Belladonna

Special cijena 141,66 kn Redovna cijena 157,40 kn
  • Broj stranica: 320

  • Godina izdanja: 2012.

  • ISBN: 978-953266408-9

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 225 mm

  • Težina: 640 g

Andreas Ban je pisac i psiholog, nadasve intelektualac prepun empatije, no njegov se svijet već godinama urušava, a kada odlazi u bijednu mirovinu i sazna da je bolestan iznova sagledava krhotine svoga života i života svojih prijatelja. U borbi s bolešću i starošću Andreas Ban je i ciničan i moćan, i dok prekapa po vlastitoj prošlosti susreće se s pričama obespravljenih, proganjanih, bespomoćnih... te se pritom beskompromisno razračunava s najrazličitijim tabuima. 

U Belladonni Daša Drndić ispituje i do krajnjih granica dovodi teme bolesti i (ne)mogućnosti življenja (i umiranja) u današnjem, potpuno dehumaniziranom svijetu i u vremenima kada su starost i bolest nešto sramotno te kada se propagiraju isključivo vječna mladost i bezgranična ljepota. Belladonna je djelo u kojem se isprepliću stvarno i fikcionalno, autobiografsko i izmišljeno, a Andreas Ban je istinski junak našeg doba – on je intelektualac odbačen od društva koje pod krinkom korektnosti zatire mogućnost kritičkog mišljenja.

Nagrada Kiklop 2013. za prozno djelo godine

8.12.2012.

Daša Drndić, Belladonna: Starost, bolest i nemoć

Glas Istre, Boris Vincek, 4.12.2012.

U Crvenom salonu Doma hrvatskih branitelja Daša Drndić u ponedjeljak je predstavila svoj novi roman “Belladonna” i turski pisac Nedim Gürsel koji je govorio o svom romanu “Alahove kćeri”.

Novi roman Daše Drndić “Belladonna” (Fraktura) kao centralnu temu ima bolest, starenje i nemoć glavnog protagonista, no i u ovom se romanu progovara o holokaustu, pa je pisac Neven Ušumović upravo u tom smjeru krenuo s prezentacijom romana.

- Oni koji Dašu ne čitaju ili možda ne vole sigurno se pitaju kada će se Daša napokon odmaknuti od te teme. Holokaust nije tema koja se može smjestiti u završene teme. Dašina nova knjiga nastavlja temu koju je razvila u “Sonnenscheinu” i pokazuje da postoje različiti načini kako taj događaj rezonira u našem društvu. Tu su sinovi koji se sukobljavaju s vlastitim očevima - a to je jedan temeljni generacijski sukob. Dašin roman je zapravo autobiografski dnevnik koji je filtriran kroz muškost, dakle kroz život glavnog lika Andreasa Bana, kazao je Ušumović i pitao autoricu kako se odlučila progovoriti kroz muški lik.

- Krenula sam pisati roman iz ženske pozicije i imala sam nekoliko poglavlja koji jednostavno nisu funkcionirali. Nisam htjela da se priča ponovo povezuje s mojoj biografijom. Već sam pisala o raspadu tijela i bolesti, ali iz ženske perspektive pa sam se pitala što se to događa muškom tijelu u tom procesu. Živimo u patrijarhalnom društvu pa iz toga proizlazi da muškarcima nije dozvoljeno da pokažu to propadanje tijela. Pisanjem ovog romana htjela sam vidjeti kako oni prolaze kroz taj osobni vanjski raspad. Moj junak pati i pokazuje da pati. Bolest tijela se povezuje s raspadom društva, ali ne samo ovog našeg Hrvatskog, već globalnog, kazala je Drndić.

Ona je dodala ju ta tema zasigurno ne bi tako uznemirila da kroz sve to nije i sama prošla. Drndić je potom govorila o situaciji u Europi koja od sjevera do juga gori te o novom valu koji će nas sigurno zapljusnuti.

- No mi još uvijek ne znamo što je to što nam dolazi. Spremaju se gadna vremena. Što se teme romana tiče, ja si postavljam pitanja - što je to zlo koje je u nama i koje se ciklički ponavlja, no odgovora na to pitanje nemam, kazala je.

Urednika Seida Serdarevića zanimalo je kako Daša istražuje gradove u kojima smješta svoje priče. - Postoji tu stanovita strast prema gradovima i bijes prema sudbini gradova kao što su Sarajevo i Vukovar i toj neutaživoj potrebi divljaka i neandertalaca, ne znam kako bih ih drugačije nazvala, da ruše nešto što se stoljećima gradilo. Poneki gradovi još uvijek imaju puno lica i skrivenih meandara u kojima je još uvijek moguće pronaći neku avanturu. No sada zbog globalizacije svi gradovi postaju jednaki - počeli su gubiti svoju osobnost i fizionomiju te se sve stapa u jednu ljigavu masu. Zato mislim da se ovo naše vrijeme približava kraju i da će se to carstvo kapitalizma kad-tad urušiti, kazala je Drndić.

25.12.2012.

Daša Drndić : Belladonna

Moderna vremena Info, Marijo Glavaš, 24.12.2012.

Usredotočimo li se na romaneskni dio romana koji obrađuje socijalnu tematiku sadašnjice, nedaće koje snalaze muškarce, problem nemoći, starosti, siromaštva, bijede, bolesti i odnosa koje u današnjim uvjetima imaju zajednica i ustanove prema starijima, može se reći da rukopis Daše Drndić literarnim plućima upuhuje zrak u balon hrvatske stvarnosne proze koji se nadima i puknut će možda kad/ako puknu pojedinci koje tematizira, ako kritična masa tih pojedinaca izađe na ulicu.

Na naslovnici novog romana Daše Drndić triput piše Belladonna. Sva tri puta označeno je isto - naslov romana - no značenje je mnogo dublje, a misaoni zahvat koji čini već ta početna strana knjige s Drndičinim pismom upoznatom čitatelju bit će znak da ni ovaj put nema bijega: mnogo toga će biti rečeno i propitano, a gorke rečenice će pasti teške kao maljevi suda, točke će biti zakucane kao čavli.

Prvi put Belladonna piše velikim masnim, boje vina/krvavim slovima, za sve one koji gledaju ali ne žele vidjeti, drugi put na brailleovu pismu, za one koji ne vide, ili su zatvorili oči pred zlom i nepravdom, zažmirili, da mogu napipati, da ih podbode, a treći put u ilustraciji, za sve one koji gledaju i vide i zaprepašteni su, u velikom, crnom, dvodimenzionalnom oku čija se zjenica širi i krvari pred onim što se dogodilo i što se i dalje događa.

Belladonna su one kapi koje oftalmolog ukapa pacijentu u oko da bi mu se proširila zjenica prije pregleda, kapi koje su, kako piše u romanu Daše Drndić, djeve u renesansi kapale u oči da bi izgledale ljepše i onda zamućena pogleda tumarale okolo smiješeći se ljudima i kipovima. Belladonna je i otrovna biljka kojom se protagonist priče pokuša ubiti jer mu je groza svakodnevice (još jedna belladonna) koja mu, ne više u kapima, već u mlazovima, kapa u oči čuđenjem i gađenjem proširila zjenice do krajnjeg napregnuća, do ruba podnošljivosti preko kojega ga naposljetku i gura. Kako se god pogleda, riječ je o otrovu i o reakciji koje tijelo ima na njega.

Otrov-zlo-fašizam kakav je nekoć bio i lica koja su se njime kitila i služila mu, te obličje koje poprima u 21. stoljeću, tema je koju je Daša Drndić ispisala u romanu “Belladonna”. Kroz lik i promišljanja Andreasa Bana, intelektualca zrele dobi, pisca i psihologa - sveučilišnog djelatnika kojeg se zajednica kojoj pripada rješava tehnologijom (elektroničkom poštom mu biva uručena obavijest o prestanku radnog odnosa i umirovljenju, ljudski kontakt i razmjena riječi govorom postaje suvišan, nepotrebno intiman), a onda ga i tijelo koje su zahvatile staračke mijene izvijesti, a nalazi i pokažu da ima rak dojke - autorica pravi odljev fašizma novog doba.

