Balkansko brvno

Special cijena 134,10 kn Redovna cijena 149,00 kn
  • Jezik izvornika: slovenski

  • Prijevod: Jagna Pogačnik

  • Broj stranica: 280

  • Godina izdanja: 2014.

  • ISBN: 978-953266567-3

  • Naslov izvornika: Balkanska brv

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 415 g

Zašto pišem o književnosti i piscima potopljene zemlje? Prvo, jer sam u toj zemlji proživio većinu svoga života. Drugo, jer je to bio prostor sretnog djetinjstva. Treće, jer mi daje poticaj za promišljanje o ustroju sadašnje Europe. Četvrto, jer je slovenski "ulazak u Europu" samo tamna strana "izlaska iz Balkana". Peto, jer živim u svijetu koji me ne zanima, vjeran nečemu što je izgubljeno, svome domu.

Tim riječima, koje na početku Balkanskog brvna stoje kao putokaz ili kao upozorenje, poznati slovenski esejist i pjesnik Aleš Debeljak otvara gotovo zaboravljena vrata svijeta kojega više nema, ali koji nas na nebrojeno načina određuje.

Baveći se djelom i sudbinama pisaca poput Danila Kiša, Davida Albaharija, Aleksandra Hemona ili Igora Štiksa, ponirući u egzile Miloša Crnjanskog ili Charlesa Simica, krojeći od knjiga i uspomena, od prijateljstava i anegdota – Debeljak iscrtava posve privatni zemljovid jednoga kulturnog prostora, većeg i bogatijeg od onih u kojima trenutačno obitavamo.

No ovo sjećanje na mladost provedenu u jugoslavenskoj Atlantidi daleko je od sentimentalnoga, nostalgičnoga književnog spomenara. Oštrina uvida i hrabrost s kojom promatra nedavnu prošlost Balkana, lucidnost i duhovitost s kojom usud jedne multinacionalne političke tvorbe uspoređuje s drugom u kojoj odnedavno živimo čine Balkansko brvno ponajboljom Debeljakovom esejističkom knjigom, štivom kojemu ćemo se vraćati.

Aleš Debeljak: Balkansko brvno

mvinfo.hr, Dragan Jurak, 24.7.2014.

Svoju knjigu eseja o jugoslavenskom kulturnom prostoru i jugoslavenskim piscima koji su ga obilježili (ovo “jugoslavenski” sa ili bez navodnika) Aleš Debeljak otvara bombastičnim pamfletom.

“Zašto pišem o književnosti i piscima potopljene zemlje? Prvo, jer sam u toj zemlji proživio većinu svog života. Drugo, jer je to bio prostor sretnog djetinjstva. Treće, jer mi daje poticaj za promišljanje o ustroju sadašnje Europe. Četvrto, jer slovenski 'ulazak u Europu' znači samo tamnu stranu „izlaska iz Balkana”. Peto, jer živim u svijetu koji me ne zanima, vjeran nečemu što je izgubljeno, svome domu.”

Ne treba čitatelj biti nacionalist da bi (zbunjeno) vrtio glavom nad ovih par rečenica koje se međusobno sudaraju poput automobila u lančanom sudaru. Što tu zapravo ima smisla? Što nije tek puka nostalgija i sentimentalnost? Što je konkretna ideja? A što su iracionalni osjećaji i odsustvo temeljne logike?

Prvo. To što je slovenski pjesnik i esejist (1961.) proživio većinu života u Jugoslaviji uskoro više neće biti nikakav faktor. Godine 2021. Debeljak će jednako vremena proživjeti u samostalnoj Sloveniji koliko i u federalnoj Jugoslaviji. Hoće li ga Jugoslavija tada prestati zanimati? Drugo. “Sretno djetinjstvo” kakva je to kategorija – sva su djetinjstva u pravilu sretna, te što ovdje prelazi osobno iskustvo, opću univerzalnost, i ima političku i idejnu relevantnost? Treće. Ako je Jugoslavija poticaj za promišljanje Europe zašto se ograničavati na nju. Jednako zanimljive poticaje može nuditi bilo koje povijesno-etatističko iskustvo: od Austro-Ugarske, preko Hitlerovog “novog poretka”, do NATO-pakta,Varšavskog pakta i nesvrstanih. Četvrto. Raspad Jugoslavije nije bio uvjet “ulaska u Europu”. Upravo suprotno, Europa je 1991. godine kao preduvjet ulaska tražila opstanak Jugoslavije (zbog čega je Slovenija zakasnila s ulaskom trinaest godina, a Hrvatska čitave dvadeset i dvije). Četvrto. Je li uistinu pametno i poticajno živjeti u prošlosti.

