompleksnijih u romanu. Dragomán objašnjava da je u taj lik ugradio mnoge karakteristike svoje majke, koja ga je naučila kako se nositi s režimom - smijući mu se u lice i ne dopuštajući da postane njegovim psihološkim taocem. S tim periodom Dragomán još nije spisateljski završio, kaže da ima materijala za još pokoju knjigu. Koja osobna sjećanja i osjećaje povezujete s komunističkim razdobljem? Koliko su slična onima opisanima u Bijelom kralju? Osjećaji jesu slični, ali događaji su vrlo različiti. Na sreću, moj je život u tom periodu bio puno lakši nego glavnome junaku Bijeloga kralja. Iako su mog oca tajne službe nadzirale i ispitivale, pa čak i zatvorile na nekoliko dana, nikada nije bio deportiran u radni logor. No, osjećaj opće bojazni, nesigurnosti, straha da bi sve što napravite ili kažete moglo biti protumačeno na po vas poguban način, vrlo je sličan onome koji vlada u romanu. Mnogočega sam se bojao i u mnoge sam zastrašujuće glasine vjerovao, ali razlika je u tome što se u knjizi sve te glasine ostvare. Svaka priča ima polazišnu točku u mome životu, ali onda fikcija preuzima primat nad pričom. Pitanje nije išlo u smjeru detektiranja tragova Vašeg života u knjizi, već me zanima koliko ste stvari radikalizirali za potrebe priče, je li svakodnevica pod komunističkim režimom bila toliko brutalna? Jest, znala je biti brutalna, ali ne u takvom kontinuitetu i takvim intenzitetom kao što je prikazano u knjizi. Znalo je biti vrlo mirno, neuznemiravajuće pa čak bih mogao reći i idilično u nekim aspektima, iako su i te najnormalnije situacije bile zaogrnute apsurdom. O tome nisam pisao, moja namjera nije bila da budem realističan. Kao i uvijek u literaturi, usredotočio sam se na ono što je zanimljivo i pri tom sam povremeno i pretjerivao s brutalnošću. Točnije, ne bih rekao da je to pretjerivanje, jer sve što se događa u knjizi moglo se dogoditi upravo tako kako sam opisao. Primjerice, učitelji su me ponekad znali ošamariti, ali me nikada nisu tukli po bubrezima kao što se to događa u knjizi, iako sam čuo da je bilo upravo takvih 'odgojnih mjera'. Rekla bih da se Bijelim kraljem provlači teza da je u najmračnijoj diktaturi moguća sloboda. Kakav prostor slobode, osim one unutarnje, mogu osvojiti Djata i njegova majka? Upravo ideja knjige i počiva na mogućnosti unutarnje slobode. To je prostor otpora sistemu, koliko god on represivan bio, jer ne može ostvariti svoju punu dominaciju ako zadržite tu vrstu slobode. Jedino tako možete sačuvati svoju osobnost i boriti se protiv toga da sve što napravite ili promislite bude unutar zadanih koordinata. Ta unutarnja sloboda za sobom povlači i slobodu avanture, što je djeci jako bitno. Pa čak i pobunu unutar takvog sistema. Ta pobuna se u romanu svodi na dječje spačke, ali u takvom režimu čak i spačka postaje nešto značajnije nego što jest. U tome leži objašnjenje zbog čega se dječak, glavni lik romana, ne ponaša baš najprimjerenije. Njegovi su nestašluci rezultat slobode duha. Ta, nazovimo ju, dječja anarhija me zanimala - koliko se dugo može održati, pod kojim se okolnostima mijenja i kako brutalnost svijeta koji ju okružuje djeluje na nju. Zbog čega ste se odlučili na pripovijedanje iz dječje perspektive? Jeste li htjeli izbjeći odraslog pripovjedača, koji bi se vjerojatno morao 'odrediti' prema onome što se događa, filtrirati vanjske događaje vlastitim razmišljanjima i vrednovanjima, dok je dijete dobar izbor kao svjedok, koji pripovijeda ono što se događa bez potrebe da to tumači? To zapravo i nije bio izbor. Jednostavno sam čuo dječji glas, način na koji govori i onda sam počeo koristiti taj glas. Dijelom to ima veze i s mojom prvom knjigom, koja je ispripovijedana iz perspektive odraslog čovjeka, pa sam htio napraviti nešto sasvim drugačije. Točno je da je dijete u ovom slučaju dobar izbor jer ono može uzeti sve zdravo za gotovo, čak mu se i najapsurdnije stvari mogu činiti normalnima, nije ih potrebno objašnjavati ili razmišljati o njihovoj uvjerljivosti. Kada ste dijete, stvari vam se događaju jako brzo i nema puno prostora za objašnjenja. Ne ispovijedate se, već samo idete dalje s pričom. Ali, to sam shvatio tek kada sam ispisao dobar dio priča, kada je pripovjedač već bio zadan. Taj glas koji ste, kako kažete, 'čuli', čini se logičnim s obzirom da ste Vi bili dječak u to vrijeme. Vaša su sjećanja na diktaturu