U ovom 'našem' fašizmu, fašizmu novog doba o kojem autorica “Belladonne” piše, žrtve su obični, svakodnevni, slučajni, bilo koji ljudi čija imena nikada neće postati dio statistike, popisa nastradalih, jer važeća društvena doktrina tumači da ozljeda i unesrećenih nema, sve je normalno, tragovi koje na predjelu trbuha imaju oni koji se naginju nad kontejnere tražeći spasonosnu bocu za koju će dobiti pola jedne kune su potpuno normalna i nezabrinjavajuća stvar. Baš ti bilo koji ljudi, kao nekim sadističkim planom uzeti uzorci, razlog su zbog kojeg roman Daše Drndić dolazi opremljen s dva dugačka popisa imena žrtava s europskog teritorija iz doba širenja i provođenja u djelo fašističke nauke četrdeset i nekih godina dvadesetog stoljeća, a uz koje ide napomena da neće umrijeti dok im se ima tko sjećati imena, dok ima tko govoriti o njima, svjedočiti.

Vodeći se prethodno napisanim, Drndićeva uporno u prvi plan gura obespravljene, ne govori uprazno, već nam pod nos gura dokaze o živom fašizmu, jer jednom očito nije dovoljno reći, pa uparuje prizore meandriranjem kroz prošlo-sadašnje vrijeme i u esejističko-dokumentarističkoj formi iznoseći priče (i u njima poimence stvarne osobe, zločince i heroje) koje je proučila istražujući arhive iz doba zločina Drugog svjetskog rata. Heroji o kojima se ništa ili malo zna i zločinci (koji su okrvavili ruke ili nisu okrenuli leđa takvima) kojima se iz biografija brišu godine fašističkog (malo je reći) simpatizerstva, a čija se djela (pa i u samostalnoj Hrvatskoj) veličaju i 'kulturna društva' koja su osnovali potpomažu novčano i uručuju im se zahvalnice u ime hrvatskog naroda, a njihovi predsjednici (djeca i unuci zločinaca) odlikuju državnim odličjima, a oni sa sjetom pišu knjige o idiličnom vremenu očeva i djedova, opet prešućujući zločin.

Zgađen takvim svijetom, u kojem bespomoćnima nema tko pružiti ruku, u kojem se prešućuje zločin, izostaje priznanje i isprika, a u kojem agresivnom reklamno-industrijskom propagandom zaglupljeno društvo novog tisućljeća na pijedestal diže neke (uzalud) mlade, lijepe i zgodne (samo zbog njih napreduje tehnologija, zbog starih napreduju lijekovi i medicinska pomagala), svijetom u kojem su akademici povučeni u sigurnost podilazeće šutnje, a u kojoj su glasni oni koji nemaju što reći (ali im plješću!), svijetom koji se prema starijima odnosi kao prema otpadu koji treba ukloniti, oni su bespotrebne jedinke koje nakon četiri desetljeća rada mogu zariti nos u kontejner i tražiti boce, do ivice izdržljivosti zgađen time, Andreas Ban, protagonist romana “Belladonna”, počinje napuštati taj svijet.

Prvo piše, jer je potrebno ostaviti trag, možda/makar tako širom (nekome) otvoriti oči i uvjeriti se koliko fašizma se provlači gradskim ulicama, zla koje nije nestalo i čije se lice mora prokazati, pa se sjeća, da pruži svijetu još jednu šansu, da posloži stvari i pojasni si, sjeća se priča pacijenata i načina na koji su ih progonile, sjeća se epizoda iz mladosti, života u Beogradu, predratnog stanja, selidbe, rastanaka i promjena koje su nastupile u međuljudskim odnosima, sjeća se dolaska u Hrvatsku, u kraj iz kojeg je potekao i okoline koja ga odbija, zvone mu pitanja tada malog sina koji u školi biva stigmatiziran, Andreas Ban preslaguje vrijeme, razvrstava ga na hrpice, te na kraju preslaguje i materiju, prazni stan, dijeli sve što posjeduje, odjeću, obuću, knjige, baca balast koji ga drži za tlo. I onda, u hakslijevskoj epizodi u kojoj se šarene vrata percepcije, u ruke uzima vrećicu otrovnih bobica...

Koliko je potrebno da narod posegne za nekim od beskonačno mnogo sredstava i načina odstranjenja sebe iz svijeta u kojem obitava? Da li će prije tim istim sredstvom/načinom nasrnuti na druge? Koliko smo u dobu neosjetljivosti i potehnoloženosti ličnosti udaljeni jedni od drugih, od ljubavi? Dokad će biti dobro ako je meni dobro? Gdje je prijelomna točka? Trebamo li se, umjesto kao Houellebecq o mogućnosti otoka, zapitati o (i prepasti) mogućnosti novog logora i ekstremno izraženog fašizma? Ili je ovo što živimo već upravo to, ekstremno, a mnogi među nama već hodaju između žica koje smo im razvukli, već su u logoru?

Ako se izuzmu podugački dokumentaristički dijelovi “Belladonne” u kojima se može primjerice doznati informacije u rasponu od karakteristika posebne sorte vunastih svinja, do uloge koju je određeni poznati hrvatski slikar ili glazbenih imao u fašističkoj državi i usredotočimo na romaneskni dio romana koji obrađuje socijalnu tematiku sadašnjice, nedaće koje snalaze muškarce, problem nemoći, starosti, siromaštva, bijede, bolesti i odnosa koje u današnjim uvjetima imaju zajednica i ustanove prema starijima, može se reći da rukopis Daše Drndić literarnim plućima upuhuje zrak u balon hrvatske stvarnosne proze koji se nadima i puknut će možda kad/ako puknu pojedinci koje tematizira, ako kritična masa tih pojedinaca izađe na ulicu.

“Belladonna” je roman s točkom glasnijom od uskličnika, roman koji nosi poruku da su imena obespravljenih, a ne imena nametnuto slavnih s crvenog tepiha i kojekakvih špica (u uglavi) imena koja treba pamtiti i izvikivati, jer inače neće biti promjena. Zbog strukture, količine esejistički izloženog, te oporosti u promišljanju stvarnosti (promišljanju opore stvarnosti) roman funkcionira kao oštra kritika društva u kojem živimo, jezikova juha onima koji imaju mogućnost odluke, a šute i ne reagiraju na nepravdu.

Daša Drndić ovim je romanom podastrla podatke iz proučavanih arhiva, povijesne informacije, kao i proživljene, biografske podatke (npr. za roman prilagođen tekst “Džepni Amsterdam” objavljen u Sarajevskim Sveskama br. 32/33), te sve dobro ispresijecala svojim oštrim misaonim sječivom. Građa je to koju vrijedi iščitati.

31.12.2012.

Bluz skalpelom

Novosti, Saša Ćirić, 30.12.2012.

U svom novom romanu Daša Drndić je preko autobiografije prebacila pelerinu fikcije, zadržavši složenu konstrukciju patentiranu u prethodnim knjigama. Za razliku od “Aprila u Berlinu”, ovde je narator muškarac, Andreas Ban, penzionisani profesor Univerziteta, ali i štiftung pisac, pripovedno senzitivan za evokaciju nacističkih zločina i voljan da kaštiguje javni zaborav koji je prekrio onovremeni entuzijazam kolaboracije i odgovornost suživota sa zlom.

I u “Belladonni” pripovest je fragmentarna i kolažna, pozajmljen je glas i vraćeno je ime umorenim bezimenim žrtvama, koje su svoje mesto našle u spiskovima pobijenih, zasebno štampanim i priloženim u džepovima na obe unutrašnje strane korica. Još jednom su prizvani srodni intelektualni duhovi sa čijim dramatizovanim citatima se vodi dijalog, fotografije i notni zapisi filuju tekst, mada je njihov broj sada redukovan, evocirana prošlost uobličena je u zasebne mikro povesti (o stradanju Jevreja u Šapcu ili progonu Nemaca iz Holandije posle Drugog svetskog rata). Savremenost teče u polemičkim etidama, anamnetičkim beleškama o vlastitom telu koje podleže i opire se bolestima (korporativna samoanaliza) i putopisnim crticama koje se opet pretaču u dnevnik susreta i reminiscenciju paradigmatskih biografija i kolektivnog nasilja.