I tako, već u prvih par rečenica “Balkanskog brvna” – knjige koja bi trebala biti kulturološko-politička suprotnost Debeljakove knjige “Atlantski most”, eseja o američkoj književnosti s kraja osamdesetih – otvara se mnoštvo proturječja, sva sila dubioza, ali i sasvim efektan glazbeni tuš na početku ove zbirke eseja o književnicima takozvane “jugoslavenske Atlantide”, ili onoga što se još naziva i “kozmičkom Jugoslavijom”.

Kroz slijedećih tristotinjak stranica Debeljak će razjasniti mnogo toga. Kako se knjiga lista tako se ideje pročišćuju i konkretiziraju. Za Debeljaka je Jugoslavija, usprkos svemu, nudila osjećaj zajedništva i prožetosti koji EU nije do sada uspjela stvoriti. Na neki način EU, kao zajednički dom i ne postoji. Jugoslavija je postojala i tu činjenicu nije doveo u pitanje ni njezin krvavi raspad. U tom smislu Jugoslavija je nudila određenu formu hibridnog identiteta koju Europa tek treba stvoriti. Za time Debeljak iskazuje opravdanu nostalgiju, dakako ako je nostalgija uopće prava riječ, koju možemo gledati kao ozbiljnu kategoriju.

U principu, nostalgija kao takva izjednačena je s jugonostalgijom. A ona je koliko politički toliko i apolitički definirana: “Iz sedamdesetih godina ne sjećam se kritičnih slovenskih intelektualaca” priznaje Debeljak, “nasilno zatrtog Hrvatskog proljeća ni 'maspoka', nacionalističkih protesta vruće krvi ni svrgnutih komunističkih reformista, studentskog zauzeća Filozofskog fakulteta u Ljubljani, 'ispljuvaka punih krvi' u Beogradu te svađa među kritičarima i zagovornicima režima posvuda po državi”.

Svu apolitičnost Debeljakove (jugo)nostalgije sažima “svjetlocrvena pamučna majica koja prikriva pupajuće grudi” neke Milice iz Osijeka, s kojom je na moru plesao “sentiš”. Dakako, u toj slici crvene majice i Miličinih grudi sažima se i sva politizacija ovakve (jugo)nostalgije.

Kada su došle devedesete Debeljak je ostao živjeti u Sloveniji. Kaže da ga je uspješan otpor slovenske teritorijalne obrane spasio od egzila. Očito, Jugoslavija devedesetih više nije bila njegova Jugoslavija. Nužnost samostalne Slovenije i žal za onom Jugoslavijom tu se spajaju u sasvim originalan spoj. Moglo bi se postaviti pitanje je li moguće pomiriti slovenski separatizam (i etatistički nacionalizam) s jugonostalgijom? Je li prvo samo nacionalizam, a drugo samo nostalgija? Na oba pitanja odgovor je niječan. U esejima o Davidu Albahariju, Danilu Kišu, Muharemu Bazdulju, Aleksandru Hemonu, Igoru Štiks i drugima, Debeljak pronalazi prostor između političke realnosti i kulturnog nasljeđa, onoga što je bilo neodrživo i onoga što se mora sačuvati. To je ujedno i njegova kozmička Jugoslavija, državno-kulturni hibrid koji uspostavlja kao ideal suvremene Europe.

Prvi esej na tu temu, “Sjećanja na raspad: sumrak idola”, posvećen svojoj američkoj supruzi Eriki, Debeljak je napisao još 1993. godine, na relaciji između Ljubljane i New Yorka. Dvadeset godina kasnije taj je esej jedno poglavlje “Balkanskog brvna”, zbirke političkih eseja o književnicima i nostalgiji kojima se kroz Jugoslaviju traži Europa.

Naravno, ozbiljan je to posao zidanja kule babilonske. Možda u današnjoj Europi i nema ničega važnijeg od pronalaženja Europe. Možda se ništa od važnije od toga ni ne može pisati. Ali ima još nešto važno u “Balkanskom brvnu”: bitno onoliko koliko samo ono izvan političko može biti bitno. A to je izvanredni esej o prijatelju i pjesniku Boštjanu Seliškaru, koji je početkom osamdesetih počinio samoubojstvo. Debeljak je kao urednik poshumno objavljivao Seliškarove radove, napisavši u pjesmi “Boštjanu Seliškaru, ponovno” - “zvonit ću / na frekvenciji tvoga muka i čekati da mi odgovoriš”.

