Bezdan

Special cijena 116,10 kn Redovna cijena 129,00 kn
  • Broj stranica: 208

  • Godina izdanja: 2016.

  • ISBN: 978-953266810-0

  • Vrsta uveza: tvrdi uvez

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 300 g

Kada nas počnu napuštati imena, i riječi, i sjećanja, sve ono što smo stvorili i s nekim podijelili – što ostaje? Nedugo nakon rata, u gradu na granici dvije žene i dva muškarca krenut će prema bezdanu, ali Josip Mlakić predobar je pisac da bi ih na tom putu ostavio bez svjetla.

Možda baš zato, svjetlo se u Bezdanu vidi najjasnije: knjiga o smrti postaje knjigom o ljubavi, a priča o bolesti pretvara se u onu o sućuti i razumijevanju. Mnogo je toga još najnovija Mlakićeva knjiga. Mudra i autentična, napisana preciznim jezikom poezije, ona govori o vremenu i zaboravu, o povijestima velikim i malim, a ako smo u stanju u njoj pročitati bjeline –  slučajan dodir, kavu i šutnju udvoje, život ponavljanja i ples vremena – lako bi moglo biti da je Bezdanom Josip Mlakić stvorio svoj najnježniji roman.

Čitaj u e-izdanju!

Majstor minimalističke estetike

Strahimir Primorac, Vijenac, 16. 3. 2017.

Nekoliko osnovnih podataka o tome da Josip Mlakić piše roman Bezdan obznanjeno je prije dvije godine, kad se najavljivao dugometražni film Imena višnje (2015.) redatelja Branka Schmidta, za koji je scenarij napisao Mlakić. Nije bilo sasvim jasno je li najprije nastala novela ili scenarij. Sada se Imena višnje pojavljuju kao prvi dio romana Bezdan, kojemu je pisac dodao još dva dijela: Kišu i Bezdan. Kiša je zasebna priča o drugim protagonistima, a Bezdan je ciklus ili kratka zbirka od 24 pjesme! Ali Mlakić je predobar pisac a da bi dopustio da se pojavi nemir u kompozicijskom ustroju romana.

Riječ je o namjernom „neskladu“ – o postupku kojim se čitatelj želi iznenaditi i njegova pažnja otrgnuti rutini i automatizmu. U prvom dijelu romana protagonisti su dvoje starih ljudi, muž i žena, koji se poslije Domovinskog rata vraćaju u svoje selo. Uz pomoć sina koji živi u Zagrebu pokušavaju obnoviti život na nekadašnjem ognjištu, ali se susreću s velikim problemima kad ženu napadne Alzheimerova bolest. Drugi je dio romana priča o bračnom paru umirovljenih gimnazijskih profesora koji žive u obližnjem gradu, a nesreća zaboravljanja također je snašla ženu. Formalno se spajanje dviju priča dogodi u trenutku kad se sretnu u istoj sobi staračkoga doma i muškarci razmijene nekoliko rečenica. Mlakić kao suvereni majstor zanata suptilno nudi paralelizme i upućuje na brojne dodirne točke dviju tužnih priča – podudarnosti ili različitosti; tako proširuje i podcrtava svoju osnovnu ideju o tragici oboljelih od Alzheimerove bolesti i njihovih najbližih, starosti, osamljenosti i smrti. A logika je završnog dijela romana – hipotetične buduće zbirčice pjesama Bezdan – u tome što joj je „autor“ glavni muški lik iz drugog dijela, profesor hrvatskoga i pjesnik, i što djeluje kao snažan integrativni faktor romana koji sažima i filozofski osmišljava životnu muku njegovih junaka.

Za Alzheimerovu bolest pisac u romanu koristi imenicu bezdan – riječ koja je u stanju adekvatno izraziti potencijal jeze što ga ta bolest nosi u sebi. Leksikoni je opisuju kao jednu od najčešćih demencija koja se javlja pred starost, napreduje relativno brzo i dovodi do potpunog propadanja osobnosti, nepokretnosti i smrti.