Sve novije knjige Daše Drndić rabe enciklopedijski model romana koji istražuje i rearanžira fakciju i permanentno su angažovane u polemičkom otporu prema analitičkom konformizmu, zaboravu i reviziji istorije. Otuda, njene knjige nikada nisu “samo” romani, plod “čiste” imaginacije, a nisu ni postmoderna ars combinatoria; ponajmanje su istoriografska mistifikacija i hedonizam intertekstualnosti.

Zanimljivo, “Belladonna” počinje odlukom naratora o nesjećanju, odnosno navođenjem primera kada su ilegalni imigranti i duševno bolesnici sebi zašivali usta u znak protesta protiv postupaka vlasti. Početak i dokumentarne crtice o suicidu starijih ili očajnih osoba, nagoveštavaju da roman treba čitati kao naratorovo odricanje od života i brisanje biografskog sećanja, čije je materijalne ostatke narator brižljivo klasifikovao u fascikle i pripremio za otpad. Ali, narator je osuđen ne samo na sećanje o svom prethodnom životu koje ga snažno obuzima u Beogradu u koji dolazi posle dvadesetogodišnjeg prinudnog egzila, nego i na proizvodnju novog sećanja, na koju ga nagoni njegova spisateljska profesija i demon čeprkanja po kolektivno potisnutom. Ispod kolažnog mnoštva “Belladonna” počiva na tri tematska stuba. Tu je kritika sveučilišnog obrazovanja, birokratskih igrokaza kolegijalne komunikacije i autokastracije intelektualne elite koja je kantovsko nasleđe “javne upotrebe uma” zamenila jalovim akademskim karijerizmom. Tu su i odnos tela i bolesti, ispunjen ponižavajućim medicinskim tretmanom kancera i katarakte i malodušnim suicidalnim porivima, te balast nacizma, čiji zloduh ni danas nije upokojen.

“Belladonnu” čine zapravo tri romana na silu ugurana u opnu iste povesti. Neslivenu heterogenost podupire niz kraćih biografija i zamena pripovedača kada na kraju romana o nestanku Andreasa Bana izveštaj podnosi njegov sin Leo. Kao da je autorka poklekla pred primedbama da “ne piše književnost”, pa je svoju mnemografsku “montažu atrakcije” nepotrebno fikcionalizovala. Time smo dobili polovični rimejk “Sonnenscheina” i “Aprila u Berlinu”: knjigu impresivnih poglavlja i stila, ali nejasne ideje i preopterećene kompozicije.

2.1.2013.

Daša Drndić: Pisanjem protiv zaborava

Jutarnji list, Jagna Pogačnik, 2.1.2013.

Daša Drndić svojim novim romanom produbljuje svoju čvrstu poziciju beskompromisne fighterice hrvatske (i regionalne) književnosti, koja načinom na koji pristupa dokumentarnoj i literarnoj građi trenutno nema konkurencije u tom kontekstu.

Belladonna je ime biljke, narodski zvane ludača i pomamnica, ali i vilinsko bilje, koja u sebi sadrži atropin za širenje zjenica. Belladonna, čije su bobice otrovne, svojim specifičnim karakteristikama simbolizira ono što se događa u romanu, ali i ono što se već dogodilo, a na što autorica želi upozoriti i istrgnuti iz smrtonosnog zagrljaja zaborava. Glavni lik romana, Andreas Ban, psiholog je i pisac, 65-godišnjak koji se našao u nedaćama siromaške sveučilišne mirovine i bolesti.

Andreas Ban, “ni mještanin ni nomad”, nakon svjetskih metropola našao se u uskogrudnom provincijskom mjestu, kamo je, da stvar bude još gora, došao iz Beograda, i u trenutku bepomoćnosti i samoće ne preostaje mu drugo nego sjećati se i pisati, preslagivati prošla vremena i ljude, obiteljske priče, ali i vlastitu biblioteku. U tom se dijelu knjige, od fragmenata, zaokružuje čvrsta priča. Daša Drndić ispisuje priču o Andreasu Banu koji na kraju “preslagivanja” vlastitog i života svoje obitelji, prijatelja i poznanika, nakon metaforičkog “širenja zjenica”, poseže za drugim belladonninim učinkom, onim koji daju bobice, ostavljajući iza sebe rukopis romana koji pronalazi njegov sin Leo koji je novi život potražio negdje u Europi.

Roman je ispresijecan brojnim esejističkim i dokumentarističkim dijelovima, citatima i rezultatima arhivskog rada na knjigama brojnih autora koji se upisuju u pojedinačnu priču Andreasa Bana. “Kad vidim drugog spoznajem sebe” ili “Ljudi se nevidljivo povezuju”, rečenice su koje iskazuju literarni, ali i životni kredo ove autorice, koja uvijek polazi od pojedinačnog prema općem, pa i svojim novim romanom podsjeća na traumatične događaje prošlosti i žrtve velike povijesti, na fašizam kao zlo koje je obilježilo i opteretilo ne samo Europu i Hrvatsku već i Andreasovu “pojedinačnu”, obiteljsku priču. Autoričina stalna težnja da žrtvama da konkretna imena koja su se izgubila u uopćavanjima, ovdje se manifestira i u dva dugačka popisa imena žrtava nacizma u logoru Zasavica kod Šapca i popisom stradale židovske djece u Nizozemskoj.

Takvim spojem dokumentarističkog i fikcionalnog, pa i autobiografskog, koje se ovdje uplelo u priču ispiričanu iz muške vizure, Daša Drndić pruža nam još jedan roman o obespravljenima, traumama europske povijesti i sadašnjosti i žrtvama koje to postaju slučajno i često bez ikakve krivnje.

Andreas Ban, iz nekog drugog, suvremenog vremena u ovome romanu svojom pojedinačnom sudbinom predvodi tu kolonu poniženih i uvrijeđenih kroz povijest, a Daša Drndić nastavlja svoju literarnu borbu u njihovo ime. “Belladonna” je stupnjem literarizacije i romanesknim karakteristikama koje imaju potencijal privući i uvući čitatelja, svakako jedan od najboljih romana ove autorice.

5.1.2013.

Roman o ludači koju narod zove i vilinsko bilje

Večernji list, Denis Derk, 5.1.2013.

Daša je i dalje ratoborna, a u ovom je romanu ta ratobornost naročito došla do izražaja jer se autorica bavi starijom populacijom, za koju svaki dan slušamo da je ima sve više pa je cijela društvena klima usmjerena protiv starijih ljudi.

U pravo vrijeme godine, pred najkičastije praznike, Daša Drndić u Frakturi je kod urednika Seida Serdarevića objavila roman “Belladonna”. Nije tu riječ samo o mediteranskoj felinijevskoj reminiscenciji kako bi to mogao sugerirati naslov. Belladonna je naime grmolika biljka s otrovnim bobicama koju narod zove ludača, luda trava, pomamnica, pasja jagoda i pasja višnja, ali i velebilje i vilinsko bilje, poučava nas autorica koja i inače voli poučavati. Pa to radi i u ovom romanu, u kojem je za glavni lik izabrala penzioniranog i pohabanog intelektualca Andreasa Bana koji oboli od karcinoma dojke, što i nije zdravstvena egzotika, ali jest neobično.

No, neobičan je i roman. Za čitatelje dosadašnjih Dašinih djela nemoguće je ne primijetiti da su sličnosti između Andreasa Bana i Daše Drndić golem te da je “Belladonna” prepuna autobiografskih odsječaka. Daša je i dalje ratoborna, a u ovom je romanu ta ratobornost naročito došla do izražaja jer se autorica bavi starijom populacijom, za koju svaki dan slušamo da je ima sve više pa je cijela društvena klima usmjerena protiv starijih ljudi koji su skupi za zdravstveni sustav (čemu ih liječiti kada će ionako umrijeti), a nepodnošljivo teški za onaj mirovinski (na jednog zaposlenog dolazi jedan umirovljenik).