Pred ovakvim dimenzijama života, ovozemaljskog i onozemaljskog, i Jugoslavija i Europa u jednom malom trenutku sasvim se gube u svemiru beznačajnosti.

 

Više se ne piše zbog ljubavi nego da bi se sačuvao razum

24express, Tamara Horvat Kanjera, 9.1.2015.

Slovenski esejist i pjesnik (rođ. 1961.) ove je eseje napisao u Komiži i posvetio roditeljima koji su “bili djeca u prvoj Jugoslaviji, mama i tata u drugoj Jugoslaviji, a baka i djed postali u postjugoslavenskoj Sloveniji“, a u prologu objašnjava zašto piše o piscima „potopljene zemlje“: „...jer sam u toj zemlji proživio većinu svoga života, jer je to bio prostor sretnog djetinjstva, jer mi daje poticaj za promišljanje o ustroju sadašnje Europe, jer živim u svijetu koji me ne zanima, vjeran nečemu što je izgubljeno, svome domu.“

Uvodni esej „Rani dani“ bavi se fakultetskim dobom, piscima zanesenim Borgesom, sazreloj ljubavi prema čitanju dok u sljedećem opisuje nostalgiju za tom mladošću oslikanu kroz kultnu seriju „Grlom u jagode“. „Transatlantik” posvećuje Davidu Albahariju i zbirci priča Opis smrti koja se opirala stvarnosnoj prozi 70-ih. Srpski pisac židovskih korijena danas živi u Kanadi, i dalje piše na srpskom, ali drugačije, kaže Debeljak, nego kad je živio na ovim prostorima, progovarajući u Snežnom čoveku o egzilu i nemogućnosti bijega od povijesti u nama.

I bosanski pisac Muharem Bazdulj, odrastao na Kišu i Andriću, zastao je negdje između istoka i zapada pišući o odjecima katastrofe rata koji je proživio kao gimnazijalac. Debeljak nadovezuje esej „Sjećanja na raspad“ o sumraku idola, upozoravajući da autoritet kolektivnog sjećanja narod vodi u kastastofu i šovinizam, a umjetnika prema stvaranju i da „Tamo gdje svi misle isto, tamo ne misli nitko“. No čini se da su uzaludne pouke iz povijesti.

Naročito je nadahnut esej o Danilu Kišu, čija je djela upoznao kao student, analizirajući kozmopolitsku viziju tog deklarirano jugoslavenskog pisca madžarsko-srpsko-židovskog podrijetla kojega je H. Bloom uvrstio u slavni Western Canon i za kojega lucidno kaže da je imao „modernistički osjećaj za čovjeka, a postmodernističke postupke“.

U „Progonstvu i samoći“ crtica je o nesretnoj sudbini M. Crnanjskog, koji je od Temišvara i Rijeke preko Galicije i Pariza završio u progonstvu u Londonu (kao član kraljevske vlade), ali ni tu ne nalazi ni dom ni domovinu.

Slijede dva „naša“ Amerikanca, koji pišu na engleskom, nagrađivani pjesnik Charles Simic (1938.) i mlađi Aleksandar Hemon, koji u svim svojim djelima suprotstavlja europsko i bosansko američkom, kao pravi učenik Kiša, Nabokova, Sebalda, Conrada i Schultza, velikih apatrida i kozmopolita.

Knjigu završava posvetom Sarajevu pokušavajući objasniti njegovu tragediju te esejom o još jednom „Bosancu“, Igoru Štiksu, čija oba romana kao polazište uzimaju povijesne isprepletenosti ovih krajeva i bave se pojedinčevim porijeklom unutar identiteta zajednice.