sačuvana upravo iz te perspektive. Točno, i koristeći taj glas bilo mi se lakše vratiti u taj period. A okidač za priču mi je bio zapravo jedan televizijski intervju. Slušao sam ondašnjeg poznatog rumunjskog nogometnog vratara, koji je nakon jedne odlično odigrane utakmice misteriozno nestao i nije se uopće znalo što se s njim događalo. Mislili smo da ga je tajna služba 'uklonila'. Onda se prije par godina pojavio na televiziji i objasnio da je nakon černobilske katastrofe vratarima rečeno da izbjegavaju loptu, jer je zbog dodira s travom radioaktivna. Činilo mi se nemogućim da to govori odrastao čovjek, da je pritom ozbiljan i očigledno vjeruje u tu priču od koje je prošlo dvadeset godina. Pomislio sam da bi samo dijete moglo nešto takvo prihvatiti bez razmišljanja i htio sam nešto započeti s tom, njegovom rečenicom. Tako sam napisao priču, a poslije nje još niz drugih, u kojima sam zadržao isti glas, i tako je nastao roman. Nisam počeo pisati s namjerom da to bude roman. Bez ikakvih žanrovskih dvojbi smatrate Bijelog kralja romanom? Da, iako se svako poglavlje, osim posljednjega, može čitati zasebno, kao kratka priča. Takva struktura nije baš inovativna, mnogi su to radili prije mene. Zbog čega ste se odlučili smjestiti radnju u neimenovanu sredinu? Nisam se htio ograničiti povijesnim 'istinama' koje bi se vezivale uz moju priču. Ne vjerujem u povijest, smatram da je izmišljena, jer sam i sam svjedočio kako se za potrebe ideologije mijenjala, nadopisivala, čak ni imena kraljeva nisu ostajala onakvima kakva su izvorno bila. Ako ne imenujem mjesto ni vrijeme, onda priča ne može podleći provjeravanju onoga što zovemo istinitošću. Na primjer, da sam naveo da se radnja događa u godini kada se dogodila katastrofa u Černobilu, onda otac glavnog lika ne bi mogao kopati Dunavski kanal, jer je taj posao u to vrijeme već bio dovršen. Htio sam si ostaviti slobodu da pišem što hoću, da ne moram paziti na takve stvari i da ne moram istraživati to vrijeme da bih o njemu mogao pisati. Jednostavno, nisam htio da se postavlja pitanje povijesne uvjerljivosti, već da likovi, događaji i osjećaji budu ti koji su uvjerljivi. Osim toga, kada ste dijete, niste uvijek svjesni toga gdje ste, u kojem režimu živite, pa čak ni zemlju ne možete sagledati u njenoj cjelini. Tako vam zapravo perspektiva iz koje pišete 'veže ruke', odnosno diktira vam na koji ćete način pisati. Je li knjiga potakla kakvu raspravu o tom vremenu? Na koji način su se i jesu li se uopće Mađari suočili sa svojom komunističkom prošlošću u javnom diskursu? Knjiga je jako dobro primljena, dobila je nagrade i pozitivne recenzije, ali nije potakla nikakve rasprave. To se nije dogodilo ni s Kertészom i holokaustom, pa ako njegovo djelo i Nobelova nagrada nisu bili dovoljni da bi se neke teme otvorile, teško je očekivati da bi moja knjiga mogla nešto postići. Na žalost, Mađari zapravo nisu raščistili sa svojom komunističkom prošlošću, a kao potvrdu toga vidim činjenicu da dosjei nekadašnjih tajnih službi još uvijek nisu otvoreni za javnost. Odabrali su amneziju jer im je tako lakše i udobnije. Moje je mišljenje da je vrlo važno raščistiti s tim, ali ne tako da priznamo da je to bilo totalitarizam i time zaključimo temu. Također smatram da nije dovoljna politička perspektiva da bi se to vrijeme sagledalo, već i humanistička, posebno filozofska. Mađarsko-kanadski pisac Tamas Dobozy kaže da je nostalgija i sentimentalnost prema prošlosti jedna vrsta pošasti u današnjem mađarskom društvu. Slažete li se s tim? Nostalgija jest prisutna, pogotovo sada kada se globalna financijska kriza jako odrazila na mađarsku ekonomiju. Ljudi žale za sigurnošću koju im je nudila strogo kontrolirana situacija. Tome se uvijek čudim, jer ja ne osjećam nikakvu nostalgiju. U tome također vidim potvrdu da se nismo suočili s prošlošću, a kada niste raščistili s onim što je bilo, lako dobijete podlogu za nostalgiju. Možete li usporediti reakcije na Vašu knjigu u Istočnim i Zapadnim zemljama? Uočavate li razliku u načinu na koji čitaju i razumiju Vaše djelo? Brojne su razlike, iako je knjiga na 'obje strane' prihvaćena jako dobro. No, na Zapadu recenzije uvijek polaze od uvoda za razumijevanje, pozivaju se na povijest, smještaju je u politički kontekst, daju previše objašnjenja, iako ja mislim da to nije potrebno. Barbara Matejčić

29.1.2010.