O mjestu i vremenu zbivanja i o drugim realijama neutralni pripovjedač govori malo. Selo i grad nalaze se na nekoj rijeci blizu granice koja je nekad bila republička, a sada je državna. Radnja obaju dijelova zbiva se istodobno, na razmeđu milenija. Glavne ženske likove narator naziva općim imenom – starica; muškim likovima čitatelj doznaje imena (Slavko i Ivan), ali redovito su oba starci. Slavko je nekad bio zidar, radio je neko vrijeme u Austriji, za rata boravio je sa ženom kod sina u Zagrebu. Sad se vratio kući u selo, gdje obnavlja staju i kupuje kravu, krči sasušene voćke i sadi nove. Nekad je imao prijeku narav pa je znao kadšto udariti ženu, a iz patrijarhalnih okvira nikad nije uspio iskočiti. Zato su na prve znakove staričina neobična ponašanja – kad bi zaboravila ukuhati šećer u kavu, ili bi skuhala prejaku, kad bi zaboravila je li pomuzla kravu, a kamo mlijeko ostavila – njegove reakcije bile ljutite i grube. Kad je tražila da među tridesetak novih voćaka zasadi i jednu mladicu višnje, „za kolače koje djeca vole“, starac je odbio rekavši da njemu višnja ne treba. On nije imao ni znanja ni iskustva i nije znao čitati promjene kroz koje je njegova žena prolazila. A te su promjene bile sve veće, njezina zaboravljivost i nesposobnost komunikacije zabrinjavajuća: „I dalje je zaboravljala. Imena, a zatim lica. Ili su lica dobivala tuđa, pogrešna imena. Onda ih je prestala upotrebljavati. Starca je zvala ‘on’. Jedno vrijeme ‘on’ je bio i njihov sin. Kad bi starcu govorila o njemu, Marko je bio ‘on’. Za sve druge ‘on’ je bio starac. Zatim je zaboravila sina.“ Kad je starica počela nestajati iz kuće, a starcu postalo jasno da je posrijedi neizlječiva bolest, smjestio ju je u dom; no kad je vidio kako su je tamo vezali remenima za krevet, odlučio je da je vrati kući.

Mlakić je istančanim osjećajem za postupnost i doziranje manifestacija staričine bolesti, njezine želje da se odupre zlu što ju je snašlo i polaganom popuštanju i nestajanju u tami zaborava i nerazumijevanja svijeta oko sebe te „omekšavanjem“ starčeve tvrde naravi i „prirodne“ patrijarhalne rigidnosti stvorio polje za oslobađanje goleme emotivne energije. To se polje potencira i nizom drugih detalja – staričinim stalnim vraćanjem fotografiji iz sretnih austrijskih dana, starčevim priznanjem da je htio kupiti višnju, ali da te mladice nije bilo, njihovim nijemim ili gotovo nijemim zajedničkim ispijanjem kave, razmjenom eliptičnih primjedaba o vremenu, životom u ritmu s prirodom i godišnjim dobima, i sve to iskazano u komornim ugođajima, sažetim dijalozima, odustajanjem od komentara.

U drugom dijelu romana Alzheimeru podliježe umirovljena profesorica matematike, a njezin muž, profesor hrvatskoga i pjesnik, živi ženinu kalvariju i na taj način što svoje osjećaje i doživljaj bolesti, svijeta koji ih okružuje, smisla ljudske sudbine senzibilno i duboko promišlja pišući pjesme. U kratkim poglavljima narator pripovijeda o razvoju bolesti, ali se ta poglavlja mogu shvatiti i kao kontekst koji objašnjava motiv nastanka određene pjesme. Razmišljajući o tome kako je njegova žena zaboravila ono što se nedavno zbivalo, a fascinirana je uvijek iznova pojavom kiše jer joj je ostao u sjećanju neki davni dažd kad su bili mladi i sretni, bilježi u pjesmi Bezdan: „Zamah goleme spužve / briše Svijet. / Jedan i jedini. Sedam pečata postaju tri. // Život je davno / hodanje po kiši, / toplom, ljetnom pljusku / što miriše na ljudsku kožu /vlažnu kosu / prašinu i asfalt. // Bol ljudska i bol zaboravljena svijeta, / jedna je riječ: / zaborav, / neizmjerna bol / koju ne osjećamo.“

U Mlakićevoj knjizi temeljni osjećaj života je tragičan, ali joj zrnca suosjećajnosti, duboke odanosti i trajne vezanosti uz drugo biće daju legitimaciju ljudskosti. Koliko god miksao vrste, mijenjao žanrove, teme, stilove, Mlakić drži visoku književnu klasu. Bezdan na sjajan način potvrđuje njegovu punu spisateljsku zrelost.