Debeljak, kao profesor kulturalnih studija, uspoređuje moto EU o raznolikosti i jedinstvenosti s bratstvom i jedinstvom, smatrajući obje teze podjednako neuhvatljivima i korijenom iz kojega se rađaju nacionalizmi, uz tvrdnju da se „stabilnost Europe pokazuje tek u zrcalu nestabilnog Balkana.“ Istodobno se ne libi priznati da osjeća tugu za izgubljenim, kao u makedonskoj Tugi za jugom, koja je forma mentis raseljenih, no on tuguje za otocima, pjesmama, ljudima, knjigama i jugorockom. „Tko ne zna što je izgubio, nije izgubio ništa“, a njegova bi mladost bila okrnjena bez „rocka, prijateljstava i književnosti kojima sam bio usidren u širu jugozajednicu.“ Taj osobni žal proširuje na tumačenje balkanskog prostora i pojedinaca koji su ovdje uvijek u nekakvom procijepu. Prema Albahariju: „na onom delu Blakana sa kojeg potičem, ne živi se čak ni u istoriji nego u jednom od njenih ćorskokaka. ...I ceo jedan naraštaj pisaca ne piše više zbog inspiracije, ne piše ni zbog zadataka, već piše da bi sačuvao razum u mahnitom vrtlogu istorije.“

 

Selektivna nostalgija

booksa.hr, Nađa Bobičić, 23.2.2015.

Aleš Debeljak novu knjigu eseja piše o autorima 'jugoslovenske Atlantide', od Albaharija, Bazdulja, Kiša, Crnjanskog, Simića, Hemona, do Štiksa. Već u prvom pasusu prologa daje pet razloga zašto piše o književnosti 'potopljene zemlje', a to su: prvo, zato što je u toj zemlji proveo većinu života; drugo, jer je to prostor njegovog sretnog djetinjstva; treće, jer mu daje podsticaj za promišljanje o ustroju sadašnje Evrope; četvrto, jer slovenski 'ulazak u Evropu' znači samo tamnu stranu 'izlaska iz Balkana'; i peto, zato što živi u svijetu koji ga ne zanima i vjeran nečemu što je izgubljeno, svome domu.

Ova je knjiga zanimljiva i pripadnicima mlađih književnih generacija, ne toliko zbog autorovog doprinosa tumačenju djela svakoga od pisaca zastupljenih u knjizi, koliko zbog toga što predstavlja svjedočanstvo o jednom idealizovanom izgubljenom raju jugoslovenskog kulturnog prostora, dato iz ličnog ugla autora koji svoju nostalgiju ne pokušava da sakrije, ali ujedno i svjedočanstvo o trenutnoj i vanvremenoj, (post)jugoslovenskoj kulturi. Moguće je, u tom smislu, pratiti jednu razvojnu nit, od Crnjanskog do Štiksa. Na neki način, ova je knjiga ne samo dokument jednog prošlog vremena, već ujedno i govor o sadašnjem trenutku.

Važne godine u esejima izdvojene su tako što autor navodi ko je te godine dobio Nobelovu nagradu za mir, zatim nekim podatkom iz pop-kulture koji se odigrao te godine, te konačno, nečim što je lično značajno za autora. Princip je jasan, od globalnog, preko lokalnog, do ličnog vremena. To je i princip preuzet iz jugoslovenske serije Grlom u jagode uz koju su odrastale generacije mladih ljudi. Struktura svih eseja je slična, tako što Debeljak prvo piše o svom susretu sa spisateljima i njihovim djelima, potom sažeto daje prikaz njihovih biografija, te na kraju eseja analizira i njihova djela.

Ono što eseje čini dodatno zanimljivim jeste umetanje skeniranih stranica knjiga sa potpisima pisaca koji su posvećeni njihovom prijatelju Debeljaku. Ovakav postupak može se shvatiti kao jasan paratekstualni signal da autor pretenduje na neku vrstu dokumentarnosti. Prema tome, ova se knjiga ne mora čitati samo kao zbirka eseja o jugoslovenskoj i postjugoslovenskoj književnosti, već i kao jedan poseban žanr autofikcije i kao dokument jednog književnog perioda.

Još jedan je argument za mogućnost ovakvog čitanja, a to je autorovo insistiranje na biografskim podacima svojih kolega, što ukazuje na značaj koji pridaje biografskom u formiranju književnika, a time implicitno i svog književnog identiteta. Kroz priču o susretima sa drugim književnicima, Debeljak otkriva detalje i iz svoje biografije. Kako se knjiga razvija, tako se sve jasnije uobličava i lik pripovjedača, koji se u toku čitalačkog čina sve više poistovjećuje sa likom samog Debeljaka.

Pripovjedačeva nostalgija nas navodi da pomislimo kako je gotovo zarobljen u svojoj prošlosti, kao da je vrijeme njegovog vrhunca već završeno. Time postaje zanimljiva i tema starenja, te načina na koji se umjetnici odnose prema vlastitom opusu, a ne samo prema opusu drugih.