Igrom protiv diktature

www.kupus.net, 29.01.2010.

“Gdje je David Waiser?”, “Otac na službenom putu”, “Laku noć djeco”, “Obojena ptica”, “Limeni bubanj”, “Mama Leone”... – vrsni poznavatelji književnosti i filma u nabrojenim su naslovima jamačno već prepoznali djela kojima je, osim vrlo visoke kvalitete, zajedničko i dijete na poziciji pripovjedača, a koje posreduje iskustvo odrastanja u uvjetima rigidnog totalitarnog političkog režima, ili rata. “Bijeli kralj” roman je 36-godišnjeg mađarskog pisca Gyorgyja Dragomana koji svojom tematikom ali i kakvosnom razinom fino nadopunjuje taj niz, ponovo apostrofirajući vrijeme odrastanja kao neiscrpan izvor nadahnuća i otponac umjetničkog stvaranja. Gyorgy Dragoman za naratora uzima 11-godišnjeg dječaka Džatu kojemu tajna policija – zbog njegova potpisa na peticiji suprotivoj volji političke nomenklature – odvodi oca na prisilan rad, dok majka gubi posao nastavnice u školi, a djed, bivši visokopozicionirani partijski aktivist, biva primoran na prijevremeno umirovljenje. Svakodnevno zaokupljen školskim i inim avanturama i huncutarijama – dinamični i uzbudljivi opisi kojih zauzimaju najveći dio rukopisa – Džata nije pretjerano svjestan traumatičnosti koja je, zbog svega navedenog njegovu obitelj snašla, ali nevolje neprestano prijete iz pozadine, vedrinu, nevinost i naivnost njegova dječjeg svijeta omatajući tmurnim tonovima. Roman je sastavljen od 18 poglavlja koja se mogu čitati kao zasebne priče i ostavljaju dojam da su pisane za sukcesivno objavljivanje u tisku ili časopisnoj periodici, a obuhvaćaju vremenski raspon od dvadesetak mjeseci Džatina života, tijekom kojih on postupno sazrijeva, na bolan se način suočavajući s tajnama svijeta odraslih, ali otkrivajući pritom i pogubnost škrtosti i izdaje, neminovnost gubitka iluzija, kao i neizbježnost kompromisa u životu, te licemjerje kojim su kompromisi često iznuđeni. Iako autor ne definira prostor i vrijeme radnje, određeni signali – npr. često spominjanje nedavne havarije jedne nuklearne elektrane – ukazuju da je radnja smještena u prvu polovicu osamdesetih godina prošlog stoljeća, dok imena likova i rigidan karakter društvenog uređenja kao i digresije o zlatnim slavinama i kvakama u dvorima vrhovnog državnog i političkog moćnika sugeriraju da je riječ o Rumunjskoj za vrijeme Ceausescuova diktatorskog režima. Dragomanov se Džata, podjednako sklon različitim, često vrlo opasnim nestašlucima, ispostavlja gotovo blizanačkim srodnikom Ivančićeva vječnog trećaša Robija K., kroz nevinu prizmu čijeg infantilnog očišta brojne aberacije, ideologijom nametnuta ograničenja i uzurpacije slobode još više dolaze do izražaja. Pritom se junakove nepodopštine – a koje uključuju spačke usmjerene spram školskog profesorskog kadra, provale u tajnu dvoranu gradskog kina, česte tučnjave s vršnjacima, duhovito otkrivanje zamamnog svijeta seksualnosti itd. – nadaju zapravo sredstvom osvajanja prostora slobode, ali i svojevrsnim oblikom otpora sistemu. U uvjetima rigidno postavljenih pravila, svako sitno i naizgled neznatno odstupanje, pa čak i nevine, ali po fizički integritet djeteta nimalo bezopasne dječje igre, na simboličkoj razini poprimaju značajke sabotaže i subverzivnosti (dobar primjer čega je i dječakova krađa veleposlanikove šahovske figure kojoj roman i duguje svoje ime). Autor dakle izbjegava izravnu docirajuću antikomunističku kritiku već je donosi implicitno, a