I tako na kraju romana u kojem ima puno onog tipičnog Dašinog nacističko-fašističkog egzorcizma nije čudno da Andreas Ban, taj skršeni junak našeg tužnog doba koji ima obrazovanje, ali nema tome pripadajući standard, uzima pošećerene otrovne bobice belladonne kako bi svijet ipak napustio dostojanstveno i slobodan i malo se, makar na kraju balade, poigrao Boga. A epilog je jasan. Jedan penzić manje.

 

Za pisanje romana po danu zaradimo jedan euro

tportal, Ana Bunčić, 13.4.2013.

Književnica Daša Drndić uskoro u Londonu predstavlja suvremenu hrvatsku književnost, a nastup dolazi par dana nakon što je njen povijesni roman 'Sonnenschein', u engleskom prijevodu Ellen Elias Bursać objavljen kao 'Trieste', ušao u uži krug nagrade britanskog lista The Independent.

Koji je vaš prvi susret s Londonom kao gradom, kako doživljavate London i što očekujete od engleske publike, odnosno engleskog govornog područja?
Moji susreti s Londonom sežu više od četrdeset godina unatrag. Susreti s gradovima nisu nikakvi susreti ako u njima nema ljudi. Prema tome, London doživljavam kroz ljude koje u njemu poznajem, kroz razgovore koje sam u njemu vodila, restorane, knjižare i privatne domove koje sam posjećivala. Engleska čitalačka publika dobronamjerna je i znatiželjna. I otvorena, štono bi se reklo – izravna, bez dlake na jeziku, s rafiniranim osjećajem za humor. Od nje ne očekujem ništa. S njom, engleskom publikom, ugodno je biti i razgovarati. Veselo i opušteno.

Što bi, po vašem mišljenju, trebalo učiniti da se poveća vidljivost hrvatskih autora na knjiškim tržištima na kojima se govori engleski? Mogu li tu pomoći naše ili strane institucije?
Dosad je plasiranje autora iz Hrvatske na knjiškim tržištima, kako velite, uglavnom ovisilo o inicijativama pojedinaca, kao što to inače biva u manje–više svim aktivnostima. Možda lobiranjem (i novcem) naše i strane institucije mogu tu nešto napraviti, ali prije svega treba imati dobru 'robu' za ponudu. I odlične prijevode.

Što mislite o položaju domaćeg autora u Hrvatskoj?
Nemojte me više o ovome pitati. Ako pisac za roman koji piše tri godine dobije honorar od 1.000 eura, što bi bilo euro na dan, o čemu možemo razgovarati? Ne znam tko može nešto očekivati, neko poboljšanje, ja ne. Prijedlozi koji cirkuliraju u javnosti nisu ni dubinski ni suštinski, više su, onako, palijativni, da ne izgovorim neku prostotu o razmazivanju. Dokle god se ne shvati i prihvati da je pisanje posao, profesija, a ne hobi i dok kao takvo ne bude adekvatno nagrađeno, mrka kapa.

Koliko će se pozitivan tretman domaćih autora u Hrvatskoj odraziti na njihov plasman u inozemstvu? Kako se, u vašem slučaju, dogodio prvi prijevod i objava nekog vašeg naslova na stranom jeziku?

Strani izdavači imaju svoje čitače strane literature, tragače za dobrom knjigom, takozvane skaute. Pozitivan tretman domaćeg autora može im poslužiti kao putokaz, ali ne mora utjecati na odabir. Za svoje prijevode na stane jezike mogu zahvaliti svom izdavaču, Seidu Serdareviću iz Frakture, koji djeluje i kao agent.

Kakva su vaša iskustva s izdavačima s engleskog govornog područja (V. Britanija, SAD, Australija, Novi Zeland itd.)? Zapažate li neku osobitu razliku u odnosu na europske izdavače? Što za vas znači uspjeh vaše knjige na engleskom jeziku?
Izdavaštvo općenito ima svoje zakonitosti. U suštini, te zakonitosti ne razlikuju se mnogo od zemlje do zemlje, od kontinenta do kontinenta. Tu su prostori za komercijalnu i nekomercijalnu književnost, marketing, i okrenutost prema publikama određenih profila i obrazovanja. Pa se prema njima ravnaju i tržišna aktivnost i propaganda nakladničkih kuća. Od dizajna naslovnica do načina prezentacije svojih autora. Takozvani uspjeh moje knjige na engleskom jeziku veseli me, naravno, ali ne gajim nikakve iluzije o tome da će ona napraviti neki prodor. Dodatno me veseli to što se potvrđuje teza da smo često bolje prihvaćeni u inozemstvu negoli 'kod kuće'. Na pamet mi pada značajna i odlična umjetnica Sanja Iveković.

 

Daša Drndić: Treba mijenjati temelje ovoga što živimo

Novosti, Saša Šimpraga, 6.5.2013.

Roman “Sonnenschein”, na engleski preveden kao “Trieste”, ušao je u uži izbor za nagradu britanskog lista “The Independent” za najbolju beletrističku knjigu živućeg autora koja nije napisana na engleskom jeziku. Tim povodom razgovaramo s književnicom Dašom Drndić.

Kako kažete u svom romanu, povijest je “utvara stvarnosti”. Nakon tuđmanizma, s kojim tada oživljenim fašizmima prešutno živimo i danas?

Ne bih rekla da su fašizmi devedesetih danas oživljeni, oni nisu ni umrli. Još uvijek se u Hrvatskoj vode frapantno apsurdne kvazilingvističke, a zapravo političke polemike oko jezika i pravopisa, još uvijek Thompson arlauče a mase skaču, još uvijek Crkva zabada nos tamo gdje joj nije mjesto, još uvijek ruže hrvatske cvatu, da ne nabrajam više. Mnogo toga u vezi s fašizmom jasno je svakom iole trezvenom umu, ali s obzirom na to da ja nisam neki autoritet, evo, osvrnimo sa na ono što kaže Umberto Eco, jer to što kaže Umberto Eco, rečeno je jezikom razumljivim i osnovnoškolcu.

20. stoljeće je mrtvo

U knjižici “Cinque scritti morali” (Bompiani, 1997), u eseju “Vječni fašizam”, Eco sastavlja popis tipičnih obilježja onoga što naziva “Ur-fašizmom” ili “vječnim fašizmom” te kao obilježja fašizma navodi, pazite sad: kult tradicije (Karamarko), odbacivanje modernizma, kult akcije radi akcije (“Akcija je lijepa sama po sebi, i zato je treba sprovesti bez ikakvog razmišljanja. Razmišljanje je oblik kastracije..., stoga, kultura je sumnjiva u onoj mjeri u kojoj biva poistovjećena s kritičkim stavovima” – evo vam aktualne priče o ićim mićim Ahmićima), neprihvaćanje kritike (“za Ur-fašizam neslaganje je izdaja” – pogledajte ostrašćene retrogradne komentare na portalima), strah od drukčijeg (“Ur-fašizam je rasistički po definiciji” – Ruža Tomašić, Zdravko Mamić, ćirilica), opsjednutost zavjerom, po mogućnosti i međunarodnom, ksenofobiju, nepostojanje borbe za život nego prije svega “života za borbu” (pacifizam je stoga šurovanje s neprijateljem, život je neprestani rat), “narodni elitizam”, kult heroizma koji je usko povezan s kultom smrti, prezir prema ženama i netolerantna osuda drukčijih seksualnih navika, od celibata do homoseksualnosti, “kvalitativni populizam” (pojedinci nemaju prava, dok je “narod” zamišljen kao kvaliteta, kao monolitni entitet koji izražava “zajedničku volju” – opet Karamarko), i novogovor. Eco zna da ne otkriva toplu vodu, pa zaključuje: “Ova obilježja se ne daju sistematizirati: mnoga od njih uzajamno su proturječna i svojstvena nekim drugim oblicima despotizma i fanatizma. Međutim, samo jedno od njih sasvim je dovoljno da se fašistička maglina zgusne.” E, sad. U vašem pitanju ključna je riječ “prešutno”. To prešućivanje, ta pozamašna šutnja, to šaputanje i u krajnjoj liniji sljepilo, ono je što hrani elemente fašizma. Na globalnoj razini, recimo, od Vukovara preko Sarajeva do Srebrenice – inercija međunarodnih centara moći, i u našoj navodno maloj svakodnevici.