Političko i književno su neodvojivi još od prvog pasusa prologa. Kada autor bira da piše o (post)jugoslovenskoj književnosti, nužno se pažnja posvećuje i širim društvenim i političkim pitanjima vezanim za period raspada SFRJ, ali i potonje godine tranzicije. Svojom strukturom i temom, od ostalih se razlikuje esej 'Sjećanje na raspad: sumrak idola', napisan 1993. godine kao odgovor pisca na tadašnje ratno stanje. Budući da i sam autor već u podnaslovu stavlja 'jugoslovensku Atlantidu' pod znake navoda, ne bi se valjalo pretjerano zadržavati na kritici njegove idealizacije jugoslovenske književnosti. Ta neskrivena nostalgija za prošlim opravdava i autorovu sentimentalnost.

Ipak, konceptu Balkana, koji je prisutan već u naslovu zbirke, pristupa se dosta nekritički, u smislu o kojem govori Marija Todorova. Debeljak ne primjećuje ni to da su svi autori koje pominje kao jugoslovenske zapravo autori koji pišu na srpskohrvatskom ili slovenačkom jeziku, te da i pored svojih često emigrantskih sudbina i nestabilnih identiteta ipak potiču iz centara jugoslovenske federacije i njenih književnosti. Slično tome, osim što nijesu zastupljeni autori makedonskog, albanskog, mađarskog ili drugih govornih područja, i autorice u ovom književnom izboru odsustvuju u potpunosti.

Balkansko brvno je dobro osmišljena zbirka, žanrovski hibrid, suptilna autofikcija, koja postaje zanimljiva jer prevazilazi granice primarnog žanra, i pored toga što nijesu sve interpretacije zastupljene u njoj jednako uspjele. Ova zbirka eseja, međutim, kao dokument vremena druge polovine XX. i početka XXI. vijeka, i ogled o književnosti tog perioda, ali ujedno i kao priča uspješnog spisatelja i njegovog književnog razvoja, više je od zbirke eseja o književnosti.

 

Pjesnik koji nam je uspio vratiti književnost izgubljenog svijeta

Goran Vojnović, Telegram, 13.2.2016.

Napomena: Ovo je priča o Sloveniji. Svaka je sličnost s Hrvatskom puka slučajnost.

Moja je generacija četvrti razred osnovne škole završila u jednoj, a peti započela u drugoj državi. No taj se detalj nije odmah primijetio. U razredu je i dalje visjela zemljopisna karta Jugoslavije, a kako školski programi još nisu bili ažurirani, mi smo i dalje učili po starom.

Povijest je još uvijek ista, govorio bi naš naivni razrednik. Tek kad su za godinu ili dvije odštampani novi udžbenici, došlo je do komplikacija. Nekima su roditelji kupili nove, slovenske udžbenike, a drugi su od starijih braće i sestara naslijedili stare, jugoslavenske pa još i danas čujem svoje tovarišice kako govore da otvorimo berilo (čitanku) na 32. odnosno na 53. strani. I dok su većinom promijenjene samo korice školskih knjiga, novo je berilo bilo mnogo tanje od starog. Nedostajalo je poglavlje “Jugoslavenska književnost”.

Jugoslavenski su pisci neodrživost samoupravnog socijalizma platili zaboravom. Što ćeš, država se raspala dok si rekao keks i u žurbi je netko stisnuo delete all. Izbrisani su tako zajedno iz slovenske svijesti i elektrana na Đerdapu, i AVNOJ, i Tin Ujević, pa smo mahom izgubili sve Popove Šapke i Ade Ciganlije, i sjeverni i južni Jadran, a ostali su nam samo Bled i Bohinj. I zatvor između njih.

Nerazumljiva nostalgija

Tih se godina nitko od današnjih turbonostalgičara nije protivio tome što su iz svjetske književnosti političkim dekretom izbačeni Ivo Andrić, Miroslav Krleža i Danilo Kiš. To što je jugoslavenska kultura nestala kao da je nikad nije ni bilo, to je valjda tako moralo biti. Brisali su se u to vrijeme i živi ljudi pa se nitko nije uznemiravao, a da će se zbog mrtvih pisaca.