ona, posredovana intimistički, prikazom negativnog utjecaja ideologije na jedno djetinjstvo, prodire dublje i oštrije, bivajući tako možda čak i razornija negoli bi to bio slučaj s direktnim izricanjem osude režima. Dječje neshvaćanje i krivo tumačenje određenih situacija i okolnosti ideološkim silnicama uvjetovanih, čest su izvor crnohumorne duhovitosti i satirizacijske komike, koja nerijetko poprima i apsurdistička obilježja kao odraz karaktera tamošnjeg tadašnjeg političkog sustava (primjeri političkih parola, čija groteskna nakaradnost eruptira u slučajevima pogrešno odabranog vremena i mjesta na kojima ih junačić odlučuje citirati, ili pak dječakovo komično zazivanje imena narodnih heroja da mu podare sreću prilikom različitih sportskih natjecanja i dječjih nadmetanja). Služeći se hektičnim, frenetičnim pripovijedanjem u obliku beskrajno dugih rečeničnih nizova i uz često zaobilaženje pravopisnih i gramatičkih pravila, autor sugerira povišen emocionalni naboj svoga malenoga naratora koji redovito rekonstruira vrlo uzbudljive događajne slijedove. Izrazita dinamika i napetost posredovanih događaja generiraju takvu vrstu naracije, istodobno pritom izazivajući i dodatan komični efekt, koji ovoga puta ne proizlazi iz opisanih zbivanja već iz načina njihova iznošenja. Autor dakle formu prilagođava sadržaju, obogaćujući ga i novim slojem, svjestan važnosti koju ima način tvorbe pripovjednog svijeta, ali i vrlo vješt u neuobičajenu oblikovanju istog. Dječaka Džatu odlikuje istančano, detaljistički izoštreno zapažanje svakodnevnih pojavnosti iz mikrosvijeta koji ga okružuje, čime nas autor podsjeća na osnovne značajke dječjeg poimanja svijeta: otvorenost njihovih nezasićenih, neutaženih čula na različite podražaje iz okoline, neiscrpnu maštu i znatiželju mladog bića te neprestano čuđenje i divljenje pred stvarima kojima odraslost oduzima čar, pretvarajući njihovu jedinstvenost u banalnost. Osim za očuđavalačkim postupkom, Dragoman često poseže i za ugođajnim kontrapunktiranjem i miješanjem emocionalnih registara, izjednačavajući pritom doslovno i simbolično, te bez primjetnih rezova klizeći npr. iz vedrine u bijes ili iz strave u humor, i natrag. Kao najupečatljivija i možda najzanimljivija ispostavlja se epizoda Džatinog susreta s rudarom zvanim Trnokop i njegova boravka među rudarovim krletkama s pticama – osim što kod tog čovjeka iza nesrećom stravično uništenog, spaljenog lica Džata otkriva dobrodušnu i vrlo nježnu osobu, također i iza pjeva njegovih ptica što u početku zvuči kao disonantna galama i nesuvisla buka maleni junak otkriva veličanstven poj i nadnaravno lijepu glazbu. Ništa nije onakvo kakvim se na prvi pogled (ili slušanje) čini, pa svemu valja pristupiti otvorena srca i uma, bez predrasuda i negativno obojenih očekivanja. A baš kao što se višeglasni pjev ptica u prvi mah čini nepodnošljivim i besmislenim kreštanjem da bi se nakon pažljivijeg slušanja iz mnoštva malih, pojedinačnih pjevnih dionica postupno oblikovala skladna, uhu vrlo ugodna cjelina, tako i različita životna iskustva, naizgled nepovezana i međusobno neuvjetovana i neusklađena – a na rasplet kojih često nismo u mogućnosti utjecati – protokom vremena zadobivaju strukturu i tvore jednu, različitim, nekad tužnim, nekad sretnim emocijama oplemenjenu cjelinu, koju životom nazivamo. Dragomanov je junačić, nažalost, sve to primoran na previše bolan način spoznavati...