Svaki kulturni moment ovisi o onom društvenom. Kako biste u tom smislu okarakterizirali književnu, ali i općenito kulturnu produkciju u Hrvatskoj?

Negdje sam već rekla: kulturna produkcija u Hrvatskoj sasvim pristojno slijedi svjetske trendove. To, kakvi su svjetski trendovi, druga je priča. Mislim da se svijet, sveukupno, urušava. Pa tako u crnu rupu za sobom odvlači i kulturu. Gertrude Stein još je 1933. u svojoj knjižici o Picassu (koju hrvatski mediji prilično bedasto tek sada promoviraju kao nekakav support također diskutabilnoj izložbi Picassovih radova), za dvadeseto stoljeće rekla: “Dvadeseto stoljeće u sebi sadrži mnogo manje razboritosti od devetnaestog stoljeća, ali razboritost ne donosi i sjaj. ... I to je dvadeseto stoljeće, vrijeme kad sve puca, vrijeme u kojem se sve uništava, sve osamljuje, ono je velebnije od vremena u kojem sve slijedi svoj tok. Znači, dvadeseto stoljeće veličanstveno je vrijeme, ne razumno doba u znanstvenom smislu, nego veličanstveno. Fenomeni prirode sjajniji su od prirodnih dnevnih pojava, to svakako, znači, dvadeseto stoljeće sjajno je... Kako je dvadeseto stoljeće stoljeće koje zemlju vidi onako kako je još nitko vidio nije, zemlja poprima sjaj koji dotada nikada nije imala i, kako u dvadesetom stoljeću sve sebe uništava a ništa se ne nastavlja, dvadeseto stoljeće posjeduje sjaj koji pripada samo njemu, svoj vlastiti sjaj.”

Dvadeseto stoljeće je mrtvo. Od Drugoga svjetskog rata nadalje, počelo se samouništavati. Sad živimo na njegovim ostacima, glođemo njegove kosti. Ovo danas, na svim razinama, jadna je, simplificirana, verzija civilizacije. Možda se ipak treba osvrnuti, pogledati kako je i što je bilo. I od toga ponešto naučiti.

I gradovi gube fizionomiju

Na koji način riješiti problem položaja autora u Hrvatskoj, gdje se honorar recimo za roman, u boljem slučaju, kreće u visini jedne malo bolje plaće i gdje mnoga istaknuta književna imena, koja znatno doprinose hrvatskoj kulturi, žive od crkavice?

To mi se čini najmanjim problemom danas. On je samo isprdak onih krucijalnih – društvenih, političkih, ekonomskih gadarija koje nas guše. Danas sve više ljudi u svijetu živi od crkavice, odnosno i ne živi.

Kroz vaše knjige i život provlače se mnogi gradovi. Koji biste izdvojili i zašto?

Uhvatili ste me u prilično pesimističnoj fazi. Iz uskokutnog, objektiv kroz koji promatram svijet sve se više pretvara u širokokutni. Pa me tako partikularni interesi, male zanimacije, zamajavanja zapravo, iritiraju. Mislim da je došlo vrijeme za radikalnije korake. Zvuči tragikomično, pa i patetično, znam, ali treba mijenjati temelje ovoga što živimo. Ekologija, zdrava hrana, zaštita životinja, plinovi, prirodni resursi, zagađenja, sve su to piccolezze, posljedice nakrivo nasađene i u krajnjoj instanci bolesne stvarnosti. A gradovi, i gradovi gube fizionomiju. Rastaču se i postaju jedni drugima nalik.

Pišete li neku novu knjigu i o čemu će biti?

Ne pišem. Razmišljam. I nerviram se. Zbog toga što sam nemoćna. U ovoj i ovakvoj sadašnjosti i pisanje mi se čini besmislenim. Ako ponovno krenem, vjerojatno ću opet pisati o ludnici našeg doba, o njegovim akterima i njegovim žrtvama.

Koga biste izdvojili od spisatelja ili spisateljica mlađe generacije?

I na to sam pitanje više puta sasvim pristojno i iskreno odgovorila i izdvojila, čak nedavno, pojedine pisce i spisateljice. Ali, u kontekstu ovoga što sam maloprije rekla, ne vidim da je to od nekog značaja. Trebalo bi obrazovati ljude. Tako da im riječ počinje nešto značiti, tako da im otvara nove putove, tako da ih probudi. Ali teško je obrazovati ljude ako su gladni, ako su jadni. A kad je obespravljen, čovjek postaje ljut, jako ljut, jer drugo mu ne preostaje, i tada krenu nove opasnosti (fašizmi). Ovako, mi pišemo, mi nešto pokušavamo objasniti, a ispada da je to samo (kakofona) muzika za prljave i gluhe uši.

 

Daša Drndić: Za šaku trešanja

www.mvinfo.hr, Marijo Glavaš, 20.6.2013.

Dašu Drndić upoznao sam i prvi put s njom razgovarao na riječkom Korzu. Prije navedenog susreta uživo razmijenili smo svega nekoliko mailova u kojima smo se dogovarali za intervju, tako da sam mišljenje o njoj gradio iz onoga što se pričalo i onoga što sam pročitao (njene romane). Upravo zbog tog izostanka kontakta uživo ostao sam zatečen gledajući književnicu gorčine kako se ispred zgrade Filodrammatice na Korzu br. 28 u Rijeci smije toliko da su joj se iza velikih stakala naočala za vid oči stisnule u koncentriranu naboranu sreću.

U tom sam trenutku shvatio da sam Daši Drndić u svojoj glavi bio uskratio mogućnost smijeha. U tom sam trenutku odvojio osobu od teksta i počeo čvrsto vjerovati da je s Dašom Drndić moguće napraviti razgovor bez da se ijednom upotrijebi riječ koja počinje na „f”, a završava na „ašizam”.

Snijeg u sobi

Marijo Glavaš: Počeci su sićušne eksplozije kojima jedan dio svijeta nestaje, a rađaju se krhotine i naznake nekog novog života. Kakvo je bilo vaše djetinjstvo? Koje je vaše najranije sjećanje?

Daša Drndić: Sjećanje je varljiva kategorija. Neuhvatljiva. Što se češće njemu vraćamo, to se ono više izmiče, isklizava i transformira u novo, prilično nepouzdano sjećanje na koje se možemo i ne možemo osloniti, a to se u intimnim trenucima koje dijelimo s drugima, a i prilikom pisanja, može pretvoriti kako u zabavnu i zagonetnu, tako i u mučnu igru. Ali to je dobro. Sjećanje, upravo zato što se migolji, što se ne da, a stalno je prisutno, pa poput malih (i velikih) duhova prati nas s bezbroj svojih lica, i nakaznih i dobroćudnih, sjećanje je zapravo katarzično. Ukoliko imamo vremena i volje (i snage) s njim se hvatati u koštac.

Za većinu ljudi sjećanja na djetinjstvo sentimentalno su blažena. I u suštini začuđujuće slična. I zna se zbog čega. Moje djetinjstvo bilo je dobro. U njemu je bilo ljubavi i sigurnosti. Ali, najranije sjećanje, a evo, ne znam je li ono bilo baš takvo kakvim mislim da ga pamtim, jest rođenje moga brata. Dakle, više se sjećam osjećaja negoli činjenica. Čini mi se da sam sjedila na stolici pokraj ulaznih vrata i čekala da se oni vrate i da njega donesu. I da sam bila sama. Imala sam manje od tri godine. Taj osjećaj samoće, da ne kažem ostavljenosti ili možda izglobljenosti nikada nije nestao. Ima još jedna slika iz te “situacije”: moj brat opružen na prsima moje majke, cokće. Mogu sebi objasniti zašto baš te slike, a one nisu vezane niti za nedostatak ljubavi, niti za bilo kakav antagonizam prema mome bratu, jer sve do danas moj brat bio je i ostao moj najbolji prijatelj i gotovo da ne pamtim da smo se ikada svađali ili ne daj bože tukli. Rodila sam se poslije rata. Jedno jaje bilo je čitavo bogatstvo. Čekalo se u redu za kosti za juhu. Kupovalo se na točkice (Zagreb). Bilo je političkih trzavica i ratnih trauma mojih roditelja (antifašista i partizana). A ja nisam htjela jesti. Ni spavati. Postala sam (i izgleda ostala) problem. Sebi i onima oko mene.