Taj izgubljeni jugoslavenski svijet Aleš Debeljak, slovenski pjesnik, pisac, sociolog i profesor na ljubljanskom Fakultetu društvenih znanosti, nazvao je “jugoslavenska Atlantida”, što je bolno točan naziv kakvog samo pjesnici umiju smisliti. Aleš je bio jedan od rijetkih u Sloveniji koji je potop jugoslavenske kulture doživljavao kao svoje vlastito utapanje, a možda čak i jedini koji to nikad nije skrivao od javnosti koja još dugo neće imati razumijevanja za nostalgiju. Pa ni za onu literarnu.

Unatoč općem nerazumijevanju Aleš se ustrajno borio za svoje pravo na pozitivno jugoslavensko iskustvo, za pravo na svoje odrastanje kojeg se nipošto nije htio odreći. Štoviše, on se čak usudio tvrditi da je odrastati u Jugoslaviji bio privilegij koji nove generacije Slovenaca nemaju. Što je u devedesetima zvučalo kao da ste opsovali boga na Trgu svetog Petra u Vatikanu.

U Sloveniji se mnogi tada još nisu bili probudili iz tisućljetnog sna o nacionalnoj državi, a u tom snu im se SFRJ prikazivala kao najmračnija tamnica u kojoj su četrdeset pet godina bili protiv svoje volje zarobljeni. Nije se to, doduše, do prije nekoliko godina glasno izgovaralo, jer nije bilo potrebno izgovarati nešto tako opće prihvaćeno. Što je i kakva je bila Jugoslavija, to se podrazumijevalo.

Proći će deset, dvadeset godina dok se u Sloveniji napokon progovori o Jugoslaviji i dok se neki toliko ohrabre da vam šapatom, u četiri oka, krenu priznavati da njima onda, u ono vrijeme ipak nije bilo baš tako grozno, a istodobno će se pojaviti brojni odvažni borci za istinu koji će kao velike tajne otkrivati da je u Jugoslaviji nekada postojao Goli otok, da u njoj nije bilo demokracije, da je ponekad ponestalo kave i banana te da je Tito bio vrhunski hohštapler.

Za vrijeme komunizma se o tim stvarima, reći će vam oni, nije smjelo govoriti i red je da se progovori sada. Bit će to njihov odgovor na pojavu jugonostalgije, mada će ostati nerazjašnjeno nije li možda slovenska jugonostalgija ipak odgovor na prisilni zaborav i demonizaciju.

Ali dobro, bila prije jugonostalgična koka ili antikomunističko jaje, u nekoliko godina Jugoslavija će od nepostojanja postati važna politička tema. Što znači da će se o njoj govoriti puno i glupo, plošno i jednoznačno. I opet će jugoslavenska kultura biti najveća žrtva ideološkog presipanja iz šupljeg u prazno, jer će ona i jednoj i drugoj strani ostati posve nevažna.

Izgubljena književnost

I baš će u to vrijeme izići Aleševa knjiga Balkanska brv, eseji o književnosti “jugoslavenske Atlantide” (u hrvatskom prijevodu i pod naslovom Balkansko brvno izdat će je Fraktura). U njoj Aleš piše o piscima i književnosti jednog izgubljenog svijeta, o Kišu, Albahariju, Hemonu, Štiksu, Crnjanskom, Bazdulju, piše, svima u inat, o prostoru sretnog djetinjstva, onom duhovnom i onom stvarnom.

Kako je danas bolno pročitati njegove prkosno gorke riječi na korici knjige: “Živim u svijetu koji me ne zanima, vjeran nečem što je izgubljeno, svome domu.”

Aleš Debeljak nikad nije pristao na to da mu netko oduzme pravo na nostalgiju. Za njega je jugoslavenski kulturni prostor bio i ostao nešto za čim treba žaliti, nešto što ovi novi, dozlaboga suženi kulturni prostori nikako ne mogu nadomjestiti.

“Žalost za jugom prepoznajem na metafizičkoj ravni koja nema – suvišno je naglašavati – nikakve veze s bivšom državnom strukturom. Moja žalost za jugom ne gaji nostalgiju za centraliziranom samovoljom Beograda... Moja žalost za jugom šapuće stihove Johnnyja Štulića.”

Potpoljena zemlja

No na kraju će baš ta, Aleševa Jugoslavija, ostati potopljena, dok će na površinu isplivati ona druga, presvučena i preimenovana. Komunisti će biti demokrati, udbaši menadžeri, nacionalisti domoljubi, samovoljni Beograd će postati samovoljni Bruxelles, Albanci će biti Grci, cigani izbjeglice, a Josip Broz Tito neoliberalni kapitalizam. Bit će u našem novom životu i cenzure, i prividnog bratstva i jedinstva, i ekonomskih kriza, i turbofolka i jednoumlja. Zapravo će sve ono zbog čega Jugoslavije više nema preživjeti, samo će Atlantida Aleša Debeljaka ostati neotkrivena u dubinama našeg zaborava.