Je l' dovoljno? Mogla bih o pikanju lopte (krpenjače), o glinenim klikerima, o pentranju po drveću i krađi zelenog voća, o igrama kauboja i indijanaca (ne ustaša i partizana), o prvim filmovima (“Baš Čelik”), o malim pločama za pisanje umjesto bilježnica, o tome kako nam je snijeg ulazio u sobe pa smo se u pidžamama grudali, jer vrata nisu “dihtala” (Beograd), i tako dalje, ima toga dosta, ali to su već stereotipi.

Pročitao sam nedavno posljednji roman Dragana Velikića, Bonavia, u kojem piše o preklapanju životnih putova, koračanju istim stopama, donošenju istih odluka, prenošenju čitavih dijelova bića, pa i sjećanja, s koljena na koljeno. Zapanjile su me količine osviještenog naslijeđa koje su isplivavale kao trupla u bujajućem Dunavu dok sam čitao njegov tekst. Koliko ste vi danas, problematična sebi i onima okolo, slični svojim roditeljima i onome kako su vas odgajali?

A, preklapanja uvijek ima i to ne isključivo sa životima onih s kojima smo rodbinski vezani. Svi se mi negdje, nekako, umrežavamo, i putovi nam se preklapaju iako se ne moraju ni doticati. Meni obiteljsko ne isplivava kao trupla, nego kao sjećanja, ponekad kao putokaz, ponekad kao opomena. Nije bilo donošenja istih odluka, nema koračanja istim stopama, jer životi su nam bili različiti, jer dopušteno nam je da nam životi budu različiti, da svatko ima svoj. To što se poklapa, ne što se preklapa, su ideje, stavovi, moral i neka čudesna energija, možda tvrdoglavost, od koje se može i sagorjeti. Odgajani smo i slobodno i neslobodno. Slobode koje su nam davane, naravno, prihvaćali smo, protiv nesloboda smo se bunili.

Mi smo se voljeli. Kritički smo se voljeli. Slušali smo i jedni druge čuli. Kritizirali i hvalili. Bilo je tu, naravno, malih tajni, benignih. Bilo je radosti i bilo je gustih trenutaka. Bilo je katkada, iz naše vizure, nerazumnog prakticiranja autoriteta (uglavnom otac), ali moglo se razgovarati i razgovaralo se, često vrlo glasno, da ne kažem uz viku, i strastveno. Tako da, kad su nam roditelji umrli, nije za njima ostalo baš neraščišćenih računa. Knjiga obiteljskog života mogla se mirno zaklopiti. S mojim umrlim roditeljima ne moram se kroz svoje pisanje obračunavati. Postojao je period žalovanja, bila je tuga i onda se krenulo dalje.

Sad, kad ovo pišem, vidim da smo zapravo imali dobru mladost. Tamo gdje smo u životu zabrljali, zabrljali smo vlastitom nepromišljenošću. Znači li to da smo mi, moj brat i ja, izrasli u psihofizički posve zdrave ljude? Ne znači, jer to ne postoji. Nas je sjebalo ono izvan. A to izvan niti se moglo, niti se htjelo izbjeći. Ali, ostala je strast za otkivanjem nepoznatog i svijest o tome da uvijek (osim kad naleti smrt) ima alternative.

Vrijeme o kojem govorite, vaš život s roditeljima i bratom, djetinjstvo i odrastanje, započelo je 1946., u godini poslije rata generacije roditelja. Proživjeli ste i rat svoje generacije, rat što se toplo i prisno naziva domovinskim. U međuvremenu ste i sami preuzeli ulogu one koja odgaja, postali ste majka. Danas ste i predsjednica Udruge samohranih roditelja ''Minus 1''. Koliko Vam je teško (bilo) biti majka sve ove godine? S kojim naputcima (naslovima) ste vi usmjeravali svoje dijete u svijet i ono što svijet donosi?

Što je sad ovo? Pisanje biografije? Radije bih se zadržala na službenom pa i privatnom poimanju domovinskog rata, koji se, moglo bi se reći, ne poima baš prisno i toplo, nego je još uvijek više protkano strastima, odnosno ostrašćenim domoljubljem, da ne kažem nacionalizmom ili ne daj bože mržnjom, koja je devedesetih preplavila Hrvatsku, a sve zahvaljujući besprizornoj manipulaciji onih na vlasti, kako državnoj, tako i crkvenoj, njihovim poigravanjem nesrećom, emocijama i frustracijama ljudi. A to, ta manipulacija, moglo bi se reći i podilaženje - premda nešto više rafinirani, traju i danas, čak i kod takozvanih socijaldemokrata Hrvatske.

Što se tiče moje uloge kao majke, bilo je recimo zahtjevno, ali samo fizički. Psihički, emotivno, bilo je, i još uvijek je uzbudljivo i, hajde, poticajno, katkada zagonetno, katkada s mnogo preispitivanja i dvojbi. Osim toga, ne bih rekla da je to bila baš uloga, smišljena i planirana, kao što uostalom za većinu roditelja i nije. Bilo je to dobrovoljno, svjesno upuštanje u komplicirani odnos koji, znala sam, krije i radosti i strepnje i mnoge nepoznanice. Naravno, bila sam mnogo mlađa i bila sam zdrava i vjerovala sam da nema prepreke koju ne mogu savladati. Ali, griješimo svi. Pa sam tako u tom odnosu sa svojom kćeri griješila i ja. Kako sam usmjeravala svoje dijete? Nisam imala plan, pogotovo ne onaj knjiški. Ali imala sam svjetonazor naslijeđen od roditelja, a on mi je bio prihvatljiv, imala sam svoje emocije i nešto znanja o odgoju djece. Tako, učila je moja kći od mene, učila sam ja od nje.

Kamuflirana intima i brisanje prašine

Dosadašnja pitanja, dobro ste primijetili, zaista kao da su nas odvela u smjeru ispisivanja nacrta biografije. Nije mi to bio unaprijed zacrtan pravac, no valjda su me vaše knjige, a pojasnit ću i kako, potaknule na oblikovanje pitanja ovakve intonacije. Naime, vrlo su mi zanimljiva ona mjesta, kao maleni prostori za pohranjivanje - niše u vašim tekstovima u koje umećete osobno, intimno, uspijevajući tako uspostaviti određenu prisnost s čitateljem, dok svuda naokolo, oko tih privatnih skrovišta - prostire se težak tekst, težak jer je natopljen gorčinom, ekstrahiranom nepravdom i zlom koje živi jer se hrani životom samim. Napamet mi padaju primjerice dva takva mikrolokaliteta (čini mi se da su oba iz romana April u Berlinu): na prvom čitatelj saznaje da su vam breskve najdraže voće, a u drugom da nikad nećete prežaliti što prvu knjigu niste naslovili Sveti Petar u Šumi. Eto, meni je ovo izvuklo osmijeh (dvaput!) na lice. Da nije ovakvih mjesta, koje su kao maleni predasi, kao dokaz da se ljubav rađa i iz potpunih ruševina, moguće je da bi oporost koja se tematizira na neki način pobijedila. Puštate li pišući da intimno ispliva u slobodnoj mjeri, ili ograničavate, izbacujete dijelove iz teksta?

Znaš što? Mi smo bili vesela porodica, pomalo mangupska i šeretska. O detaljima ne bih. Ali, osim što smo mnogo vikali, mnogo smo se i smijali, sebi i jedni drugima. To što u mojim knjigama čitaocu izmami po koji osmijeh, možda je neka genetska crta, recimo. Neprijatno mi je kad vidim ljude koji rukom prekrivaju usta kada se smiju, koji se ne znaju smijati. Odmah pomislim, tu postoji problem, oni imaju problem, i dođe mi da krenem istraživati. Ali glupave društvene norme to ne dopuštaju. Pa onda zamišljam. Stvaram priču.