A onda će potkraj siječnja i on potonuti da nikad više ne izroni.

 

In memoriam Aleš Debeljak (1961.–2016.): Pjesnik suvremene melankolije

Davor Šalat, Vijenac, 18.2.2016.

Iako nikad nisam upoznao jednoga od uistinu najvažnijih slovenskih pjesnika, esejista, kritičara i sociologa kulture Aleša Debeljaka, vijest o njegovoj nedavnoj tragičnoj smrti u prometnoj nesreći na gorenjskoj autocesti doživio sam vrlo osobno. U mome nutarnjem planetariju svagda je, naime, osobito sjajila u prvome redu njegova vrlo posebna, visokovrijedna poezija, za koju je u svojoj Sloveniji dobio sve najvažnije nagrade za pjesništvo. Stoga sam doista iskusio da je otišao netko tko mi je – esencijom svoje osobnosti, što poezija svakako jest – bio vrlo blizak. Kasnih osamdesetih godina, kada sam prvi put čitao njegovu iznimnu zbirku pjesama Rječnik tišine, u izvrsnome prijevodu Branka Čegeca, ona mi je, kao i pjesništvo Delimira Rešickog, bila rješenje za tadašnju kvorumašku opasnost da apriorni teoretski koncepti i hipertrofirani tekstualizam ne zastru poetsku supstanciju, da je, dakle, presudna snaga nekoga pjesnika, a ne poetika unutar koje se kreće.

Pišući, dakle, iz sama teorijskoga i poetičkog ritma toga vremena, Debeljak je tada stvorio poeziju silne nadarenosti, slikovitosti, atmosferičnosti, implicitne misaonosti, jezične i oblikovne senzibilnosti, poeziju koja je sama iz sebe sugestivno zračila postmodernističko vrijeme iscrpljenosti, melankolije, intertekstualnosti, intermedijalnosti, ukratko, svu onu opustošenost metafizičkoga beskućništva, koja se već od ranoga modernizma nastojala donekle ispuniti gustim mrežama isprepletenih kulturnih referencija. Debeljak je opća mjesta pomodne postmodernističke teorije umio preobraziti u podzemnu, ponekad i hermetiziranu, struju poetičnosti koja je prodornošću vanjskog i nutarnjeg oka čitatelje uvlačila u jezične krajolike istinske performativnosti. Osobita je bila njegova poetska vještina u građenju sugestivnih atmosfera, srazova gustih, počesto i disparatnih slika, te stvaranja ontološkog statusa predmeta na prijelazu između postajanja i uminuća. Upravo tu ontološku lebdivost, ekraničnost knjige Rječnik tišine najbolje je tada opisao Zvonko Maković: „Ono što ovaj pjesnik nudi na magistralan način jest mogućnost da se slike stvari pjesnički iskažu kao da su neprestano na rubu nestajanja. Brzi, letimični pogledi hvatali su lica predmeta koji nemaju težinu, koji, štoviše, nemaju niti jasnih obrisa. Ono što takav pogled uspije fiksirati moglo bi se nazvati jedino fiktivnom prisutnošću stvari... svaka je pjesma nalik ekranu na kojemu se ne zrcali nikakva postojanost.“

Već početkom devedesetih godina prošlog stoljeća Debeljak je iz prve ruke iskusio rat kao prevoditelj stranim medijima tijekom desetodnevnog napada bivše JNA na Sloveniju, a sam je rat dojmljivo anticipirao u poznatom eseju Sumrak idola, koji je u hrvatskome prijevodu doživio dva izdanja, a preveden je i na mnoge druge jezike. Sukcesivne ratove od Slovenije do Kosova doživljavao je vrlo osobno, a osobit trag ratne atmosfere vidljiv je u njegovoj zbirci pjesama Grad i dijete, objavljenoj 1998. U njoj Debeljakova poetička melankolija biva obojena izrazito tjeskobnim i sumornim koloritom.

U potrazi za prošlošću

Kako bih pak još jednom potvrdio osobnu pogođenost tragičnim odlaskom Aleša Debeljaka, ističem da sam se čitateljski i književnokritički pažljivo udubljivao i u njegovu, na hrvatski jezik zadnju prevedenu i objavljenu, zbirku pjesama Krijumčari. Njezina je pak specifičnost u snažnije naglašenu duhovnom autobiografizmu i programatskom navođenju točnih mjesta na kojima se ukrštavaju prošlost i sadašnjost. U toj knjizi Debeljak kao da je išao obrnutim postupkom u odnosu na onaj iz prošlih zbirki pjesama pa nije onestvarivao zbilju, već dozivao u postojanje, u tijelu teksta uprisutnjavao prošlosne činjenice i doživljaje, odnosno stvari koje postoje još samo u sjećanju. Stoga je to prije poetska zbirka traženog i nađenog negoli „izgubljenog vremena“. Baš zato da bi se vrijeme ipak moglo „pronaći“, na neki način rekreirati, Debeljak je baratao što provjerljivijim mjestima, u prvome redu u Ljubljani, povezanima s nekim emotivno važnim događajima u njegovu životu. On je zapravo dočaravao – koliko god fragmentarno i krhko – unutarnje, subjektivno vrijeme; dapače, više i nije bila riječ samo o njegovoj autobiografskoj i duševnoj subjektivnosti nego i o subjektivnoj dimenziji vremena općenito.

Zbirka Krijumčari pisana je u koncentričnim značenjskim krugovima koji počinju s onim najužim, posve kronotopski određenim, krugom osobne mitologije i činjeničnosti, sve do mogućih kontekstualizacija u širi prostor Slovenije, drugih zemalja bivše Jugoslavije i Europe (posvete Albahariju, Štiksu, Andriću, citatima važnih filmova nastalih za vrijeme bivše države, kao i eksplicitno upućivanje na neke njezine društvene fenomene). Na temelju predznanja o Debeljakovim esejima, prethodnoj njegovoj poeziji i u intervjuima iznesenim stajalištima, lako bi se moglo i u Krijumčare locirati značenja na koja zbirka ponekad izravnije ili neizravnije upućuje, ali zapravo sama, temeljnim svojim karakterom, izbjegava njihovu određenost i diskurzivnost. Riječ je ovdje o Debeljakovoj, doista u više navrata izrečenoj, nostalgiji za kulturnim prostorom bivše države u kojemu su se, posebice u vrijeme omladinske kulture i supkulture osamdesetih godina prošlog stoljeća, događale raznovrsne književne, glazbene, filmske i likovne osmoze. Slovenski pjesnik u svojim esejima, osobito u knjigama Sumrak idola i Balkansko brvno, doista i govori o koncentričnim krugovima vlastita identiteta – od slovenskoga preko južnoslavenskog do kozmopolitskog.

Angažiran intelektualac

Iako se moje osobno doživljavanje Aleša Debeljaka u prvome redu zbivalo putem njegove poezije, a onda i esejistike (po njoj je, sabranoj u četrnaest knjiga, također bio iznimno cijenjen u mnogim zemljama), valja reći da je on bio i istaknuti znanstvenik koji se školovao, a potom i akademski djelovao u Sloveniji, SAD-u, Kanadi, Mađarskoj, Italiji. Bio je redovni profesor kulturalnih studija na Fakultetu za društvene znanosti u Ljubljani, kao i redovni gostujući profesor za balkanska istraživanja na varšavskom College d’Europe te član paneuropske think tank organizacije European Council on Foreign Relations. Debeljak je bio jedan od vodećih slovenskih intelektualaca uopće, angažiran na promicanju ljudskih prava te razmišljanju o sudbini Slovenije u Europskoj Uniji. Također, jedan je od najprevođenijih slovenskih pjesnika i esejista, a za svoj je rad dobio niz slovenskih i međunarodnih nagrada.

Na kraju ponovno se prisjećam Makovićevih riječi kako Debeljak u poeziji daje „mogućnost da se slike stvari pjesnički iskažu kao da su neprestano na rubu nestajanja“, odnosno da pogled uspijeva fiksirati jedino „fiktivnu prisutnost stvari“. Odsad je, nažalost, i sam Aleš Debeljak osuđen samo na takvu fiktivnu prisutnost na ovome svijetu, na nostalgiju za vremenom u kojemu je jedan od najboljih pjesnika znatno širega okruženja nego što je slovensko, još bio tjelesno među nama. Osobna je to tragedija za sve koji su ga voljeli, ali i dramatičan poticaj svima da u sebi i svojoj kulturi očuvaju Debeljakovu književnu baštinu.