Dok pišem, malo toga isplivava “u slobodnoj mjeri”. Premda se katkad nađem u nekom polusvjesnom stanju, a to se dešava onima koji pišu. Ali, u glavi, ili želucu, negdje već, stalno mi je upaljena lampica koja opominje. Kad je okej, svijetli zeleno, kad se zacrveni, stanem i brišem. Čistim odmah, istoga dana ili sutradan, ne gomilam tekst. To kako pišem, to sam naprosto ja. Zategni - popusti. Potoni - izroni.

Intimno, što je intimno? Intimno se u literaturi može vrlo dobro “kamuflirati”, intimno ne mora značiti ispovjedno, a i ispovjedno može ispasti dobro, sve ovisi o tome kako se kaže ono što se želi reći. Mislim da u literaturi nije na prvome mjestu ono o čemu se govori, odnosno ona nesretna “priča”, koja meni, pogotovo ako je linearno ispričana, neopisivo ide na živce. Da ne filozofiramo sad o ritmu i metaforama, o strukturi i formi, pisanje je, to se valjda već zna, vježba, praksa, nešto dara i znanja i mnogo čitanja. Ali i neka vrst mazohističke zabave, odnosno igre.

Zabavno je pisati u prvom licu. Poneki čitaoci (a katkada i kritičari) onda pomisle da je to piščeva priča. Da su u pitanju biografske crtice ili podaci. Meni su tako neki izjavljivali saučešće jer u Canzone di guerra pripovjedačica spominje smrt svoje sestre. Pa to valjda jest pisanje, uživljavanje u živote drugih do te mjere da se ti životi uvuku u vaš i pretvaraju se u epizode iz vašeg života. Empatija, je l tako?

Osim toga, čak i da pisac, spisateljica, koristi dijelove svoje intime, ako ta intima ima neku širokokutnu dimenziju, ako je, recimo primjenjiva na više ljudi, na više života, na više situacija, to ne mora umanjiti vrijednost onoga što je napisano. Ako je dobro napisano. Uostalom, ima takozvanih javnih ličnosti (likova, spodoba) koje obožavaju publici servirati svoje intime, onako sirove i neobrađene, doslovne, iz čega bi se moglo zaključiti da oko nas ima podosta ekshibicionista, a među njima onda i pisaca i glumaca. Kao što ima još više poprilično osiromašenih života, emocionalnih kripla ili parazita, pantljičara, onih pljosnatih nametnika, kako se zovu na hrvatskom - trakavica?, koji, da bi preživjeli ne mogu bez tuđih “filmova”. Iza kojih se zapravo skrivaju, kojima maskiraju svoje nemoći, svoje dvojbe i svoje poganosti.

Eto.

Vaše su me riječi podsjetile na istraživanje na čije sam rezultate pretražujući radio postaje sasvim slučajno naletio (ima tome sigurno već dvije godine), a u kojem je isplivao podatak kako od svih medija ljudi najviše vjeruju radiju. Razlog tome upravo pronalazim u ovome što ste dobro zabilježili u prethodnom odgovoru: poplava ekshibicionista, takozvanih javnih ličnosti (spodoba) koje serviraju svoje živote u sirovom obliku svakome na uvid, a čija se sirovost probila u tiskane medije i internet stranice pretvorivši u velikom dijelu novinarstvo, pronalazak i objavu vijesti, u natjecanje tipa tko će prije objaviti fotografiju ispale bradavice trećerazredne pjevačice. Radio valovi u znatnoj su mjeri ostali pošteđeni najezde navedenog žutila i sirovosti današnjice. No to što u eter izgovorene riječi, rečenice koje dopiru iz zvučnika radio prijamnika nisu dovoljno plodno tlo za dočaravanje ispale bradavice ne znači da se ne mogu uspješno i dovoljno slikovito upotrijebiti za drugu vrstu sirovosti, laži i propagande. Kakva su vaša iskustva iz radijskog etera? Kao osoba koja je sudjelovala u stvaranju radijskog programa, u kakvim ste danas odnosima s radio valovima? Ispričajte ponešto o disanju u radio eteru. U kakvom vam je sjećanju ostao rad u Dramskom programu Radio Beograda? Držite li upaljen radio tijekom dana? Dok pišete?

Od svih medija ljudi najviše vjeruju radiju? Pa da, postoji povijesno sjećanje na Goebbelsovu radijsku propagandu, onda nešto kasnije na onu pomutnju koju je izazvala radio-drama H. G. Wellsa, Rat svjetova. I kad ne vjeruju, ljudi žele vjerovati, to im treba, tako lakše otaljavaju svoje dane.

Dramski programi većine radio postaja mjesta su gdje se u relativnom miru stvaraju neki, kao kulturni sadržaji, pa u njima uglavnom nema frke i strke. Ali, u politički ili ekonomski kriznim situacijama, i preko takvih “zaštićenih” programa može se voditi politika, oni mogu imati ideološku potku. Tako je bilo i dok sam radila na radiju. Jedni su pristajali na “direktive”, drugi su pružali otpor. Jedni su zagovarali konzervativnu formu, potrošene teme, drugi su eksperimentirali sadržajem, formom i zvukom. U Jugoslaviji, Dramski program Radio-Beograda imao je svijetle trenutke, u globalu, bio je nešto otvoreniji, “hrabriji” i kreativniji od ostalih dramskih programa u zemlji. Recimo, kada je rukovodstvo Radio-Zagreba odbilo emitirati Bajsićev dokumentarac o praškom proljeću, emitirao ga Dramski program Radio-Beograda. Devedesetih krenulo je opće urušavanje Radio-Beograda, pa tako i njegovog Dramskog programa. Ja sam dala otkaz, ubrzo potom određen broj mojih prijatelja i kolega suspendiran je zbog protivljenja Miloševićevom režimu i članstvu u Nezavisnom sindikatu. Naravno, nisu svi protjerani, oni koji su pristajali i oni koji su šutjeli, praveći se blesavi, ostali su.

Nedavno sam u sklopu rezidencije za pisce provela mjesec dana u Beogradu. Dvadeset godina nisam kročila u zgradu u kojoj sam radila dvadeset i pet, iako sam u tih dvadeset godina više puta, uglavnom službeno, dolazila u taj grad, moglo bi se reći, u moj grad. (Napomena, ono što smatramo našim, ne mora značiti da to naše i bezuvjetno volimo.) I, kako se zna da se trauma općenito najbolje briše, da ne kažem liječi, suočavanjem s njom, uz nagovor mog prijatelja Gorana Cvetkovića, pristala sam prošetati zgradom čije gotovo sve skrivene kutke poznajem. Srela sam ljude koje nisam željela pozdraviti, srela sam Stanu, kafe-kuvaricu, kojoj sam se bacila u zagrljaj, otišla sam u “svoju” sobu da vidim zid na kojem je netko 1991. krišom u rezance razrezao moj plakat Rovinja. Srećom, ekipa programa u kojem sam radila, slijedom zakonitosti prirode, izmijenjena je, pa su sad tamo neki novi ljudi čiji me politički svjetonazori naročito ne zanimaju. A i Dramski program kao poseban program više ne postoji. Pamtim podosta priča i “zanimljivih”, zapravo prljavih, nacionalizmom nabijenih situacija u tom programu iz perioda 1989. do početka 1992., kad sam otišla. Danas mi se neki od tada zapjenušenih “aktera” javljaju preko facebooka, traže da budemo “prijatelji”. Za sada ne odgovaram. Ovaj je prostor mali i ipak se počeo otvarati. Kad-tad srest ćemo se i valjda ću reći svoje. Ako me bude volja. Nešto od toga ima u mojim knjigama.

Radio palim uglavnom kada čistim stan. Tada ne moram pratiti iskrivljene akcente, agresivne i debilne reklame izgovarane ogavnim histeričnim falsetom, jer sam koncentrirana na drugu vrst prljavštine. Dok pišem, treba mi tišina. (Jer, dovoljna mi je buka u glavi.) Dok pišem, ne mogu ni žvakati gumu. Jedino mogu pušiti. To je valjda neka falinka, to pomanjkanje disperzivne pažnje.

Luksuz lizanja

Poznati berlinski fotograf Frank Thiel rekao je: „Berlin je grad predoziran poviješću, koji ne pati od taloga poput drugih europskih gradova, već od povremenih erupcija i njihovih posljedica.” Od čega pati ovaj „naš” mali prostor za koji u prethodnom odgovoru kažete da se ipak počeo otvarati? Je li veći problem (iskrivljeno) sjećanje ili (kolektivni) zaborav? Može li suočavanje zaista pomoći pri uklanjanju osjećaja nesigurnosti, bezdomnosti i izglobljenosti koji se nastanio u nemalom broju ljudi s ovih prostora?

Nisam ni psiholog ni sociolog ni političar(ka) da kategorički znanstveno ili autoritarno tvrdim bilo što po pitanju prostora, povijesti, prošlosti, sjećanja i suočavanja s njim. Mogu govoriti na temelju nekog malog životnog iskustva, na temelju pročitanog i doživljenog, iz lične perspektive. Tako, ako ovaj prostor (ne bih ga svojatala) promatramo kao neki živi organizam, vidim ga kao prostor izrešetan traumama, prostor s mnogo nerazjašnjenih kompleksa, prostor deep down nezadovoljan sobom pa to prikriva ponekad bahatošću, ponekad servilnošću, sirovi prostor s propuštenim mogućnostima, i tako dalje. Ali, da ne filozofiram, prostor čine ljudi, oni ga izgrađuju i popunjavaju, u njega utiskuju i svoje strahove i svoje snove, devastiraju ga, čak do temelja i ruše, i ponovno pokušavaju uobličiti u neki kakav-takav “umiven”, upristojen prostor, bolji ili lošiji, otvoreniji ili više zatvoren od prethodnog, ovisi o tome tko gradi, po čijem ukusu i svjetonazoru.

Iskrivljeno sjećanje alibi je za zaborav. Na njemu se zaborav hrani. Ili pojednostavljeno, u korijenu iskrivljenog sjećanja čuči katkada benigna, katkada opasna - laž. A kolektivni zaborav valjda je sačinjen od mnoštva pojedinačnih zaborava koji su slični, koje nekada prijeteće, nekada naizgled demokratski, “roditeljski blagonaklono”, evo grozne riječi - implementiraju oni na vlasti. Onda ti mali pojedinačni zaboravi uskaču u lonac u kojem se krčkaju povijesne i osobne laži. Ili, malo poetičnije, kolektivni zaborav vidim kao veliku prljavu krpu (povijesti) prebačenu preko zrcala.

Može, suočavanje s prošlošću može pomoći pri stvaranju zdravijeg društva zdravijih pojedinaca. Ali, to je dugotrajan proces i često bolan, veoma nalik psihoterapiji. I, da bi taj proces započeo, mora postojati spremnost onih na vlasti da ga pokrenu. Pojedinačna “iskakanja” nisu dovoljna, jer nijedna manjina ne može mijenjati status quo. Može samo trasirati drugačije putove.

O jednoj vrsti aktualnog zaborava i nesuočavanja progovorili ste u svom posljednjem romanu, Belladonna: o ljudima zrele dobi koje društvo zanemaruje, izbjegava se suočiti s njihovim sudbinama nagnutim nad kontejnere s otpadom, ljudima koje i vlastito tijelo počinje ostavljati na cjedilu. Ljuti li vas nesklad koji dolazi sa zrelom dobi, fizički neposluh (nemoć) tijela na koje um ne može utjecati? Koliko je gorko ulje koje se dobije kad se vrijeme provedeno u čekaonicama s uputnicama u ruci protisne kroz prešu književnosti?

Što sad da kažem? Te teme prilično su eksplicitno, neki kažu i ljutito, “elaborirane” u Belladonni i ne samo u toj knjizi. Starost je već po sebi nezgodna. I poznato je što sve nosi a što odnosi. I ne može se izbjeći, ukoliko naravno ne umremo mladi. Samo, ne mora biti ponižavajuća. Ne mora biti za sve jednaka, ali morala bi za sve biti dostojanstvena. Trebala bi biti civilizacijska tekovina, ljudsko pravo, ta humana starost. U ovo vrijeme sveopće unificiranosti (tijela i uma), ni mladi se međusobno baš ne razlikuju, o starima da ne govorimo. Na webu se kao čudo pojavila vijest da se jedna baka uključila u facebook i preko njega komunicira sa svojim prijateljima ali i sa svojim unucima i praunucima. Stereotipi nas guše gdjegod se okrenemo. A stereotipi su podatni za manipulaciju.

Ovo što se u Hrvatskoj radi sa starim ljudima ne razlikuje se mnogo od drevnog običaja koji potječe još iz antičke Grčke i Starog Rima, od svojevrsnog gerontocida, odnosno senicida, na ovim prostorima znanog i kao lapot. Tada bi starce jednostavno zatukli, zaklali ili ostavili na nepristupačnim mjestima da bez hrane i vode naprosto umru. Nevolja je u tome što bi i izvršioci akcije jednoga dana postali žrtvama te iste akcije. Tako će i ovi koji danas kroje živote starih i bolesnih koji nisu svi odreda i dementni, također ostarjeti. Ako ništa drugo, bar to bi trebali imati na umu. Goran Paskaljević o lapotu je napravio dokumentarni film, a Živojin Pavlović napisao roman.

Misliš da stari ljudi, primjerice, ne vole sladoled? Stari ljudi obožavaju sladoled. Em ljeti hladi, em je sladak, em ga ne treba žvakati, odnosno gristi, jer fino klizi i ne lijepi se za proteze. Ali jedan “King” na štapiću košta između dvanaest i petnaest kuna. To većina penzionera u Hrvatskoj i ne pomišlja kupovati, za te pare mogu ručati - palentu i jogurt. Neki će ministri možda reći, ima i jeftinijih sladoleda, a tko ni za takav nema, neka ga ne jede. Je l' u 21. stoljeću sladoled možda luksuz? Prije neki dan na tržnici je pred brdom velikih crnih trešanja stajao stariji čovjek i gledao. Onda je prodavača zamolio da mu izmjeri deset-petnaest dekagrama, šaku trešanja, rekao je. Za više nije imao novaca. Nakupac se na njega izvikao i otjerao ga. Netko je ipak kupio pola kilograma tih trešanja, otrčao za čovjekom i dao mu ih. Čovjek je bio zbunjen, brada mu je podrhtavala.

Šutjeti s Bernhardom

Mogao bi se i po nekom vašem romanu snimiti film, vaši su naslovi prilično zapaženi i čitani : evo npr. roman Belladonna je jako dobro primljen i u užem je izboru za tportalovu književnu nagradu za roman godine, roman Sonnenschein osvojio je Independent Foreign Fiction Readers Prize... Kakav vam se čini filmski potencijal vaših knjiga? Ne znam volite li filmsku umjetnost, no sa zanimanjem ću pitati: imate li favorita među ekranizacijama svjetskih književnika i njihovih naslova?

Ne znam da li bi se po nekoj mojoj knjizi mogao snimiti film. O tome ne razmišljam. Onda, ne bih baš rekla da je to što pišem “prilično zapaženo i čitano”, jer u globalu malo se čita, a one zapažene knjige nalaze se na top listama emisije “Pola ure kulture” - knjige o veselju i nijansama. Zatim, Belladonna je ušla u širi izbor za tportalovu književnu nagradu, ne u uži, a što će dalje biti - vidjet ćemo.

Volim filmsku umjetnost i onoliko koliko su mi noviji filmovi dostupni, pratim ih. Gajim posebnu “slabost” prema dokumentarnim filmovima, možda zato jer je u njima teže lagati, jer su često u zapećku, i jer odličnih dokumentaraca ima relativno malo u usporedbi s onim igranim, koji, ukoliko nisu neka vrst art filma, postaju sve dosadniji i sve predvidljiviji, od priče, glume, ritma, muzike i kamere. Ali to je boljka suvremene umjetnosti općenito: plošnost, jednostavnost i isprazna senzacionalnost. Sjetila sam se izvrsnog, razarajućeg, slojevitog i savršeno snimljenog dokumentarca finske redateljice Pirjo Honkasalo, “3 sobe melankolije”, o